Sead Bahtijarević: Banjalučki teniseti u svijetu (1)

Zbog rata mnogi od nas su se u inostranstvu posvetili pozivu teniskog trenera, mogu reci sa velikim uspjehom a najbolji izdanak naseg rada u Banja Luci , Ivan Ljubicic , bio je treci na svjetskoj Rang - listi i sada je trener najuspjesnijeg igraca svih vremena – Rodjera Federera.                                                          Djeca nasih banjaluckih trenera igraju izvanredno a posebno sin Amira Mujakica koji , iako junior , trenira vec sa Njemackim reprezentativcima ( Kohlschreiber i drugi ) . 

 Moj sin , uz minimalni trening zbog cjelodnevnog posla, igra za „ Eintracht „, Frankfurt u Regionalnoj ligi , drugoj njemackoj ligi , u konkurenciji preko 30 godina . 

 Kcerke Denisa Galijasa , Igora Balica i Zorana -Zoke Obrovskog i mog brata Fahre , igraju odlicno i same rade kao treneri a posjeduju i solidno obrazovanje. 

Kcer Darka Vicica je jedna od najboljih u Danskoj – proputovali su svijet po turnirima. Anela Dujsic bila je medju boljim juniorkama u Kanadi. 

 Denis Galijas je trener , zajedno sa kcerkom Dinom , u velikom klubu u Bonnu . 

 Ja sam krenuo od nule u Eschwegeu , gradicu velicine Prijedora i stvorio jednu od najjacih ekipa u Hessenu ali smo, zbog nedostatka para , morali odustati od ulaska u najvisu ligu , Hessenligu. U ekipi su igrali i mnogi nasi igraci a jedno vrijeme je nas clan bio i Mirza Basic. 

U mojoj ekipi je cak igrao i prvak Rusije , Konstantin Kravchuk , koji i sada igra za Rusiju , uglavnom u parovima. Trebao sam ici s njim i na Australien Open a jedno vrijeme sam pravio za njegovog menadjera iz Moskve plan njegovih turnira u Evropi. Posredovao sam i kod njegovog prelaska u Bundes Ligu , u Erfurt gdje je igrao u ekipi sa Bogdanom Ulirahom , Junezom El Ajnounijem i mnogim drugim poznatim svjetskim igracima Nazalost , ja licno financijski nisam nista profitirao. 

 U Denisovom klubu redovno nastupaju i nasi perspektivniji igraci iz svih dijelova Juge. 

 Bojan Vujic je bio vise puta Prvak Hessena ( sada ambasador BiH u Americi ) , Merid Zahirovic bio Prvak Njemacke u konkurenciji preko 30 godina. 

 Ivan Ljubicic je kao junior nastupao za klub Zoke Obroskog . Zoka redovno osvaja prva mjesta u Bayernu u nizim starosnim kategorijama . Njegov ucenik Kevin Krawietz zari i pali svijetom u konkurenciji parova , zajedno sa partnerom Andreasom Miesom . Ovaj par je zaredom osvojio 2 posljednja Roland Garossa a postali su standardni clanovi Njemacke reprezentacije . 

 Moj ucenik Marek Flinner je dogurao do Bundes Lige i bio prijavljen za prvu ekipu Gerry Webera , Halle- Westfalen . 

 Ja sam posljednjih 10-tak godina glavni trener velikog kluba „ Blau-Weiss“ , Bad Hersfeld , gdje mi pomaze moj brat Fahro. Bez njegove pomoci ne bih mogao vise obavljati ovaj teski posao. 

 Djeca H. Arnautovica – Talijana su uspjesni treneri u Americi a i on sam je u Njemackoj bio jako uspjesan. 

Slika nastala  1964. u "Drapsinu"., kada smo drzali prvu tenisku skolu. fahro i ja sa djecom naseg strica Ese, Melihom i Ninom

Ista ekipa u Porecu 54 godine kasnije

Kako vidim, i kapiten Trajkovski Angel- Gele se pojavljuje na slikama sa trenerskom korpom sa loptama a susreti bivsih banjaluckih kosarkasa zavrsavaju cesto na teniskim terenima. 

 Raspisao sam se iako nisam zelio da budem opsiran . Mogao bih ovako satima i opet ne bih obuhvatio sve sto bih mogao i zelio . 

Znam da sam mnoge zaboravio- ne namjerno. Neka se i oni jave i ispricaju svoju pricu . Poceli smo Fahro i ja prije 62 godine. Mnogo toga se zaboravilo ili se slika sama promijenila a da toga nismo svjesni . Sta je kada bilo – tesko je reci. 

Nekad fulamo i po petnaest godina. Fotografije mnogo pomazu. 

Zato cu se ponekad javit sa nekom kratkom crticom ili fotografijom.

Mnogo pozdrava svim posjetiocima Parkica!

Sead Bahtijarević: Sjećanja na početke tenisa u B. Luci (2)

 Moram spomenuti da su klinci iz okoline kluba , godinu – dvije i vise mladji od mene , koji nisu ucestvovali u skolama Huse Arslanagica i Rize Pasica , vec oko 1960 poceli da dolaze u klub i „ kradu „ znanje od onih koji su prosli ove skole i postajali pravi igraci . Tu prije svega mislim na Slobodana – Bodu Vukovica ( doselio 1960 iz Prijedora gdje je vec igrao tenis) , Vehbiju Mujcinovica (ubijen pred rat u svom stanu iznad gostione „Borac „) , Peru Trikica ( umro prije dvije godine ) , Radu Topica ( poginuo od struje u svom dvoristu ), Gagula Franju , Lukic Duska , Siku Katanu , Mladena Zorica i jos neke koji nisu pripadali prvoj ekipi kluba ali su bili kandidati za juniorsku ekipu . 

Za ove momke kao i polaznike nase skole organizirali smo turnir na kom je Bodo Vukovic pobijedio u finalu Radu Topica . Nasa skola 1964 godine je dala novi zamah koji je , nazalost , kratko trajao jer je Ante Grubisic prekomandovan iz Banja Luke i nestala je neophodna veza sa vojnim vlastima. U blizini kluba se nalazio magacin goriva pa smo nakon izvjesnog vremena dobili strazara ispred igralista i jedno vrijeme nismo imsli pristup terenima. Tu je novi gazda na bazenu , Simovic Bozo , odigrao negativnu ulogu , sve dok nije dobio naredbu od pukovnika Kovacica , oca moje skolske kolegice.

U pocetku tenisa u B. Luci smo bili najslabiji u BiH . Zahvaljujuci skolama tenisa Huse Arslanagica i Rize Pasica te knjizi Predraga Brixija , koju smo posjedovali i „bistrili“ , mi smo igrali lijepo i tehnicki dosta ispravno ali smo gubili od objektivno slabijih , koji su mogli duze drzati loptu u igri .Ispadali smo u prvom ili drugom kolu ali smo isli na turnire i ucili. Naravno, mi nismo mogli provoditi mnogo vremena na terenu jer smo imali samo 2 . 

