Tužna je to, razvučena i dosadna priča, naš poraz od fašizma. Povrh svega, bez sretnog kraja. Priča je to o ljudima čiji su djedovi porazili fašizam. Onda su unuci fašista odlučili da pobijede u izgubljenom ratu svojih djedova i u tome uspjeli. Ako je neke pouke u toj priči nekada i bilo, nema više nikoga ko je se može prisjetiti.
Nešto što tvrdi da se zove “Počasni bleiburški vod” organizovaće komemoraciju “nevinim” vojnicima zločinačke, istrebljivačke, montruozne ustaške vojske. Kao MC će nastupiti nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić – on će predvoditi svetu misu u katedrali Presvetog srca Isusova u Sarajevu.
Zajedničko remek djelo
Ko će, ako neće sveštenik?
Da li bi rehabilitacija i pobjeda fašizma u sudijskoj nadoknadi bila moguća bez vjerskih zajednica, koje su nadtrčale ono iznemoglo sekularno što se vuklo po terenu? Naravno da ne bi. One su držale sredinu i davale tempo: kvarile igru protivnika, povezivale svoju odbranu sa napadom. Doprinos predstavnika vjerskih zajednica ruženju najboljeg i ponovnom uzdizanju najgoreg iz naše prošlosti nemoguće je precijeniti. Pobjeda onomad teško poraženog, dotučenog fašizma na prostoru bivše Jugoslavije njihovo je zajedničko remek-djelo. Oni su dokazali da su naši narodi i narodnosti, kad se ujedine oko zajedničkog cilja, na primjer rehabilitacije fašizma, sposobni i za ono što se u teoriji smatralo nemogućim, a u praksi potvrdilo kao moguće.
Zašto kardinal Vinko Puljić tog dana, 16. maja 2020, u sarajevskoj katedrali neće održati misu za sarajevske žrtve Maksa Luburića i, generalno, sve žrtve NDH? Zašto predstavnici islamske zajednice na zagrebačkom groblju Mirogoj tog dana neće održati dovu za sve žrtve koje su za sobom ostavili ustaše muslimani? Zašto Srpska pravoslavna crkva, recimo da to u njeno ime učini Betmen Risto Radović, ili njegov Robin, pop Gojko Perović, ne pozove narod pred hram u Podgorici i održi moleban za sve žrtve četničkih zvjerstava?
Pitanje je, dakako, retoričko.
Puljić će u Sarajevu plakati za ustašama, za kojima će, sinhronizovano, na Mirogoju suzu pustiti i Mersad efendija Kreštić. Amfilohije će, čim mu korona virus dopusti, opet skočiti do Kamniške Bistrice, da oda počast kao golubica bijelim dušama četnika koje su “bez suđenja” pobili partizani, “crni vrani”, što “crni su im došli dani”.
Fašistički antifašizam
Već više od tri decenije fašizam ovdje prodaju kao stvar demokratije, pluralizma, “civilizovanog odnosa prema nevinim žrtvama”, “odavanja počasti žrtvama totalitarnog režima”. Fašizam 2.0 proizvod je prilagođen vremenu i zahtjevima tržišta, koji prodaju kao antifašistički fašizam.
No istinski razlog pobjede fašizma je ono što mu se, navodno, suprotstavlja - fašistički antifašizam.
Fašistički antifašizam, što je to?
E, to ti je, da prostiš, ono kad u Zagrebu govoriš o četničkim i partizanskim zločinima a po sred Jasenovca postaviš tablu sa natpisom “Za dom spremni”. To ti je ono kad u Beogradu i Podgorici prebrojavaš srpske žrtve u Jasenovcu, a rehabilituješ Dražu. To ti je, u Sarajevu, ono kad ti smeta misa za ustaše u katedrali, a ne smeta dova za ustaše na Mirogoju – kada ti smeta ulica sa imenom Mile Budaka u Mostaru, a ne smeta škola sa imenom Mustafe Busuladžića u Sarajevu.
To ti je kad sa petokrakom na čelu ratuješ za ciljeve četničkog pokreta, koje je u spisu “Homogena Srbija” 1941. definisao Stevan Moljević. Vojska koja je bombardovala Vukovar i Dubrovnik bila je fašistička. Vojska koja je naoružala četnike koji su pod opsadom držali Sarajevo bila je fašistička. Nekada slavna, pobjednička Titova armija, samo deceniju po smrti svog vrhovnog komandanta, skončala je kao fašistička banda koju je, kao gangrena, zahvatilo četništvo.
Šta je antifašizam
Antifašizam počinje i završava ne borbom protiv “njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma.
Antifašizam je težak, jer je forma askeze.
Terminologijom Marka Miljanova… Antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao je 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih.
Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.
(Žurnal)
No comments:
Post a Comment