"Uvazeni narodni poslanik....."

Gledan direktan prenos sjednice Narodne skupstine Republike Srpske.
Tema: Bezbednosna situacija u RS - smrt mladica Davida Dragicevica. Sjednici prisustvuju i svi ministri i ministrice Vlade Repuablike Srpske na celu sa predsjednicom.

Vecina muskaraca u dobro sasivenim odijelima, bijelim kosuljama i kravatama.
Vecina zena - malo slobodnije i ne tako uniformno. Uocljivo je da su na odjecu ulozena prilicna sredstva. Za mnoge promasena ivesticija jer odjeca ne uspijeva sakriti nedostatak znanja, opste kulture, skole, pa ni slaufe u predjelu stomaka.

Poslanici na vlasti i poslanici opozicije se ne slacu ni u cemu. 
Ali ono sto je zajednicko je vrlo kulturno podilazenje jedni drugima sa: "Uvazeni narodni poslanik....!" "Uvazeni....!"

Svi su oni jedni drugima "uvazeni"... Vjerovatno samo jedni drugima.
Najuvazenija je, po funkciji svojoj, predsjednica Vlade. Minut nakon pocetka njene diskusije hocu da ugasim TV, ali se uspijem prisiliti da je slusam do kraja. Savladavajuci mucninu u stomaku na kraju sam samo iamao osjecaj da se radi o "praznoglavoj i umisljenoj alapaci". Ali praznoglavoj i umisljenoj alapaci na vlasti i utoliko opasnijoj od svih drugih slicnih koje znam.

Sve sto sam shvatio gledajuci sjednicu je da su se "uvazeni poslanici i ministri", pa cak i prodana dusa Ministar pravde banjalucanin Antonu Kasipovicu, iskreno uzivili u ulogu koju glume. A uloga je jednostavna i davno objasnjena ovom narodnom: "Ja tebi vojvodo, ti meni serdare a kakva smo govna mi to sami znamo!"

Nadam se da ne spadam u rijetke koji to isto tako znaju.

Dan pobjede nad fasizmom

Dan pobjede nad fasizmom Crnogorci slave kao Danom Evrope!

Ovako ga oni slave.

Mario M.: Indijanci filmski junaci

Nama klincima Indijanci su bili uzori samo u proljeće kada bi u sezoni mladih lijeski pravili lukove i strelice. Ali kada bi nas igra podijelila u dvije grupe, kada bi jedni ‘ganjali’ druge, e, onda bi Indijanci bili nepoželjna opcija. Tada smo filmove gledali isključivo u kino dvoranama. Uglavnom prepunim. Najpopularniji su bili vesterni, zvali smo ih ‘kaubojski’. Prema njima smo kreirali naše igre, ali i stvarali prve predodžbe o Novom kontinentu. Ti filmski ‘divljaci’ najčešće ubijaju nevine doseljenike, dječaci se identificiraju sa ‘bljedolikim’.

Snimaju li se danas vesterni, ne znam. Vjerovatno su potrošeni stari klišeji. Snimaju li se filmovi o životu današnjih Indijanaca? Bilo bi zanimljivo vidjeti dramu potomaka domorodačkih plemena satjeranih u kulturno nazvane zaštićene zone. Teme o obespravljenim i osiromašenima ne dotiču savremene scenariste. Prije koju godinu pisalo se o parnici koja je vođena za nadoknadu višestoljetne zloupotrebe ‘indijanske’ zemlje. U pitanju su ogromni profiti. Sudovi k’o sudovi - spori, ali Pravda je dostižna. I baš se bilo odužilo donošenje presude. Na kraju je administracija isplatila možda milijardu dolara. Kad se ta suma pojedinačno podijelila ‘leglo’ je po dvije – tri hiljade… Bila je to Pirova pobjeda nasljednika Bika Koji Sjedi. Izgleda da tema filmski nije bila dovoljno atraktivna…
Onda su unuci starih Indijanaca ‘presavili’ papir i podnijeli retroaktivnu tužbu protiv Kristofora Kolumba. Ovaj pomorac i avanturista umro je još 1506. godine, ali ‘za sve je on kriv’. On je otvorio put pljački i genocidu, inspirator je svih zločina koje su 'bljedoliki' počinili nad njima, kažu. Nametnuta evropska civilizacija je uništila tragove indijanske kulture i običaja. To je jako dobar osnov za tužbu, ali zaista mnogo kasni…

