Kosarkaske price: Kljajina sjecanja na Boru Raicevica - Kikija

Bivsi banjalucki kosarkasi se vec nekoliko godina,  krajem maja, sastaju u Banjaluci. Organizatoru susreta, bivsem kapitenu Borca AngeluTrajkovskom, su se pridruzili i drugi i ove godine su uz njihovu pomoc na susret dosli i bivsi kosarkasi koji danas zive u Beogradu, Zagrebu, Svedskoj, Puli, Americi... ko zna gdje jos... Angel redovno salje izvjestaje i slike sa tih susreta i mi ih redovno citamo. 
Kako vidim, dogovorili su se da svako, sukladno funkcionalnosti svoje memorije, napise nesto cega se sjeca iz onog bivseg, kosarkaskog, zivota i druzenja... i posalje to kapitenu Geletu.

Evo, prvi se, skoro po obicaju, javio Branislav Kljajic. To je inace jedan od najtalentovanijih kosarkasa poniklih u Prletovom Borcu. Sa osamnaest godina preselio u Beograd i tamo ostao. Tih godina, ili nesto ranije, u Beograd su otisli Bato Jelic, Boro Raicevic, Blaz Kotarac, Boro Djurisic... Vecina njih su u Beogradu napravili velike sportske, a kasnije i poslovne karijere. Kljaju su samo povrede i bolest sprijecili da dogura do reprezentacije Jugoslavije. 
Uz ogriman kosarkaski talenat, Kljaja je, ne samo u nasim kosarkaskim krugovima, poznat i po izuzetnoj "skromnosti". Najljepsi, najpametniji, najbolji... sta jos!? Ali drustvo oko njega to prihvata sa simpatijama jer on to radi uz neophodu dozu samo-ironije.  
Poslao je svoja sjecanja na pok. Boru Raicevica - Kikija, kosarkasa, velikog covjeka - ljudinu...

********************

Dragi Gele,
evo tri crtice za Boru a vezane za mene i moje bar dve lose odluke.
1) Dodje kod mene u kanc. i kaze:
Hajde da napravimo kucu i resimo porodicno stam.pitanje.
Mozemo se izdeliti po vertikali/ horizontali,kako meni odgovara.
Sredice stambene kredite za obojicu, povoljne...naci arhitektu i platiti ga.
Godina je recimo oko 1980.
I njegova Ljilja,ako je zajednicka kuca,hoce samo sa mnom i Aidom.
Pitam ja:dobro,bre,Boki...a gde bi ti da mi to gradimo?
Mostanica...blizu Lipovicke sume, nadomak Beograda?!
Jesi li ti normalan,kazem ja?
Hajde,molim te,samo da ti pokazem,
da vidis...
Hajde...nevoljno kazem.
Odemo...super priroda,ali me to ne zanima...ima struje,nema vode...
Lep je plac,pogled...ali daleko brate mili...
Da skratim,rastuzi ga moja reakcija.
Napravi on kako je i planirao!
Cela kucerda.
Inflacija pojela kredit,ispalo sve skupa skoro dzabe...
Napravise kuce tu mnogi piloti, doktori,profesori...Cudo jedno.
Danas je to prestizno naselje.

2) Sava centar u punom sjaju.
Ja kom.direktor u Aviogenexu.
Ko mi je god dosao ne moze da veruje kakva je i kolika kanc., ma kabinet...Imam sopstvenu terasu sa pogledom na hotel Intercontinental.
Sekretarica.Kola na upotrebu 24h.
Otvoreni racuni u svakoj kafani ali to stvarno nisam zloupotrebljavao. Cesta putovanja po Evropi. Prestizni hoteli,restorani,garderoba...
Ma,Tito da zavidi.
I...dolazi Boki.
Osnivam kompaniju,Montavia,kaze.
Samo ti mozes biti drugi covek,sem Ljilje,samo tebi verujem.
U najavi je da budes 2-3 god. u Moskvi,tamo da vodis poslove a ja ti garantujem lovu koju ni sanjati ne mozes.
Kazem...sad sam ovde u zenitu,ovo ce potrajati...kako opet da nesto zapocinjem.Bez obzira na mogucu veliku lovu,jer me to nikada nije posebno interesovalo.Vazan mi je bio status,pristojna lova i najvaznije,
da mogu samostalno da funkcionisem...A tada sam sve to imao..Samostalno sam mogao da odem kod Mikija Savicevica,gen. direktora Genexa...najmocnijeg coveka privrede bivse Juge.
I tako...ostadoh ja u Genexu.
3)Boki: imam sjajnu ideju,ali ne mogu sam da je realizujem.
Treba da se zuji po C.Gori, da se usaglasi puno papirologije, puno kontakata sa Vladom, pismenosti, stava,nastupa... itd.
OK,o cemu se radi,pitam?
Nemoj da se smejes,kaze.
Znas li sta je posao buducnosti?
Znas li koji resurs ce za 15-20 god. biti skuplji od zlata?
Znas li da sam od Arapa dobio zeleno svetlo za aktivnosti, obezbedio investiciju i vec imao razgovore sa relevantnim ljudima iz Vlade CG.
V O D A !!!
Voda?! - pitam?
Da,voda!
Trziste je Bliski istok!
Posao buducnosti !
Vec su radjene analize potencijala, kvaliteta...itd. vode na Durmitoru.
Tri meseca radim u najvecoj tajnosti-kaze.
Boki,kazem...postujem tvoja sanjarenja...drago mi je da sam uvek u tvojim planovima,da sam od tvog poverenja...kao mladji brat...
Znam da te moje odluke razocaraju, pa ce tako,eto,biti i sada...
...I dobri moj Gele,znas li koji je epilog?
Sve to sto je Boki inicirao,u sta je duboko verovao...ostvario je neku godinu kasnije,tajkun, Djordje Nicovic.
To se zna i nije nikakva tajna.
Eto...pominjacemo mi i dalje dobrog Kikija...dobrog coveka...
Mog starijeg brata !

