MIJAT LAKIĆEVIĆ: Lider na repu, opet

                                      Foto: Peščanik

Ovih dana na sva zvona razglašena je vest da je Srbija u prvom tromesečju 2020. godine ostvarila najveći rast bruto domaćeg proizvoda u Evropi. Vest je, kako i dolikuje, prvo objavio predsednik Republike, uz borbeni poklič „napred Srbijo“. Onda je istu stvar „prepisao“ Siniša Mali koji je osetio potrebu da doda i nešto svoje: „po prvi put u istoriji, Srbija je najbolja u Evropi“, zabiberio je ministar finansija. Za svoju tvrdnju, međutim, Mali nije podneo nikakve dokaze. Nije valjda da istoriju računa od kada je on zaposeo ministarsku poziciju. Neće se to dopasti Vučiću. No, bez obzira, da pomognemo Malom, da ne luta. Bilo bi dobro da odgovori na pitanje koja je zemlja bila bolja od naše u 4. tromesečju 2004. kada je Srbija ostvarila rast od 13,2 odsto? Ili u istom tromesečju 2001. kada smo imali privredni rast od 17,4 odsto; ili u drugom tromesečju 2000. kada je Srbija zabeležila rast BDP-a od 27,8 odsto. Ima još nekih godina, ali neka Mali nešto pronađe i sam.

Međutim, sve to zapravo i nije važno. Jer, da parafraziram staru narodnu izreku, jedan kvartal ne čini proleće. Ništa ne znači, da se slikovito izrazim, ako u trci na 400 metara posle prve četvrtine budete na čelu, a na kraju se nađete na začelju. A baš to, mesto na repu, karakteriše razvoj Srbije u poslednjih nekoliko godina.

Iz mase podataka koje su izneli evropski zvaničnici, Vučić i Mali izdvojili su samo jedan koji im odgovara – i koji je, mora se istaći, jer se to ne dešava često, tačan – ali su izostavili čitav niz drugih koji daju širu i, što je ključno, bitno drugačiju sliku. To su, recimo, podaci o rastu bruto domaćeg proizvoda u poslednjih pet godina koji su, zapravo, jedino i validni za ocenu učinka vlasti u jednoj zemlji.

Prema tim podacima, u grupi zemalja kandidata za članstvo u EU, u kojoj se „vodi“ Srbija i u kojoj se još nalaze Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Severna Makedonija i Turska, po ostvarenom rastu od 2015. do 2019. godine naša zemlja ne da nije lider nego je „fenjeraš“. U poslednjih pola decenije, dakle, najbrži rast, sa prosečnom godišnjom stopom od četiri odsto imale su Turska i Kosovo. Zatim slede Crna Gora sa 3,9 i Bosna i Hercegovina sa rastom od 3,3 odsto. Srbija sa Albanijom deli pretposlednje mesto – obe su imale rast od 3,1 odsto. Na poslednjem mestu je Severna Makedonija sa rastom BDP-a od 2,8 odsto.

Drugi podatak koji ovih dana Vučić i njegovi na sav glas reklamiraju jeste zapravo prognoza da će Srbija u ekonomskoj krizi izazvanoj koronom imati najmanji pad BDP-a u Evropi. Obećava se praktično da će pad BDP-a Srbije biti (svega) tri odsto, a možda i manje. Nije nemoguće, zbilja, da se ova procena ispuni, ali kao što je već primećeno, i ako se desi to će biti posledica opšteg niskog stepena razvoja na kome se Srbija nalazi. Slikovito rečeno, ako stojite na prvom, tj. najnižem stepeniku, vi i ne možete mnogo da padnete. Oni koji su iznad vas, na petom, šestom ili najvišem stepeniku mogu da padnu mnogo više; ali i ako padnu 3-4 stepenika opet će ostati na znatno višem nivou.

Konačno, i sam taj podatak o rastu od pet odsto u prvom tromesečju (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) ima jačinu vrbovog klina. Naime, najviše mu je doprineo rast građevinarstva (gotovo 20 odsto), a zatim sektori informisanja i komunikacija, odnosno neprivredne oblasti (državna uprava, socijala, obrazovanje i zdravstvo) sa po blizu 12 odsto. Najmanji je bio uticaj industrije koja je u prva tri meseca 2020. porasla za 4,4 odsto.

Još je gora bila situacija u poslednjem tromesečju prošle godine kada je, da podsetimo, zabeležen rast BDP-a od 6,2 odsto. To povećanje izgurano je zahvaljujući enormnom skoku građevinarstva od čak 48 odsto (u koji, uzgred, mnogi ekonomisti sumnjaju). Rast industrije opet je bio više nego skroman – svega 3,3 odsto. A u toku cele prošle godine, uprkos onom silnom Vučićevom otvaranju fabrika, industrija je praktično stagnirala. Povećana je za svega 0,3 odsto.

Posledice se ogledaju u lošim spoljnotrgovinskim trendovima. Rast izvoza se usporava, a rast uvoza ubrzava. Zbog toga je prošle godine u robnoj razmeni sa inostranstvom zabeležen deficit od 6,4 milijarde evra ili za oko 15 odsto više nego 2018. U ovoj godini ti trendovi se pogoršavaju. U prvom tromesečju, kojim se Vučić i Mali tako ponose, zabeležen je rast izvoza od svega 3,1 odsto i više nego dvostruko veći rast uvoza – 7,7 odsto.

Kad je ono što rast treba da vuče, industrija, na repu, i Srbija mora biti na repu.

Peščanik.net, 20.07.2020.

