Thursday, September 06, 2018

Berislav Blagojević: LOVOROV VIJENAC BORISA SPASKOG

Berislav Blagojević (1979. Brod Slavonski), banjalučki književnik objavio je desetak knjiga. Proza i poezija mu je prevedena više jezika

Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja. Ili da jednostavno nasmiju dokoni publikum. Dakako, ima tajni za koje zna svekoliki umreženi svijet, ali i onih za koje ne zna gotovo niko. Saznanje o postojanju ovih potonjih najčešće dugujemo pukoj slučajnosti i sasma nehajnom razotkrivanju. Tako je u jednom nedavnom intervjuu sada već vremešni i bolesni Boris Spaski otkrio sudbinu lovorovog vijenca koji su mu okačili oko vrata pošto je postao šampion svijeta (da, da… nekad su oni najbolji dobijali pravi pravcati vijenac od lišća pravog lovora) – dao ga je supruzi da ga koristi za kuvanje. Neki su prokomentarisali kako je to ponižavajuće za ženu, drugi su smatrali da je gest simpatičan, a siguran sam da je bilo i onih koji su matematičko-šahovskom kombinatorikom pokušavali da odrede broj prijatelja koji su im dolazili na ručak i koji su, jedući serviranu čorbu, srkali i djeliće velikog uspjeha njihovog domaćina. Kako bilo, učinilo mi se da ova crtica iz poodavne prošlosti sadrži klicu za neku priču, pa sam na papir zapisao mogući naslov: Lovorov vijenac Borisa Spaskog. Pregršt sličnih ideja i naslova gužva se u jednom izblajhanom rokovniku koji ima sasvim pristojne šanse da postane zgodno ukoričen Spomenar nedorečenosti.
Otprilike u vrijeme nastanka ovog naslova, naš pas je otišao. Zbrčkane genetike i bez truna pedigrea, on je od one vrste koja se podjednako voli radi privrženosti i tihe prisutnosti koliko i zbog sitnih nepodopština i zadivljujuće tvrdoglavosti. Budući potpuno bezopasan, čak i pretjerano druželjubiv, nije bio vezan i mogao je da ode bilo kad i bilo gdje. To je i činio, ali nikad nije izbivao iz dvorišta duže od nekoliko sati. Zapravo, mislim da mu je rekord bio dan i po, ali to je bilo prilikom posebnih okolnosti prošle zime, onda kad su sva njegova čula, sem jednog razumije se, poklekla pred zanosnim mirisom lokalne ženke.

Tražili smo ga po okolnim ulicama, išli obodom atara i po nekoliko kilometara daleko, dozivali ga uprkos tome što smo vrlo dobro znali da se rijetko odazivao na ime, tačnije, samo kad mu je bio ćeif. Narednih jutara tvrdoglavcu smo redovno ostavljali hranu i mijenjali vodu, samo da bismo po povratku s posla zaticali netaknute posude i… tišinu. Potpunu, vakuumsku tišinu, mada je sve oko nas vrilo od života: ljudi su orali arhivskim primjercima Zetora, motorne pile svirale su prilično monoton hevi metal u šumi, a ovce su se neobično glasno horski oglašavale svaki put kad bi kakvo ljudsko biće prošlo blizu ograđene livade. Ali ništa od toga nismo čuli, jer naše su uši bile isključene za sve zvukove osim za jedan specifičan lavež i zveket kotrljajućeg šljunka pod njegovim šapama. Međutim, ova kalibracija sluha nije dala nikakav rezultat, jer niti se čulo njegovo lajanje, niti je klikere od oblutaka pokretao njegov trk. Ponekad bi nas prenapregnuti receptori u mozgu prevarili i mi bismo pohrlili napolje njemu u susret, ali tamo ne bi bilo nikoga. Osim one nesnosne tišine. I njegovih igračaka (dvije loptice, trobojni kanap s golemim mornarskim čvorom na jednom
kraju i gumena Mini Maus lutka što skiči kad je stisnu) koje su, nakon višednevnog mirovanja, bile jedva vidljive u travi.
Čekali smo. Tišina da je uskomeša i na kriške nareže repom kao sabljom, igračke da ožive i zaigraju se, mi da ga ponovo zagrlimo. Čekali smo, smišljajući nemoguće odgonetke za tajnu njegovog odlaska.

A onda je jednog popodneva, ne bez doze fanatične odlučnosti i ubjedljivosti (kao da je znala nešto što ja nisam) u glasu, moja žena iznenada rekla: Vratiće se kad bude pun mjesec!
Neka druga priča završila bi ovako – probdio sam noć punog mjeseca i nekad pred svitanje naš pas se vratio i onda smo ga nahranili i on se sklupčao pod našim nogama dok smo pili kafu, smijali se i plakali. Ali, istina je da sam tu noć spavao mirnije i čvršće od svih prethodnih otkako je otišao. Iako bez umirenja savjesti, eto, jedna sramotna tajna je otkrivena. Tajna njegovog odlaska, međutim, još leluja kroz naše misli i razgovore.

Ujutro, vidjevši da se naš pas nije vratio, odlučio sam da vlastiti stid zakamufliram pričom o ljubavi, nadi, čekanju i, naravno, o tajnama. Uzeo sam rokovnik i ispod naslova Lovorov vijenac Borisa Spaskog zapisao rečenicu: Neke tajne ostaju neotkrivene godinama, decenijama čak, čekajući pravi trenutak da zaprepaste zagrižene zavjeraše ili rasplaču preživjele učesnike nekog tragičnog događaja.

Berislav Blagojević
(časopis BOKATIN DIJAK, 2018.)

No comments:

Post a Comment