Jezici i nacionalizmi

Ne agitujem, niti vam ista savjetujem. Do svakog od nas je da ima svoje misljenje o bilo kom problemu. Jedan od hiljada problema koji se lome na nasem brdovitom Balkanu je i problem jezika. Kojim jezikom govorimo? Da li je to jedan jezik? Koji mu je naziv? ...i mnoga druga pitanja vezano za ovaj problem. Na web stranici jezici i nacionalizmi nacicete Deklaraciju koja nudi jedan od odgovora. Ako se slazete, potpisite deklaraciju kao sto sam i ja ucinio juce, ne zbog mene... Ako se ne slazete - idemo dalje...
(Nedjelju dana nakon potpisivanja provjerim listu potpisnika, i vidim da se lista ne prosiruje. Zaustavila se na broju 228. Vjerovatno privremeno!!?)

********************

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

• činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
• svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
• sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
• policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
• činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
• između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
• standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

• ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
• zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
• prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
• izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
• slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
• jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
• slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
• i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.