Hallelujah by Leonard Cohen * Allie Sherlock cover

Branko Perić: DIPLOMIRANI PRIMITIVCI I POLITIKA

Zdravo društvo pokazuje svoju vitalnost kroz mudrost politika, osjećaj za opšte dobro, čvrstu moralnu osnovu i razvijen kulturni obrazac. Ništa od toga mi danas nemamo! Naše politke su bez ideja, bez snage i bez cilja. Trivijalnosti sa kojima se svakodnevno bave su sumorne i politički beskorisne. Zarobljene prošlošću i zaglibljene u korupciji, njihov cilj se sveo na goli opstanak na vlasti po svaku cijenu i svim sredstvima. Homo politikus se danas valja u blatu mržnje, primitivizma, pohlepe, neukosti, bezumlja, osionosto, svakovrske pakosti i osvetoljubivosti.

Tužnu sliku naših politika danas ispunjavaju opskurni likovi sa društvenog dna. Čovjek ne može da razumije kako je moguće da nedovršeni ljudi isplivaju u vrh politike i preuzimaju važne poluge vlasti bez ikakvog znanja i iskustva. Svako razuman se pita kako je moguće da državne poslove vode i državom upravljaju dojučerašnja spadala, nitkovi i protuve iza kojih nema ni riječi ni djela. Uostalom, kao što se i Sokrat u svoje vrijeme pitao kako je moguće da se za upravljanje brodom bira onaj ko se u plovidbu najbolje razumije, a za upravljanje državom onaj koji sakupi najviše kamenčića.

Mogle bi se o tom fenomenu destrukcije i samodestrukcije politike ispisati stranice i stranice. Mnoge su se nesrećne okolnosti stekle u jednom istorijskom trenutku koje su odredile tokove rasula i rastakanja jednog po mnogo čemu specifičnog društva. Pisac ovih redova ima skromnu namjeru da čitaoca upozna sa fenomenom poluintelektualca u politici o kome je prije više od sto godina pisao srpski pravnik, istoričar, književnik i političar Slobodan Jovanović (1869-1958).
 
U svom čuvenom eseju pod nazivom Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera, opisujući „slabljenje javne svijesti“ i pojavu „kvareži naravi“ u srpskom društvu (kao da piše danas!), profesor Jovanović je uočio na javnoj sceni pojavu poluintelektualca koji ima nesputanu političku ambiciju koja nije politička. „Poluintelektualac na političkoj poziciji“, piše Jovanović, „ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad izbije na vrhunac političkog uspjeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.“

Obrazac na kome se danas oblikuje naša politika nastao je kao produkt oskudnog obrazovanja bez duhovnosti i kulturne osnove. Ambicije bez pokrića izvele su na javnu scenu gomile poluintelektualaca, besprizornih, pohlepnih i nezajažljivih i spremnih da svoju ogoljenu sirovost ispoljavaju u javnom diskursu na sve moguće načine i prema svakome.  
Tu vrstu političkog polusvijeta Slobodan Jovanović ovako opisuje: „Poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa čak možda i sa vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja  i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom“ smislu, dakle, sasvim materijalistički. I u moralnom, kao i u kulturnom pogledu on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage na pretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš“ – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.“  
Šta bi se ovom plastičnom opisu moglo danas dodati? Možda jedino pojava fakultetskih buvljaka na kojima cvjeta biznis proizvodnje i prodaje diplome za one koji nikada neće dobaciti ni do ranga poluintelektualaca kakvog je opisao Jovanović!?

Prošlo je više od sto godina, a diplomirani primitivci nisu ni za dlaku duhovno i kulturno napredovali. Oni su sto godina samo usavršavali svoju primitivnu karakterologiju, usvajajući nove i savršenije forme grabeži, uništavanja i laktanja.

Zbog toga se ne treba čuditi što danas jedna mlada žena, poslanik u parlamentu, u svom partijskom šefu vidi Boga, što se u skupštinskom dijalogu čuju psovke u kojima se spominju otac i majka, što ministar narodnim poslanicima dijeli ćuške i što se mnogi nosioci javne vlasti sumnjiče za falsifikovane diplome. To nisu ekscesi i znaci krize, to je dokaz uništenih vrijednosti na kojima počiva društvo. To je dokaz da smo ostali bez morala, kulture i ideja. Zahvaljujući politici diplomiranih primitivaca, izgubili smo sve ono po čemu se civilizacija razlikuje od varvarstva.
 
Danas su na javnoj sceni rijetki intelektualci od znanja i profesionalnog uglada. Nema profesora čija se riječ čuje i uvažava, nema slobodne misli koja odzvanja i odjekuje, nema smjele kritike koja brani čovjekovu slobodu i pravdu. Više se ne vidi jasna razlika između intelektualca i diplomiranog primitivca. I jedan i drugi prodali su svoj obraz za sitne sinekure i počasti.

Odavno iz akademskog prostora nema naučnog glasa o stanju drštva.  Ne oglašava se
Akademija nauka, ćute dobro plaćeni senatori. O budućnosti nacije, koja je u demografskom nestanku, čuje se poneki usamljeni glas. Među intelektualcima nema zabrinutosti za uništeno obrazovanje, za posrnulo pravosuđe, za propast javnog zdravstva, za estradizaciju kulture i opšte moralno rasulo kakvo ljudska istorija nije zapamtila od propasti Vizantije i Rimskog carstva.

Iz stanja kolektivne hipnoze nikada ništa dobro nije nastalo!

(Buka)

Preds(j)ednik u posjeti Banjaluci

Velika je to stvar kad predjsednik bratske (ali susjedne) Republike Srbije, Aleksandar Vucic sa darovima dodje u Banjaluku, administrativni centar (ali ne i glavni grad) Republike Srpske, entiteta (ali ne i drzave) u Bosni i Hercegovini. Onda se zahvalnost, ljubav i bliskost izrazava na sve
moguce nacine, najcesce ponizno, sluganski, provincijski, uvlakacki... onako kako se
Banjaluka nekada nije odnosila prema Beogradu, ni kada je Beograd bio prestonica mnogo vece drzave nego sto je to sada.