Sinan Gudžević: Gol stoljeća

Kažete mi da je Gottfried Dienst suđenjem finalne utakmice Kupa evropskih nacija Italija – Jugoslavija jugoslavenskoj djeci upropastio djetinjstvo. To je bilo 1968. A šta mislite, šta o njemu danas kažu tadašnja njemačka djeca? Ona koja su, dvije godine ranije, gledala njegovo suđenje finalne utakmice Svjetskog prvenstva, između Engleske i Zapadne Njemačke? Gol za 3:2, koji je priznao Hurstu, ha? I taj, a i onaj poslije njega, onaj četvrti. Onaj koji daje isti Hurst, a dok on trči s loptom prema njemačkom golu, duboko u terenu, prema njemu trče tri čovjeka koji nisu igrači, imaju mantile usred ljeta. Ni taj gol nije smio biti priznat, jer su po terenu trčala lica koja nisu igrači! A onaj treći, svakako nije bio gol, lopta nije prešla liniju! Nije, zna se da nije, to su i Englezi rekli. Ne engleski navijači, već engleske sudije. I Ken Aston mi je rekao da to nije bio gol. A ja sam tu utakmicu gledao odozgo s tribine, imao sam odličan pregled, i Ken je bio sa mnom, mi sudije toga svjetskog prvenstva smo zajedno gledali finalnu utakmicu. I bio sam u liniji korner – gol – korner kad je Dienst priznao taj gol. Tu je Dienst napravio veliku grešku. To zaista ne govorim kao Nijemac, govorim kao čovjek i sudija nogometni, ja, Rudolf Kreitlein, prijatelj Gottfrieda Diensta. 

Mi smo bili veliki prijatelji. Ja u Stuttgartu on u Baselu, često smo se viđali na pola puta, ručali zajedno sa suprugama, nekad samo nas dvojica. O njemu, ne zato što je sad na onom svijetu, nipošto ne zato, mogu reći da je bio častan čovjek. On je Hurstov udarac u prečku pa u liniju priznao za gol ne zato što se htio dodvoriti Englezima ili ne znam zašta drugo, nego iz greške. To bude tako, ima takvih grešaka u životu, a u suđenju utakmica greške su vidljivije nego u drugim situacijama, i pamte se. A tu utakmicu je gledao pun Wembley, 100.000 ljudi, gledala cijela Njemačka i Engleska, i cijeli je svijet gledao. Dienst nije morao da se ulaguje autoritetima iz FIFA ili UEFA. Švicarcima su ovi iz FIFA i UEFA uvijek naklonjeni. A ima još nešto: švicarska liga kvalitetom, tempom i nabojem nije bila na visini njemačke, talijanske ili engleske, bila je mnogo i ispod jugoslavenske lige. A utakmice gleda rijetko kad više od 10.000 ljudi. Dienst je sudio u toj ligi, jako dobro, bio je poznat sa svoje pravičnosti. Ali, ali, kad te onda, nakon Luzerna ili Lugana, zapadne pun Wembley, sa pomoćnicima koje ne poznaješ, sa kojima se teško sporazumijevaš, onda dolaze nevolje. A na Wembleyu si još usred igrača najviše klase na svijetu, svi strašno brzi, puni snage i motivirani do mahnitosti. Dienstov pomoćnik na toj strani polja gdje je pao taj fantomski gol bio je Tofik Bahramov, Azerbejdžanac iz SSSR-a, čovjek častan i odličan sudija, sudio u Meksiku onu tešku utakmicu Brazil – Urugvaj. Ali Bahramov nije govorio nijedan jezik osim ruskog. A Dienst ne zna ruski. No nezavisno od jezika, kod toga gola Dienst čini kardinalnu grešku: iako je najbliži i golu i strelcu Hurstu, stoji desetak metara od njega, on trči prema Bahramovu, da ga pita je li lopta prešla gol liniju. A siroti Bahramov je najmanje 30 metara od te lopte! Dienst kaže Bahramovu kako mu Englezi tvrde da je gol. Bahramov mu pokazuje, pa ako ti kažeš da je gol, onda ga priznaj. I to mu pokazuje rukom, ništa govor azerbejdžanski ili ruski. I Dienst onda prizna da jest nešto što niko nije vidio da jest. Znam, svi su okrivili Bahramova, čak se spominje, kao, njegova osveta Nijemcima za pobjedu nad SSSR-om, koješta! 

