Reuf Jakupović: LEGENDE NE UMIRU

 Sjećanje na Jerolima Karadžu (1937-2021).

Rukometaš i hirurg zlatnih ruku

Nedavno sretoh jednog prijatelja, bivšeg rukometaša. I raspričasmo se, o rukometu, naravno. Moj prijatej pomenu i nedavnu smrt Jerolima Karadže (umro 13. septembra u Zagrebu, u 84. godini), rekavši pritom da je „umrla legenda svjetskog rukometa“. Nisam mogao a da mu ne kažem: „Griješiš, prijatelju, nije umro Karadža-legenda, nego Karadža-čovjek. Jer, legende ne umiru, one vječno žive u našem srcu. Zato i jesu legende”. Prihvati prijatelj moje objašnjenje bez komentara. Upravo ovaj kratki dijalog s njim dao mi je povoda da napišem ovo sjećanje na Karadžu-legendu.

Samo koju godinu po okončanju Drugog svjetskog, nakon što su se uklonile ruševine, započela je obnova i izgradnja opustošene Jugoslavije u svim njenim segmentima: privredi, poljoprivredi, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, sportu... Da, i sportu. Manjkalo je novca tada i za najneophodnije potrebe a kamoli za sport. Ali, nije manjkalo entuzijazma. Obnavljaju se stare sportske organizacije, a osnivaju i nove. I šta biva? Za samo nekoliko decenija Jugoslavija postaje respektabilna sportska sila u svijetu - posebno u nekim sportskim granama. Već 1960. godine Jugoslavija je olimpijski šampion u fudbalu, košarkaši su 1970. svjetski prvaci, rukometaši su se 1972. zakitili olimpijskim zlatom...

Ni Banja Luka u sportskim aktivnostima ne zaostaje za drugim sredinama. Reklo bi se da čak i prednjači. Vrlo brzo ona postaje i grad sporta a ne samo grad zelenila i lijepih djevojaka. Kasnije, Banja Luka dobija još jedan epitet: smatraju je jednim od najsportskijih gradova Jugoslavije, uz Beograd i Split. Pored nezaobilaznog fudbala, „najljepše sporedne stvari na svijetu“, u tim prvim poratnim godinama posebnu popularnost u gradu uživaju košarka i rukomet. Košarkaši osnivaju klub 1947. godine, a rukometaši tri godine kasnije. Oba kluba s ponosom uzimaju ime Borac, kao sječanje na borce Narodnooslobodilačkog rata, što i nije čudno ako se zna da je Banja Luka i grad narodnih heroja.

Dilema: košarka ili rukomet

Već polovinom 50-ih godina prošlog stoljeća rukomet je postao najpopularniji sport u gradu na Vrbasu. Posebnu sklonost ka ovom sportu imala je srednjoškolska omladina, a prednjačili su učenici banjolučke gimnazije. Banjolučki gimnazijalci su uporedo s rukometom podjednako dobro igrali i košarku, tako da su mnogi bili registrovani u oba kluba - košarkaškom i rukometnom. Među ovim golobradim momcima za nijansu je odskakao jedan smeđokosi ne tako visoki momčić, koji je svoju ruku desnicu vješto prilagođavao igri: u košarci njegova ruka je bila „mekana“ a u rukometu „tvrda“. Bio je to Jerolim Karadža, rođen 30. septembra 1937. godine u Skoplju, koji je s roditeljima, braćom i sestrom preselio u Banju Luku 1941. godine.

Karadža je, kao sedamnaestogodišnjak, 1954. godine najprije registrovan za KK Borac a potom i za RK Borac. Tri godine se paralelno takmičio u dvije sportske grane. A onda je došla 1957. godina. Rukometaši Borca neočekivano postaju pobjednici Kupa Jugoslavije. Na taj način stiču pravo da igraju u kvalifikacijama za novoformiranu Saveznu ligu Jugoslavije. I uspijevaju da postanu prvoligaši. Usput rečeno, Borac će sve do raspada Jugoslavije bez prekida biti prvoligaš (to je uspjelo još samo beogradskoj Crvenoj Zvezdi). Te 1957. godine i košarkaši Borca igraju u kvalifikacijama za ulazak u najviši rang u Jugoslaviji, ali u tome ne uspijevaju. Igrači se nakon ovih kvalifikacionih takmičenja konačno moraju opredijeliti u kojem će sportu nastaviti karijeru. I većina njih se opredijeljuje za viši rang, dakle za rukomet. Među njima je i Karadža.

Četrnaest godina posvećenuh rukometu

Karadža će se te 1957. godine, kao košarkaš, naći i na listi najboljih sportista Bosanske Krajine. Već slijedeće godine on će, kao pivot (kružni napadač), zadobiti povjerenje saveznog selektora rukometne reprezentacije Jugoslavije i s reprezentacijom otići na prvenstvo svijeta u Istočnu Njemačku. U četrnaest godina bavljenja vrhunskim rukometom (prestao s igranjem 1971. godine) Karadža će ostvariti impresivnu klupsku i reprezentativnu karijeru, pogotovo uzevši u obzir da je u to vrijeme bilo kudikamo manje i klupskih i reprezentativnih nastupa.

