Preporucam vam da procitate.
******************
Nema veze što smo u stvarnom životu siromašni, jadni, poniženi, barem postoji jedan virtuelni prostor, u kojem smo najjači, najpametniji i u kojem nam niko ne može ništa
Danima slušam poznanike kako stavljaju ključeve u brave svojih radnjica, jer ne mogu više izdržati "namete". Mjesecima gledam poslovne prostore u centru grada koji zjape prazni.
Kad razgovaram sa prijateljima, vidim onaj izraz zabrinutosti koji se nadvio nad njima. Dok listam zvaničnu statistiku, vidim da je i ona ogledalo opšte depresije. U zadnje tri godine, kazuju zvanični podaci, preko 50 hiljada građana u našoj zemlji izgubilo je posao, a brojka nezaposlenih vratolomno je prerasla cifru od pola miliona ljudi. Među tim "zabrinjavajućim" podacima je i taj da je svaki drugi mladi čovjek bez posla, što ne daje nadu i što nas svrstava u sam evropski vrh, naravno, u negativnom smislu.
Malo ko se bavi tim malim nesretnim ljudskim sudbinama, čak i oni direktno pogođeni. Kako i bi, kad je stvarni život zamijenjen virtuelnim životom, višim nacionalnim ciljevima, stalnoj ugroženosti svih od onih drugih. Ta vjekovna matrica se prenosi sa generacije na generaciju kao jedino istorijsko, politološko i kulturološko naslijeđe.
I onda mu taj njegov egzistencijalni problem postane banalan, kad shvati kakve probleme moraju rješavati oni koje su isti ovakvi nesretnici birali u namjeri da im bude bolje. Proteklih mjeseci se pucalo rafalnom paljbom riječima sa svih strana. Jedni su ukidali one druge, oni drugi su se zaklinjali u vječnost, a mali čovjek nije prepoznao tu opasnost i tu vrstu ugroženosti od intelektualnog i svakog drugog sluđivanja.
Čak se i najomiljenija sporedna stvar na svijetu - sport - pretvorila u nacionalni okršaj. Nisam sigurna da sam zdrava izašla iz tog opšteg ludila.
Gledali smo scene poslije kojih bi svaki normalan čovjek mogao biti jedino posramljen. Mislim da nema većeg srama nego što je onaj koji osjećate zbog nekog drugog i koji ničim sami niste izazvali.
Da propadnete u zemlju ili da se sklonite na društvenu marginu, na koju su vas ovi glasni¬i i luđi inače i sami protjerali. Kao otpadnika, jer niste dovoljno dobri da budete u nji¬hovom stroju.
Obavezno je tu posramljenost ne prikazivati javno, jer biste, u protivnom, mogli biti izlo¬ženi tiradi bijesnih ljubitelja sporta i postati omraženi neprijatelj, poput onog mrskog, koji je junački pretučen. Pardon, čiji su automobili pretvoreni u stari otpad.
Tako je glas razuma morao zašutjeti pred agresivnim izlivom primitivizma, divljanja, razbijanja i uništavanja tuđe imovine. Slavlje povodom pobjeda nacionalnih momčadi nije bilo slavlje pobjede, već se pretvorilo u slavlje inata ili kao što je jednom prilikom Srđa Popović rekao "slavio se poraz neprijatelja".
Oni koji bi trebalo da su se po institucionalnoj liniji suprotstavili teroru zadojenih mržnjom, dakle, da rade svoj posao, držali su nam lekcije iz istorije i nisu dopustili da njima "lekcije dijele" tamo neki, koji "ne dopuštaju da se naša zastava vijori na njihovim stadionima".
Ali zato će naše mlade i lijepe navijačice, žene i djevojke naših rukometaša nositi kokarde i da vidimo ko će se usuditi da nam prigovori zbog toga. Vjerovatno je to i razlog zašto se hrvatski komentator rukometnog finala suzdržao opaski na račun mladih i lijepih, sa kokardama, poslije onog tužnog iskustva sa hrvatskom himnom.
Sva sreća da su rukometaši na dodjelu medalja izašli samo sa šajkačama.