U ovo vrijeme kada dvije najveće svjetske sile ‘brane’ i ‘oslobađaju’ Alep, kada se masovno gine i bježi, indirektno su oštećeni i Indijanci. One krstareće rakete koje ruše Bliski Istok nazvane su njihovim imenom. Sada se spekuliše da su i Rusi u posjedu te 'pametne' rakete. Ameri se plaše da bi u tom slučaju mogli izgubiti određene prednosti u naoružanju. Ne znam šta na to kažu Indijanci. Mogli bi možda tražiti od proizvođača mašina za ubijanje zabranu proizvodnje ili neku odštetu za zloupotrebu, pravo za zaštitu imena. Očekivati je da bi mogli zahtijevati da se na raketi sa imenom ‘’tomahavk’’ mora ugraditi specifični dodatak ‘’kalumet’’. Tako bi, kao u nekom davnom filmu s Divljeg Zapada, tomahavk i kalumet bili simbol za sklapanje mira.

Trebalo bi aktivirati indijanski običaj: poslije sukoba popušiti 'lulu mira' i zakopati ratne sjekire pa zvale se one ‘tomahavk’ ili ‘томагавк'. Ima šanse, jer Indijanci su filmski junaci.

Mario M.

Igor Kokoškov prvi NBA trener rodjen van USA

Igor Kokoškov, rodjen u Banatskom Brestovcu u Srbiji prije 47 godina, postao je prvi NBA trener rodjen izvan USA. 

Kosarkasku karijeru je zapoceo u OKK Beogradu i Parizanu. Bio pomocni trener u reprezentacijama Jugoslavije, Srbije i Crne Gore. Kao selektor tri puta je reprezentaciju Gruzije odveo na zavrsnicu prvenstva Evrope. Prosle godine je sa reprezentacijom Slovenije osvojio prvo mjesto. 

Kokoškov je jedan od prvih evropskih stručnjaka koji je postao pomoćnik na nekom američkom univezitetu. Bio je pomocnik na Univerzitetu u Misuriju. Prvi je Evropljanin koji je postao pomoćnik u NBA ligi, u Los Anđeles Klipersima 2002. godine. Kao pomoćnik Lerija Brauna u Detroit Pistonsima je osvojio titulu 2004. godine. Zatim je bio pomocnik u Orlando Magic, Clevelend Kavalirsima i na kraju u Juta Dzezerima. 

Vec je dogovoreno da slijedece godine kao glavni trener preuzme Feniks Sanse.

Ogromno je to priznanje za kosarkaskog strucnjaka sa prostora bivse Jugoslavije.    

Amerikanci su veoma podozrivi prema evropskim trenerima jer je evropska kosarkaska doktrina potpuno drugacija od one koja je osnova NBA kosarke. Ocito je da je  Igor Kokoškov kroz dosadasnji rad kao pomocni trener pokazao znanje i kvalitet koji su uvjerili "nevjerne Tome" da mu treba pruziti sansu u najjacoj kosarkaskoj ligi svijeta.

Zelim mu da uspije i na taj nacin dokaze da je kosarka sa nasih ballkanskih prostora nadmocna u odnosu na bilo koju drugu izvan NBA.

Bijelo Dugme Đurđevdan je

Za moga druga Boska Hercegovca i njegovu Zoricu.
Neka je sa srecom!

Most Radija Slobodna Evropa: Mišljenje dolazi iz gladnih stomaka poniženih građana

Na temu šansi ljevice i građanskih partija na oktobarskim izborima u Bosni i Hercegovini s novinarom Omerom Karabegom razgovarali su dva politička analitičara iz BiH – Žarko Papić i Esad Bajtal.

ŽARKO PAPIĆ: Jedini izlaz za Bosnu i Hercegovinu je da se formira alternativa koja mora biti socijalno orijentisana. Raspoloženje je takvo da bi ta alternativa - jasno artikulisana, bez sitnih igara i šibicarenja, kako se u Sarajevu kaže - mogla ostvariti dovoljno dobar rezultat na izborima da tas moći prevagne na stranu progresivnih snaga.