Za Borac je u prvoligaškim takmičenjima odigrao 276 utakmica i postigao 1180 golova. S Borcem je dva puta osvojio titulu prvaka Jugoslavije (zaredom 1959. i 1960. godine), a četiri puta titulu pobjednika Kupa Jugoslavije (zaredom 1957. i 1958. te 1961. i 1969. godine). Četiri puta zaredom, od 1958. do 1961. godine, bio je najbolji sportista Bosanske Krajine, najbolji je bio i 1968. godine, a još četiri puta je bio u samom vrhu liste najboljih. U tome ga do sada niko nije nadmašio - vjerovatno nikada i neće. Jedno vrijeme u Borcu su s njim igrala i dvojica njegove mlađe braće. Već u Karadžino doba Borac je zbog lepršave igre dobio i epitet „romantičari s Vrbasa“. Nema sumnje da je njegov doprinos u dobijanju tog epiteta bio veliki, možda i najveći.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je na četiri svjetska prvenstva (posljednji put u Švedskoj 1967. godine) i prvi je jugoslavenski rukometaš kome je to pošlo za rukom. Ukupno je odigrao 71 reprezentativnu utakmicu i pri tome postigao 169 golova. Nekoliko je puta proglašavan najboljim rukometašom Jugoslavije, a najveće priznanje dobio je od Međunarodne rukometne federacije (IHF). On je, naime, 2000. godine u anketi časopisa Međunarodne rukometne federacije „World handball“ izabran za najboljeg pivota u prošlom stoljeću.

Dvije bitne novine u rukometnoj igri uveo je ovaj maštoviti rukometaš. Bio je to šut nazvan šrauba (šut iz zaokreta, pri čemu je igrač bočno ili leđima okrenut prema golu) te uskakanje u golmanski prostor i pri tome šutiranje prije kontakta tijela s podlogom. Možda je baš zahvaljujuci šraubi odnosno raznovrsnosti u šutiranju i dobio nadimak „ džoker“, ali je sigurno da je zahvaljujući uskakanju u golmanski prostor dobio nadimak „leteći doktor“.

Kako je Karadža igrao rukomet, najbolje svjedoče riječi tadašnjeg trenera reprezentacije Rumunije, dvostrukog svjetskog prvaka: ”Da bismo dugo zadržali titulu svjetskog prvaka, nedostaje nam samo jedan igrač, ali on igra u banjolučkom Borcu i zove se Karadža”. Kakav kompliment!

Prava je sportska nepravda da se sjajna Karadžina generacija nije okitila nekim značajnim međunarodnim trofejom. No, to je i razumljivo. U to vrijeme održavala su se samo prvenstva svijeta, i to svake treće godine. Rukometa nije bilo na olimpijskim igrama (uvršten je u olimpijski program 1972. godine). Nije bilo ni evropskih prvenstava (prvo je održano tek 1994. godine). I još nešto: u to vrijeme jugoslavenski rukomet je bio u razvoju i tek je krčio put ka svjetskom vrhu. No, i bez trofeja ova generacija, na čelu s Jerolimom Karadžom, ostaje ono što jeste - legendarna.

Briljantna ljekarska karijera

Nije Jerolim Karadža bio samo sjajan rukometaš - bio je takođe i sjajan ljekar. Nakon što je u Banjoj Luci završio gimnaziju, opredijelio se za studij medicine u Zagrebu. Igranje rukometa nije ga spriječilo da na vrijeme diplomira (1962. godine), a potom i specijalizira. Kao ljekar zapošljava se u Banjoj Lucu, gdje radi u domu zdravlja i bolnici. Ljekarsku karijeru, nakon što je rukometu rekao zbogom, nastavio je 1976. godine u Zagrebu, gdje je preselio s porodicom. Zaposlio se na Klinici za torakalnu hirurgiju Medicinskog fakulteta. Kasnije je bio i šef Odjela za torakalnu hirurgiju. Doktor medicinskih nauka postao je 1993. godine. Bio je član hirurške ekipe koja je 2002. godine obavila prvo presađivanje pluća u Hrvatskoj. U penziju je otišao 2007. godine. Objavio je više od dvadest stručnih i naučnih radova s područja opšte i torakalne hirurgije.

Karadža je u Zagrebu često bio u društvu bivših rukometaša, a najčešće je bio s Vladimirom Jovićem (umro prošle godine), njegovim bivšim saigračem (golman) iz Borca i reprezentacije Jugoslavije. Upravo su njih dvojica bili prvi banjolučki sportisti koji su ponijeli dres s državnim grbom Jugoslavije. Nakon njih dvojice i mnogi drugi njihovi saigrači postali su reprezentativci: Perović, Stanivuković, Rodin, Saračević... Uz ovu sjajnu Karadžinu generaciju odrastala je i stasavala jedna nova, još uspješnija Borčeva generacija, koju su predvodili Arslanagić, Popović, Karalić... Svima u toj novoj generaciji uzor u svemu, baš u svemu, bio je prije svih Karadža.

Jerolim Karadža je sahranjen u Zagrebu. U ime rukometaša koji su odrastali i stasavali uz Karadžu, od njega se oprostio Abas Arslanagić, jedan od najboljih golmana svijeta. On je posebno naglasio Karadžinu ljudsku vrijednost, rekavši „da je uz njega, kao ljudsku gromadu, odrastala i stasavala generacija, koja mu je beskrajno zahvalna“.

I za kraj: autor ovog teksta je imao čast da s Karadžom odigra nekoliko utakmica, najprije kao njegov saigrač a kasnije i kao njegov protivnik. Tih utakmica i danas se sjeća, iako je od tada prošlo skoro šest decenija.

(Oslobodjenje)