Ozren Tinjic: Vrbas

Neki dan osvane u "Nezavisnim novinama" tekst pod alarmantnim naslovom: "Veliki broj građana neplivači"! Ne znam kako vi sve to kontate, ali meni, koji sam 40 i kusur godina živio u Banjaluci, nikako nije jasno otkud sada frka da djeca ne znaju plivati. Vjerovatno ni roditelji ne znaju plivati. S obzirom da su u grad na Vrbasu dojezdili iz predjela gdje nije bilo rijeka.

Jer, osim "Incelovog" bazena i onog vojnog, poodavno srušenog, odmah do dvorane "Borik", drugih bazena nije bilo. Ma, ko bi tamo, pored onako privlačnog i osvježavajuće ledenog Vrbasa. Jednom riječju, svi smo naučili plivati na njegovim čarobnim i nadasve izazovnim brzacima i, bogami, ne sjećam se da se neko od djece utopio! I još vele kako bi uveli plivanje, kao dio fizičke kulture, u škole!

Vidi se da nema sreće od novokomponiranih Banjalučana, njihovih ideja i zamisli koje su van pameti. Donekle razumijem i takva shvatanja, ali čemu tražiti "kruha preko pogače". Izvedite djecu na rijeku, u "tihù", zaplivajte profesori i nastavnici (ako možete) i dajte im prve spoznaje, dajte im primjer! Vratite ih prirodi, baš kao što su pokoljenja Banjalučana (bez bazena) davala to svojim pokoljenjima. Nego, baš bih volio upoznati barem jednog Banjalučanina (i to u pravom smislu te riječi) koji je naučio plivati na bazenu, a ne na Vrbasu ili, kao neki, tamo davno - na Crkvenoj...

Valjda zahvaljujući ugodnoj hladnoći ali i čistoći Neretve i Vrbasa, građani Mostara i Banjaluke oduvijek su tražili osvježenje upravo na tim rijekama. Sarajlije su od plitkog korita Miljacke bježali na vrelo Bosne, inače najpoznatije s proslava 1. maja, a Tuzlaci su zamjenu za, često, okopnjelu Jalu, našli na jezeru Modrac. Čak bi se moglo reći da su Banjalučani imali prednost, jer su imali mogućnost izbora! Naime, malo je znana činjenica da je "krajiška ljepotica", u stvari grad, poput Karlovca, na četiri rijeke! Osim Vrbasa, tu su još Suturlija i Vrbanja, te Crkvena, koja je, nažalost, platila danak ljudskoj nebrizi, pa je totalno onečišćena i, čak bi se moglo reći, pravo leglo kojekakvih zaraza. Danas još ima Banjalučana koji se s tugom sjećaju ove rječice na kojoj se učilo plivati a bilo je i tako vještih koji se mogu pohvaliti da su uspijevali golim rukama hvatati ribu. Posebno u njenom donjem toku, nadomak ušću u Vrbas. Zanimljivo je pomenuti da su se tih vrelih ljetnih dana, početkom šezdesetih godina, na Vrbasu, tačnije na Studencu, odigravale i prave vaterpolo utakmice! Valjda je to jedini primjer na svijetu, za tu vrstu sporta i to na jednoj rijeci!..

Naše rijeke su oduvijek bile neiscrpo vrelo inspira¬cija, kako piscima i pjesnicima, tako i slikarima. Ko zna, možda ni Šantić ne bi bio ono što jeste da nije bilo Nere¬tve, što svojom smaragdnom bojom predstavlja pravi melem za oči, ili, na primjer, Andrića, da nije Drine i prekrasne ćuprije ili Žepe i njenog čuvenog mosta. Rijetki su ljudi kojima se, zavirujući u neki od svojih starih albuma ne otme osmijeh pun sjete kada ugledaju, na nekoj izblijedjeloj fotografiji, lik goluždravog dječaka na obali neke rijeke. A posebna su priča nekadašnja, zasigurno već zaboravljena, ašikovanja na obalama rijeka. U Mostaru su se mladići dokazivali skokovima sa Starog mosta i time bivali pravi mali heroji. Svojom vještinom i nadasve hrabrošću mamili su uzdahe mnogobrojnih znatiželjnika a posebno mladih Mostarki.

U Banjaluci jeste bilo skokova sa Gradskog mosta, ali, oduvijek su pažnju privlačili mladići koji su, vješto baratajući, dajakom i čamcem, nezaustavljivo savladavali mnogobrojne vrbaske brzake. U špic (vrh, op.a.) čamca bi se, poput nimfe, smjestila simpatija ili djevojka i tako, uzvodno pa nizvodno, po čitav dan. Jednom riječju, svaki grad je imao svoj, osebujan, način kako da se dopadnete ili udvarate nekome. A sve se, manje ili više, svodilo na rijeku... (23. juna 2007)

Ozren Tinjić
(iz knjige Ozrena Tinjića ''Bosanski 25. sat'’- odabrao Mario)

**********************
Slikovni dodatak Enise (Niskane) Pletilic, rodj. Bahtijarevic:
Moj muž Ahmet(Ape) kao vaspitac i vrši obuku neplivaca na moru davnih godina
(ljetovanje učenika sa školom)
 

Prije 2.svetskog rata mladi banjalucani se voze u čamcu.Među njima je moj stric Pišta Bahtijarevć,moja tetka
Zekija Džinić,Miralem Džinić sa društvom.

                                           .......sa svojim komšinisama na Vrbasu 1993.godine.