Ako ovaj razgovor budete objavili, hoću da podvučete moje mišljenje: nije kriv Bahramov, već je kriv Dienst! Moj prijatelj Dienst. Nema on šta da pita pomoćnika: on je vidio da pomoćnik ne trči prema centru i to mu je trebalo biti dosta. Kad padne gol, kad nema sumnje u gol, pomoćni sudija trči prema centru. Bahramov nije potrčao tamo. A Dienst je prvo svirao korner, jer je loptu, nakon što se odbila od prečke, pa odskočila od zemlje, u korner glavom izbacio Weber. A onda je do Diensta dotrčao Bobby Moore, pa Roger Hunt vičući da je gol. Ja sam na tribini imao odličan pregled, i snimio sam svojom kamerom taj navodni gol, imam ga u drugoj sobi, poslije ćemo ga zajedno vidjeti na filmskoj traci od 8 mm. Taj gol je veliki skandal, nepotrebna blamaža. A zovu ga gol stoljeća! A onda i onaj četvrti. Sve sam to, naravno, i tada i kasnije, rekao Dienstu. Jer smo bili prijatelji. A nakon te utakmice na Wembleyu trebalo je da sve sudije Svjetskog prvenstva, nas 30, dođemo na večeru kojoj je domaćin bio Gottfried Dienst. Znate li koliko nas je, u restoran na tu večeru došlo? Samo ja! 

Inače sam se suđenjem počeo baviti jako rano, već sa 16 godina, pa sam ovdje igrao, ondje sudio. U njemačkim ligama sam sudio od 1952. do 1969. Jednu godinu sam bio kažnjen, zato što sam na televiziji komentirao snimke jedne utakmice koju sam sudio. Ta se igrala u Ludwigshafenu, 1956, Schalke 04 protiv Kaiserslauterna, rezultat je bio 4:4, a iz Kaiserslauterna su me optužili kako im nisam dosudio četiri penala. Pozovu me s televizije, bio je ponedjeljak, ja odem, studio je bio u Baden Badenu, ja se nisam bojao da o svome suđenju javno govorim. U studiju sve objasnim, uz ondašnje usporene snimke. I za to dobijem kaznu. 

A za fudbalskog suca sam ispit položio 1937. u Nürnbergu. Pa sam četiri godine malo sudio, malo igrao, a malo i učio druge da sude. Onda se zaratilo, pa me Wehrmacht pokupila i završio sam u Rommelovoj vojsci u Africi. Do zarobljavanja, u Tunisu, bio sam u jedinici za vezu, služio sam kao Grabmelder. Oružje nisam imao, ni jedan jedini metak nisam ispalio. Kad su nas Britanci zarobili, bili smo tri mjeseca u pustinji, u šatorima, pet hiljada njemačkih vojnih zarobljenika, a malo dalje sedam i po hiljada talijanskih. Pustinja, pijesak, vreli dani. U iščekivanju i potonulosti, jedan dan mi dođe engleski oficir, zadužen za nas, i kaže da je čuo kako se ja bavim fudbalom. Ja mu to potvrdim, a on zatraži da sastavim jednu ekipu od njemačkih zarobljenika, koja bi odigrala utakmicu protiv ekipe talijanskih zarobljenika. Prionem na posao, dvadeset dana priprema, izvedem ekipu i ta Njemačka, sa mnom kao trenerom, izgubi od Italije sa 1:3. Igralo se na pustinjskom pijesku, prema večeri, kad sunce manje prži. Taj engleski oficir mi je rekao da će pobjednik dobiti na poklon velik paket s nešto hrane, sokova i kokakole. To sam ja svojim igračima kazao, i oni su svi bili za to da tu nagradu, ako pobijedimo, podijelimo s Talijanima. Talijani su pobijedili nas, ali nam nisu dali ni zalogaj ni gutljaj. A bilo je barem deset hiljada gledalaca oko igrališta u pustinji. Prođe mjesec dana, onaj engleski oficir mi opet dođe i kaže kako bi bilo dobro da se odigra i revanš. To je, naravno, bilo dobro za sve zarobljenike, u onom pustom životu u pustinji. I ja krenem da pripremam ekipu. I saznam da je u jednom šatoru zarobljenik tadašnji golman Herte iz Berlina, da je u drugom podalje čuveni igrač Löll iz Freiburga, pa onda Jansen iz Krefelda. Uzmem ih, napravim ekipu, pripremim je, i pobijedimo Italiju sa 5:1. Budemo u Tunisu još mjesec pa nas prebace u Ameriku, neke u Alabamu, a nas u Louisianu, a stanice su nam bile Alžir i Casablanca. A zamislite, na tom putu, u Alžiru, sretnem i Ottmara Waltera, kasnije jednog od učesnika bernskog finala, brata Fritza Waltera! 

