Jovan Joco Bojović (31.01.2015 - 31.01.2021.)
Uz rijeku uzlazim.
A onda niz rijeku, s kamena na kamen, kao mjesečar s oblaka na oblak.
Kamen me zaustavi, i rijeka.
Napisah na kamenu: ugarak može da govori.
Sunce me crveni, ljut jačam.
Obadi me napadaju. Uz pljesak, jedan po jedan, mrtav u rijeku pada.
Mirišem životom, kupam se.
Shvaćam oca, kad me sa četiri godine baci u rijeku, i moje drugo krštenje.
Sunce najavljuje smiraj dana, to moja koža potvrđuje. Uzimam vojničku košulju s grane, a svu ovu ljepotu ostavljam gdje je i zatekoh.
Prati me rijeka, i njen miris života nosim.
Da sam drvo, bio bih vrba ili jošika, bio bih svako drvo, što kraj rijeke raste.
Još uvijek mirišem na rijeku.
No comments:
Post a Comment