Dodjela nagrade Zena Evrope 2012

Uz najiskrenije cestitke nasoj sugradjanki, komsinici, Ismetinoj sestri, Jasni Prpic ( i Damiru, cije zasluge isto tako treba istaci) prenosim informaciju koju nam je Jasna  sama poslala.

*************************

Dragi Canak,
Prije svega ti se zahvaljujem na urucenim cestitkama i podrsci koju si mi dao za veliko priznanje koje sam dobila. Ovom prilikom zelim s tobom i tvojim blogerima podijeliti malo atmosfere prilikom dodjele nagrade u Palaci pravde u Muenchenu.
Na mojoj webstranici Advokatica bez granica - www.anwaeltinnen-ohne-grenzen.de (u desnoj rubrici - Galerija slika) mozete vidjeti ostale slike koje je Europski pokret koji dodjeljuje ovu nagradu vec stavio na svoju stranicu, kao i textove (na njemackom jeziku).
Puno pozdrava od Jasne (Prpic)
P.S. moj govor (na njemackom jeziku) se takodjer nalazi na stranici Advokatica bez granica i potrudit cu se uskoro ga prevesti na nas jezik cim se ovo sve malo stisa.

Slobodanka Boba Đuderija: Dabogda mu se ćer udala za Srbina!

Nedavno je RTH u kultnoj emisiji Aleksandra Stankovica Nedjeljom u dva, objavila intervju sa Zeljkom Kerumom, gradonacelnikom Splita i zastupnikom u Hrvatskom Saboru. Nemam zelju komentarisati. Bolje je to pogledati. A Boba Djuderija je to znalacki i sa lica mjesta prokomentarisala.  

Nedjeljom u dva, Kerum o Srbima

Nedjeljom u dva, sa Kerumom 2

*****************************
Mater mi se bila okladila sa susidon da će Kerumov nastup kod Ace potuć sve rekorde gledanosti i da će možda čak bit gledaniji od Sulejmana Veličanstvenog i, ka i obično, dobila je okladu.
Da je barem rekao lijeva...

Tako da smo sad načisto ko je tu ustvari veličanstven. Idućih dana će, naravno, svi mediji bit puni tekstova i komentara u vezi tog nastupa, ali meni je najvažnije šta će reć ekipa isprid zgrade. Tu ekipu čine suside iz kvarta šta svaku večer sidu na zidiću i komentiraju sva hrvatska dnevno-politička zbivanja. Šta one zaključe, to ti je ka "amen". Zadnjih dana najčešće najavljuju smak svita, a za to je kriv premijer. Po procjeni ekipe sa zidića, čim je Milanović počeja učestalo citirat Bibliju, to je najbolji znak da nam se crno piše. Jer kad vjernik zaziva Boga i recitira Bibliju, to je ka, amo reć, normalno, ali kad to radi neko ko službeno nije vjernik, jasno je da nam kataklizma kuca na vrata. Otkad je ono poručija seljacima: "Dabogda mi se desna ruka osušila ako vas zaboravim", sve babe iz kvarta prate premijerove nastupe i potajno mu škilje u desni rukav. Složne su u tome da bi mu bilo bolje da je malo preformulira citat iz Biblije i zakleja se na livu ruku, jer da kako će potpisivat važne dokumente kad uđemo u Europu ako mu se desna ruka, ne daj bože, osuši. Tu su se bile malo i posvađale pošto su neke tvrdile da zakletva ne važi jer on glumata i ulizuje se seljacima, dok su druge tvrdile da je čovik samo iskren i da je, šta se njih tiče, Milanović najveći kršćanski mistik u Hrvata.
Babe se pristravile