I uspjelo mi je čak da tu pustinjsku ekipu cijelu odvedem sa sobom, da se ne raspe kud koji. Tamo smo ostali do jeseni 1946. I tamo smo ponekad igrali, ja sam i igrao i sudio, i tenis i odbojku, i fudbal. Ali te dvije zarobljeničke utakmice su mi zauvijek ostale u sjećanju. Ah, pet golova koje smo dali Talijanima, na onoj žegi, na pijesku tuniske pustinje. 

 (portalnovosti) 

Hourglass, novi projekat Vokija Ercega

Nakon duge pauze javio nam se Voki Erceg. Ovog puta povodom novog projekta, casopisa Hourglass.

Uostalom, najbolje je da prenesem dio Vokijevog javljanja Parkicu  i da vas pozovem da, prema svojim mogucnostima, ucestvujete u njegovoj kampanji:

Odnedavno sam urednik knj. časopisa Hourglass, i započeli smo kampanju. Imali smo književni konkurs i uspeo sam da obezbedim oko +$5000. Naravno taj novac nije naš; razlog zašto smo započeli kampanju je strah da časopis neće preživeti - mislim na godinu, dve. Ono što vas MOLIM, a mislim da je redosled ovaj put nešto drukčiji; ergo molim vas 

a) za simboličnu donaciju,  iako se možete pretplatiti na časopis. Kampanja je tek otpočela i treba nam što više "prijatelja", tzv. "backer"-a; dakle nije nam bitna visina iznosa već - zasad - bitno je da potencijalni "donatori" vide koliko imamo "supporter"-a, "backer"-a kako ih naziva Indiegogo - evo link:http://www.igg.me/at/hlm . Molim vas ako ste u mogućnosti da donirate što pre jer nam u prvih 10 dana treba bar 15-20 prijatelja koji nas podržavaju; od toga umnogome zavisi uspeh kampanje.

b) Što se tiče časopisa. Ovo je prvi internacionalni časopis koji prevodi pisce koji pišu na engleskom odnosno b/h/s/c jezicima i prvi časopis koji će biti distribuiran u inostranstvo! Redakcija je regionalna.kić.

UNAPRED ZAHVALAN,

Voki Erceg

Aleksandar Hemon: Još jedna posljednja tekma

Utakmicu između Francuske i Njemačke gledao sam u Parizu...

...u bistrou na kraju rue de Bretagne, iliti u kafani kod Ive, kako je to znano kod naše raje. Ivo je rođen u Hrvatskoj, u Parizu je već pedeset pet godina, ali mu je najvažnija identitetska odrednica vjerovatno to da se fura na motore. Ivo tamo zapravo radi za šankom po motorističkoj liniji, pošto je gazda, kaže Strašni, također moto-fanatik. Sinoć je gazda u prepunoj kafani ordinirao u šorcu i kožnom prsluku, pomažući osoblju koje se isticalo tetovažom i prstima optočenim prstenjem. Bilo je tu i nekoliko očigledno redovnih posjetilaca, uključujući i doajena s brkovima u obliku motociklističke guvernale, u zajebanim čizmama i prsluku s natpisom Hell's Angels France na leđima.