 Nakon par godina , vjerovatno dobrim zrijebom i uz dosta srece , Ante Grubisic i ja smo igrali u polufinalu Republickog Prvenstva u parovima ,u Sarajevu . Ne mogu se sjetiti jos nekog slicnog uspjeha u to vrijeme. 

 Sjecam se da sam u 4. razredu gimnazije pobijedio na takmicenju juniora do 18 god. Bos. Krajine a poslije toga na sletu u Sisku protiv reprezentativca Jugoslavije za veterane doktora Hergesica i najboljeg igraca Karlovca , jednog od brace Mitic . 

 To su tada za nas bili veliki uspjesi . Prekomandom Ante Grubisica iz Banja Luke i odlaskom Fahre na studij u Zagreb 1965. godine , ja sam ostao sam i jedini imao kljuceve kluba (naravno i sef vojnog sportskog poligona) . 

 Arnautovic Husref – Talijan je prestao da igra , Mico Dragovic , zbog sukoba sa Antom oko klubskog reketa takodje . Tu su bili novi , prije svega Denis Galijas . Zoran – Zoka Obrovski se nakon par godina pravo aktivirao ali od 65. pa do potresa smo prakticno Denis i ja bili gotovo jedini koji su igrali i isli na turnire. Tu nam je pomogla cinjenica da se klub nalazio na podrucju MZ Borik a Denisov otac je bio predsjednik MZ-a. Takodjer , predsjednik SOFK-e Hamdija Kadenic je imao dosta simpatija i razumijevanja prema nama . 

Jednog dana , prije potresa , kada se gotovo vise nije igrao tenis u B.Luci , slucajno sam otkrio pokraj terena Todora – Tosu Papica i mog razrednika iz prvog razreda Gimnazije Milenka Jaksica, s kojim sam igrao i stoni tenis . Trava je bila izrasla na terenima . Od tada ih nisam ispustao. 

Fahro sa Ivanom Ljubicicem - Halle ATP turnir na travi- pred u Wimbledon

Nakon potresa osnovana je Direkcija za obnovu Banja Luke (kasnije Zavod za izgradnju). 

Todor – Toso Papic je postavljen na celo pravne sluzbe i bio jedan od glavnih ljudi u firmi . Svaki dan sam bio kod Tose u kancelariji i pisao pisma , razradjivao ideje i , umjesto da studiram elektrotehniku , studirao sam banjalucki tenis . 

Jedina satisfakcija je bila Zlatna plaketa Teniskog saveza Jugoslavije , za koju me je predlozio Toso Papic , zajedno sa tadasnjim predsjednistvom kluba. Naknadno je za isto odlikovanje predlozen i Ante Grubisic i ,takodjer , dobio ali nakon dodjele na proslavi 50 godina TSJ u Zagrebu 1972 godine. 

 Samo je Mima Jausovec , prvakinja Jugoslavije , bila mladji dobitnik plakete u cijeloj Jugoslaviji. 

Toso nije htjeo da se eksponira pa je bio podpredsjednik kluba , ja sam bio sekretar a za predsjednika kluba Toso je uvijek dovodio jednog od aktuelno najutjecajnijih ljudi u gradu , s kojim je on istovremeno bio dobar prijatelj. Tako su se na toj poziciji nalazili Tomislav Javor , Dr Milosevic , Munib Mulaomerovic , Mile Reljic , Josip Stader , mozda Ibro Tabakovic - nisam vise siguran . 

Povratkom Fahre sa fakulteta iz Zagreba , ja bivam rasterecen , da bi se posvetio studiranju i od tada Fahro sa Tosom biva glavni pokretac svih akcija . 

 Ja sam i dalje bio najbolje plasirani igrac iz B. Luke i glavni trener . Prvi sam dospio na Rang listu najboljih tenisera BiH ( prvo medju deset najboljih a onda i medju pet ) . Kad sam bio 5. na rang- listi ispred mene su bila 3 Tuzlaka i Josko Stern iz Sarajeva . Na Rang-listi Jugoslavije sam bio 35. Poslije je bilo mnogo lakse dostici bolje pozicije na rang-listama jer su najbolji igraci iz tog vremena mahom otisli u Njemacku da rade kao treneri ili igraju za neku ekipu. 

 Ekipa je od posljednje stigla na drugo mjesto u BiH i pocela da se bori sa Tuzlom za prvu poziciju. 

Odmah nakon potresa , kada su stigle prve pare , dogovorio sam se sa Tosom da se obratimo TSJ da nam posalje jednog trenera , koji bi preuzeo trening i time se profesionalno bavio. Obecali su nam jednog iskusnog , dobrog , starijeg trenera a stigao je mladi beogradski igrac iz „Partizana“, Mijo Petrov . Odigrali smo par probnih meceva i Talijan i ja smo ga pobijedili . 

 Medjutim , Mijo je radio odgovorno , pedantno i skola je bila uspjesna . Nazalost , Mijo je ostao samo oko godinu dana . Bio je malo mladji od mene ( cca 20 god .) i jako simpatican. Zbog privatnog problema je uskoro napustio B.Luku. 

 Na turniru u Osijeku igraci beogradskog „ Partizana“, na celu sa poznatim igracem Banetom Vuceticem , su se salili da je Mijo u B.Luci naucio igrati tenis . On je stvarno sa nama postao malo bolji igrac ali je kao trener bio jako solidan i imao je nasu podrsku. 

 Nakon Mijinog odlaska ja sam opet preuzeo trening . 

 !972 je organiziran Seminar za trenere TS BiH . Prakticni dio u Dubrovniku a opsti i specificni teoretski dio u Sarajevu. Nastavnik broj 1 u Jugoslaviji – profesor sa DIF-a u Zagrebu Nikica Nadali . 

Po povratku sa seminara, ja sam odlucivao da li cu sam dalje trenirati ili cu trening podijeliti sa Denisom Galijasem i Dulom Crnogorcem . Dogovorili smo se da jedan dio sezone podijelimo trening ali sam ja i dalje bio prvi trener. 

 Sa Milanom Tosicem – Prletom smo se dogovorili da tenis udje u Sportsku dvoranu „Borik“ i ja sam bio prvi i jedini koji je u hali , 2 puta nedeljno , cijelu zimu drzao trenig do proljeca 1975 . godine kada sam otisao na odsluzenje vojnog roka u Zadar . Prle mi je dozvolio da izvucem na parketu hale linije za tenis sto sam ja i ucinio 30 . i 31. decembra , uz pomoc Zorana Obrovskog . Iz hale sam otisao na proslavu Nove Godine. 