Bez obzira koliko njegovi poljoprivredno-ekumenski istupi djelovali čudno, kvartovsko vijeće se do kraja pristravilo tek kad je rečenoga premijera u Acinoj emisiji pohvalija i sam Kerum. Tu su jednoglasno zaključile da je cili svit otiša kvragu i da nam ovaj put nema spasa. Gradonačelnik ne samo da nije reka nijednu ružnu rič na račun aktualne vlasti, nego je još istaka kako su zadržali kreditni rejting Hrvatske. Dobro, izrazija je donekle i čuđenje po tom pitanju, ali ih je u biti pohvalija. To je izazvalo novu prepirku među babama. Pola ih je bilo uvjereno u to da sad tu i Kerum glumata i da je pohvalija Vladu samo zato šta je ciknija, to jest propa, pa se ulizuje i nada pomoći od iste. One druge su pak sigurne da su se njih dvojica našla po vjerničkoj liniji. Tako da kad Kerum napravi oni ogromni križ na Marjanu, kažu, neće bit čudno ako sam Milanović glavom i bradom i desnom rukom dođe prisić vrpcu.
'A žene moje, glupe li ste'

Naravno, kako je diskusija napredovala, bilo je neizbježno dotaknit i temu Kerumovog odnosa prema Srbima. Opet se kvartovsko vijeće sa zidića podililo na dvi struje. Kako babe baš i ne barataju nekim pojmovima, rasprava se zakomplicirala i došla do usijanja. Jedna je ustvrdila da je Kerum šovinista. Druga je rekla da nije čovik šovinista nego poduzetnik. Treća je uzviknila da nije on ni šovinista ni poduzetnik nego da čovik, ka šta je i sam podvuka, jednostavno tako misli. Četvrta je zaprepašteno uzviknila: "Kerum misli?!" Peta je pogledala prema nebu i zavapila: "Dabogda mu se ćer udala za Srbina!" Na to su se ostale počele ustravljeno križat, i ko zna kako bi to završilo da jedna nije iznebuha izrekla skoro pa bogohulnu misao: "A žene moje, glupe li ste. Pa svako ko ima zrno pameti u glavi, zna da Kerum ustvari obožaje Srbe." Babe su skoro kolektivno popadale sa zidića.

"Jesi l' ti normalna, a? Odakle ti je to palo na pamet?!"

"Evo odakle. Je li Kerum lipo reka i pohvalija Vladu šta je očuvala kreditni rejting?"

"Pa dobro, je, ali kakve to sad veze ima sa Srbima?"

"A kako nema? Je li posli toga ustvrdija kako sve banke u Hrvatskoj, a i šire, drže u stvari Srbi?"

"Pa... je."

"Dakle, ako financije u Hrvatskoj drže Srbi, a Hrvatska je očuvala kreditni rejting, ko je za to zaslužan?"

Sad je isprid nje sidilo ušokirano kvartovsko vijeće otvorenih usta, ali sa očitim znakovima iznenadnog prosvitljenja na facama.

On to samo misli


"Ha! Znan da vam je to teško izgovorit, ali Hrvatski kreditni rejting su ustvari spasili Srbi! A Kerum, čovik iz naroda kakvi je, ne zna lipo izrazit emocije, šta nije razlog da ga se krivo tumači i napada. Ovo je on na suptilan način izrazija svoju nadu u pomoć sa srpske strane. I šta tu ima loše? Je l' ga zato triba razapinjat? Eto kakvi smo mi narod, čim neko počne širit ideju o ljubavi i miru, svi udri po njemu! Uostalom, šta god vi mislile o njemu, on je ipak naš gradonačelnik."
"Nije on gradonačelnik", otpovrne joj jedna.

Sad je na ovoj bija red da ostane otvorenih usta.

"Kako to misliš, nije on gradonačelnik? Nego šta je?"

"Nego on tako samo misli!"

(e-Novine)

RAKIA BAR

Juce mi nas zet Toni , Kanadjanin, porijekolom Italijan, salje vijest koju je procitao u listu Toronto Life.
U Torontu otvoren Rakia Bar. Toni je upoznao sve nase specijalitete ( a i mi italijanske koje njegova mama priprema). Zavolio ih sve od prve. Sve, osim rakije. Probao je par puta. Na svaki srk napravi facu kao da je progutao ovecu zabu. Nikada nije do kraja popio casicu. Ali zato cevape, pljeskavice, pite, kolace... tamani kako to i pripada.
Ja njemu uvijek govorim da ce jednog dana rakija zamijeniti viski u kanadskim barovima. On nije vjerovao.
Pitao sam ga nakon ove vijesti da li sada bar malo vjeruje u to...
Evo i nekoliko slika novootvorenog Rakia bara u Torontu.

