Nad Sitarima se već davno nadvila noć. Tišinu je povremeno remetio šušanj lišća kad bi se ohlađeni vazduh spuštao iz šume, pa preko usnulih Sitara, do Vrbasa. Taj noćni vjetar najprije bi obgrlio kuću Muharema Mašinovića i žene mu Mande, čiji san njje bio čvrst, što je normalno u ratno vrijeme. Kad su čuli kako se ispod nečijih nogu otiskuje pržina, već su bili potpuno budni.
Grebanje po kućnim vratima nije ih iznenadilo. Majka Manda je ustala i ne paleći svjetlo uklonila zasun i otključala vrata, da ih što prije potom ponovo zaključa i zakračuna, nakon što je upustila jedno biće na koje je toliko mislila pa dugo nije mogla zaspati. Zagrlila je svoju ćerku Hatidžu i dugo je držala na grudima nastojeći da spriječi suze. Nije bilo vrijeme za plakanje, bilo je prečih stvari. Kad je ušuškala kuhinjske prozore dvostrukim zavjesama, upalila je svjetlo. Obrisala je suze okrenuta leđima prema Hatidži, a onda tako ojunačena prišla ćerki da je ponovo zagrli i izbliza razgleda. Otac Muharem je šutke grlio svoju ćerku, osjećajući njenu krhkost pod svojom širokom rukom. Ubrzo se pred Hatidžom, na velikom kuhinjskom stolu, našlo toplo jelo koje je ova posrkala pazeći da to ne radi onako kako bi željela, da joj majka ne primijeti koliko je gladna. Nakon što je pitala za zeta Idriza i ostale partizane, Manda je ćerku blago smjestila u krevet pored sebe, da je ugrije svojim tijelom, kao što su često radile kad je Tidža bila mala. Otac Muharem više nije mogao da spava. Pustio je da mu misli odlutaju za dimom iz njegove lule, daleko, daleko...
Ujutro je niz strmi kaldrmisani put, sa Pržine* na cestu sišla mlada žena u zaru pokrivena pečom i uputila se prema Maloj Čaršiji. Na gradskom mostu je morala podignuti peču i pokazati lice i lične dokumente. Sve je bilo uredno i stražar ju je pustio da pređe preko mosta u centar grada. Otišla je pravo u bolnicu i zatražila da vidi doktora Klajnhapla (Kleinhappel). Kad je došla na red rekla je da kod kuće ima bolesnu majku i zatražila kućnu posjetu. Morala je čekati do kasnog popodneva, sve dok doktor nije pregledao sve pacijente u čekaonici. Njemački vojni auto je Hatidžu i doktora Klajnhapla odvezao do Sitara i zaustavio se kod kaldrmisanog puta što je vodio na Pržinu. Vozač je istrčao da doktoru i Hatidži otvori vrata, a oni su zatim krenuli strmim putem prema kućama Mašinovića. Niko ih poslije više nije vidio...
Vozač je otišao da se napije vode sa džamijske česme, pa zatim sjeo na ogradu ćuprije kojom je cesta prelazila preko potoka Fejzinac. Zapalio je cigaretu i odmarao se zagledan u kuće na Pržini, u očekivanju doktorovog povratka. Ali uzalud...
"Donnerwetter!", uskliknuo je vozač nakon nekoliko sati čekanja, kad je već počelo da se smrkava. Shvatio je da se doktor neće vratiti. Nije ni pomišljao da se strmim putem penje na Pržinu i provjerava Mašinovića kuće iza kojih je počinjala šuma, a to je bila partizanska teritorija. Nije htio ni da ga noć zatekne u Sitarima, jer Sitari pripadaju Petom kvartu, a Peti kvart je bio - zna se!
Iz Ortskomande su ubrzo poslali naoružanu patrolu koja se provozala kroz Sitare sve do Gornjeg Šehera, ne nalazeći ništa sumnjivo - izgledalo je kao da su napravili počasni krug, u čast Hatidže Maslo koja im je ukrala doktora i odvela ga u partizane…
P.S. Ovako nekako je tekla priča kojom sam osvojio drugo mjesto na takmičenju učenika sedmih i osmih razreda osnovnih škola Banjalučkog sreza, kasnih pedesetih godina. Napisao sam je po pričanjima moje majke o stvarnom događaju, a ako je u mojoj priči nešto pogrešno, molim da mi bude oprošteno. Tema sreskog takmičenja je bila opisivanje događaja iz NOB. U mojoj priči se pojavljuju Hatidža i Idriz Maslo, poznati borci iz NOB.
_________________
*Pržina je dio Sitara koji dominira mahalom, a ime je nastalo po obližnjem majdanu iz kojeg se vadio sitni kamen - šodor, koji se u Sitarima (a možda i drugdje) zvao pržina.Tu je prolazio i državni put koji je počinjao od Rizvanovića mlinova na Vrbasu a završavao se duboko u šumi kod Rajnerovog vrela (Franz Reiner). Tu je počinjala i šuma, a prva kuća do šume bila je dom Mande i Muharema Mašinovića. Kad su im komšije išle u posjetu, govorili bi: Idemo na Pržinu!
Sakib Salama
(‘Banjalučki žubori’)
No comments:
Post a Comment