Te zime sam trenirao Papic Srdjana-Paparu , Voju Sukala , Igora Radjenovica, Darija Bitorajca , Naskov Vidana , Ranka Djurovica , Zorana Dimitrijevica , Gorana Pecanca , Sonju Knezevic , Sinisu i Zagu Simeunovic , bracu Prostran, Branu Babica i jos neke koji nisu bili redovni. Nazalost , vjerovatno sam zaboravio neke koji su tih godina bili clanovi nase teniske familije. 

 Te zime podpredsjednik naseg kluba Esad Hadzidedic – Pisca je izgubio zivot u saobracajnoj nesreci , zajedno sa Nedjom Hoticem i Pakizom Katana. Sve troje su radili u Zavodu za studije i projektovanje. 

Dolaskom Tose Papica , klub se preporodio . 

Aktivirali su se mnogi rekreativci , bivsi sportisi : Zlatan Ibrahimbegovic , fudbaleri Djulic Fuad-Djula ,Muhamed Ibrahimbegovic – Fiser ,Dzevad Kreso , Eso Hadziomerspahic, Milenko Jaksic , Karalic Milorad , Ibro Tabakovic , Josip Stader, Mario Sladoljev , Paja Patras, i mnogi drugi . 

 Vratili su se braca Arnautovici , Mico Dragovic , Pero Trikic – Trika . 

Vratili su se braca Arnautovici , Mico Dragovic , Pero Trikic – Trika . Teniskoj porodici pristupili su Sejdinovic Zeljo – Ceker ( jer se nakon povrede koljena vise nije mogao baviti kosarkom) , Vukovic Simo – Furak je letenje zmajem i druge svoje ljubavi zamjenio teniskim raketom, Angel Trajkovski je doveo svoju kcer u skolu tenisa a onda se i sam aktivirao (kako sam cuo , pred rat a i u vrijeme rata je preporodio bivsi „ Petar Drapsin „ i omladini stvorio odlicne uvjete trening). Poceli su da igraju vidjeniji momci iz grada : Armin Midzic , Zuco Kulenovic (poceo jos 1964 ), Mrnja Marovic , Faruk Bektas , Adnan Huseinbegovic i mnogi drugi.

 Mnogi bivsi stonoteniseri su se prebacili na tenis : braca Maglajlic , Jovicic , Stader , Tabakovic ,Komlenac Ranko i jos neki.

Mojim odlaskom u vojsku pa do povratka iz Njemacke ,prestaje moj angazman kao trenera u „Petru Drapsinu „ . 

 Tada trening preuzimaju Denis Galijas , Ante Friganovic-Sjor , Zoka Obraovski , Dule Crnogorac i Pero Trikic . 

 Objekti su poceli da se grade. Prvobitno je na terenima u Boriku bio drveni trenazni zid , kucica od salonita ( zidovi i krov ) i sudijska postolja kakva nigdje nisam vidio . To je bila platforma na 3 tocka na kojoj je moglo biti vise osoba ; vjerovatno vise namjenjena za odbojku. Nije bilo kupatila. 

 Dolaskom Tose Papica dobijamo klubsku kucu a povratkom sa fakulteta iz Zagreba ,Fahro zapocinje akciju za izgradnju novog klubskog objekta sa restoranom . Veliki dio svog vremena , na poslu i poslije , posvecuje tenisu. 

Graditelji TK "Mladost" Izmedju Fahre i Seje legendari banjalucki vulkanizer Mili Plavetic - Zuco

 Kada je „Petar Drapsin“ ( poslije „Borac“ ) postao tijesan za velik broj clanova i za nove ideje ,odlucili smo se za izgradnju novog kluba u Parku „M.Stojanovica“, nazalost uz mnogo otpora . Poslije su klubovi nicali kao pecurke , mahom privatnom inicijativom kao komercijalni objekti . 

 Tenis je procvjetao i dobio siroku bazu. 

Vladislav Bodnaruk - Toba: 22. dio Napad na Havu

Na procitane rijeci aroncamalierivela, Ingrid podize glavu ali kako opet uz balkansku dreku, nahrupi gomila rijeci koje nije razumjela, kao kad se pobiju zmije zvecarke, Ingrid ne rece nista! Konta ...zajebala se!

Pomisli, opet neka njihova sranja!

Rukom potrazi svoju malu Mirjam pod stolom! Taman da je rukom darne ... Mirjam se izvuce! Pobjeze na suprotnu stranu stola.

Ingrid pomilova mene po glavusi!

Sta je pri tom pomislila, kako ja gore iznad stola nisam bilo, ne znam!

"Idemo, sreco moja Mirjam... treba Mati da ti okupa dlake na glavi!"

"Od danas, banjalucka murija tj.milicija da se bolje izrazim je dobila pojacanje u tehniki...od sad ce mo jahati svi na tockovima ili kotacima, kako neki ludi kazu.Nema vise bjezanja, sjednes na kotac...i fatas delekventa, ili vese njih, ako je vise tih delekvenata! Od , jedared ...odma'!"

"Jel ti kotac tj. tocak zoves beciklo"...naivno ce ti Sare?

"Jest,...to, al' se ne kaze beciklo, Gospodineee kocijasu, vec "baciklo", znamo i mi gramatiku...marvo!", Mitar ce ti njemu.

"Baciklo jal beciklo, ja bih sad pos'o kuci"...rece Sare.

"E, ne mere tako!cTi's sa Mandicem u buvaru! Taki je red kad "Stari" dolazi." Pa znamo za red, jel' tako?" Blago ce Mitar, Sari. Vec ti se tamo skupila sva banjalucka raja, samo tebe cekaju!Eno ti ludog Joze, Baba Ribe, Baba Vuke, Ale, eno ti i lude Jele...Nema sutra sranja po gradu! Jasno!"

"Ides li ti sam u bajbuk , ili da te moj pripravnik Mandic vodi?"

"Idem idem, samo mi neko hapio cipele, pa ne morem,"kaze Sare.

"Ko ce ti hapiti cipele, drtino stara?"- kaze Medovic.

"Pa i ja se pitam,odgovara Sare, ...jedino ste vi nepoznati u ovoj kuci! Ne mogu valjda biti bos uhapsen?"

"Joj, fataj se onog mog becikla i pravo u Stanicu!"...bjesni Mitar.

"Pa ne znam ti ja to vozati!"...potiho ce Sare.

"Pa guraj, guraj tocak ko i mi...ne znamo ni mi jos to vozati, ali guramo, guraj i ti...a i eto ti Stanice pred nosom !"

Izadje Sare, vukuci one svoje otromboljene crape po linoleumu. Okrenu

se...gleda blago, neopisivo..."Hvala ti Franci za ovo veceras!".. .rece -i...nestade!

Komsije stoje pokunjeno, spustenih glava.Muskarci se pripili uz svoje zene, ko biva imaju neku zastitu.