Maja Radević: Kopaj to ponovo, Sem

U nedavno emitovanoj reportaži “National Geographica” iz Visokog dvojica britanskih naučnika, geolog DOUGAL JERRAM i arheolog HENRY JEROME CHAPMAN, osporili su tvrdnje SEMIRA OSMANAGIĆA da u ovom bosanskom gradiću postoje piramide stare hiljadama godina.

Kada su dvojica profesora Britanskog kraljevskog instituta, geolog Dougal Jerram i arheolog Henry Jerome Chapman, doputovali u Visoko kako bi za National Geographic napravili reportažu o istraživanjima Semira Osmanagića i njegovim tvrdnjama da u ovom bosanskom gradiću postoje drevne piramide, trudili su se, prema vlastitom priznanju, da zadrže otvoren um i objektivnost i da pristupe temi bez bilo kakvih predrasuda - onako kako i dolikuje uglednim naučnicima, u ovom slučaju angažovanim za potrebe jedne od najpopularnijih medijskih kuća na planeti. Poslije višednevnog istraživanja, mjerenja, razgledanja, obilazaka podzemnih tunela, pentranja na Visočicu, snimanja iz aviona i iscrpnih razgovora s Osmanagićem, dvojica britanskih istraživača zaključili su, ukratko, da u Visokom nema ni P od piramida.

Položaj stranica brda nije 45 stepeni, kako tvrdi Osmanagić, nego 26, stijene su formirane prirodnim putem, a podzemne tunele koji su tu navodno već hiljadama godina zapravo kopaju sami volonteri Osmanagićevog projekta, uz veliki rizik od urušavanja i potencijalne katastrofe, zaključili su istraživači National Geographica, spakovali se i zauvijek napustili Visoko.

Jerram i Chapman nisu prvi, a vjerovatno ni posljednji naučnici koji su “na licu mjesta” utvrdili da je cijeli Osmanagićev projekat čista konstrukcija jednog čovjeka koji, sada već punih sedam godina, vrši iskopavanja u Visokom, uporno tvrdeći da se tamo nalaze građevine koje će promijeniti cijeli tok svjetske civilizacije i istorije kakvu poznajemo. Priča o tome kako je Semir Osmanagić “otkrio” piramide u Visokom spada sama po sebi pomalo u domen naučne fantastike. Nakon što je godinama živio u Houstonu, u Texasu, gdje je uspješno vodio kompaniju koja je izrađivala dijelove za naftne platforme i u kojoj je, sve do početka recesije, zapošljavao preko stotinu radnika,

Osmanagić, inače rođeni Zeničanin, u Sarajevo je došao 2004. godine kako bi promovirao svoju knjigu Alternativna historija, koja je objavljena u izdanju TKD Šahinpašić. Nekoliko mjeseci kasnije, u aprilu 2005. godine, dobio je poziv da posjeti Zavičajni muzej u Visokom.

“Po dolasku u Visoko, pažnju mi je privuklo uzvišenje pravilne geometrije, danas u svijetu poznato kao Bosanska piramida Sunca, s četiri strane, trouglastim stranicama, jednakim nagibom strana, izraženim bridovima. Kompas mi je pokazao da su stranice orijentirane prema stranama svijeta (istok-zapad, sjever-jug). Odmah sam znao da je riječ o vještačkim strukturama, jer sam vidio stotine sličnih piramida prekrivenih nanosima zemlje u Meksiku, Guatemali, Kini, Salvadoru, Belizeu. Prema tome, niko mi nije dao nikakve prethodne informacije, već sam na licu mjesta, po prvom dolasku u Visoko, zaključio da je riječ ne o prirodnom brdu, već o vještačkoj konstrukciji”, objašnjava za “SB” Semir Osmanagić.