ESAD BAJTAL: Ako je suditi po onome što vidimo i čujemo na ulici, na društvenim mrežama, u susretu s ljudima, očito je da postoji klima koja zahtijeva da se nešto učini. A to znači pokrenuti točak promjene nakon dvije-tri decenije življenja u dobro kontrolisanom haosu. To želi najveći broj građana, a prije svega oni koji žive ispod granice siromaštva. Oni alternativu nemaju. Ernst Bloh kaže da nužda uči misliti. To važi za današnju Bosnu i Hercegovinu, ovo je trenutak kada nužda uči ljude da misle, kada mišljenje dolazi iz gladnih stomaka poniženih građana.

OMER KARABEG: Mislite li da su leve i građanske stranke svesne da su oktobarski izbori šansa koja se ne sme propustiti?

PAPIĆ: Mislim da ta svijest sazrijeva. Bitan preduslov za to je unutarpartijska demokratizacija. Mislim da je Socijaldemokratska partija u tome napravila odista ozbiljne pomake. To nije više liderska partija. Istovremeno ta partija je napravila vrijedan iskorak u Republici Srpskoj. S druge strane, ljudi su umorni od nacionalnih stranaka koje su - sa manjim ili većim pauzama - na vlasti od rata. Neke od tih stranaka se raspadaju. To naročito važi za dvije najstarije - SDA i SDS. Stranku demokratske akcije napuštaju funkcioneri ili ih ona isključuje, a predsjednik Vijeća ministara Denis Zvizdić najavljuje mogućnost da odustane od kandidature za člana Predsjedništva BiH, što govori o frakcijskim borbama u vrhu te stranke. Sve to stvara prostor da ljevica ostvari uspjeh na oktobarskim izborima, ukoliko se okrene radnicima, seljacima i nezaposlenima. Siromašnog Srbina, Bošnjaka i Hrvata više povezuje činjenica što žive u bijedi, nego što ih razdvajaju razlike u vjeri, tradiciji i jeziku. S druge strane, srpske, hrvatske i bošnjačke tajkune povezuje interes da sačuvaju bogatstvo. Oni znaju da će ga sačuvati proizvodnjom nacionalnih konflikata.

BAJTAL: Mislim da bi lijeve i građanske stranke morale da čuju one glasove koje mi čujemo, morale bi da osjećaju egzistencijalni impuls bijede, sirotinje, prevare i svega onoga što se događa na javnoj sceni posljednjih tridesetak godina. Njima se vrata otvaraju i od njih se očekuje da se konačno ujedine, združe, da naprave bilo koju varijantu zajedničkog nastupa - pa makar i najniži tip zajedništva - sa kojom će izaći pred birače. Šta je prepreka? Jesu li to privatni i personalni animoziteti ili je u pitanju nešto drugo - u to ne bih ulazio, ali građani
ove zemlje imaju pravo od njih zahtijevati da udruže snage. U njihovu političku borbu mora ući jezik socijalne pravde, oni moraju progovoriti o siromaštvu, nejednakosti i nepravdi - o svemu onome što ugrožava građane Bosne i Hercegovine.

KARABEG: Poslednjih meseci leve partije su počele razgovore o ujedinjenju. Međutim, izgleda da od toga nema ništa. Zar nije bilo bolje da nisu ni počinjali?

PAPIĆ: Predlog o fizičkom ujedinjenju SDP-a, Demokratske fronte i Građanske partije sročen je tako da ga SDP ni u snu ne može prihvatiti.Treba napraviti predizborni sporazum koji bi harmonizirao programe tih partija, pa bi se onda moglo ići sa zajedničkim kandidatskim listama. Na taj način bi se mogao ostvariti ozbiljan izborni rezultat, koji bi nakon izbora otvorio vrata socijalno-liberalnim partijama, kao što je Naša stranka, za postizborne koalicije. Pri tome bi se socijalno-građanski blok morao obavezati da ne dolaze u obzir nikakve koalicije sa Strankom demokratske akcije, Hrvatskom demokratskom zajednicom, Savezom nezavisnih socijaldemokrata i Srpskom demokratskom strankom.