"Mandicu, pregledaj kucu da neki peder nije zaosto unutra."

Mandic, covjek cetvrtaste velike glave, rodjen bas za cirkusa,podize remen i oprtac zajedno sa njim, te se uputi prema kupatilu.

Iste sekunde se stvorio nazad .Skupio onu jednu obrvu sto je imao, jer mu se ista sastavila sa drugom, i k'o nindza uskoci u trpezariju.

"Vodnice, vodnice... oni drze kokosi u kadi!"

"Ha?"...vrisnu Mitar!..."Kokosi?"

"O ljudi, o ljudi moji, bi'ce prijava da radi Sud samo za ovu kucu! Toliko sam prijava napis'o za ovu kucu ... k'o da sam Pravni Vakultet zavrsio!"

Tek sto to rece moj se Horoz ispod stola,obrecnu na njega.

"Sta je ovo, covjece... pa vi imate farmu, recemo, kokosaka u

kuci?! Ilegalno ... ilegalno... gospodo! Ajmo po redu...domacine!"Izvadi Mitar svoju malu biljeznicu sa narandzastim koricama, model "Lipa", broj ne znam, presavi list i rece: Ime i prezime,skolska sprema,

zanimanje...brzooooo!"

"Franci Bodnaruk, jugosloven, galcijanskog porijekla, zavrsena Teologija u Poljskoj, sluzbovao u zagrebackoj Katedrali, Ekonomija u Sarajevu, Pravo diplomirao u Zagrebu. Bivsi ministar Be i Ha za energetiku,bivsi Direktor rudnika Banovici, Sadasnji finansijski Direktor Rudi Cajaveca.. ekskomuniciran iz katolicke crkve 1940, primljen upartiju 1941, izbacen iz partije 1946....covjek kome sudanas odnjeli sako sa govorom za Predsjednika Tita, u gornjem dzepu, sa regresom za godisnji u lijevom dzepu, sa platom i akontacijom u desnom dzepu, sa kartom K-15 u

zadzepku..."

Mitru se zatresose ruke, bilo mu je puno informacija u isto vrijeme, a opasnost je ipak osjetio! Svako ipak voli prvo svoju guzicu , pa onda drzavu, naravno ako razmisljamo u sebi ... inace ...naglas ... Drzava je na prvom

mjestu!

Glas mu se spusti za dvije tri oktave...ako to moze tako, te progovori piskavo, slicno k'o kad sam ja pjevao Sejdefu..."A da ja nisam malo

pretjer'o,... Druze... Druze.. .mislim... ovaj Bonbrandbuuke, a sve ga miluje po miski, ovaj izvinite Vranduke, onaj Branduke...jooooj!?"

Prenu se , i snadje se!

"Ko je odnj'o sako?"...izvadi Mitar pendrek i prijeteci pogleda prema komsijama pripijenim uz za zid. Komsije ublijedile, ko da ih nema, Stopili se sa bijelom bojom zida.

To se kasnije nazvalo u biologiji - mimikrija!-Al' nema veza sa nama...samo slici!

Komsije , oduzete poslije kratkog izlaganja biografije moga oca , radije bi se prislonile na Mitrovu stranu.A opet ne ide, Mitar bi nekog tukao,samo da dokaze mome Ocu svoju pristranost.

"Ko je odnjeo sako...pitam samo jednom?"- i sebe udara pendrekom po ruci...onako -mazohisticki ne bi li Starome dokazao kako je dusevan! Bas je moralo da boli! Ali zar se tako i ne dokazuje vijernost?!

"Hava, Hava je odnjela sako, danas iz hodnika!"-rece moja Majka, sva se isprsila kao mladi SKOJ-evac, puna pravde i sebe!

"Nista, onda...'vako cemo...zene i djeca nek idu spavati...muskarci ostaju, Sare ti se vataj oba tocka i ceraj u Stanicu, evo ti kljucevi, zakljucaj prvo Stanicu, onda sebe...i nemoj da bude nekog belaja! Jasno!"

"Ma nije jasno"- dreknu Sare!"Dje cu sam sebe zakljucavati u muriju?"

"Joj tebe blente, a sta mislis da nalete kakve ustase, cetnici, banda...domaci izdajnici..kvinslinzi, ili oni golootokasi koji se nisu revizirali, ili oni gastarbajteri, ili sam Staljin ... jebote ... i sta kuc ,kuc , vi spavate, kao stoka, a - vrata otvorena...onda vas sve pokolju...i eto ti nama sramote! A Ja dobijem minus od Komandira!"

"Dobro velis,"- rece Sare -"zakljucat cu ja dvaput, a vi ujutro lupajte dva puta kratko i tri puta dugo. Laku noc!"

"Eto , dogovoreno, aj' sad!"- Mitar ce ti iscrpljeno.

Sapce neko od komsija-"Kako se lupa tri puta dugo?"

"Ko je to rek'o - skoci Mitar ko oparen - ubit cu ga majke mi!"

"Plan je jednostavan"- kaze Mitar:"Opkolit cemo Havu Mandic i ja, a vi fatajte sako...i gotovo.Poslije se povlacimo prema Bezistanu, Zora pegla sako, mi u Stanici pravimo zapisnik, Franci u jedanaset sati cita govor. Jel ova dobra? Jel' dobra?"

Dobra , vicu svi!

"Aijjj , koliko je flasa na stolu. Ajmo svi po jednu, al'da ne vidim da neko dosipa!"- pobjednicki izusti Mitar."Po jednu , kako rekoh!"

Nestadose u sekundi sve flase sa stola.

Neko rece da se svjetlo ugasi, jer neprijatelj nikad ne spava.

Ugasise!Posjedali na linoleum.

Hvata me san.Cujem tihi sapat Mitra -"Franci , kako se ono pali?"

"Koje?" -pita otac.

"Pa ono za muziku", sapuce Mitar.

"Samo nabacis iglu, i to ti je to."

"Nabaci ti, ja jos nisam nikad nabaciv'o - al' tiho da ne cuju zene...onda smo pravo najebali"- susti Mitar.

Mene obuze tiha jeza, jeza od radosti, od blagosti ,od ljepote, jeza od rahatluka, kao onda kada me Otac ovlas pomilovao po glavi, kada sam imao gnojnu anginu, onda kada sam pomislio kako je lijepo kad ima neko da te pomiluje po glavi...I da je dobro imati gnojnu anginu!

Iscrpljen i gladan valjda sam zaspao pod stolom? Mirjam je nagulila pa sam se i ja uhvatio svoga mira!

Sanjao sam neku djevojcicu, onu sa bijelom masnicom u glavi, onu sto svom Ocu jasi na vratu, glupost, sanjao sam da odlazim daleko od Banjaluke, glupost, sanjao sam da se vise nikad necu vratiti u Banjaluku, glupost!

