Kada je Hrvat bio najbliži bogovima? Na ovo pitanje je odgovor lakši nego što bi to mnogi njegov sunarodnjak htio.
Dvaput je on bio najbliži bogovima: prvi put 29. ožujka 1966. i drugi put na praznik rada, 1. maja 1972. Oba je puta primio grdne batine, ali se držao junački i uzvraćao je koliko je mogao. Ali što je važnije: svih dvadeset i sedam rundi protiv Muhammada Alija izdržao je, a da nije pao. Tvrdoglavo je istrajavao na nogama. I onda kada su batine izgubile svaki smisao, i onda kada je već svima bilo jasno da ne može dobiti borbu, jer se namjerio na onoga kojeg nijedan među ljudima ne može pobijediti i koji se ne bori samo protiv protivnika u ringu, nego se tuče protiv cijelog dunjaluka, protiv nadmenoga bjelačkog kršćanluka, protiv tobožnjega slobodnog svijeta i protiv svoje domovine – Sjedinjenih Američkih Država. Protiv njega ubogi Hrvat – za kojega nitko oko ringa i nije znao da je Hrvat – nije imao baš nikakve šanse. Ali svejedno je ostao na nogama. Ili je i jedan i drugi put vjerovao u čudo, i u iznenadni udarac koji se nikad ne dogodi, koji će razbiti protivnika i preokrenuti tok povijesti. Ili ga je bilo sramota pasti. Jer tamo odakle su njegovi, u Ljubuškome, u Proboju i u Grljeviću, sramota je pasti prije nego što te metak ili grom ne dokrajče.
Jure Čuvalo rodio se 12. rujna 1937. u Torontu. Ćaća Stipan i mater Kata nisu prije dolaska u Kanadu znali ni jedne jedine riječi engleskog. A kako su tamo došli da teško rade, a ne da pričaju sa svijetom, nisu u engleskom daleko ni odmakli. Sa sinom su doma govorili hrvatski, pa je sve do polaska u školu dječak jedva natucao jezik sredine. Djeca su mu se rugala, kakva je vajkadašnja navada okrutne ljudske mladunčadi, nasrtali su na njega u čoporu, a on se branio šakama kad već nije mogao riječima. Bio mu je dosuđen gorak život, mnogo gorči i od života njegovih hercegovačkih vršnjaka. Bit će da bi završio među kriminalcima, ili na doživotnoj robiji zbog ubojstva, da u njegovim šakama nije bilo više snage nego u običnih ljudi i da nije na nogama mogao izdržati teže batine od običnog čovjeka. U biti, Jure Čuvalo, kojeg ćemo znati kao Georgea Chuvala, iako je bio bijele boje kože, bio je, kao i Muhammad Ali, sudbinom i društvenim položajem crnac. Samo što toga nikad nije postao svjestan, pa se, za razliku od Alija, nikada nije pobunio, nego je, kao pravi Hrvat, Ameriku i Kanadu smatrao svojom domovinom. I prema njoj je u određenom smislu bio snishodljiv. Ili zahvalan što je njega i njegove domovina spasila gladi.
I prvi i drugi put kada se tukao protiv Alija, u Vijetnamu je trajao krvav rat. U Formanovom filmu “Kosa” taj rat definiran je riječima koje sam Ali nikada nije izgovorio, ali mnogi su ih, ne bez razloga, smatrali njegovima: “To je kada bijeli čovjek šalje crnog čovjeka da ubija žutog čovjeka, braneći zemlju koju je bijeli čovjek oteo od crvenog čovjeka.” Ali je odbio poći u Vijetnam, govoreći da mu nijedan Vijetkongovac nikada nije ništa ružno dobacio na ulici, pa zašto bi onda išao u rat protiv tih ljudi, ako već ne ratuje protiv bijelaca koji mu dobacuju na ulici.
George Chuvalo pripadao je drugom svijetu. “Moj otac, brat i rođaci bili su u ratu u Vijetnamu, Ali se nije htio ondje boriti, radi čega je bio društveno izoliran”, govorio je desetljećima kasnije hrvatskim novinarima, jasno pokazujući na kojoj je strani njegovo srce i što su njemu vrijednosti za koje se valja boriti. Sramota je posrnuti u ringu, sramota je ne poći u rat kada domovina zove, što god ona, domovina, o tebi inače mislila i iz kojih god te motiva u rat zvala.
U pokušaju da bira vlastitu tradiciju, onako kako je u eseju “Tradicija i individualni talent” na primjeru poezije propovijedao Thomas Stearns Eliot, Mohammad Ali izabrao je i svoje ime: “Cassius
Clay je ime roba. Nisam ga izabrao i ne želim ga. Imam slobodno ime – Muhammad Ali, što znači voljen od Boga, i zahtijevam da ga ljudi koriste kada razgovaraju sa mnom ili kada govore o meni.” Bila je 1967, najgora etapa Vijetnamskog rata, vrijeme rasnih nemira, malo pred ubojstvo Martina Luthera Kinga, a on se trebao boriti protiv Ernieja Terrella, koji je prije meča, da ga isprovocira, ali i da se svidi većinskom krdu, o njemu govorio isključivo kao o Cassiusu Clayu. U jednom od krvavijih mečeva epohe, Ali je ubio boga u nesretnom Terrellu. Mlatio ga je kao vola u kupusu, i vikao na njega: “Koje je moje ime, budalo? Kako se zovem?” Ernie Terrell, koji je prije nekoliko godina umro kao dementni starac, nije bio rasist, iako je želio da se dopadne rasistima. I on je, naime, bio crnac.