Elem, sjedili Strašni, moja gospođa i ja za šankom — a Bure, Toni i Kika napolju da mogu pušiti — i gledali tekmu u društvu motociklista i običnih francuskih civila. Prvo se pjevala Marseljeza, pa se onda vikalo na televizor, pa je onda Griezmann dao gol iz penala, na šta je kafana bila obasuta konfetama koje su upadale u čaše pa ih je onda trebalo vaditi i iz usta.  Na poluvremenu su svi navalili da se opskrbe vinom, pivom i drugim osvježavajućim alkoholnim napicima,  gužva je bila do te mjere da je Ivo, kad sam od njega tražio malo vode, na mene zarežao. Onda je Griezmann dao drugi gol, pa je kafana skandirala njegovo ima, dok je gospođa, koja je bila malo popila, pošto je velikodušni Strašni stalno u čašu dolivao, odlučila da usred tog ludila priupita Ivu gdje on voli da se tetovira. Ne znam šta joj je rekao i da li je i na nju zarežao, pošto sam i ja bio ponesen, iako nisam aplaudirao kad su iznijeli Boatenga, jer kao objektivna publika smatram da je dobar igrač i pošten čovjek. Onda se tekma završila uz skiku i vrisku, pa su onda na raskrsnici pred kafanom trubili motori i kola i pištali navijači. Poslije smo išli metroom kući i s nama su voz čekala tri tinejdžera umotana u njemačke zastave, koji su u jednom trenutku iskopali sitniš iz džepova da ga ubace u mašinu s Coca Colom i onda su tu stajali i cuclali iz iste flaše. Ukratko, mnogo je lijepo bilo.

Čovjek mojih godina rado se sjeća jedne od najboljih utakmica ikad odigranih na svjetskom prvenstvu: one u Sevilli, u polufinalu 1982, kada je Njemačka, nakon što je u regularnom toku bilo 1:1, a u produžecima su data četiri gola, izbacila na penale onaj veličanstveni francuski tim u kojem su igrali Platini, Tigana, Giresse, Tresor. To je bila ona utakmica kada je Schumacher polomio Battistona, koji je završio u bolnici s dva izbijena zuba, tri napuknuta rebra i povredom kičme, a da sudija uopšte nije svirao faul. A onda se taj isti čovjek sjeća i kako su se u Mexicu 1986. ponovo sastali Njemačka i Francuska, koja je tada bila evropski prvak  i koja je u još jednoj od najboljih ikad odigranih utakmica bila prethodno eliminisala Socratesov Brazil. U tom susretu, Njemačka je brutalno eliminisala Francuze (2:0) igrom čiji je glavna svrha bila da se pridavi klasa i maštovitost koji su obilježavali francuski fudbalski stil tih godina. U tom pridavljivanju, ključnu ulogu igrao je Hans-Peter Briegel, koji se prije fudbala bavio desetobojem i zbog kojeg sam sve donedavno srdačno mrzio njemački fudbal.

Sinoć nisam mrzio Nijemce,  zato što već neko vrijeme igraju fudbal od kojeg bi Briegelu eksplodirala glava. A i bilo mi je iskreno žao Boatenga, ne samo zato što je i dalje jedan od najboljih igrača prvenstva, nego i zato što je tipičan predstavnik tima kojeg obilježavaju igrači kao Khedira i Ozil i Can, igrači od kojih se Pegidi i drugim fašistima diže kosa na glavi. Kao što i francuske fašiste, barem još od 1998, spopada fras od tima punog tamnoputog svijeta stranog porijekla, pri čemu je čak i Griezmann (koji je portugalskog porijekla) francuskim antisemitima dosta sumnjiv. A važna je i činjenica da francuska reprezentacija svojim pobjedama pripomaže oporavak nakon trauma izazvanih prošlogodišnjim terorističkim napadima. Otud ono što je Griezmann pokazao na ovom prvenstvu ima i simboličku vrijednost — sestra mu je bila u Le Bataclanu te smrtonosne večeri u novembru i jedva je živu glavu izvukla.

Lako bi se mogao rivalitet između Francuske i Njemačke nagurati u pseudohistorijski narativ koji počinje s pruskom okupacijom Pariza 1870. (ili čak i prije) a nastavlja s njemačkom invazijom 1940. i susretima na svjetskim prvenstvima osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali sinoć je između Njemačke i Francuske, sudeći barem prema momcima na terenu, bilo mnogo više sličnosti nego razlika — timovi su predstavljali savremenu Evropu, koja neporecivo postoji uprkos naporima svih fašista, džihadista i bridiotskih Brexita. U kome će smjeru Evropa i njen fudbal dalje ići teško je reći, ali nazad sigurno neće.

Odavno sam izračunao, i o tome pisao, kako je broj svjetskih i evropskih fudbalskih prvenstava u jednom ljudskom životu tragično ograničen — malo ko u jednom životu odgleda više od dvadeset svjetskih ili kontinentalnih prvenstava. Što će reći da se važnost svake utakmice uvećava proporcionalno dobi gledaoca. Pošto je, kako god da natežem, broj prvenstava koja su meni ostala jednocifren, svaka mi je utakmica važna na način koji sigurno nije jasan pionirima i omladini. A doći će i vakat kad će se morati odgledati i posljednja tekma, koja će iz očiglednih razloga biti najvažnija. Ako bih morao birati posljednju tekmu, ona između Francuske i Njemačke 1982. bila bi sigurno u konkurenciji; vjerovatno i ona protiv Brazila iz 1986, a možda i ona iz polufinala 2014, kad je Njemačka razmontirala Brazil uz rezultat od 7:1. A i ova sinoć bi mogla proći, ne toliko zbog kvaliteta fudbala, koliko zbog Strašnog i gospođe i Ive i Bureta i konfeta i jarana iz Anđela pakla i Griezmanna i opšte ljepote ljeta i fudbala.