BAJTAL: Nije trebalo izlaziti u javnost ni sa kakvom pričom o ujedinjenju, dok sve ne bude usaglašeno. Dakle, trebalo je napraviti dogovor i izaći sa jasnim stavovima tako da građani imaju jasnu predstavu čemu se teži i šta se hoće. Nastup mora biti drugačiji od onoga što smo do sada imali na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Treba izbjegavati sukobe, svađe, uvrede, jer to slabi kritičku oštricu opozicije. Lijeve i građanske partije moraju izaći pred građane sa svojim programima u kojima će jasno definirati svoje ciljeve. Njihova ponuda mora biti uvjerljiva, jer ljudi više ne vjeruju političarima. Oni kažu - svi su oni isti, a to je porazno za opoziciju.

(Radio Slobodna Evropa)

Svetlana Cenić: Tuđa ruka svrab ne češe

Neki dan se prepisujem sa drugarom sa Kosova, inače Albancem, ako je to uopšte bitno, pa dobijem potpuno isto pitanje koje i mi sebi ovde postavljamo: "Šta smo mi to zgrešili ili šta je to u vazduhu da glasamo uvek za iste i da nam se uvek isto dešava?" Povod je bilo odgađanje uvođenja carine od 17 odsto na mleko iz Bosne i Hercegovine. Niti on može u BiH, iako je studirao ovde nekad, a još uvek o ovoj državi govori kao o svojoj, niti mogu privrednici bez bolne i neizvesne administrativne procedure.
Vizna liberalizacija je još uvek misaona imenica dok se zaklinjemo u Evropu i sve moguće konvencije o ljudskim pravima, pa i slobodi kretanja. Ne možeš ovamo, ali mleko može tamo.

Naravno, dok ovo pišem, zamišljam već komentare Srba kako nisam napisala Kosovo i Metohija, već samo Kosovo. Nema, sine, ovde života dok moraš paziti na svaku reč pred onima koji u eter puštaju takvu retoriku, takve gadosti da se svaki dan stomak prevrće vise puta. Eto ti sad i posebne sednice na zahtev Kluba SNSD-a zbog, kako rekoše, ratnohuškačke retorike Bakira Izetbegovića. Zašto nije bilo ranijih sednica kad se SNSD obrušavao na sve i svakog, ne treba ni da se pitam. Valjda sa ovom posebnom sednicom nećemo pitati zašto su protiv elektronskog glasanja na izborima, zašto se krije kako je ubijen David, a zaboravićemo i silna zaduženja ili činjenicu kako su usvojene izmene Zakona o akcizama i zašto sada padaju prihodi od njih.

Reče Bizmark davno: "Zakoni su nalik na kobasice. Bolje bi bilo da ne vidite kako se donose". Nažalost, mi donekle i gledamo, samo brzo zaboravimo šta je u tu akciznu kobasicu strpano, a ima i slatkog i slanog i ljutog i otpada. Najviše otpada, iako se na kraju začinilo kolačima.

Pa onda dođemo i do Izveštaja o napretku BiH na putu ka EU. Izgleda da smo napredovali sve dok te puste akcize nisu usvojene, krediti se nauzimali, a sad opet ništa od impesioniranosti. Sad više nije ni važno da se šminkamo. Kreditno smo se udali, namete povećali.

Francuski predsednik Macron reče da nije vreme za proširenje EU dok se ona dublje ne integriše i provedu reforme. Ničim ili nečim izazvano, odmah mi pade na pamet Savez Evrope ili Sveta alijansa, formirana nakon poraza Napoleona 1815. godine. Evropski kraljevi su formirali novi diplomatski klub kako bi bili sigurni da Francuska nikada neće postati sila, pa su tako krajnji desničari prekrojili mapu Evrope. Naglašavam: krajnji desničari. Pripremili su teren nacionalističkim pobunama i omogućili stvaranje Nemačke i Italije, a na red su prvo došli susedi, Belgija i Holandija, koje su spojene u jedno, Ujedinjeno Kraljevstvo Holandije, iako belgijski Valonci i holandski Flamanci nisu imali ništa zajedničko. Poljska je maltretirana stotinu godina, jer je veći deo zemlje dodeljen Rusiji kao nagrada za pomoć u ratu protiv Napoleona, a dobili su i Finsku od Švedske, pa pošto je Švedska izgubila Finsku, od Norveške je dobila Dansku. Ujedinjeno Kraljevstvo Holandije je postojalo jedno 15 godina, Rusi se brutalno obračunali sa Poljacima, Finci su proglasili čim pre nezavisnost, a Norveška se 1905. mirnim putem odvojila od Švedske.