Banjalucani su nekada bili ponosni i smatrali se ravnima sa Beogradjanima, jer su imali cime da se pohvale - od svog duha, kulture, multieticnosti, sporta, ljubavi, ljepote, Vrbasa, Sehitluka, industrije, cistoce, zelenila, blizine svega na dohvat ruke ...
A danas... uostalom, medju domacinima, tu i nema Banjalucana koji bi svijetla obraza i uspravnog drzanja pokazao gostoprimstvo i zahvalnost, ali i ponos i dostojanstvo! I ne bi od svega pravio seljacku, satorsku predstavu.

Znajuci da gost dolazi sa darovima u obliku 15 sanitetskih vozila, sa obecanjima o pomoci u milionima Eura da pokrije rupe u budzetu koje su sve sire i dublje i koje sve vise otkrivaju nesposobnost vlasti RS da vode i hrane sve gladniji i jadniji narod. A izbori se neumitno priblizavaju!
Treba pomoci prije izbora da narod ne bi okrenuo curak. Donio je visoki gost, buduci trener mladih kosarkasa, i obecanje da ce Srbija za bracu iz Bosne i Hercegovine izgraditi i aerodrom u Hercegovini, da bi nekako pokrio dugogodisnja lazna obecanja domacih vlasti o gradnji istog tog aerodroma, obecanja koja su vec predmet sale.
Ali nije sve u bratskoj ljubavi. Ima tu i interesa. I to obostranog.
Republika Srpska treba Srbiji i kao argument u skorasnjim pregovorima o Kosovu. Mozda se, na osnovu statusa Republike Srpske izvuce neka mrvica na, vec izgubljenom, Kosovu. Ili se, na osnovu statusa Kosova, izvuce bingo u obliku Republike Srbije s obe strane Drine.
Mastanju i snovima nikad kraja! To i nije problem - vec je  problem to sto treba ubijediti sve Srbe sa lijeve obale Drine da oni s Bosnom nemaju nista! Tako ih uci i veliki vodja i crkva i mnogi koji su namjerno zaboravili ili se stide svog porijekla i svojih predaka.

A da ne ispadne da  smo svi u Republici Srpskoj sirotinja kojoj treba darove ili milostinju donositi i pomagati, evo nas i na pravom privatnom imanju  da se pokazemo i da ovjekovjecimo bratstvo i prijateljstvo vladara istocno i zapadno od Drine. "Ima se - moze se..." A narod?;  sto bi rekao Crnogorac Radovan, stvaralac Republike Srpske ..."ko jebe narod..."
Samo da jos nekako ispravimo "krivu Drinu", premostimo je sa hiljadu mostova, autoputeva, aerodroma... i, bez obzira na neke formalne granice, spojimo taj isti ("ko jebe") narod u jednoj drzavi.

"Trista - bez popa nista!" 

Vladika Jefrem kao slag na torti za visokog gosta!

Sitnica od auta vladike Jefrema.

Dok narod gladuje vladika -  

od narodnih para koje su poklonili velike vodje -

 gradi crkvu do crkve! (I usput kupi poneki auto)

Zaista, Radovan je bio u pravu: "Ko jebe narod!" 

"Gladuj narode!" 

Vazno je da se vodje i popovi imaju u cemu vozati i cime pohvaliti!

Ne samo pop 

i djeca su samoinicijativno izisla i mahala srpskim zastavama 

da pokazu svoju ljubav prema velikom gostu koji darove donosi. 

Za mladi narastaj nema brige. 

Oni od malih nogu uce koga voljeti a i koga mrziti!

Vaspitanje se iz kuce iznosi!

Dopunjava gledajuci TV , u skoli...

Ova se fotografija potkrala cenzuri!

Veliki gost je bio iznenadjen docekom malisana 

 i nije pripremio cokoladice

da podijeli djeci iza zice!

One minute into singing Perfect by Ed Sheeran and the crowd does somethi...

Vladislav Bodnaruk - Toba: 8. dio Poranila tehnika

"Joj...ko ce sve ovo istrpati iz ovih sanduka, jebote, suzilo nam zvotni prostor na minimum ni u klozet se vise ne moze proci." rece Mati nekako nevoljno, tamo neki peti dan od kada su nam komsije unijele Bijelu tehniku u kucu.

"Huhhh, pravo kazes Stara...nisam trebao dizati kredit i kupovati ovu skalameriju, pa mi jos i ne znamo sta je unutra. Mogli smo puhnuti koji dan u kakvu banju, npr. Teslic ili tako?!"

"Da, dobro kazes, to da nam je trebalo vec bi neko otvorio!" mudra je Mati.

"Ti to na mene sicas, k'o da bi ja trebao da se tim bakcem. Ama, moj posao, posao muza i supruga je da obezbijedi a ja sam obezbijedio! Ne ocekujes od mene jednog ekonomiste i knjigovodje, finansijskog strucnjaka da ja otvaram drvene sanduke. Pa, Zeno moja, moj je alat olovka i papir, evo tebi moja olovka, pa probaj otvoriti...makar prebila spic!" pruzi Staroj, Stari svoju olovku.

"A kako bi bilo da skoknes do podruma i doneses sjekiru...pa probamo sjekirom da otvorimo sanduke?" nevjesta je u svom pitaju Majka.

"Joj, sto to ne volim...sjekirom, da probamo sjekirom...samo nasilno...samo zvjerski! A da zovnemo nekog komsiju da on proba? Lakse to, nego sjekira!"

"Daj, ne laprdaj, pa opet da placam gajbu pive...idi po sjekiru...ja cu ostalo!"...ljuto ce Majka.