Čuvalo, ili George Chuvalo, nije bio prljav igrač, niti je igrao za takve. On je naprosto bio domoljub, i nije mu se sviđalo što je Ali odbio ići u Vijetnam. Nije se izjašnjavao o tome sviđa li mu se novo Clayevo ime. Iako, obojica su učinili istu stvar, samo iz suprotnih pobuda: Jure je svoje ime prilagođavao većinskim jeziku i ortografiji, dok je Muhammad izabrao takvo ime koje će ga jasno razlikovati od većine. Obojica su nastupali s identičnim motivima, noseći se sa svojim autsajderstvom. Jedan je vođen prkosom, ali i ogromnim talentom, krenuo putovima bogova, dok se drugi u životu borio kao čestit čovjek, i zato ga pamtimo kao Hrvata koji je bio najbliži bogovima.
Od početka dvadesetog stoljeća, pa sve do kraja Alijeve ere, boks je bio najvažniji sport i najvažnija društvena igra. Tako je bilo kada je Joe Louis pobjeđivao Maxa Schmelinga, demantirajući šakama vladajuću nacističku dogmu o nadmoći bijele rase, a tako će biti dok god Ali bude tukao sve svoje protivnike, boreći se preko njih protiv Amerike i protiv američkoga rasizma i šovinizma. Kad njegova karijera dođe kraju, boks će polako gubiti na važnosti, a bogovi će se polako seliti iz ringova na atletske staze i teniske terene. Nije pretjerano reći da je Ali pobijedio Ameriku, koja ga danas oplakuje kao jednoga od svojih velikana dvadesetog stoljeća, a da mu se Amerika osvetila tako što je boks učinila manje važnim sportom. (Iako, i bez njega bi se, vjerojatno, dogodilo isto. Kada su proletere zamijenila gospoda, boksače su zamijenili tenisači. I to je istina. Danas se bogovi kreću oko teniskih terena. Barem u sportu, gdje se ne dijele oskari i nobelove nagrade za književnost…)
Na Velu Gospu, koja se, istina, u to vrijeme i nije previše spominjala, godine 1970, na stadionu Koševo u Sarajevu upriličen je grandiozan spektakl: megdan su podijelili George Chuvalo, Ljubušak, naše gore list, i Mike Bruce, jedan od onih boksača koji su služili tome da slavnima ispune kalendar borbi i omoguće im, recimo, i to da pod kraj karijere nastupe u svojoj pradomovini. Pred očima bosanskohercegovačkih političara, i pred prepunim stadionom, u priredbi koja će ući u legendu naše male čaršije i biti pamćena sve do rata, Jure Čuvalo namlatit će ljubaznog Mikea Brucea nanijevši mu jedan od dvadeset devet poraza u profesionalnoj karijeri (pobijedio je deset puta), a nakon toga će otputovati u Ljubuški, da prvi put vidi zemlju svojih pradjedova. Tamo su ga dočekali općinski glavari, častili ga, darivali i ispratili… Dvije godine kasnije navijalo se za našega Hercegovca, u još jednoj titanskoj i bezizglednoj borbi protiv Muhammada Alija.
Sljedećih trideset devet godina Jure Čuvala nije bilo u Ljubuškom. Za to vrijeme pomrla su trojica od četiri njegova sina, jedan u prometnoj nesreći, a dvojica od droge, ubila mu se žena, i nije se baš nagledao sreće u životu. Njegovo životno stradanje mnogo je veće od Alijevog, iako o Aliju priča svijet. Ali Jure je stradao između svoja četiri zida, u svom domu i u porodičnom krugu, onako kako se stradava u anonimnom i sitnom ljudskom životu. Ali je udarao po carstvima, i stradavao je javno i naveliko. Onako kako su odvajkada stradavali bogovi. I zar to nije nepravedno: Jurina osobna tragedija antičkih je razmjera, a nikoga za nju nije briga? I zar nije čudno to da privatno strada onaj
kojemu je bilo tako stalo do domovine i domovinske časti, a javno strada onaj kojemu je bilo stalo tek do njegove osobne slobode i do toga da ne umre kao rob ako se već robom rodio?
Oba meča između Muhammada Alija i Georgea Chuvala mogu se od prve do posljednje sekunde vidjeti na YouTubeu. Ali koji skakuće i leprša oko Chuvala, šalje mu serije udaraca, a ovaj mu uspijeva uzvratiti u svakoj drugoj-trećoj rundi, s po jednim ili dva udarca od kojih se i bogu zanebesa. Hercegovac je, naime, bio jak kao zemlja. Ali džaba mu to. Protiv sebe imao je nepobjedivog, koji mu se suprotstavljao praktično bez garda. Bogovima ne treba gard, jer njih se ne može rušiti.
On je taj Hrvat koji je bio najbliži bogovima. Ima neke pravde u tome što je Hercegovac, ali i u tome da ga je onog kolovoškog dana u jednom posve bezveznom meču nosila publika stadiona Koševo. Da u tome nema pravde, ne bismo se toliko trudili zaboraviti taj koševski meč. A onaj Ernie Terrell, crnčuga koju je veliki Muhammad Ali učio svome imenu, dvije godine ranije u Torontu je pobijedio Georgea Chuvala. Muhammad je, ne misleći na to, osvetio Juru. I u tome ima neke pravde. Bogovi i jesu bogovi zato što stvaraju iluziju da u svemu ovom ima neke pravde i da sve nije bilo uzalud. Zato smo voljeli Muhammada Alija i zato Juru Čuvala razumijemo kao sebe same.
Miljenko Jergović