Evo nama krajnje desnice opet na političkoj sceni ne samo Evrope.
Koje i kakve reforme treba da očekujemo u EU da bi nas pripustili tamo? Treba li, valjda, i mi da se reformišemo i integrišemo u BiH da bismo ušli u reformisanu i integrisanu EU? Tuđa ruka svrab ne češe, pa neće pomoći ni ruka EU ako vlastita ne locira odakle svrab i kako sa njim.

Čekajući da nas pripuste, odnosno da se reformišu i dublje integrišu, bolje bi bilo da gledamo svoja posla i konačno nešto napravimo od ove države. Najblaže rečeno je degutantno, da ne kažem da je zločin protiv čovečnosti stalno držanje ratnih tenzija ovom sluđenom i siromašnom narodu. I susedi obnavljaju naoružanje, ministar inostranih poslova Srbije izjavio da se Srbija sprema za treći svetski rat, Šešelj palio hrvatsku zastavu u Skupštini Srbije, Hrvatska otišla krajnje desno sve za dom spremna i jedva usvojivši benignu Istanbulsku konvenciju, a mi slikamo Wigemarka kako ministru Bevandi uručuje nekakav izveštaj, o kojem bi prosečni stanovnik mogao da kaže samo jedno: lošije živi nego prošle godine, a daleko lošije nego, na primer, pre 10 godina.

Kažem prosečni stanovnik, jer znamo ko se na naše oči bogati, a to su upravo samoproglašeni zaštitnici svojih naroda. I konsultanti u nazovireformama, da ne zaboravim.
Ni u pisanom obliku nema, a kamoli na delu, da široka informisanost donosi poštovanje zakona i harmonizaciju društva. Nikad više medija svih vrsta i oblika, a nikad manje informisanosti. Jer, pravo na istinu se svelo na zadati politički kurs, na 100 ili više maraka ispod stola da se proturi koješta, a veće sume imaju svoj rok trajanja, posle čega ako se ne plati opet, ide upozorenje u vidu obljuvavanja. Plati, baćo, pa će istina izgledati kako ti hoćeš! Čast izuzecima, a jako ih je malo i slab im je draž.
Niko nas nije još ni učio, ni naučio da volimo istinu. Valjda to u projektima nema, pa valja sačekati da se EU reformiše i integriše, a možda tu bude i istine.

Svetlana Cenić (‘Dani’)

Nakon pauze (Vojvodina ravna)

Za vas koji ste se zabrinuli: Nije mi nista!
Dobar sam.
Samo sam malo skitao i uzivao zivot.

Bio sam u Vojvodini, lijepoj i toploj ravnici, obisao ravni Banat, kiceni Srem, padine i vrhove Fruske Gore, posjetio galerie naivaca u Slovacima naseljenoj Kovacici, obisao rodnu kucu i Muzej Mihajla Pupina u Idvoru, prosetao novosadskom promenadom, Zmaj Jovinom ulicom, Petrovaradinskom tvrdjavom, Sremskim Karlovcima, uz Dunav kusao smudja na Ribarskom ostrvu u Novom Sadu, vidio i fotografisao Titov salon u hotelu Park u Novom Sadu ...

 Petrovaradinska tvrdjava

 Mihajlo Pupin, portret u prirodnoj velicini

 Pupinov kalem, revolucionarni patent, koji je omogucio telefoniranje na daljinu

Iz kuce u kojoj je Pupin rodjen

Patrijarsijski dvor u Sremskim Karlovcima

                                                              Muzej naivaca Kovacice

Joze nije protjeran iz Vojvodine. Njegov salon u hotelu u kom smo odsjeli u Novom Sadu