"Ali ja ne znam tacno, koji je nas podrum!" brani se Stari.

"Bas jeben problem, evo ti kljuc od katanca pa ti kreni redom, u koji katanac udje nas kljuc i ako otkljuca, e to ti je nas podrum, sjekira ti je ono sto stoji kraj lopate a nije lopata...lopatu si savlad'o, nadam se?! To drugo donesi, leti!"

Stari sageo glavu, gleda u mali "Titan" kljuc : "Ipak se bojim da ne pogrijesim!" pa nakrivi glavu prema meni.

Gleda Stara, gleda...gleda u mene pa u njega, malo otvorila usta, k'o kad jezikom neko prebire po kutnjacima pa rece: "Nek' ti Mali pokaze, ali pozurite."

Krenusmo!

U tisini prodjismo stanove s desne strane stan Milana Stanojevica, a sa lijeve strane stan Ljube Radisica, onda zadnji spust stepenica do izlaza, pa nagli zaokret strmim stepenicama u Podrummm !

Desna vrata, podrumi komsija sa desne strane, lijeva vrata podrumi komsija sa lijeve strane, u sredini, rupa sa vratima, podrum brkice, rukometnog sudije, jugoslovenskog znacaja, Ivelica. Mrak na sve strane...i po danu!

"Ima li ovdje...miseva?" prosapta Stari.

"Nema, Tajo miseva." rekoh ja zatecen pitanjem.

"Otkud misevi kog nas? To davno , pojedeno!"

"Dobro je da nema miseva, brinem za tebe, bos si, da te neki ne hapi i odgrize mali prst na nogici junace moj . Buuuhaahaa!" smije se moj Tajo, i sali sa mnom, k'o biva plasi me.

Jebajiga!

"Ima li struje u podrumu, Sine?"

"Ima Tajo."

"A dje se pali?"

"Tu!"

Stari sav sretan pritisnu prekidac.

"Ovo ne radi, Sine!"

"Radi Tajo."

"Kako radi kad ne svijetli?"

"Ne moze da svijetli kad nema sijalica...neko mazno!"

"Nema Tajo miseva, sve pojeli...pacovi."

"Staaaa, ko, pojeo nase miseve...vracaj se, dje si...ne vidim te! Sineee!"

Netom prije cuo sam pritajeno udaljeno dahtanje, bat teskih koraka...znao nepogresivo da se to nesto mracno prblizava prema nama, necija sjenka poklopi oskudno dnevno svjetlo podruma...mi u mraku, a postojala je realna opasnost i da neki pacov proleti, ali nije...samo ruka dotaknu Starog za desno rame, i to je bilo to.

Cuo sam, nekakav zvuk, nesto kao aaajahanjammm ... i kao tup, k'o kad nekom papku ispaden lubenica ili bundeva na beton, pa umjesto da zvekne, razbije se, cuje se samo...tup.

Puno kasnije, kad se Stari podigao, dosao sebi, skont'o gdje je, rece Milanu: "Idi, Milane u Kurac, sto se suljas, zamalo se nisam prepao, aufff!" I nastavi otresati prasinu sa sebe.

"Sreca, na vrijeme si se onesvijesto, komsija...strahu ni traga, hahahhahhaaa!

 Ma pusti to, dje zapelo, ne mozez tom svojim sikirom (sjekira) otvarati svoje drvene sanduke, treba ova moja mala sa usicama pozadi, vidis usice, to je da cupaju eksere."

"Jebote, sta je ovo...svi znaju za moje sanduke i svi znaju sta treba da se radi."

"Pa vidim da te muci, komsija raspakivanje, roba stigla ima skoro nedalja dana a ti jednu  jedinu dasku od sanduka nisi izbacijo u smece... a ja cekam...trebaju mi te daske da napravim neku policu, djeci...za knjige...da uce... eto!  Cekam, znaci!  Kontas?"

"Pa sta onda cekas, komsija Milane, leti, sanduci nam stoje u trpezariji, ponesi tu svoju sa usicama...i matereti...nemoj onoj mojoj o nasim podrimskim stvarima, molim te, inace... nista od dasaka!

"Mislis, da ne pricam ono kad si se onesvijestio od staha?"

"To mislim, i da ti bude jasno,  nisam se onesvijesto od starha...i pacova vec od visokog krvnog pritiska, i samo mi se malo zamantalo, pa pao...sta tu ima cudno? Vidis, nista mi nije!"

"Dobro, dobro ali moras kontrolisati taj tvoj  pritisak da ti srce ne rikne!"...uz smijesak, posavjetova ga Milan.

"Nego, tuci ti bijeli luk, on ti je najbolji za te stvari!"

"Tuci ti te sanduke, to je meni najbolje za krvni pritisak!" u sali rece Stari.

Prvo izvadise elektricni sporet. Gledaju sve troje, bez rijeci...niko se prvi ne usudjuje da da bilo kakav komentar. Gledaju u one cetiri ringle na vrhu, pa u staklenu rernu.

Napokon progovori Stara: " Ovo znaci ne grije cijela ploca kao kod mog starog sporeta, nego samo ovi kofrci na vrhu?" zapanjena je otkricem. Slozila ljutu facu!

"Ma, jebo to!" dodade. "I sta ce mi staklena vrata na rerni, k'o da ne znam sta sam unutra stavila? I kako rerna radi...moram da okrenem ovo dugme...pa sta onda? - onda grije gore, i okrenem ovo drugo dugme da grije za dole...onda cekam i cekam da se ugrije i gledam kroz tu staklenu rupu kako se grije, jel' to?

A sta ako se zajebem pa okrenem ovo sto grije za gore a ja 'ocu za dole?

