Aktivirali se čelnici grada u namjeri da promjene urbanu sliku Banjaluke, naravno nabolje. Formiran stručni tim, prave se ozbiljni planovi, želi se konkurisati za Evropsku prijestonicu kulture. Ideja za svaku pohvalu, a vrijeme će pokazati koliko su ambicije realne. Čini mi se mnogo važnim da oni koji upravljaju Gradom postave kulturu na više mjesto. Biće potrebno angažirati kreativce, uložiti više znanja i obavezno novca... Još kada bi se (a može boljom organizacijom) do tih sredsatva došlo nauštrb moćne birokratije, Banjaluka bi višestruko profitirala.
Vezano za tu vijest sjetih se nekadašnjih aktivnosti našeg Doma kulture. U Koncertnoj dvorani smo godinama sticali kulturu slušanja umjetničke muzike. Još uvijek se pamte vrhunski koncerti, Menjuhin, Rostropovič, Rihter, Ojstrah... čuveni virtuozi. Sjetih se i onih sedamdesetih godina kada je gostovala Lenjingradska filharmonija. U to vrijeme najbrojnija filharmonija na svijetu održala je samo tri koncerta u Jugoslaviji. Jedan je bio u Banjaluci, a Banjalučani su tada osjetili svoj grad kao prijestonicu kulture. Veličina pozornice je presudila da se taj veličanstveni koncert ne održi u našem 'hramu muzike' nego u prepunoj sali tadašnjeg Doma JNA. Na programu Filharmonije, kao udarna, bila je Šostakovičeva simfonija (olako se mijenjaju imena gradova pa je i Lenjingradska filharmonija postala Sanktpetrburška, ali, čuvena Šostakovičeva Sedma simfonija, koju je Dmitrij komponirao u svom rodnom gradu pod opsadom, i danas kao tzv. Lenjingradska zvuči veličanstveno).
Ovaj događaj mi je osvježila upravo pročitana knjiga 'Šum vremena' Džulijana Barnsa čija okosnica je biografija znamenitog Dmitrija Šostakoviča. Pisac se koristi anegdotama i zanimljivim detaljima iz života sovjetskog kompozitora da bi otkrio kako se ideologija i politika mogu poigravati sa stvaraocem. Bilo je to doba kada su obavezni filteri Staljinove birokratije ocjenjivali podobna umjetnička djela. Podvrgnute 'društvenoj kritici' Šostakovičeve kompozicije su bivale proglašene buržoasko dekadentnim. A on, iako dva puta u nemilosti, ostaje slavan.
Elem, ruski muzičari zaposjeli Banjaluku... Imali slobodan dan ali pedantni dirigent Genadij Roždestvenski ne dozvoljava ni najmanje opuštanje... nekoliko proba, manje intervencije na bini... svaki detalju pridaje ozbiljnost. I u svečanoj atmosferi, skoro pred sam koncert, umjetnički direktor se požali na nenadani peh: polomila se metalna pločica na cimbalu (jednostavniji vibrafon, bez onih uspravnih cjevčica)... baš ona čijih par tonova daju bitnu ekspresiju 'simfonijske priče'... muzičar u panici, nema se vremena, treba djelovati... kako u kratkom vremenu 'na mjeru' zbrusiti univerzalnu pločicu. Potrebno je tocilo. Frka, gdje, kako... kišobrandžija, odlično. Bostjančić u Moše Pijade zatvoren (?!), juriš se nastavlja, u blizini kina Kozara drugi se uključuje: 'Odmah ćemo mi to!' I u par koraka, struganje, postavljanje, osluškivanje i udaraljka je 'naštimovana'. Nudimo novac, a naš dobri majstor će: 'Ma, ništa kad je filharmonija u pitanju.'' Pozdravljamo se i onako 'punog srca' ostavljamo našeg dobricu u njegovoj skromnoj (3x3) montažnoj radionici... Međutim, tu je i obavezni pratilac Filharmonije, čovjek od povjerenja koji nije muzičar ali baš njih nadzire. I kada je taj komesar shvatio da je radionica (s jednim brusom na nožni pogon) u privatnim vlasništvu nije mogao skriti komentar: ''Он капиталист!!!'' Na licu umjetničkog direktora Velikog orkestra vidio se stid... Pokušao sam spasiti situaciju: 'Ne, nije, majstor je samo obožavalac Šostakoviča!''
Nisam znao kako su Šostakoviču podmetali da povlađuje kapitalističkom ukusu. Sada znam, ali znam i da je Lenjingradska filharmonija Banjaluci priredila evropski ugođaj.
Mario M.
No comments:
Post a Comment