Aleksandar Hemon 

Angel T.: From Boise

Boise,6.July 2016.

Kao i svake godine u ljetnom periodu dolazi mi posjetu u moj Boise-i
nasa BL raja,a ovoga puta su bili Majkic Branislav-Majk (doletio iz
Toronta),Kaljudjerovi Djoko-Sopen iz Mountain View-a CA i prof. Davis
University CA Emir Hodzic.Boise-i "pojacanje" su: moj prijatelj Kent
Johnson i ja.
Proveli smo 5-6 predivnih dana,koji su bili puni interesantnih
sadrzaja: planinarenje do vrhova planina sa nestvarno lijepim
jezerima,ponekad "vodje" puta su morali upotrebiti geogr.mapu da bi
skratili nase ture...Zatim opustanje u prilicno toploj ljekovitoj
mineralnoh vodi,svi smo primijetili da se sjedeci znojimo u bazenu...A
zatim po " 'ladnom"...

Tenis se igrao svaki dan,morali smo priznati da je Kent medju nama
najbolji,a Majk smo naredni dan slavili pobjedu nad znatno mladjom
bracom, nismo se ugledali na Noleta u Wimbldonu...
Po povratku u Boise-ii svratili smo do Barbarine porodice,gdje je
glavnu ulogu preuzeo moj unuk Jack i Majk mu je morao dati kapu sa
natpissom "Canada"...

Poslije mnogih nezaboravnig dogadjaja ostalo je samo jedno: vidimo se
naredne godine !

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

JEDANAESTI JULI

Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije dvadeset i jednu godinu, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno. 
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi, majki... 
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.

Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime druge vjere i nacije...

Dvadeset i jedna godina je prosla, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju da li je ubijeno pet ili osam hiljada, 
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije, 
da li se, kada i kako osvetiti..?
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema, 
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni, unesreceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica, 
ali i zbog buducih generacija, nikada ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je. 
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu. 
Jer zrtva nema naciju. Ona je to sto jeste za svagda.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom 
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.

************************
( Ovaj  tekst sam napisao i prvi put objavio 2010.
Uz male izmjene objavljujem ga 11. jula, danom posvecenom zrtvama u Srebrenici)

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima

Pogled na južni dio grada sa Banske palate

Pogled na grad sa Starčevice. Snimljeno između 1937. i 1941. godine.

Pogled sa Ferhadije na grad, dio glavne ulice i Gradski park u doba Austro-Ugarske

Priznanje za Miladina Šobića

Trinaestojulske nagrade za ovu godinu dobili su profesor Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić, a za životno djelo režiser Veljko Bulajić, saopštilo je crnogorsko Ministarstvo kulture.

Odluku je donio žiri čiji je predsjednik Gojko Kastratović, i članovi Ilija Vujošević, Igor Lakić, Miomir Vojinović i Asim Dizdarević.

Trinaestojulska nagrada za životno djelo se dodjeljuje istaknutom naučnom radniku ili umjetniku koji je svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao, čiji je stvaralački put zaokružen i čije djelo predstavlja trajno dobro Crne Gore.

