Ivan Lovrenović: Vuk Kulenović (umjesto nekrologa)

Jutarnji internet me obavještava: iznenada, u sedamdesetprvoj godini, u američkom gradu Bostonu gdje je godinama živio i radio, umro je kompozitor i renomirani muzički pedagog Vuk Kulenović (Sarajevo, 1946).
Bio je sin Skenderov, a muzički dar je valjda naslijedio od oca, koji jest bio pjesnik ali takav, da mu je sva silna i suptilna pjesnička energija počivala na muzičkom osjećaju svijeta i jezika. A, eno, i Vukov sin Vladimir u Americi vrlo je poznat i priznat muzičar. U Ameriku Vuk Kulenović otišao je sa suprugom i dvojicom sinova nakon 1992, pošto je kao organizator protesta protiv Slobodana Miloševića bio obilježen kao nepoćudan.
Kulenovići! Hoće li se ikada u nas naći netko nadaren odgovarajućom „žicom“, da napiše sagu o Kulenovićima, onoliko veliku i fascinantnu kakvu ta nevjerojatna loza zaslužuje? Faktografsku građu o njoj do 1918. godine akribično je izložio Husnija Kamberović u monografiji o begovskim posjedima u Bosni i Hercegovini.
Putopisni doživljaj prapostojbine Kulenovića na Uni pod Ostrovicom, u Kulen-Vakufu, i fragment sjećanja iz djetinjstva na varcarske Kulenoviće, ispisao sam u Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008.
Una i Ostrovica – dvije rijeke, obje čiste i pitke, dar božiji. Nije Ostrovica jedina kulenvakufska tvrđava; nasuprot njoj, odmah iznad ceste, diže se manje i pitomije brdo Havala i na njemu ostaci druge tvrđave, a i sam Kulen-Vakuf bio je svojevrsna utvrda, okružen vodom sa svih strana. Sve su to živopisni tragovi nekadašnjega značenja ovoga prijelaza preko Une na granici svjetova poslije Karlovačkoga mira (1699), kada Turska mora napustiti ličko-dalmatinske krajeve, a stara tvrđava Ostrovica postaje granična utvrda, s prvim kapetanom Salihagom Kulenovićem, dokumentiranim u zapisniku o trium confinium, tromeđi Austrije, Venecije i Turske od 13. 8. 1699. Za razliku od Ostrovice, jake i surove vojničke utvrde za koju su se morali brinuti i ginuti, na Havali namjestili su Kulenovići svoju obiteljsku tvrđavu-rezidenciju, i počev od rodonačelnika Salihage, mitski plodnoga, izrodili cijeli jedan mali narod, čije ćete srodstvenike danas naći na svih pet kontinenata, u telefonskim imenicima najvećih gradova od New Yorka do Tokija, od Moskve do Capetowna. Ima ih koji procjenjuju da bi danas u svijetu moglo biti najmanje 5.000 izravnih potomaka Kulenovića! A neusporedivi Hamdija Kreševljaković, posvećeni istraživač života u bosanskih gradovima osmanskoga doba, opaža u Kulenovića dvije karakteristične crte: jedni su, kaže, bili zulumćari, drugi skloni knjizi mimo sve begove, hafizi i alimi.
Do danas im se izgovor prezimena promijenio, „modernizirao“: Kulénović, razliveno, s dugouzlaznim naglaskom na drugom slogu. Iz djetinjstva nosim u sluhu način na koji su stari Hasanbeg iz Varcara i poduzetni Ibrahimbeg iz Bilajca, djedovi prijatelji, izvorno izgovarali vlastito prezime: Kȕlenović, udarno i resko, s kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu. Iz toga doba priča: Ibrahimbega je otac, stari Salihbeg Kulenović, za one Jugoslavije slao na agronomske škole u Švicarsku, pa kad se ovaj vratio kao svršeni agroinženjer i počeo „sijati kukuruz u redove“, stari je bjesnio gledajući sa čardaka, te vikao na seize ne mogavši se pomaknuti od ogromne debljine: „Skinider mi pušku sa duvara da ubijem komunistu! Komunista, jašta je, vidi šta radi!“ Sjećam se Ibrahimbega: petkom bi dojahivao iz Bilajca, dostojanstven i uredan na čistu, skromno a otmjeno opremljenu konju, osedlanu sedlom bosanskim. Konja bi ostavio u našem dvorištu, pa pješke odlazio u čaršiju, u Krzlaraginu džamiju na džumu.

Ivan Lovrenović