 U mog starog sporeta gornja ploca meter na metar, stavim pleh sa sarmom na kraj, desno stavim serpu sa mlijekom da uskuha,do te serpe stavim serpu sa pilecim vratovima i nogicama za supu, naprijed imam mjesto da prodinstam nesto, ili samo podgrijem, u cosku mi uvijek ostane za dzezvu kafe, desno ugradjen kazan uvijek tople vode...samo treba da nalozim... kad hocu da zapalim, samo otvorim vrata pecnice i prislonim cigaru na zar...na sto cu tu da prislonim? ...na sto?...i kako to grije zimi...dje tu vatra?" - sve je ovo jadna izgovorila u cugu, nabrajala jos i vise!"

Stari suti, i njemu se cini da je Satra u pravu!

Milan ih prenu iz glasnog razmisljanja.

"Ovo je ljudi, nasa svijetla buducnost, uskoro cemo svi imati ovakve stvari! Prakticnije je ovako, ne moras u podrum svaki cas, po cumur i drva! Ovo je cista tehnologija, nema dima, nema cadji, nema pepela po kuci...samo se treba paziti struje! Znaci nema mokrim rukama babrati po sporetu, jer poznato je da struja ...ubija!" - a sve se nekako smijulji , pravo mu drago!

"Koga ubija struja?

O, majko moja mila...sranja... koji je hajvan to izmislio...kako moze jedna domacica neimati mokre ruke, znaci nista od kuvanja...'oce li nam svijetla buducnost zabraniti da kuvamo, 'ocemo li preci na sendvice ili sta li?"- sad je vec Majka bila dobro zbunjena.

"Ima tu i dobrih stvari, ne mora se vise ici u podrum po drva i cumur, jelde komsija?" seretski ponovi komsija Milam.

"Pa jest' to komsija Milane ali nama je Mali isao u podrum po drva i ostalo!" prijetecim glasom rece Stari.

Ugurase nekako novi elekrticni "Gorenje" sporet, tik uz stari "vatreni" sporet.

"Da uljucim?" upita Milan.

"Ne moras, sada...ostavi da se malo adaptiramo!" rece Mati.

Sa friziderom je bila druga prica!

"Himo", maleni debeljko, iste visine i boje kao sporet, ali znatno siri. Na njemu samo jedna vrata i velikim zlatnim slovima u vrhu ispisano "Himo".

"Ako ovdije stavimo ves masinu, onda Himo ne moze stati u isti prostor, mora sporet na drva, napolje!" zakljuci komsija Milan.

"Nedam, samo preko mene mrtve izbacujemo sporet, kako cu ja ajvar praviti na tim kofrcima?" vec je bijesna Majka.

"Mozemo ga izbaciti na balkon pa kad nam zatreba, samo podlozimo, sta mislis o tome?" pokusava Stari naci neko rjesenje.

"Pa gdje cemo onda ljeti raspaliti po pivu?" pita Majka.

"Ma, jebo to, meni se cini da je nas napredak, korak nazad, ustvari! Ja bi se radje vratila u svijetlu proslost!"- hladno izgovori Mati.

"Preraspodjelom smeca, ne postize se nista, samo njegovim fizickim unistavanje!" rece filozofski Stari.

"Znaci, stari sporet leti van, i gotovo! Moramo presjeci tu vezu sa prosloscu i napraviti prostor za buducnost!" prpmrmlja Stari.

"Tako je najbolje, ja cu odnijeti taj stari sporet, negdje! Mogu ga smjestiti kod sebe na balkon, jer mi ne pijemo po balkonima kao vi,pa nam nece smetati a s jeseni, bujrum, donesite svoja drva i pravite svoj ajvar na nasoj terasi. Uostalom, zajedno cemo, valja li ova?" dodade Milan.

"Valja, rece Stara, nego 'ocemo li morati donositi paprike i patlidjane i sa vas ili samo za nas?" pita Mati, nespretno.

"Sto za nas...mi cemo nase vi vase, sto to pitas, Zoro?"

"Ma samo onako, da znam, posto su vec sporet i drva nasi a pravicemo zajedno ajvar, mislila sam onda treba da donesemo i ostalo?"... ha, hahah!

"Eto i to je rijeseno, idemo dalje...na slijedeci problem!" bilo je Ocevo.

"To, jest' tacno, Stari a sta cemo sa uspomenama ? Gdje one idu? Uspomene, ne mozemo preraspodjeljivati, a ne idu ni u smece, uspomene pripadaju onima i onome  kojih i cega vise nema!" zabrinuta je Majka.

"Slusaj" rece joj Stari...sada otvaramo prostor novim uspomenama i sto vise prostora napravimo, vise ce novih uspomena stati tu. Ma podmladjujemo se, bolan!"

"Ta ti je bas pametna, to znaci da sto vise starih uspomena unistimo, napravicemo vise mjesta novim, a kakve ce nove buduce uspomene biti, e ja mislim da ni ti to ne znas!" bila je sarkasticna Majka.

"I jos da ti kazem, od uspomena se ne zivi, zivi se sa uspomenama, Stara moja!"

Dugo su cutali sve troje. Znali su da su u pravu i u slucaju osvajanja novog i u slucaju borbe za staro. Provjereno!

Zato nastavise raskovavanje sanduka u tisini!

"Kakvo je to bure!?" uzviknu zaprepasteno, Majka,  gledajuci u kabastu ves masinu marke Labud. "To nije ni Gorenje, kako si rekao!"

"Jest' Gorenje a Labud mu je drugo ime. Vidi ovo sitno, tu pise...go-re-nje, vidis li?"

"A ako je Gorenje, sto je Labud napisano vecim slovima? A? Znala sam da Slovenci vole zavaliti! Oni kad zavaljuju, moras glumiti da ti je lijepo!

