In memoriam: Mira Furlan

Citam, a ne vjerujem. Otisla je i Mira Furlan. Velika Mira Furlan. Velika glumica - jos veci covjek! Osjecam se kao da mi je otisao vrlo blizak prijatelj. Od naseg rata devedesetih je zivjela u Los Angelesu gdje je i umrla. Ranije sam na blog prenio neka njena razmisljanja. Procitajte  "Ovo nije moje vrijeme" i  "Malo smrdi, ali se čovjek navikne" - vrijedi, bicete bogatiji!

*******************************

Ovo nije moje vrijeme!

Rat koji se dogodio 91. meni je sasvim promenio život, prerezao ga na pola. Pogubno vrijeme, destruktivno vrijeme, protivno normalnom čovjeku. Odgovaralo je najgorim ljudima, u svim sredinama, i takvi su izvukli korist. Oni drugi su bili ušutkani, sklonjeni, eliminirani iz društvenog života. Da, strašno vrijeme koje se produžava, nema mu kraja. Sve te strasti su još uvek žive. Postoje površinske promijene, ali iznutra to još sve traje.

Predstava "Pozorišne iluzije" desila se u vrijeme tih strašnih događaja. Mi smo je probali kad su bile martovske demonstracije, na probu sam prolazila kroz tenkove i policiju. Nezaboravno. Na zadnju predstavu, iz Zagreba u Beograd, putovala sam dva i pol dana. U želji da zadržim normalnost našeg života. Naravno, to je bila suludo naivna ideja, normalnosti više nije bilo. Bilo je, zapravo, gotovo. I posle tog puta, kad sam došla u Beograd, preko Austrije i Mađarske, tada sam shvatila, potpuno jasno da je to kraj, da smo poraženi. Bilo je gotovo. Rekla sam sebi da više neću igrati, i nisam videla druge mogućnosti nego da odem iz svega toga. Predstava je imala fenomenalan kraj... Bilo je to dramatično vrijeme, jako, jako... Na zadnjoj predstavi smo stajali i plakali, mi i publika. Znali smo da je kraj jednog vremena, zajedničkog života, svih tih dobrih stvari. Sledilo je svrstavanje u grupe, nacije, itd. Počelo je nešto drugo.

Mi smo manjina, poražena manjina. Ne samo na ovim prostorima. Svijet ide u pravcu podjela, igara na snagu. Ne vidim dobru budućnost i jako se brinem, kako će to sve izgledati za našu dijecu
.
Nikom ne bih preporučila život u egzilu. To je razdiranje, podvojen život. Identit nestaje, mora se graditi novi, i nije sasvim sigurno da je to uopće moguće. I to je klasična emigrantska situacija: ne pripadaš ni tamo, ni ovamo. U tome se može videti nesreća, ali i... jedna jako dobra strana. A to je izvesna sloboda, osvajanje prostora slobode. To nepripadanje je veoma teško, ali i jedini način da se ostvari individualna sloboda, do koje je meni uvijek bilo stalo. Nedostaje ono što nemaš, ali trudim se da probam ostvariti taj ideal života u trenutku, da mi je dobro kad sam tu i da nekako vidim dobre strane u tim sredinama u kojima postojim tako podvojeno. Kao da imam više života.

Nedostaje mi kazalište, ali Amerika nije zemlja kazališta, osobito Los Anđeles. U kazalištu je glumac moćan, to je njegov medij. Na filmu je on samo upotrebljen, baš kao svetlo, scenografija, deo je veće slike čiji je komandant reditelj.
Teror mladosti i lepote je apsolutno dominantan, žene mojih godina su neugodna pojava - čini se da se svijet boji žena mojih godina, hahaha. Ne znaju što bi s nama. Više nismo ovo, a nismo ni ono... Ne znaju točno u šta bi nas smijestili.

Eto, voljela bih se vratiti kazalištu. Sijedim kod kuće, pišem, ponekad nešto glumim, ali nemam želju za takmičenjem u ovakvom svijetu. Jednom su Boba Dilana pitali: Šta ste radili između te i te godine? - To nije bilo moje vrijeme, rekao je. Ovo svakako nije moje vrijeme, a nije bilo i ono prije 20 godina. Tako je, kako je. Treba pronaći svoj mali prostor slobode, mali vrt koji ćemo obrađivati. Ništa drugo nam ne preostaje. 

