Most Radija Slobodna Evropa: Jugokultura

Ivan Medenica, dramaturg iz Beograda, Dino Mustafić, pozorišni reditelj iz Sarajeva i Boris Postnikov, književni kritičar iz Zagreba razgovarali su o regionalnoj kulturnoj saradnji sa novinarem Omerom Karabegom.

IVAN MEDENICA: S jedne strane imamo sve izraženije tenzije u političkim odnosima između zemalja bivše Jugoslavije, a s druge sve dinamičniju saradnju u sferi kulture. Ja to objašnjavam činjenicom da povišena nacionalistička retorika u regionalnim politikama zapravo nije autentična i to što kulturna saradnja opstaje možda ukazuje da je reč o nekoj vrsti scenografije ili predstave za kratkotrajnu lokalnu upotrebu, pogotovo u periodima predizbornih kampanja. Takav je slučaj bio u Hrvatskoj, takav je slučaj trenutno u Srbiji, a kako se naše politike vode od vanrednih izbora do rekonstrukcija vlada - imam utisak da smo stalno u predizbornim kampanjama.

DINO MUSTAFIĆ: Mislim da se ovdje čitav društveni život svodi na politički ili još gore - na partijski, tako da se stiče dojam kao da izvan politike nema života. Prešućuje se sve što se dešava u kulturi, a tu ima vrlo zanimljivih autorskih ostvarenja i mnogo toga je učinjeno na planu regionalne kulturne saradnje. Ta saradnja je paralelni tok koji ni na koji način ne odražava političke odnose u regionu što ih diktiraju populisti i demagozi čiji je cilj da antagoniziraju narode.

BORIS POSTNIKOV: Kada govorimo o regionalnoj saradnji u kulturi, za mene je bitno da li se tu radi o alternativnoj ili opozicijskoj kulturi. Drugim riječima - da li se radi o kulturi koja se razvija neovisno i usporedno sa politički dirigiranim kulturama unutar nacionalnih država ili o kulturi koja dovodi u pitanje hegemoniju nacionalnih kulturnih kanona. Meni se čini da se kulturna suradnja trenutno najviše razvija ovim prvim tokom, dakle, pokušavaju se graditi, uvjetno rečeno, paralelne institucije - ako se festivali mogu nazvati institucijama - dok je oponiranje nacionalnim kulturnim politikama još uvijek preslabo.

KARABEG: I u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH na mestu ministara kulture nalaze se konzervativci - ljudi koji pre svega forsiraju nacionalnu, da ne kažem, nacionalističku kulturu. U kojoj meri su oni prepreka regionalnoj kulturnoj saradnji?

MUSTAFIĆ: Oni su po svojoj prirodi, po svom biću, protivnici kulture. Njima je najvažniji nacionalni identitet. Ali i tu slabo rade. Ako ništa drugo oni bi trebalo da naprave jake nacionalne institucije - nacionalni muzej, nacionalno pozorište, nacionalnu galeriju. Međutim te institucije su više-manje zatvorene, devastirane, uništene, posebno u BiH.

MEDENICA: lako nemam velikih iluzija o srpskom društvu, čini mi se da je situacija u Srbiji možda nešto drugačija nego u Hrvatskoj i BiH, jer kod nas izvestan oblik multikulturalnosti - pa čak i tragova jugoslovenske, dakle regionalne kulture - postoji i u okviru institucija. Navešću jedan primer: bilo je nekoliko pokušaja da se promeni ime Jugoslovenskom dramskom pozorištu - svi su, naravno, bili izrazito nacionalistički motivisani - ali to nije naišlo na podršku nijedne relevantne grupacije, niti pojedinaca na kulturnoj sceni. Kada neko nastupi sa nacionalističkom agendom u sferi kulture vrlo brzo dođe do razočaravajuće spoznaje da takve kulture zapravo nema.

POSTNIKOV: Hrvatska se kultura, kako je shvaćaju hrvatski nacionalisti, prvenstveno legitimira proevropski i antijugoslavenski. Kada je pala vlada u kojoj je Hasanbegović bio ministar kulture, na njegovo mjesto je došla znatno umjerenija HDZ-ova ministrica Nina Obuljen Koržinek. Po prvim signalima ona, zapravo, nastavlja provoditi dobar dio onoga što je njen prethodnik zacrtao, iako to čini na manje konfliktan način.

KARABEG: Da li danas možemo govoriti o regionalnim kulturnim zvezdama, ljudima i manifestacijama koji bez problema prelaze nacionalne granice i priznati su u svim sredinama bivše Jugoslavije?

MEDNENICA: Zvezda koja meni prva pada na pamet je Oliver Frljić, na primer, ali mislim da je paradoksalno nazvati zvezdom umetnika koji kreativno provocira svaku sredinu u kojoj radi - bez obzira da li je reč o Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji. Mislim da bi možda bilo bolje govoriti o fenomenu, to jeste o činjenici da pored regionalnih festivala postoje i umetnici koji režiraju u celom regionu. Pored Olivera Frljića, jedan od takvih je i Dino Mustafić. Ja sam profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beograda i imam dosta studenata iz Pule i Rijeke. Zaista se stvara model rada, neka vrsta radnog i socijalnog dinamizma koji nalikuje na bivšu Jugoslaviju. Oni su rođeni u jednoj sredini, školuju se u drugoj, a onda žive i rade u celom regionu.

MUSTAFIĆ: Ne bih želio da nabrajam mnoge značajne književne, pozorišne i filmske autore koji su česti gosti u našim državama, jer ih je mnogo. Pomenuo bih da se uspostavljaju i autorske ekipe ljudi koji dolaze iz različitih sredina. Recimo, reditelj je iz jedne države, scenograf iz druge, kostimograf iz treće. Južnoslovenski kulturni prostor je vrlo aktivan i dinamičan.

POSTNIKOV: I meni je prva asocijacija Oliver Frljić. Od festivala tu su prije svega oni iz bivše Jugoslavije, ali i cijeli niz novonastalih - od Cum grano salis u Tuzli, preko beogradskog Krokodila, do nedavno pokrenutih Dana Mirka Kovača u Rovinju. Dodao bih i nešto što je iz mog užeg polja - književne kritike. Zanimljivo je koliko ima književnih kritičara koji se bave programatskim čitanjem regionalne ili postjugoslovenske književnosti - od Saše Ćirića i Teofila Pančića u Beogradu, preko Vlade Arsenića u Zrenjaninu, do ljudi mlađe generacije kao što so Marko Pogačar i Dinko Kreho ovdje u Zagrebu. Neprestano se pojavljuju novi, mladi kritičari koji imaju potrebu čitati tu književnost kao neki tip zajedničke književne produkcije.

(Radio Slobodna Evropa)