Sanjao sam Australiju!, ali Horoza nisam vidjeo tu!

Glupost!

"Slusaj 'vamo!" ...pred zoru nas prenu glas Mitra Medovica, sta ce mo

ako ujutro ne hapimo Havu?

"Imas li ti drugi, recemo, rezervni govor?"

"Ma nemam...rece Otac...a i to nije govor u klasicnom smislu, vec elaborat o finansijskom stanju "Cajaveca".

"Cega...sta...kakvom stanju?" - zavapi Medovic!

"Ma samo brojevi, tj. brojke,...cifre", rece Otac.

"Uh...dobro je onda - nego ti samo broj, a to ionako niko ne slusa, pa nece ni

Stari"- Mitar ce ti prilicno neuvjereno.

" A sta cemo sa kaputom tj. sakoom?" - neko rece.

"E, pa imam ja nov novcijat sako"' javi se Merso.

"Pa donesi, donesi, bolan - sta cekas - rece Mitar."

Merso odleti po sako.

Donese kaputic zelen, ko zelana coha stolova za bilijar.

"Joj vas Muslimana...znate'l vi za jos neku boju osim zelene?"- upita Mitar vrlo zabrinut za buducnost Be i Ha! "Dje ide zeleno sa teget-plavim...tak'e su ti 'lace...jelde?"

"Jesu!"-rece Otac.

"Pa onda , ovo ne more 'vako!"

Ne more...slozise se svi.

"A joj mene , lude"- moja ce ti Majka - pa imas ti nov novcijat sako sto ti je sio Ibrahim Karabegovic, proslu godinu!"

"Majko moja, rekli smo da ga das Ciganima, jos prosle godine...znas da mu je jedna strana dobro duza od druge!"- rece Otac.

"Ma nije tolikooo duza"- Majka ce ti njemu...a i engleski stof...pravi!"

"Donesi!'-vicu svi, vec umorni od te sabajle jebe! Donese Majka sako , nesto na pruge, stil "Al Capone', umjerenijih boja.

Probaj, vicu svi!

Ja virim ispod stola - bunovan...promrz'o- a kao ne bih.Samo me Horoz grije. Hladne su bile banjalucke zore i pred kraj ljeta! Ko zorio nije, ne zna o cemu pricam! I , joj da je meni taj kaput - samo da se ogrnem!

Nabaci moj Franci sakoic na sebe.

Tisina u boravku! Mukla!

"Pa duzi mu je onaj lijevi kraj, barem za deset cantima"...izusti mladjani komsija Osman!"

Duzi mu je , moj kurac, lijevi kraj...konju, - vidis da mu je desni kraci...pomalo! - izdera se Medovic. U centimetima da ne petjeujemo ...znaci, desni ...malo kraci!

"Ja mislim,da ovaj mozes sutra obuci kad budes dav'o onaj svoj...kako si rek'o - govor -...borat il' sta li?"- potiho zakljuci Medovic."Ali se samo nakrivi na desnu stranu...i eto!"

"Ne'mre takvi ijti, pred Predsednika,krivil se on ili ne, pa kaj vam je ljudi, kaj ste svi norci?"- rece Aksman, pa kak ne vidite razliku vu materijalu, a i jedna je strana dobro duza od druge."

"Pa sta ce mo sada, ti pametnjakovicu? - rece Mitar.

"Pa dajte si uhititi tu Kavu zjutra! - bijesan je Aksman.

"Nije Kava, supku...vec Hava...uglas vicu svi!"

"Pa , kaj ja znam Kava ili Hava...uhitite je"- Aksman ce vec po malo otsutno.

"Sta je imamo 'hititi...ima da je odma' privedemo - hapsimo, jeblo te to hitanje!'- Mitar ce ljuto svima!A onda dodade : "Sto ja ne volim kad se neko 'vako proserava!

Cuj...uhititi!?"

I bum...svanu!

Sunce se pojavi iznad Celulizinih dimljaka. Zablista rosa na kestenovima u ulici "Brace Lastrica", ulici najvecih heroja moga grada...ulici rahmetli Tome Baloneka , ulici rahmetli Zorana Balabana,ulici pokojnoga Sobodana

Trifunovica-Uce...zvanog Kiko Halvadzija (ili obrnuto!)...Jugoslovena...-u ulici moje Raje!

Svanu zora u ulici James Dean-a moje generacije!

Cvorci prhnuse prema "Lovcu".

Sad ce i Mujo da raspali rostilj na drveni ugalj u onom svom montaznom kiosku iza "Lovca",a ja neman dvije banke da kupim golu lepinju sa mochom, a i Sare je u bajbuku...niko ziv nema da izvuce ovaj dan.

Bit ce da cu danas ostati gladan ! Gladan u sred Banjaluke!

Gladan Banjaluke!

"Diz' se!...naredi Mitar.

"'vako cemo... prva ekipa ide preko Titove uz "Palas",druga ekipa ide preko mosta na Crkveni, niz Bezistan, uz one seljake! Ko prvi vidi Havu daje meni i Mandicu znak!... Tajno, skrivecki, Jasno!!!"

"Jasno, rece Osman, ali kako da ti damo taj znak?"

"Decki, znatel' kaj, mogli bi smo zaficukati onu od Paganninija, mislim da se zove "La Canpannela" il' tak nekaj...ide 'vak...fijufijufiju fi,

easy...fijufijufiju fi!...radosno odpirla Aksman.

Mitar ga gleda sa nevjericom...ostali oci iskolacili...ja , standardno..zamro!

"Materi fijukaj pic'o...joj razbit cu ga - kad-tad", obrati se Mitar nama, i sve mrda onom svojom glavusom, lijevo - desno...a oci ne pomjera, u smislu, ne mere mene niko jebavati! Samo rece: "Boze budale, to ima samo kod "Rvata!"

"Slusaj 'vamo...opkoljavamo Mandic i Ja -Havu, a vi hapajte kaputic!"

"Jasno!"

"Jasno...rece Osman... samo kako se to opkoljava sa dvije strane?!"

" Jebo Mater svoju, Osmane .. .ako ti ja glavu ne otkinem .. .kad

sve ovo prodje! Ko ti je dao mistriju u ruke kad si ta'ki konj!"

"Pa samo sam pi'to!"...potiho ce ti Osman.

"Pit'o si ti moj ku'ac...ti miniras!" Rece Mitar.

"Sta radim...unezvjereno se ti Osmo?'

"Miniras!" ...vicu svi.

"Joj Raja, ne miniram, ja sam vam na galvanizaciji!"... i

ucuti, vidi i sam da je zasro!

"Eeelemmmm, kako izgleda Hava " Mitar prozbori.