Ali od svega toga najvrijednije, najljepse  i najvaznije bilo je druzenje sa prijateljima jos iz studenstskih dana u Banjaluci: Boskom Hercegovcem i njegovom Zoricom, Amirom Sijercicem i njegovom Sonjom i Goranom Mandicem. Sa nekima od njih nisam se vidio skoro trideset godina...
Covjek koji je organizovao nas susret i ugostio nas u Tomasevcu kraj Zrenjanina je Bosko Hercegovac i njegova Zorica. Bosko je, uz Mikca iz Ljubljane, bio moj jedini prijatelj koji je u ona smutna ratna vremena, mene i moju porodicu iskreno i nesebicno pozvao da, ako, kad i koliko treba, dodjemo kod njega u Beograd. Imati dva takva prijatelja nije malo. Bogatstvo je to neprocjenjivo.  Od njega i od Mikcevih roditelja sa Novog Beograda smo tada moja porodica i ja krenuli iz pakla rata u neizvjesnost. Svi mi koji smo se ovih dana sastali kod njega u kuci njegovih pokojnih roditelja u Tomasevcu, smo u ona ratna vremena, sa svojom djecom, u svijet posli iz njihovog stana u Beogradu.

Vojvodjanska ravnica je nepregledna, ali Vojvodina nije velika pa je ovo bila i prilika da se sretnem i sa Branislavom Kljajicem, Kljajom, koji je dosao u Novi Sad da provedemo lijepo vece uz sjecanja i smijeh, u pitomom restoranu u neposrednoj blizini novosadske promenade, Zmaj Jovine ulice. Kljaja i dalje ima energiju dvadeset godisnjaka i uz njega se sati pretvaraju u minute. Uz njega covjek ne moze a da se ne osjeca desetljecima mladjim.

U Debeljaci, juzno od Tomasevca, smo bili kod Barbare i Brane. Sa Barbarom sam nekada radio na Radiju, a posto smo zivjeli u neposrednom komsiluku, s njima smo se u ona ratna vremena bez struje i grijanja cesto sastajali i hrabrili jedni druge naivno vjerujuci da rata, koji je vec gorio svuda oko nas, nece biti.

Utisci su jos uvijek veoma svjezi i nisam siguran da ce vam ovo spontano nabacivanje na "papir" docarati bar dio emocija koje su se nagomilale ovih dana.

Mozda ce slike, nasumice izabrane, bolje nego rijeci docarati dio toga sto sam za prvomajske praznike dozivio u Vojvodini...

Svetislav Basara: Gašenje Šešelja

Dani poznog Šešelja, započeti onomađašnjim maltretmanom Aleksandre Jerkov, nastavljeni gaženjem hrvatske zastave i javnim jebanjem majke ustaške, svoju će završnicu - osim ako se drugačije ne naredi, a čisto sumnjam da hoće - imati na velikom "đurđevdanskom uranku" u Hrtkovcima, gde bi se lako mogao dogoditi pičvajz mnogo teži od goreopisanih, ali možda sa "obrnutim predznakom".

Lako bi se, naime, moglo dogoditi da za razliku od Šešeljevog hrtkovačkog (srbislavskog) mitinga iz devedesetih deblji kraju ovoga puta izvuku i iz Hrtkovaca budu proterani serdar i njegove paravojvode, a ne lokalno stanovništvo, tim pre što su LSV i DS najavili kontrauranak. Ima tu jedna još važnija stvar. Serdar ovoga puta neće imati podršku - bar ne javnu - države Srbije i logistiku određenih državinih službi, koje su odvajkada bile temelj Šešeljeve (povremene) moći. Ne, međutim, bezuslovan. Čak i devedesetih, kad god bi prekardašio - a znao je da prekardaši - službe su povlačile svoju podršku i Šešelj bi se sa visina kabadahijskog Olimpa strmopižđavao u dubine apsana, u kojima - za razliku od nekih drugih znamenitih sužanja - nikada nije ništa naučio.

Iz svega poslednjih godina, meseci i dana priloženog, lepo se vidi da se serdar Šešelj - iako to kao inteligentna osoba uviđa - vrlo teško miri sa činjenicom da su pljačkaška ekonomija i pravo prekog suda - bar u oblicima iz devedesetih - čak i u Srbiji završili u ropotarnici istorije. Nerado, doduše, i pod pritiskom, ali je postšešeljskim političkim elitama ipak došlo iz dupeta u glavu da je nevolja sa pljačkaškom ekonomijom u tome što se - kako je to lepo postavio Miša Vasić - jednom opljačkano ne može ponovo opljačkati, u šta se uverila čak i vesela beogradska bratija kada se, nakon što je popila vrhunska (i bagatelna) erdutska vina, morala vratiti na banatski rizling, umal ne napisah - tečni sumporvodonik.