************************************

Prije tri decenije mladi Crnogorac Miladin Šobić je kao zapaženi kantautor imao već dva snimljena albuma (“Ožiljak” i “Umjesto gluposti”), imao je svoju publiku, studirao u Sarajevu i nije težio većem publicitetu. A onda je nakon porodične tragedije naglo nestao i sasvim napustio muzičku scenu. Vratio se u Nikšić i povukao u potpunu anonimnost. Već snimljen treći album “Barutana ljubavi” je tako ostao neobjavljen.
Ploče su se teško nabavljale jer 'Diskoton' nije prakticirao velike tiraže, ali ostali su poklonici njegove muzike. Povremeno bi se širile glasine da je teško bolestan, da je mrtav, da jedva sastavlja kraj s krajem, da čuva ovce na planini, da se zamonašio, da snima novi album... Ništa od toga, povremeno se mogao vidjeti u usamljenim šetnjama, mada stari i novi obožavaoci nisu gubili nadu u muzičarev povratak...
O njegovim kompozicijama i stihovima još je davno vrlo pohvalno govorio Arsen Dedić, kao i neki drugi muzičari koji ga cijenili. Proglasili su ga jednim od najvećih...
"On je neka sarajevska pojava iz vremena kad sam ja imao 15-16 godina. Tada sam bio mali panker, ali mi se zbog nekog đavola strašno svidjelo to što on radi, te njegove čudne pjesme - taj džemper za vinograd, ta Marija, čudesa neka... Već tad sam bio, bez obzira na sve pubertete, fan Miladina Šobića", pričao je Miljenko Jergović, "Ako ćutiš, onda ćutiš. Mit Miladina Šobića stoji na njegovim pjesmama. To je neka privatna odluka, neka privatna tuga, neki privatni razlog. I ja to u najdubljem smislu poštujem".
Često se mogu se čuti pohvale kolega sa scene za nekadašnjeg kantautora, ali Miladin se ne odaziva. "Njegove albume sluša moj tata i stariji od mene. Čuo sam neke priče da bi trebalo nešto da snimi. O tome se priča evo već dvadeset godina. Ja mislim da je Šobić genije. Trebalo bi ili da prodaje pjesme ili ih pjeva", govori reper Edo Maajka. I frontmen benda 'Hladno pivo': "Na Šobića sam naletio čim sam u sedmom osnovne stigao u Tuzlu iz Njemačke. Moj rođak Stevo je imao svega par kaseta i ploča, ali čak dvije od Šobića. Šta volim kod njega? Njegovu prisnost, njegovu djetinju iskrenost, neke stihove koji naizgled zvuče nespretno, ali su zapravo oni koji te na kraju obore s nogu. Svaki put kad pustim tu ploču osjećam se k'o da mi je dragi prijatelj kojeg dugo nisam vidio svratio u stan s gitarom."
Nedavno se ime Miladina Šobića opet često izgovara. Na inicijativu prijatelja iskrene pjesme Miladin Šobić je postao kandidat za dobijanje Trinaestojulske nagrade. Prijedlog je ujedinio Crnu Goru, za kratko vrijeme skupilo se više od deset hiljada potpisa.
Da li su se stekli uslovi da najviše državno priznanje vrati Miladina i njegovu gitaru?



https://www.youtube.com/watch?v=lQ51vf3oJ0s

Fudbal i nogomet

Momčad Srba iz Hrvatske osvojila je 11. mjesto na evropskom nogometnom prvenstvu za pripadnike nacionalnih manjina, a Hrvati iz Srbije su diskvalificirani nakon što su usred polufinalne utakmice napustili teren.

