Aleksandra Petrić: Banjalučki park mira

U banjalučkim Nezavisnim novinama osvanula je vijest o njihovoj inicijativi da se na gradskoj zelenoj površini Univerzitetskog centra kod Venecija mosta uredi Park Mira. Prema njihovom pisanju, ideju su podržale ambasade Njemačke i Poljske u BiH, kao i ključne institucije u gradu i sa entitetskog nivoa - Gradska uprava Banjaluke, Univerzitet Banja Luka, Narodna skupština Republike Srpske.

Akciju je podržala i Kompanija Tamaris koja se već dugi niz godina bavi održavanjem zelenih površina u Banjaluci. Svi su složni da će ovaj park doprinijeti promociji Banjaluke kao administrativnog centra u kojem su smještene gotovo sve važne entitetske i neke od državnih institucija. Ideja je takođe da, po ugledu na druge evropske zemlje, u ovom parku zvaničnici i važne ličnosti svake godine sade drvo koje će biti posvećeno miru.

Milina mi je o ovome čitati. Rodila sam se i gotovo sve svoje godine do sada sam provela u Banjaluci. Imam dovoljno godina da pamtim poljane oko Vrbasa u Boriku, i zelene površine po cijelom gradu, raskošne aleje lipa i kestenova, čije sam blistave i krupne plodove kao dijete vječito skupljala sa drugaricama i kesama vukla kući. Na poljani kraj univerzitetske zgrade, moja mati je godinama brala divlje, krupne margarete i govorila kako su tu najbolje i najljepše. Sjećam se dobro i Picinog parka, u kojem sam se nebrojeno puta igrala, i raskošnih aleja u Rosuljama, naselju u kojem mi je živjela baka i odrastao otac.

Mnoge od ovih divota su netragom nestale. Zamijenile su ih metalne pijace, blokovi stambenih zgrada u kojima se milimetrima brižljivo mjerilo i još uvijek mjeri zelenilo. Lipe i kestenovi su ustupili mjesto betonskim saksijama u kojima slabo šta raste osim korova. Urbanistički planovi su se mijenjali i još uvijek se mijenjaju ekspresnom brzinom, kako bi gradski donosioci odluka udovoljili interesima kapitala i ulaganja, administrativnim potrebama, i ko zna još kakvim potrebama. Umjesto pogleda na zelenilo, veliki broj građanki i građana ovog grada su, gotovo preko noći, počeli da gledaju u frižidere, tanjire i spavaće sobe svojih komšija, slušaju porodične diskusije i prate razvoj „situacije“, prate smjenjivanje ljubavi i sočnih psovki. Parkinzi takođe niču shodno potrebama voznih parkova onih velikih i onih malo manjih. Buja beton, staklo i egzotično minimalističko drveće na sve strane. Vodoskok na kružnom toku, blješti metalni park za djecu.

Samo moderno Sve je drugačije i nekome vjerovatno lijepše. Nestaje mi moj rodni grad pred očima, a raste nečiji tuđi, užareni, izobličeni. U njemu sada moram dobro razmisliti gdje ću otići uživati u prirodi, ali bez problema mogu pronaći mjesto gdje ću se kladiti i kockati. Getoizirani su besplatni prostori slobodnog zraka, zelenila i prirode u kojima nema kafane i barem nekoliko kladionica.

Mir koji mi treba, kao i svakom stanovniku i stanovnici Banja Luke, od rođenja pa do staračkog štapa će se simbolično ograničiti na Park Mira kod banjalučkog Univerziteta i komadić obale Vrbasa koja mu je u neposrednom komšiluku. Dobro je to. Ali nama treba više. Preko dvjesto hiljada duša moraju imati slobodu od prioriteta administrativne promocije mira, moraju ga moći osjetiti očima, tijelom, umom, učestovati u njemu djelom, graditi ga zajedno sa svojim komšijama i komšinicama, svaki dan i neprestano.

Lijepo je što će značajne persone svake godine uslikati svoj performans mira sa lopatom u ruci, sadnjom po jednog stabla. Vratiće se te iste persone brzinom svjetlosti svojim kalkulacijama na koliko bespotrebnog i neprofitnog zelenila na drugom kraju grada još može stati zgradica dvije, koja bankica, poslovni centrić, hotelčić, pumpica, i ostale unosne građevine o kojima ni ja a ni drugi ljudi koji žive Banju Luku nemaju pojma, sve dok ranom zorom jednoga dana ne osvane tabla i buldožeri.

Izgradite nam banjalučki Park Mira Ja vas, eto, javno molim, da se ne predomislite za par godina, kao što ste onomad predomislili i uništili Picin Park, nasilno i bez ikakvog sluha za zahtijeve žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji su od vas mjesecima tražili da ga ostavite na miru jer nam je bio potreban.  Mir nije administracija.

On je nešto sasvim drugo i ne može se promotivno ograničiti na kocku slobode koju ste okolčili svojom idejom.

Aleksandra Petrić

Banjaluka, 7. maj 2015.

(radiosarajevo.ba)