To ti je srafciger industrija, uvezli iz Albanije, pa se samo potpisali, bar da su zlatna slova kao Himo, eh...sranja! I kako cemo to sada sloziti? Sporet smo prilijepili uz Himo, jer su kockasti pa sjedaju jedno uz drugo, a sad, kako da prilijepimo okruglu ves masinu uz ostalu kockastu tehniku a da ne strsi?

Ma da oni nisu napravili ovu ves masinu od starog bureta pa ga samo malo spljoskali...i vidi nema vrata, zaboravila banda staviti vrata pa se sad ves mora ubacivati odozgo!"

Digla Majka poklopac na ves masini, pa sve troje nabili glave i vire i rupu!

"Jebote tehnike, ko veliki kazan za otkuhavanje vesa! Gdje se vatra lozi da ugrije?" radoznala je i jos razocaranija Mati.

"Ne ide vatra, Zoro...na struju je ovo!" tiho komentar dade Milan.

"Aha, tu smo...rek'o si da voda i struja ne idu zajedno, znaci ako me ne ubije sporet kad su mi mokre ruke, ubit ce me Himo, ako Himo propusti, ubit ce me garant Labud pa i kada su mi suhe ruke, jer voda je vec unutra, samo ceka da je darnem!"...bila je presretna svojim zakljuckom.

"I gdje da ukljucimo sve tri stvari kad imamo samo jedan steker, pametnjakovici?"

Ni njima dvojici vise nista nije bilo jasno.

"Imam ja neke stare stekere, ostale od jedne vikendice pa cu vam ih donijeti. Evo to zalijepimo flasterom, jedan za Himu, a ovdje drugi za Labuda. Samo treba taj flaster, onaj jaci za elektricare, i mirna Bosna! Problem rijesen!"

"I sta je ovaj cetvrti sanduk?"...sjetno upita Majka, a ruke stavila na bokove.

"To je naftara!" tuzan je Stari.

"Jel' i to na struju?" upita ona. "'Ocemo li sada morati razvlaciti kablove po kuci, Stari?"

"Ma naftara je na naftu, sama rijec kaze, de malo logike, nafta gori , nafta grije, nista cumur, nista drva!"

"A hocemo li sad u podrumu kopati da nadjemo naftu ili ce nam Slovenci donijeti jednu kanticu?"

"Ma ti me stalno podjebavas, barem da pokazes malo zahvalnosti...otkud ja znam gdje cemo naci naftu, ima valjda kupiti na pumpi iza Palasa kod onog Zvonke Blahe u autoservisu!?" rece Stari.

"Ima li, jesi li provjerio ili samo onako lupas? Da ne moramo ici do Jugopetrola kod Mljekare, sa praznim kantama? Bas si me usrecio, kakva lijepa slika ti i ja u novim krombi kaputima sto nam ih zimus sasio Karabegovic, sa masnim kantama u rukama, pet kilometara u jednom smijeru, pet kimometara nazad, sa punim kantama nafte...k'o djaci pjesaci... a ona nafta, malo-malo pa spricne po nama! Mogla bi nam isplesti i neke rukavice i salove pa da budemo uniformisani, a?"

Stoji na sred dnevnog boravka, prekrstila ruke na stomaku, podigla malo glavu i samo ocima prevrce, malo na Milana, malo na Starog.

Obadvojica spustili glave.

Onda progovori komsija Milan: "Zoro, nemam ti ja s ovim nikakve veze, mi cemo malo usporiti u razvoju i odlasku u svijetlu buducnost...od sve vase tehnike, meni trebaju samo ove daske. A stari sporet cu ponijeti...da vam ucinim uslugu! Eto!

Da otkivam i cetvrti sanduk ili sta?"

"Ma, otkivaj!" rece Majka.

"Auuu, sta je ovo, vidi  mu boje...bordo, ma nije ni cisto bordo...gdje nadjose takvu boju u prirodi? S cim bi se to moglo upariti? Ni sa cim...ali je lijepo...vidi ima staklo naprijed, k'o mali prozor! Svasta na ovom svijetu!" rece a malo joj grc sa lica nestao, pa sve licilo da se nasmijala.

"Nije to Stara prozor...to je Kamin." - bi drago Starom.

"Sta je da je...meni lici na staklo!"

Milan polako odnjeo sve , dasku po dasku, doveo drugog komsiju te iznesose sporet na drva.

Ugradio i dva stara stekera ali nismo imali elekrticarski flaster nego obicni, pa tako zaflasterisali.

Pravo dobro izgledali...i radi!

Prvo se sporet malo pusio, rerna najgore...valjda da sagori ona mast za zastitu od korozije ili sto su moji zaboravili izvaditi iz rerne ona uputstva u najlon kesi?

Himo  je bio Majkin favorit. Jedini problem je bio sto tu nismo imali nista za staviti, jer piva je najbolja iz spaiza sa betona a zna se uskuhano milijeko u serpi stoji u spaizu na polici...taman da ga ja ne mogu nikad dohvatiti a svaka budala zna da secer a ni brasno ne idu u frizider, sardine nismo jeli a ne idu ni one, valjda da konzerve ne zardjaju.Salamu nismo nikad kupovali, pa ne ide ni ona!

Meso uvijek sve pojedemo, jos za rucak, pa nista ne ostane ni za veceru a komo li  da ostane nesto za frizider!

U stvari ...ostane ...pitanje, sta ide u frizider?

"Kad se  malo snadjemo i kad nam skoci standard...bit ce i u Himu stvari!"...govorio  je Stari.

"Jest', pravo dobro kazes, a bil' bio problem da ti to iskopcas iz stekera, da nam djaba ne gori svjetlo unutra? Mislim, samo dok se ne snadjemo!"

"A kako ti , zaboga Stara znas da unutra gori svjetlo, kad su vrata zatvorena?" logicno upita Otac.