"'vako, ima maramu na glavi, dimije oko sebe, i uvijek po barem dvije kokoske uz sebe..." objasni nekao. Da su mene pitali ja bih znao bolje...al' me nisu pitali! Tak'i je red u Banjaluci..niko ne jebe malu Raju!

"Druze Vodnice onaj Sare stalno sa Havom pije rakiju na kocijaskoj stanici...Sare zna Havu - u glavu."

"Brze , puscaj Saru iz buvare!" naredi.

"Da ih zakljucam, druze Komandiru?"...upita Sare.

"Koga , bolan Sare?"

"Joj tebe Mitre!!!...nervozno odbrusi Sare.

"Pa ove Dilajle, Ludog Jozu , Babu Ribu,b Babu Vuku,

Ludog Alu, Jelu,...one tvoje inform..infom,... a jebi me ako

znam... one tvoje iz nekog biroa!"

"Zakljucavaj Sare, zakucaj vrata, bandi kvinslinga, narodnih

neprijatelja, zakljucaj...dva put'!"- dreknu Mitar.

" Zakljucato!...Klik,evo ne brini - a oni i onako svi vec spavaju!"

Samo nemoj trazit' da progutam kljuc!

"A , evo ti i tvoj kljuc...jebo te on!"-rece Sare.

"Spavaju, Kurac...Neprijatelj, nikad ne spava!'...izdera se

Medovic!

"Vracamo se na Pijacu, tis' predvodit' lijevo krilo, ides , ko biva sa svojim

sinom (dje onaj mali prljavi sa Horozom)...e sa njim.

A opet, nekako, Banjaluka , mirom mirise.

Oko Gimnazije razvalio se miris duda!

"Ja ne merem nikako biti narodni neprijatelj... izusti Sare, svojim cuvenim basom!" (Ala rahmetli Neja...kad je p'jan!)

"Ti ne meres, a eto te na spisku za hapsenje...kako ne meres?"- Medovic lagano prozbori.

"Pa 'vako, reko si da neprijatelj nikad ne spava, a ja Jarane mogu spavat trideset sati...dnevno-minimmmmum!

Znaci - ja nisam neprijatelj!"

"Aaaa .... one ostale sate -dnevno...onda rovaris? A?"-Imao

je Mitar uvijek po koju tako pametnu...samo tako da nas razoruza.

"Pa jebajiga, ako stane sati tol'ko u jedan dan ...onda rovarim"- rece Sare i lagano rasiri ruke negdje prema nebu.

Ko neko ko bi nesto htio uhvatiti tamo...tamo prema nebu - ali tada se tamo nista nije hvatalo, a i nebo je bilo prazno tih dana - nebo nad Banjalukom!

" Eno ti Have, jebla te ona, Mitre... ravno kad mosta - cuci!"...rece Sare.

"Jel'ona mala Sare?" upita Mitar nevjerujuci?"

"Nije , budalo...to je neko dijete , Hava je jos ona manja sto cuci ispred nje!"

"Ona u dimijama!?"- Mitar ce u cudu.

"E, to ti je Hava, Mitre"- rece Sare sa dosadom u glasu.

"Samo , cuvaj se Have ... ratoborna je!" dodade Sare.

"Aha, aha, cuvat cu se Have ...vako cemo Raja, ja cu prvi i jedini jurnut', a vi se ne mrdajte... jedino ako mi zatreba kakva pomoc...opet ne mrdajte...samo nek' uleti Mandic, a ti Mandara...samo pendreci...ides redom dok ne stignes do mene!", vrlo konspirativno objasni Medovic svoju taktiku.

Mandic odmah isuka pendrek!

Moj se Otac prenerazio, sto bi se reklo, oduzeo.

Majka smo polagano prati situaciju, ali se ni ona nije najbolje snasla.

"Cuj...jurnut -pa jebo te nismo u partizanima"- samo je to pomislila!

Komsije se usrale! Niko ni ne dise!

Hava , zenica - metar i zilet ... a navalila radnicka regimenta u kombinaciji sa banjaluckom murijom...kakav supacki scenarij!

Jadna Hava!

"Gradjanko "IKS", pred vama je narodna vlast u liku milicionara Mitra Medovica, sa zadatkom da razotkrije zlocimv hapanja kaputica iz hodnika ...druga Bronbranbrukaaaa!"

"Nije iz hodnika, vec iz prdsoblja", sapnu tiho, ko za sebe Osman .

"Osmane , jebo ti mene...u predsoblju ili hodniku...prvom cu tebi glavu otkiniti kad r'jesim ovaj slucaj a onda i Aksmanu !" Zajapureno vrisnu Mitar!

"A ja mislim da se ne veli otkiniti, vec otkinuti...gospon plicajac!"...snishodljivo rece Drug Aksman.

"A joj tebe Aksmane, sto sam se zajeb'o...strasno! Prvo cu tebe ubiti, a onada Osmanu glavu otkinuti! Pa jel' vam jasno...svima?"

"'volko konja nisam vidjo nidje , osim u Banjaljuci.Jebo me Bog blesava, mog'o sam u Dragocaju sluzbovat ko ni jedan po nijedan, al ' me ona moja zenturca nagovori na Banjaluku!"...sevdahno izusti Mitar.

Sta meni da bude jasno? Ja se prislonio uz Saru, Sare se prislonio uz tezgu...bos...samo frca pogledom i pita..."os djanarike bijele ili plave, ili vise volis tresnje?"

"Tresnje!"

Eh, mirom miris .. .mirise, a Crkvena na prdez...kandise!

Ma kakav prdez...to je poezija!

Rasuo se miomiris Crkvenom iz "Kozare", pa Banjaluka oko pijace na govno tukne!

Tako je bilo, i nikako drukcije! Samo mi smo tada govorili, da tamo ...smrdi!

Mi banjalucani!

Havu smo opkolili sa svih strana, odnosno samo sa tri strane jer joj je iza

ledja bila Crkvena.

A to je to! Sare me povuce za uho po malo unazad."Izvini, Jarane...nemam izbora- moram za uho...sto nemas barem neki dronjak na sebi!"

Jebo , uho... nije me ni zabolilo- pripio se ja uz Saru! Stojimo u prvom redu, bas ispred Have! U stvari ja sam prvi, sa Horozom u rukama, Sare me dibidus eksponir'o!

Sare je iza mene. Oslanjam se na njega kao na Kastel, na njega tj. na njegovu trbusinu...sto je uostalom - isto!

Samo da mu neko prilijepi "kokardu"...reklo bi se - isti ljudi!

Muzika za danas

 Danas mi je moj drug Buco Kenjalovic promijenio sve moje planove za danasnji dan. Preporucio sam mu da odslusa "Od kako je Banja Luka postala" u izvedbi Divanhane, da bih cuo njegovo misljeenje o toj izvedbi jer sam imao neke male primjedbe. Buco je, naravno, tu izvedbu davno odslusao i vec imao svoje misljenje o njoj.