**********************************

Malo smrdi, ali se čovjek navikne

Sjećam se kad su se ljudi pred tridesetak godina palili gledajući svog Vođu: “Kako ih je zajebo!” “Oni” su, naravno, bili odvratni Amerikanci i još odvratniji Evropljani. Poslije je i tima koji su se palili, postalo jasno da Taj nije “zajebo” Njih nego je “zajebo” Nas.

U našim krajevima je uvijek postojalo divljenje prema onome tko igra nepošteno, prema mutnima i kriminalu sklonima, prema podmuklima i okrutnima, prema “spretnim” igračima spremnima na sve kad je riječ o vlastitoj koristi. Čak i kad je sam bio “zajeban”, građanin se i dalje divio. Nikada nije osuđivao, osobito ne javno. Uvijek je pristajao. Na svaki sistem, na svaku ideologiju. Kao da su ideje ikada bile važne!  Oduvijek je bilo važno samo prevariti sistem i bližnjega svoga, dodvoriti se pretpostavljenom i ušićariti makar i sitnu korist. Oduvijek je bilo važno upravo to: zajebati. Čak i nije važno koga ni zašto. Uspjeh u toj uzbudljivoj akciji  donosio je akterima osjećaj moći i snage, osjećaj nadmoći nad ostalima, onima poštenima i iskrenima, čitaj glupima i nesnalažljivima.

Ali, naučila sam, divljenje drskim gadovima nije samo karakteristika “stare zemlje”. Američki Stabilni Genije je čovjek kome se divi upravo zastrašujuća masa ljudi u ovoj zemlji (“zastrašujuća” zbog milijun razloga od kojih je jedan taj da je upravo ta skupina naoružana do zuba). Što god da kaže ili ušini, Stabilni Genije uvijek pobjeđuje. Njegov “genije” možda nije naročito stabilan ali je nepobitan: On je vlastoručno uspio promijeniti sva pravila po kojima se dosada igralo u političkom životu Amerike. Ništa, ali baš ništa mu ne može nauditi. Tko se tome ne bi divio?

Neki dan Tramp je otpustio još jednog čovjeka koji će se uključiti u nepreglednu povorku nepodobnih i zato odmah odstranjenih. To je ovoga puta “inspector general”, tj.  glavni “revizor”, onaj Gogoljev. (“The Inspector General” je američki naslov Gogoljevog komada.) Taj je inspektor bio zaposlen u Obaminoj administraciji pa me zapravo čudi da je ostao na funkciji sve do sada (koje je sve kompromise taj morao učiniti?) . Obama je Trampova opsesija. Njegova je misija bila od početka da sruši sve što je Obama napravio. U tome je uspio iznad svih očekivanja. Razrušio je, ukinuo i eliminirao apsolutno sve (od ukinuća deala s Iranom do izlaska iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama). Svi su Obamini ljudi bili otpušteni već u prvim danima Trampovog predsjednikovanja. Tramp je istinski entuzijastičan samo i jedino oko destrukcije. Proces koji traje od novembra 2016. sad je već pri kraju: Sve su insitutcije ili uništene ili su na izdisaju. Novi termin od pred neki dan je “Obamagate” koji se navodno bavi kriminalnim djelatnostima Obame i Bajdena. Stabilni genije je opsjednut svojim prethodnikom iako njega vise nema na sceni vise od tri godine.

Nista više ne začuđuje i upravo je to najveći problem. Neopisiva količina laži, dezinformacija, najluđih teorija zavjere toliko je zatrpala javni prostor da smo svi odustali i umorili se. I to je najveći uspjeh Stabilnog Genija. Jer kako očekivati bilo kakvu političku akciju od rasturenih, umorenih, izbezumljenih i preplašenih ljudi koji više ne razlikuju istinu od laži?