"He, tebe blente, 'ajd' otvori vrata," Stari otvori, "ajd' sad zatvori pa otvori ali brzo...gori li?"

"Gori...fakat!" zabrinut je Stari.

"To ti ja govorim! Ja sranja od tehnike! Mogli su staviti prekidac evo ovdje na vrhu, pa ti sam upalis kad otvaras vrata!"

"Nego, neko kuca na vrata, idi Mali vidi ko je!?"

"Ti mene reklo u cetvrtek da dodje da kuva gra' zajedno! Doslo mi!"...sva sretna cvrkuce Ingrid.

"Ajde, ajde, samo naprijed...ulazite...ma sto donese toliku kutiju graha ima tu pet kila najmanje?"

"Ne to gra', to novo ja kupila lonac na pritisak, zove Papenov lonac, samo komsija sastavi neke rucke, pa kuvamo zajedno. Gra' ja donijelo u dzepove!"

Izvrnu Ingrid dzepove i zrnevlje graha se rasu po stolu.

"Skoro cijela saka, masala.

Izgleda da cemo morati dopuniti barem koju kilu, iz nasih rezervi. Ha, ha...nego pade mi nesto na pamet Stari,  ide li grah u frizider?"

"Ne, ne ide, gdje ce grah u friziter, ide u spajiz!"

"Au, pa ni grah... u frizider! Mi smo bas u bezizlaznoj situaciji!"

Ibrahim Tabakovic: Sta se desilo sa Univerzitetom "Djuro Pucar Stari" u Banjaluci?

Posredno sam dobio ovaj email prof. dr Ibrahima - Ibre- Tabakovica, njegovu reakciju na molbu sa banjaluckog Univerziteta da, kao jedan od bivsih rektora tog Univerziteta, da svoj doprinos izradi monografije povodom proslave 45- te godisnjice banjaluckog Univerziteta. 
Za one koji ne znaju, a nadam se da je medju citaocima ovog bloga malo takvih, Ibro Tabakovic je, prije svega Banjalucanin -poznat, i bez svih titula koje idu uz njega, kao "raja iz grada" - kako bismo mi to rekli za one sa kojima se mozda i ne poznajemo licno, ali su nam po mnogo cemu bliski. Secam ga se, iz mojih studentskih dana, kao mladog asistenta Tehnoloskog fakulteta koji je dijelio istu zgradu sa mojim Elektrotehnickim fakultetom. Kasnije profesor, cak i rektor Univerziteta uvijek je bio blizak i omiljen medju studentima - dio njihovog drustva... 
Profesor i priznat naucnik, Ibro se mnogo kasnije okusao i u politici. Sjecam se da je osamdesetih bio i ministar u Vladi Jugoslavije, a ono sto je malo poznato, da je tada iskoristio svoj uticaj i odradio ogroman posao da se sredstva za nerazvijene, koje je Slovenija tada po zakonu odvajala, upute direktno u Banjaluku za izgradnju Medicinske elektronike, firme u kojoj sam kasnije radio.
Ibro, od rata devedesetih zivi u USA.
Procitajte njegov email koji je poslao na adrese svojih prijatelja i njegov komentar ispod toga...

***************************

Dragi prijatelji,

 Ove godine banjalucki Univerzitet obiljezava 45-tu godisnjicu od svog osnivanja. 

Prije izvjesnog vremena sam dobio pismo Profesora Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, Miroslava Malinovica, koji mi se obratio sa molbom da dopunim svoju  biografiju kao bivseg rektora Univerziteta. Naime, Prof. Malinovic vodi aktivnosti oko izrade monografije povodon 45 godina  Univerziteta. On je mlad profesor i na mene je ostavio prijatan dojam.

Ja sam dopunio biografiju i napisao svoja sjecanja na prvog rektora Univerziteta, Prof. Drage Malica. Dodao sam takodjer i svoj kratki komentar o tome : Sta se desilo sa Univerzitetom "Djuro Pucar Stari" u Banjaluci? 

Ne vjerujem da ce ovaj "kratki komentar" nesto promijeniti u mojoj bivsoj domovini , ali zelim da svoja uvjerenja podijelim sa vama.

Uz srdacne pozdrave i najbolje zelje,

Vas Ibro Tabakovic-Bosanac

***********************

Kratki komentar-Za Prof. Malinovica: 
Sta se desilo sa Univerzitetom “Djuro Pucar Stari” u Banjaluci ? (Ovo je za Vase licno razmislanje o proslosti u zadnjih 45 godina, a i prije toga)

• · Interesantmo je da su od 7 rektora Univerziteta 3 (I.T.,D.D, R.K. ) bili rektori Univerzteta “Djuro Pucar Stari”, a 2 rektora (D. M. , S.S.) su bili njegovi nastavnici ili studenti.

• · Ja sam ponosan da sam u svome rektorskom mandatu imao priliku da promoviram Univerzitet u Banjaluci , u Univerzitet “Djuro Pucar Stari”u Banjaluci. Djuro Pucar Stari je za mene bio i ostao sinonim antifasisticke borbe u Bosni. Preobucen u zenski muslimanski “zar” hodao je ispred nosa ustaskom idiotu (Viktoru Guticu) i organizirao partizanski ustanak . Na dan 27 Jula 1941 godine na Sehitlucima-ali ne na “Banj brdu”(pitam se sta je to?)-Djuro Pucar Stari je sa svojim drugovima donio odluku o ustanku. Djuro Pucar Stari je izlozio svoju viziju Bosne na zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonji Gradu 1943 godine , kao zemlju koja je i srpska i hrvatska i muslimanska.To se sve desavalo u vremenu kada je cijela Evropa (od Grcke do Norveske) bila fasisticka ili pro-fasisticka , ukljucujuci i 3 zemlje (Slovenija, Hrvatska, Srbija) iz bivse kraljevine SHS Jugoslavije.