Prošlu subotu u talijanskom Južnom Tirolu završila je treća Europeada, evropsko prvenstvo u nogometu za pripadnike autohtonih nacionalnih, etničkih i jezičnih zajednica i manjina. Riječ je o takmičenju koje od 2008. godine organizira Federalna unija evropskih manjina (FUEN). Ove godine nastupile su 24 ekipe, a među njima po prvi put momčad Srba iz Hrvatske i po treći put Hrvata iz Srbije, koji su na prvoj Europeadi u Švicarskoj osvojili drugo mjesto, a na drugoj, održanoj 2012. godine, kada su domaćini bili Lužički Srbi iz Njemačke, treće mjesto. Dvije ekipe zajedno su putovale na natjecanje i odsjele su u istom hostelu.
Kao i prethodna dva puta, pobjednici treće Europeade su ovogodišnji domaćini iz Južnog Tirola. Oni su bodreni svojom publikom u finalu svladali Okcitane iz Francuske sa 2:1 nakon produžetaka. Srbi iz Hrvatske su na kraju završili jedanaesti na listi, pošto su dvije ekipe suspendirane: jedna zbog nedolaska na utakmicu predtakmičenja, a druga je ekipa Hrvata iz Srbije. Kako tvrde suci, oni nisu željeli nastaviti polufinalnu utakmicu protiv Okcitana, jer su im do 36. minute prvog poluvremena već bila isključena dvojica igrača i dosuđen penal. Kako je među isključenima bio i golman, rezervni je trebao po još jedan dio opreme, a budući da nije bilo čuvara sa ključem od svlačionice, igrači su otišli sjesti na klupu. Sudac ih je pitao hoće li nastaviti igrati, što su oni iz protesta odbili. No pravila su jasna: sudac se oko (ne)nastavka utakmice mora konzultirati nakon pauze od 15 minuta i to sa službenim predstavnikom ekipe, a ne sa igračima. Tek tada smije odsvirati kraj, međutim, to ovoga puta nije bio slučaj.
Vodstvo Hrvata iz Srbije opravdano je ogorčeno na suđenje i to ne samo na ovoj utakmici. Iako je naglašeno da će se u Južnom Tirolu igrati po pravilima UEFA-e, sudačka kvaliteta nije bila na visokoj razini. Utakmice su uglavnom sudili mladi između 18 i 20 godina, koji uopće nisu bili odjeveni u službene dresove, a linijskih sudaca uopće nije bilo. Marinko Poljaković, trener Hrvata iz Srbije, ističe da su za prekid u najvećoj mjeri ipak krivi ‘naši igrači’ i da je incident zapravo izazvao golman Lebović, koji se nije smio dati isprovocirati. Očito je želja za igranjem u finalu bila jača.
- Moramo videti gde smo pogrešili. Ne smemo niti jednog trenutka krivicu prebacivati na drugu stranu, bez obzira na propuste u organizaciji. Ipak smo mi formalno izazvali incident, a to se nije smelo dogoditi - kazao je Poljaković, koji ekipu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji trenira već deset godina.
No, ni igrači iz Francuske nisu baš nevinašca: u finalnoj utakmici dobili su dva crvena i nekoliko žutih kartona, izazvali su prekid od punih sedam minuta, a nekoliko puta su nasrnuli na suca. Na kraju su zbog diskvalifikacije treće mjesto bez borbe osvojili koruški Slovenci.
- Moram reći da sam i više nego zadovoljan. Uostalom, utakmice su se igrale svaki dan u punom vremenu, što na sličnim takmičenjima ne rade ni profesionalci. Teško se bilo i aklimatizirati na 1250 metara nadmorske visine i potom se regenerirati u svega nekoliko sati. Uspjeli smo formirati reprezentaciju i u narednom periodu trebali bi podići kvalitet i pripremati ekipu za narednu Europeadu koja će se za četiri godine održati u Rumuniji, a domaćini će biti tamošnji Mađari - kazao nam je Čugalj, trener i selektor ekipe Srba iz Hrvatske.
Jedna od zanimljivosti Europeade je i kulturni dan. Igrači 24 ekipe tada su predstavili svoje kulturološke, manjinske vrijednosti. Hrvati iz Srbije su predstavili tamburicu, a Srbi iz Hrvatske frulu dvojnicu. Otpjevali su i Bajaginu pjesmu ‘Moji drugovi’.
Inače, u mjestu St. Martin in Thurn nalazi se muzej posvećen Prvom svjetskom ratu. U jednoj vitrini izloženi su portreti deset najvećih političara, vojskovođa i drugih utjecajnih pojedinaca u Austro-Ugarskoj monarhiji, a uz cara Franju Josipa i grofa Ferdinanda von Zeppelina nalazi se i portret Srbina rođenog u okolici Kostajnice. Riječ je o general-pukovniku Svetozaru Borojeviću, kojemu je 1905. godine dodijeljena ugarska plemićka titula von Bojna. Na početku Prvog svjetskog rata sudjelovao je u vojnim operacijama na Istočnom bojištu, a kasnije je premješten na talijansko, gdje je organizirao uspješnu obranu. Krajem rata preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim Jugozapadnim bojištem zbog čega je odlikovan brojim medaljama.

Milan Cimeša

Na Tjentištu se svira

I ove godine muzika je razlog okupljanja u jedinstvenom ambijentu netaknute prirode Nacionalnog parka Sutjeska. Na Festival (OK Fest) već par godina, nekoliko dana uoči nekadašnjeg Dana borca dolaze muzičari i publika donoseći mirise iz svih dijelova nekadašnje države. A posjetiocima/ kamperima se nude i filmske projekcije te neki drugi sadržaji ... a pored kupanja u ovom atraktivnom prostoru mnogi ne mogu odoljeti planinarenju ili raftingu. Festival okuplja bendove i publiku iz svih dijelova nekadašnje države za razliku od 'novih boračkih organizacija' koje odvojeno (dvije manifestacije) na istom mjestu obilježavaju bitku na Sutjesci (kao da su se i u Petoj neprijateljskoj ofanzivi borili po nacionalnom ključu).

Neki dan je Vlatko Stefanovski priredio nezaboravan gitaristički koncert koji je do delirijuma doveo blizu tri hiljade ljudi. Poslije koncerta je izjavio da nikada ranije nije boravio na tom području i da mu nije bilo žao voziti 11 sati do Tjentišta. "Publika je sjajna a ova priroda je za mene iznenađenje"

"Gledao sam film deset puta, znam šta se dešavalo ovdje. Kada vidite ovaj krajolik, nikada ne bih okupirao ove dijelove. Priroda je neodoljiva, a puno mi znači da otkrijem novo mjesto na Balkanu", rekao je. Sebe inače smatra ekspertom za Balkan, budući da kako kaže - zna sve rute i da je živi "Via Michellin" za Balkan.

"Mladim ljudima treba da se izgase televizori, pa mobilni telefoni, pa da im se daju neke knjige da čitaju, pa da slušaju neku finu muziku. Pa da im se oduzmu oni BMW-ovi koje im roditelji kupuju, i da se malo okrenu pravim vrijednostima".