Sasvim je druga stvar pitanje koje mi je juče u telefonskom razgovoru postavio jedan bliski prijatelj - zašto Šešelja naprosto "ne ugase"? Moj prijatelj, naravno, nije mislio na gašenje u srpskom, junačkom smislu te reči - dakle "gašenje" metkom u leđa ili u potiljak - nego na direktivu državotvornim medijskim kućama da serdara naprosto ignorišu, da ga čak ni u rijalitije ne pozivaju, što bi za rezultat vrlo brzo donelo prekrivanje serdara snegovima, ružmarinom i šašem. To je, da kažemo, čisto filozofsko pitanje. Svega tu ima.

Možebiti da bi neki moćnici - koji li, Bože - u stvari voleli da rade isto što i Šešelj, ali to zbog "viših ciljeva" nisu u prilici, pa im serdarevi pičvajzi dođu kao melem na ranu, a istovremeno i kao upozorenje jednoj strani sveta šta bi se u Srbiji moglo dogoditi ako bi ta strana - daleko bilo - uskratila podršku režimu stabilokratije.

(Danas)

Kosarkaska utakmica u dvorani Borik

Odlazak na Borcevu kosarkasku utakmicu u dvoranu Borik budi u meni posebne emocije. Sjecam se da se prosle godine uopste nisam mogao skoncentrisati na igru. Susreti sa dragim ljudima koje nisam sreo vise od dvije decenije, prepoznavanje, upoznavanje, sjecanja....Ove godine je ipak bilo nesto drugacije. Valjda sam se lani prekalio. Ponovo sam na utakmicu otisao sa mojim sudijskim kolegom i komsijom iz Borika Radom Sikanjicem. U njegovom se drustvu osjecam uvijek prijatno. On kao da osjeti kad sam iznenadjen, zbunjem i nenametljivo objasnjava, pokazuje neke poznate nam ljude koji su vec iscezli iz moje memorije.
Promijenila se dvorana Borik. Promijenili smo se i mi. Novi semafor mi budi sjecanje na onaj stari, mnogo manji, koji je nekada stajao na istom mjestu.

Posmatram posjetioce. Trazim poznate. Nekada, na kosarkaskim utamicama u Banjaluci sam prepoznavao bar 90% prisutnih. Danas je drugacije. Vrijeme je ucinilo svoje. Nove generacije stasale. Oni koji su nekada bili moja mlada raja, sada su vec ocevi igraca, trenera...

Na ovoj utakmici od meni poznatih, pored Rade Sikanjica, tu su braca Jakovljevic, Sinisa i Sasa, Eminovic koji me upoznao sa svojom kcerkom kandidatom za FIBA kosarkaskog sudiju, Cober, Skaka, Mijatovic, rukometas Rade Uncanin, neki koje sam prepoznao, ali se imena nisam mogao sjetiti...

Na tribini preko puta Rade mi pokazuje Djoku Mikesa i Duska Rodica...
I nije lose nakon vise od dvije decenije odsustva sa kosarkaskih terena i tribina.

Da ne zaboravim, Borac je u finalnoj utakmici play-offa  kvalifikacija za prvu BiH ligu igrao protiv Bratunca. Odmah sam uocio da ekipa Borca danas igra mnogo bolje nego kada sam ih gledao prije godinu dana. Bratunac je dosta dobra ekipa i tokom citavog prvog dijela je vodila. Prvo poluvrijeme su cak dobili sa 5 razlike. Uocio sam da gosti imaju kratku klupu i predvidio da ce Borac na kraju dobiti 15 razlike. Neki, koji su to culi, samo su se nepovjerljivo smijesili. Na kraju, Borac je dobio sa 14 razlike i pokazao da je ipak bolji tim od Bratunca. Kako ce biti u Bratuncu, nisam siguran, jer i Borac je, posebno u prvom dijelu meca pokazao slabosti koje bi protivnik mogao iskoristiti.