To mu je bio povod da mi predstavi  Miloša Mihajlovića, redovnog profesora na Muzickoj Akademiji u Nisu, i sina Jasne Kočijašević i Dragoslava Mihajlovića Kanarinca. Poceli sa sevdalinkama, preko engleskog roka stigli do Sopena i Cajkovskog!

Odvojite malo vemena za svoju dusu. Poslusajte, i vama ce se svidjeti!

Milos Mihajlovic : Tchaikovsky piano concerto No.1 III movement

Milosh Plays Chopin: Andante Spianato & Grande Polonaise Brillande op.22

I am not the only one - IVA IKON & MILOS MIHAJLOVIC (Sam Smith cover)

Kraj Tanana Sadrvana - Milos Mihajlovic feat. Jasna Kocijasevic

Divanhana – Otkako je Banja Luka postala - Live in Mostar (Official video)

Sead Bahtijarević: Sjećanja na početke tenisa u B. Luci (1)

Javio mi se moj nekadasnji komsija, prijatelj i kolega Sejo Bahtijarevic. Kao da je znao da necu zaboraviti cestitati rodjendan njemu i njegovom bratu Fahri. 29. novembar, Dan Republike, mi je postao vezan i za njih dvojicu i ne zaboravljam da im ga cestitam zajedno sa cestitkom Dana republike.

A Sejo, koji je, kao i Fahro, sav svoj zivot posvetio tenisu, pa evo i danas u Njemackoj radi kao teniski trener osjetio je potrebu na "presavije tabak" i napise svoja sjecanja na pocetke tenisa u Banjaluci.

Od poslanog materijala i slika napravili smo tekst sjecanja u dva nastavka. 

*****************************

Nakon Drugog svjetskog rata pa sve do izgradnje 2 teniska terena 1957 god. u Boriku ,u B.Luci niko nije igrao tenis. 

Duga tradicija koja je zapoceta jos krajem 19. vijeka bila je prekinuta ratom . Prvi igraci su bili Austrougarski oficiri i gospoda tadasnje B.Luke . 

 Tereni su se nalazili nekoliko stotina metara blize centru grada , u blizini fudbalskog stadiona. 

Kako se tenis smatrao burzujskim sportom , u B.Luci nije bilo sluha za taj sport. Istovremeno , u Prijedoru , Tuzli , Zenici i Sarajevu postojali su teniski klubovi sa veoma dobrim igracima , cak i na nivou drzave. 

 Najbolji igrac predratne B. Luke Zivko Javor je dekretom , odmah poslije rata , upucen na sluzbu u Tuzlu . Bio je jedan od direktora Termoelektrane i veoma utjecajan . Bio je skolski drug i dobar poznanik mog oca tako da sam i ja imao posebno dobre i prijateljske odnose s njim. 

 Zivko je sa par entuzijasta , koristeci naravno i svoju visoku poziciju u Tuzli , izgradio teniske terene i kao igrac i trener stvorio jedan od najboljih teniskih klubova u Jugoslaviji , koji je u najjacoj konkurenciji , 2 puta osvojio prvo mjesto u drzavi . Bilo je to vrijeme kada su jos igrali Pilic , Jovanovic, Franulovic , Mincek , Presecki , Spear , Ivancic iako oni , uglavnom , vise nisu nastupali za svoje maticne klubove . Uprkos tome , konkurencija je bila izvanredno jaka. 

 1957 godine ja jos nisam znao sta je tenis . Nije bilo televizije ni ostalih elektronskih medija . 

 Samo radio a tenis se rijetko spominjao . U kinima se rijetko vidila pokoja scena sa tenisom. 

 Jednog dana , u Ciganluku , u i oko ulice Save Kovacevica (gdje sam stanovao u to vrijeme) ,neko je spomenuo da su napravljeni prvi teniski tereni. Drustvo malo odraslijih medju kojima Josip Stader , Zeljo-Spiro Stanisic , Fahro Bahtijarevic i jos par njih uputili su se u Borik da vide kako to izgleda. Vrativsi se neko je dosao na ideju da u mom dvoristu, koje je bilo istovremeno i dvoriste tadasnje Veterinarske ambulante ( moj otac je bio direktor te ambulante i obliznje klaonice ) napravimo improvizirani teren . Linije smo od oka izvukli crnom sljakom , onako otprilike bez obiljezavanja unutrasnjih polja , razapeli konopac i sa loptama koje su se nasle a licile bar po velicini na teniske , krenuli smo prebacivati „ mrezu „. Prve „rekete“ je napravio nas najblizi komsija Zeljo Stanisic od tanje daske a bolju varijantu smo kupili u sportu „ Heruc „ . To su bili jeftini reketi za stoni tenis , golo drvo, bez guma. 

 Sljedece godine je objavljeno formiranje kluba i ja sam vjerovatno jedini zivi koji je prisustvovao osnivackoj skupstini u starom Domu Armije . Vise se ne sjecam ko je jos bio ali sam siguran da su, izmedju ostalih bili , Ante Grubisic , tada porucnik , i pukovnik Branko Vukelic, koji je vjerovatno jedini imao neku tenisku proslost i bio prijatelj nekadasnjeg prvaka Jugoslavije Josipa Palade . 

 Ante je bio sef sportskih terena ( sa bazenom ) koji su pripadali Tenkovskom Skolskom Centru „Petar Drapsin „ u kasarni „ Mladena Stojanovica „ u Boriku . ( Inace , Mladen Stojanovic je bio najbolji Prijedorski teniser prije rata a poslije rata je to bio njegov rodjak Veljko Stojanovic – Holivud .) 

 Ante Grubisic je bio prvi predsjednik vojno-civilnog kluba TK „ Petar Drasin „ , Banja Luka . Bio je veliki entuzijasta i rado je igrao tenis . Nekada odbojkas , pravi atleta ,veoma nalik Carltonu Hestonu . Naravno , bilo je od znacaja za njega i druzenje , kroz tenis , sa njemu predpostavljenim generalima , pukovnicima i ostalim visim oficirima . Ali i pokraj toga , Ante je bio veoma aktivan i stvarno volio tenis i posvecivao mu mnogo vremena. 

