Goran Trkulja: Oslobadjanje naroda ili...

...ko je glavni Bája na karnevalu smrti u Republici Srpskoj?

Nekoliko puta je strijela pravde na skupu „Pravda za Davida“ na banjolučkom
Trgu Krajine u subotu, 7. jula pogodila u sam centar zla. Ipak na ono što je
stvarni uzrok nepravde i stvarna mjera države najjasnije je ukazala majka
pokojnog Davida Dragičevića, Suzana Radanović porukom predsjedniku
Republike Srpske: „Mile, Milorade, mislila sam da si glavni Bája ali nisi.
Lukač je glavni Bája!“

Za one koji ne znaju ili su zaboravili, sprski entitet u Bosni vodi čovjek
koji sebe biračima preporučuje dokazujući da je on „glavni Bája ovdje“.
On svoje podanike u srpskom entitetu laže da Republika Srpska
(samo što nije) država, a njegova desna ruka se kune da se u toj
(samo što nije) državi život svakodnevno poboljšava i produžuje!
A i nezaposlenih je sve manje, toliko malo da su je oni koji još nisu
odlaskom u inostranstvo smanjili broj prijavljenih na birou rada
prozvali “Biserka”. Nadimak koji će je pratiti sve do (političke) smrti.

Na stranu sad to što u kvazidržavnoj tvorevini kakva je Republika
Srpska demokratski sistem ne počiva na odvojenosti zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti nego su one isprepletene privatnim vezama
gdje svako svakog zna i svako svakog „drži u šaci“. Na stranu i to što
ogroman dio stanovništva, sastavljen od nesrećnika, bivših boraca,
raseljenika i izbjeglica, porodica koje su u ratu izgubile sinove i kćeri,
ratnih invalida i djece rodjene poslije rata hoće da vjeruje da imaju
ono „za šta su se njihovi očevi i braća (kao da žena nije ni bilo) borili“.
Pa imaju obavezu da tu izborenu kvazidržavu, po nekoj morbidnoj
analogiji sa prošlošću, „čuvaju kao zjenicu oka“. Na stranu sad sve
te zablude i laži. Činjenica jeste da takva državna tvorevina, u formi
državinog entiteta, opstaje već skoro četvrt vijeka. Ali je činjenica i
to da ona postoji isključivo zahvaljući zabludama i strahu svih ovih
gore pobrojanih grupa stanovništva. Zablude i strah su neophodan
uslov opstanka i države Bosne i njenih entiteta u kojima su korupcija
vladajuće manjine i ugnjetavanje zaludjene i uplašene većine gotovo
pa ugradjene u sistem.

Etnički ešaloni kao zidari straha

Kada su se ono, prije koju godinu, socijalni protesti u Tuzli, a potom
i u Sarajevu, preobrazili u gradjanske plenume kao izvorne organe
lokalne samouprave i začetke moguće nove državne strukture,
politička vlast, trojna i ujedinjena, uz pomoć specijalnih jedinica,
stala je zajednički u odbranu te dejtonske, korumpirane Bosne od
nezaposlenih i obespravljenih radnika, osviješćenih studenata i
nekolicine intelektualaca. Policijski specijalci bili su samo prvi ešalon
u odbrani takve države i ma kako surovi, jaki, nabildani i spremni bili,
oni tu državu ne bi odbranili. Kao što ni onu državu u Beogradu,
oktobra 2000 nisu odbranili pripadnici Jedinice za specijalne namjene,
te strašne „crvene beretke“ sastavljene, pokazaće se, od članova
kriminalnog Zemunskog klana pod vođstvom Milorada Ulemeka.
„Specijalci“ ne mogu odbraniti ni jednu državu od njenih gradjana
prosto zato što bi je morali braniti od vlastitih majki i očeva.

Ovu Dejtonsku Bosnu od njenih gradjana, a za račun etničkih vođa
koji svoje kvazidržavne prćije vode kao vlastite feudalne posjede sa
sve kmetovima i lokanim kneževima, odbranili su oni iz drugog i
trećeg državnog ešalona: kvazi-etno-intelektulci i vjerski vodje.
Prvi udarajući u etničke talambase, a drugi trubeći o vječnom miru,
ljubavi i pravdi koju istinski vjernici (a to su oni koji priznaju
ovozemaljsku vlast oličenu u simbiozi države i bogomolje) ostvaruju
u Alahu odnosno Isusu.

U Republici Srpskoj plenumi nisu ni dobili šansu. Ovdje je za radnički
bunt nedostajala neophodna kritična masa, a kadrovski uništen
Univerzitet u Banjaluci nije mogao da obrazuje generaciju studenata
koja razvija bunt kao prirodni i studentskim godinama pripadajući
oblik otpora. Strah je ogroman, a apatija sveopšta, mislio sam i pisao, tada.

Anonimusi i oslobadjanje naroda

Gledajući manifestaciju bunta i protesta u centru Banjaluke, na trgu koji
je u narodu dobio ime “Davidov trg”, shvatio sam šta je mislio kulturolog
Srdjan Šušnica kad mi je rekao da se politički kontekst u odnosu na
predizborno vrijeme 2014 promijenio. Shvatio sam to zapravo već dan
ranije, gledajući performans banjolučkih „anonimusa“. Performans pet
glumaca posvećen Davidu Dragičeviću, njegovim roditeljima i prijateljima
i njegovom stradanju bio je kombinacija teatarskog ćutanja i video materijala.
Petoro glumaca ogrnutih u crne ogrtače s kapuljačama na glavi i maskama
„anonimusa“ na licu, iako bez izgovorene riječi, uputili su na improvizovanoj
pozornici jasnu poruku: Davida su ubili oni koji se kriju iza maski na
karnevalu smrti u koji se pretvorio naš život. Jahači apokalipse vladaju
našim životima i prijete da unište naš svijet. Da bismo se odbranili
moramo im strgnuti maske s lica i ogoliti ih u njihovoj laži. Time se
oslobadjamo zablude i sveopšteg straha koji bosansko društvo u oba
entiteta drži u stanju obamrlosti.

Kad govna dodju do usta paklom odzvanja: ne talasaj!

Metaforu anonimusa na narodni govor prevela je, sa govornice na
Davidovom trgu njegova majka, Suzana Radanović: pravi Bája nije
onaj koji se za njega izdaje već onaj koji se krije iza maske, a ime
mu je Dragan Lukač i ministar je policije. Prevodeći poruku
anonimusa Suzana je, čini se, razriješila i zagonetnu poruku
Davidovog oca Davora koji već neko vrijeme ponavlja „da izbora
u oktobru neće biti ako ne bude pravde“.

Drugim riječima ako se ne oslobodimo straha i ne strgnemo maske
sa lica svih lukača, izbori nam neće ni trebati, poruka je Grupe za
Davida. Isto važi i u obrnutom smijeru: ako se oslobodimo, nama više
neće vladati Bája, zvao se on Milorad Dodik ili Dragan Lukač.