Neki dan Stabilni je izjavio da već tjedan i pol pije hidroksiklorokvin kao preventivu protiv virusa i da se osjeća sjajno. Sve medicinske organizacije su se uzbudile, pitajući se odakle mu pravo i obraz da na nacionalnoj televiziji promovira neispitani lijek. Povjesničari su se uprli naći paralelu u povijesti ne bi li nasli neki primjer gdje je predsjednik, sjedeći na najmoćnijem položaju na svijetu, iskoristio svoju poziciju kao megafon da proda neki neisprobani produkt (iako Tramp to radi svakodnevno, otkad je došao na vlast, baš kao i njegovi potomci), da u svijet ispusti (poput govna) laži i bizarne tvrdnje sa isključivom namjerom da spasi svoju političku budućnost. Primjera ima mnogo ali nitko, ali baš nitko ne dostiže drskost Genija.

“Tramp naravno nije prvi političar koji laže i izmišlja priče”, kaže za LA Times Eileen Culloty koja istražuje dezinformacije na Dublin City University u Irskoj. “Ali je sama količina njegovih neosnovanih, konspiratornih tvrdnji, bilo da se radi o Obaminom rodnom listu (prije no sto je izabran, Tramp je tvrdio da Obama nije rođen u Americi pa da prema tome nema legalno pravo na to da bude predsjednik; Tramp je tada započeo cijeli anti-Obama pokret pod nazivom “birtherism”), ili o priči da je porodica Teda Kruza povezana s ubistvom Kenedija (mračni konzervativac Ted Kruz je na prošlim izborima bio Trampov protivnik u trci za republikansku nominaciju) ili sada Obamagate – ta količina laži je apsolutno izuzetna i nema joj premca.”

“Pandemija je najplodnije tlo za dezinformacije jer su ljudi uplašeni i zbunjeni i zato podložni tome da povjeruju u svaku, pa i najluđu teoriju zavjere”, kaže Ričard Stengel (Richard Stengel), bivši urednik Tajm magazina.

A potomci? Donald Jr. je neki dan na Instagram stavio mim koji predstavlja Džoa Bajdena kao pedofila. (Tako je i Hilari Klinton, prema Trampovim teoretičarima zavjere,  imala organizirani biznis za porobljavanje djece u jednom lokalnom pica restoranu u Vašingtonu!)

Drugi sin, Erik, neki je dan izjavio na desničarskoj Foks TV da Demokrati manipuliraju virus ne bi li naudili njegovom tati i sprijecili ga da organizira velike narodne skupove koji su Trampov glavni adut u predsjedničkoj kampanji. (Buka i bijes i pistolji i mitraljezi. I pozivi na nasilje. I gnjevni naoružani ljudi spremni za akciju. Zvuči li poznato?) “Vidjet ćete, sve su to Demokrati. Nakon 3. Novembra (dan predsjedničkih izbora) virus će naprosto nestati i zemlja će se otvoriti”, rekao je zabrinuti Erik.

Ali, Tramp i njegovi ljudi znaju jednu stvar: Što luđe, to bolje. Što nevjerojatnije, to efikasnije. Strategija je bila vrlo pažljivo, rekla bih čak pametno isplanirana. Tramp je tu samo izvođac radova, samo potrebni klaun. On je samo distrakcija od glavnih radova koji traju svo ovo vrijeme, radova koji razgrađuju sve što je bila Amerika. Ili, točnije, sve što smo mislili da je Amerika. Ili, još točnije, sve što je Amerika htjela da mislimo o njoj. Ili, možda najtočnije, sve što je Amerika mogla biti.

Strategiju je dobro definirao nekadašnji (a već dugo sklonjeni) Trampov glavni politički savjetnik, teoretičar novog fašizma Stiv Benon:

“Demokrati nisu važni. Naši pravi neprijatelji su mediji (čitaj novinari, točnije istraživački novinari). Kako s njima postupati? Tako da se cijeli medijski prostor ispuni govnom.”

Uspjeh je potpun. Ne samo prostor medija, nego je i cijeli javni prostor sad ispunjen tom materijom.

Malo smrdi ali se čovjek navikne. 

(Nova.rs)