• · Samo 3 evropske zemlje su pruzale efikasan oruzani otpor u periodu rata od 1941 do 1945 godine i to su: Sovjetski Savez, Vel. Britanija i Titova Bosna. Od 7 njemackih i italijanskih ofanziva 6 se odvijalo u Bosni. Tito je bio jedini vodja otpora fasizmu, koji je ucestvovao u svim oruzanim bitkama i pri tome je i ranjavan.

• · “Historia est magistra vitae” kaze stara latinska poslovica. Nazalost, to za mnoge- ne vazi. Tipicno za Srednji vijek na Balkanu i danas se u medijima pojavljuju dominantne politicke intelektualne elite-najcesce goli poluinteligenti-novonastali cetnici i ustase. Vecina od ovih su bivsi komunisti tzv. “rotkvice” Ovu figurativnu definiciju sam preuzeo od pokojnog profesora Univerziteta “Djuro Pucar Stari” (M. C.), koji to rece prije oko 40-ak godina. On rece za “rotkvicu” da je izvana crvena, a kad je malo zagrebes je bijela.

• · Izgleda mi da su ovi polu-inteligenti i”rotkvice”-svi ne daj Boze “duboko religiozni” kao nikada-uspjeli da se domognu vlasti i para. Oni su u kratkom periodu “izbrisali kao gumicom” imena ulica Tita i njegovih heroja , da daju imena ‘svojih” fasista (Budak, Musoldjic, Draza Mihajlovic, Rade Radic isl.), djelovima grada i da promjene proslost (sto je samo po sebi “nasilje nad istorijom”). Cak su nasem maternjem jeziku u Bosni dali tri imena i ubjedjuju nas da govorimo razlicitim jezicima (Bravo Polu-inteligenti!!)

• · A ja zivim u Americi i cudim se kako Amerika nema svoj americki jezik-nego engleski.

Odumiranje tradicionalne kancelarije

Za raspaliti vatru potrebna je samo iskra.
Za revolucionarnu promjenu, tehnolosku, drustvenog uredjenja, vlasti... potrebna  je ponekad  isto tako iskra u njenim razlicitim oblicima: nepodnosljiva nepravda, tezak zivot, ubistvo, nepravedna presuda, rat, epidemija...

Korona je, prema zvanicnim podacima odnijela preko 600 hiljada ljuskih zivota do danas.
Tesko je predvidjeti koje ce posljedice ona ostaviti na ljudske zivote u buducnosti.
Da li korona virus, sa kojim se cijela zemaljska kugla - bogati i siromasni, zdravi i bolesni - prilicno neuspjesno bori vec vise od pola godine, moze biti iskra koja ce pokrenuti i neke pozitivne revolucionarne promjene u ljudskim zivotima?!

Jedna od posljedica korone u buducem zivotu je lako predvidiva.
Broj kancelarija i kancelarijskog prostora ce biti znatno smanjen.
Korona je pokazala, ono sto je jos ranije mnogima bilo poznato, da su za obavljanje mnogih poslova u mnogim oblastima, kancelarija i zajednicka poslovna zgrada potpuno nepotrebni.

Komunikaciona tehnologija, sateliti, internet, softveri i racunari su vec dugo dokazivali da ljudi ne moraju dijeliti poslovnu zgradu i svaki dan u nju odlaziti da bi efikasno odradili svoj posao. Firme koje su to ranije shvatile su jos prije deset, dvadeset godina uvele "rad od kuce"; smanjili troskove placanja prostora, povecale profit i imale zadovoljne radnike oslobodjene svakodnevnog stresa od voznje u prenatrpanim, autobusima, podzamnim zeljznicama, auto putovima...

Multinacionalne kompanije, rasprostranjene po cijelom svijetu, su godinama skodnevno koristile video konferencije za sastanke, emailove umjesto pisama, ali se nisu opredijelile za masovno napustanje kancelarija i preseljavanje zaposlenih na "rad od kuce". Neki vlasnici manjih firmi su se grozili i od pomisli od napustanja tradicionalnog kancelarijskog koncepta, prelaska na daljinsku komunikaciju. Oni, potpuno pogresno,  nisu mogli zamisliti da vode posao bez direktne fizicku kontrole nad zaposlenima.

Trebala je da se dogodi korona da prisili vlasnike kompanija da organizuju poslove "radom od kuce",  jer drugacije nije bilo moguce. I evo, vec skoro pet mjeseci vecina firmi u svijetu "radi od kuce".

Naravno od kuce rade poslovi koji se tako mogu raditi. Ali, i prodaja i kupovina, koje su se tradicionalno obaljali u trgovinama, dozivljava svoj "on line" procvat i i dokazuje da, u mnogim slucajevima, trgovine nisu ni potrebne. Oni koji su se brzo prilagodili novim uslovima, vec beru plodove svoje fleksibilnosti i efikasnosti. Dostavna industrija, na primjer, dozivljava svoj puni procvat!
Ne mogu se svi poslovi, proizvodni na primjer, organizovati "od kuce". Ali, vec sada mnoge svjetske firme planiraju kako da, na osnovu iskustva sa koronom, organizuju svoje  organizovati poslove sa znatno smanjenim troskovima prostora. Mnogi vec sada prazne kancelarije i otkazuju njihov najam.

Korona je samo iskra koja je inicirala promjenu u tradicionalnom nacinu razmisljanja i vodjenja poslova.
Koje druge promjene ce nam ostaviti kao posljedicu - vidjecemo u buducnosti.

Banjaluka, Gospodska, February 2020...

Nothing Else Matters by Metallica - Danish Guitar Performance - Soren Ma...