Zašto i bi, kad su sami dali značajan doprinos nošenju i prenošenju mržnje prema drugima, generacijski.
Pametni će reći zar je moguće da se ta mržnja nosila u ljudskoj glavi punih dvije decenije, da nije ni za mrvicu manja od one koja je eksplodirala u ratu devedesetih prošlog vijeka.
Ušli smo sa još većom u novi vijek. Razum se opet povukao pred budalama. Rat smo nastavili i u jeziku, preko televizijskih ekrana, u školskim klupama, na sportskim terenima, svako je izabrao sopstvenu stranu i odlučio nemilosrdno se obračunati sa neprijateljima.
I nema veze što smo u stvarnom životu siromašni, jadni, poniženi, u svakom pogledu, barem postoji jedan virtuelni prostor, u kojem smo najjači, najpametniji i u kojem nam niko ne može ništa.
Tanja Topić
Mržnja - njeno razarajuće djelovanje na ljude, nikoga ne ostavlja bez psihičkih oštećanja, pogotovo ova balkanska, čije su varijacije bezbrojne i nema im kraja.
ReplyDeletePisala sam o tome, kao i o verbalnom ratu na našim prostorima, pisala sam i s nadom da će verbalni rat jednog dana proglasiti zločinom protiv čovječnosti, a njegove kreatore i aktere kazniti. Duboko u to vjerujem, jer što mi drugo preostaje. Miriti se s time ne želim.
Vozim se jutros tramvajem do Trga bana Jelačića, u tramvaju srednjoškolci, razgalamili se, prostače, svojim nekakvim jezikom u kojem pored ostalog dominiraju prepoznatljive balkanske psovke. Prednjače djevojke, i što su gore u tom prostačenju, sebi su važnije. Najbolje je ignorirati ih, jer se jedino tako izbjegava mogućnost da još više pokažu svoju verbalnu «kreativnost».
Izlazim iz tramvaja, prolazim Trgom, očišćenim od snijega, ali tanak sloj vode u hladnim jutarnjim satima postaje izuzetno sklizak. Umirovljenici kao da su se dogovorili, pa masovno izašli na Trg, a on onako sklizak opasan je za mlade, a kamoli za njih. Malo, malo pa ih čujem kako prostače, psuju po Vladi, gradonačelniku, predsjedniku države, ministrima, sindikalcima,.... nema broja onih koje spominju, s ništa manje psovki od srednjoškolaca.
Osmijeha nigdje, postao je rijetkost, gledam sve to oko sebe i pitam se – Što se to događa s ljudima? Nigdje spremnosti za uljuđen razgovor. Teška je situacija u državi, ali nebi bila toliko deprimirajuća, da nije onih koji nam svakodnevno kroz sve medije pune uši vijestima u kojima se takmiče tko će objaviti crnje i teže informacije. Nije bitno jesu li vijesti točne, nitko neće zbog iznesenih laži odgovarati. Reklo bi se da je u državi sve u rasulu, da nigdje nema poštenog i dobrog čovjeka.
Ulazim u autobus na Kaptolu, idem na Krematorij na sahranu ocu moje nekadašnje radne kolegice.
Sjela na prvo sjedište do srednjih vrata, ispred mene grupa studenata, pretpostavljam apsolvenata. Mladi, lijepi, uredni, skladno obučeni u lijepom prijateljskom razgovoru. Milina mi ispunjava srce. Uljuđen razgovor vode, veseo, osmjesi im na licima. Zaustavili promet, stroj s dizalicom skida snijeg s krova. Postalo je to već gradska mora, opasnost od snijega i siga vreba na prolaznike, a Grad nije u mogućnosti da ga sa svake zgrade skine. Treba biti oprezan, drugo ne preostaje.
Čekamo tako u autobusu 15-tak minuta, a studenti nastavili s razgovorom koji me oduševljava i budi onu moju jutros uspavanu nadu.
Ima dobrih ljudi, osmjesi nisu izuzetak, koliko god se neki trudili da nam zagade život, neće im uspjeti.