Sejo i Nikola Pilic

 U prvoj godini , pored Ante Grubisica i Branka Vukelica , bili su tu pukovnik Radetic , general Pekic ( kasnije Predsjednik Saveza boraca Jugoslavije – i na pocetku rata ) , Marko Vlahovic ( tada porucnik – stigao do pukovnika – umro mlad – kratko vrijeme nakon Ante bio predsjednik kluba.Bio je dobricina , flegman, polijen . Sam predlozio da mi vrati klubsku dokumentaciju s argumentacijom da on ne moze pravo da se posveti zahtjevnoj duznosti predsjednika kluba . Zato sam godinama morao sam obavljati-kasnije uz pomoc Denisa Galijasa - sve sto je bilo potrebno da klub opstane ) . Jos nekoliko vojnih lica je rado igralo tenis , posebno kasniji punac Keme Montena , pukovnik Brane Milic, zatim jedan od glavnih sefova u Remontnom zavodu „Kosmos“ , Grga Peronja. Kasnije se pojavio i nasljednik Ante Grubisica na vojnom poligonu Bozo Simovic , tada nizi oficir , koji je htjeo da umjesto tenisa na nasim terenima instalira odbojku ( to sam sprijecio u posljdnjem trenutku uz pomoc pukovnika Kovacica ,nacelnika Tenkovskog Skolskog Centra , inace oca moje skolske kolegice Marije . Bez tog poznanstva u B.Luci dugi niz godina ne bi vise bilo tenisa ). 

 Nazalost , Brane Milic , koji je znao solidno igrati , brzo je prestao sa tenisom i posvetio se Udruzenju lovaca . 

 Od civilnih lica bilo je nekoliko vidjenijih banjalucana kao doktori, braca Pisteljici , Dr Mrakovcic , zatim su znali navratiti i poznatiji sportasi kao Zico Kapetanovic , Aco Juric , braca Tosic , Boba i Mima Stanivukovic , Zoran Prohaska , Bato i Mico Jelic i jos poneki ali samo sporadicno. Uskoro se pojavio i Sukalo Novak , popularni „ Profa „ , koji je predavao Njemacki jezik na Poljoprivrednoj skoli , inace otac Voje Sukala. 

 Ali , okosnica kluba su bili srednjoskolci , prije svega „raja „ iz Gunduliceve , M. Stupara , M. Visnjica kao i ostalih dijelova grada . 

 Bili su tu braca Drasko i Vlado Kesic , Ekrem Jasarevic , Zaric Slobodan-Zaronja, Mladen Vukic , Mirko Vircburger , Mico Dragovic , Pavle Ferencina, Nikola- Nine Granic, Ico Katana , Goge Mikolcevic , stariji sin Javora Zivka - teniske legende , Fahro i ja , kao i nasa sestra Niskana, sestre Granic i njihove prijateljice kao i sve odraslije djevojke iz Gunduliceve i blize okolice. 

Najbolji od svih je bio Rade Kondic , koji je cesto dolazio u klub ali je u stvari bio prijedorski igrac , koji je vec imao znacajne uspjehe i izvan BiH . Njegov otac je bio poslovodja u prodavnici „Borovo“ ali je on zivio u Prijedoru i tamo igrao . Nazalost , dosta brzo je zavrsio svoju igracku karijeru. 

Sejo i Fahro sa jednom od njihovih ucenica

 Najbolji od „ domacih „ bio je Pavle Ferencina a odmah za njim , mozda malo slabiji Mico Dragovic ( nazalost - umro prije nekoliko mjeseci ). Nakon par godina Pavle je odselio iz B.Luke i nikad nisam nista vise cuo o njemu . 

Kratko nakon osnivanja kluba odrzana je, u organizaciji Teniskog saveza BiH, skola tenisa . Trener je bio nekadasnji prvak BiH Huso Arslanagic , veliki strucnjak sa cistom , klasicnom tehnikom . Drzao je nastavu iz sporta na Saobracajnom fakultetu u Sarajevu i imao radnju za izradu umjetina „ART“ ( ili tako nekako ) . 

Medju polaznicima skole je bio i Nebojsa-Neno Popovic, tada debeljuskasti 12-godisnjak . Ubrzo je prestao sa tenisom i posvetio se rukometu te postao mozda najbolji kruzni napadac na svijetu . Jednom je nepazljivo pokusao da protrci izmedju mreze i stuba koji nosi mrezu pa je zapeo za sajlu u visini oka. Zavrsilo je sretno sa masnicom pokraj oka. Zvali smo ga „Segura“ prema poznatom svjetskom igracu. Jerolim-Jerko Karadza je za njega bio velika inspiracija i uzor pa je, gledajuci i imitirajuci ga dostigao svjetsku klasu. 

Na kraju skole Arslanagic je za najuspjesnije polaznike odabrao bracu Kesic i bracu Bahtijarevic sto je objavljeno u sarajevskom „Oslobodjenju“.

Godinu dana kasnije ponovo je odrzana skola tenisa . Trener je bio aktuelni Prvak BiH , Rizah Pasic ( nedavno umro ). 

Riza je bio jaci igrac od Huse , strasno izdrzljiv i vec koristio spinovane lopte . Nazalost , kod bekhenda je puno koristio palac i nije rotirao podlakticu , pa sam , nakon sto sam ga prekopirao, poslije morao da ispravljam tehniku gledajuci na turnirima nase najbolje igrace. U tome sam bio uspjesan pa sam na seminaru za trenere u Dubrovniku , na kom su ucestvovali gotovo svi najbolji bosanski treneri i poznata zagrebacka teniserka Zvjezdana Urek , od nastavnika Prof. Nikice Nadalija dobio najbolje ocjene od svih ucesnika, cime sam se posebno ponosio. 

Nakon godinu ili dvije , nasem drustvu su se prikljucili braca Arnautovic, Dule Crnogorac-tada fudbaler „Borca“- i jos mnogi odrasliji momci iz okoline kluba. 

 1964 godine smo organizirali nasu prvu Skolu tenisa . Organizacija je bila na vrlo visokom nivou . Nastavnici su bili Ante Grubisic , Fahro Bahtijarevic i prijedorski teniser Slavko Cacic, koji je tada radio u „ Cajavecu „ . 

 Kako su nastavnici bili zaposleni ( osim Fahre ) , otprilike jednu cetvrtinu casova sam odrzao ja i to su bile prve pare koje sam zaradio na tenisu. Opsti dio iz sporta i fizicke pripreme je drzao prof. Vlado Erceg . Koristio je sportski poligon u Boriku, islo se na bazen. Ja sam citavo vrijeme provodio sa polaznicima skole . 

 Tada su pravo poceli sa tenisom Zoran -Zoka Obrovski , Denis Galijas , Rade Topic – Sumnjak , Albert Majeron , Sika Katana , Gagula Franjo , Mico Karanovic, Refik Hadzic, Meliha i Nino Bahtijarevic ,Pero Trikic , Mladen Zoric ( igrao vec prije u Prijedoru ) , Lukic Dusko – Pifko , i jos mnogi drugi . 

 Sljedecih godina sam „zarazio“ tenisom i svoje komsije , Draska i Voju Erceg , Gordana Lalica ( njegov sin Sven je bio jedan od najboljih igraca na americkim koledjima a prije tog je bio u Internatu Gerry Webera u Halle-u ) i jos mnoge druge .

(Nastavice se...)