Kada je objelodanio svoju teoriju o piramidama, u javnosti je zavladala potpuna euforija: od stanovnika do tada uspavane čaršije Visokog, koji su se naglo “probudili” prepoznavši izvrsnu priliku za profit, preko bosanskih patriota čija je glavna teza bila “a kad mogu Egipćani, što ne bi mogli i Bosanci”, pa sve do brojnih političara, ministara i lokalnih privrednika, koji su se ponosno fotografisali pokraj “piramida” u društvu sa Osmanagićem i isticali kako ovakav projekat, “od državnog značaja”, trebamo svi zdušno podržati. Najveću podršku iz vrha državne vlasti Osmanagiću su u to vrijeme dali tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i bivši federalni premijer Nedžad Branković. Međutim, Silajdžićev stranački kolega i bivši ministar kulture i sporta FBiH Gavrilo Grahovac žestoko se usprotivio tome da se budžetska sredstva usmjeravaju za sumnjiva Osmanagićeva istraživanja, zajedno sa arheolozima iz Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, koji su upozoravali kako su Osmanagićeve “piramide” zapravo tek ostaci srednjovjekovnog grada Visoki.
Projekat je na razmatranje u Vladu Federacije stigao još 2005. godine.
“Ideja je bila da u Visokom naprave bošnjačku Gospu”, kaže jedan bivši ministar iz Vlade FBiH. “Nije ih zanimalo šta kaže nauka, arheologija, izvještaji iz Zemaljskog muzeja… U početku su vidjeli samo priliku da se dobro zaradi od turista. Ali kako je vrijeme prolazilo, shvatili su da za tvrdnje o postojanju piramida, ipak, morate imate neke konkretne dokaze.”
U međuvremenu, Semir Osmanagić je sa timom najbližih saradnika, kako bi prikupio sredstva za svoja istraživanja, osnovao Fondaciju Bosanska piramida Sunca. Uz jednog od njegovih najbližih saradnika, novinara, publicistu i arheologa-amatera Ahmeda Bosnića, koji obavlja dužnost predsjednika UO Fondacije, među članovima Upravnog odbora na zvaničnoj web stranici Fondacije navedeni su i novinari Vlastimir Mijović i Slobodan Stajić, akademik Vlatko Določek i Amila Omersoftić, dok je među počasnim članicama (i ujedno donatorima) bh. humanitarka i jettseterica Sanela Ćatić Jenkins. Pored samih sumnji u postojanje piramida, jedna od najvećih zamjerki onog dijela javnosti koji ne podržava Osmanagićev rad odnosi se na netransparentnost njegove Fondacije kada je riječ o utrošku finansijskih sredstava. Na web stranici Fondacije objavljena je lista od stotinjak donatora među kojima su, pored privatnih lica mahom iz dijaspore, i institucije kao što je Vanjskotrgovinska komora BiH, Općina Stari Grad, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Vlada Federacije BiH, Vlada ZDK, Turistička zajednica i Služba za zapošljavanje Ze-do kantona, Općina Visoko, pa čak i JU Apoteke Sarajevo. Međutim, nigdje ne piše koliko je ko dao novca, ali je zato data mogućnost uplate donacija putem web sajta - donatorski nivoi kreću se od minimalnih 10 i 25 eura (za “radna sredstva” poput rukavica i lopata), pa do 25.000 eura po donaciji što, kako je navedeno, odgovara cijeni angažmana jednog terenskog arheologa.

Na naše pitanje koliko je do sada ukupno novca uloženo u istraživanja u Visokom, Ahmed Bosnić kaže: “Uvjeravam vas da nijedna fondacija u BiH ne posluje transparentnije od nas. Svjesni smo da naša istraživanja rasplamsavaju maštu zlonamjernih i bolesnih umova i zbog toga posebno vodimo računa o finansijama. Mi smo u ovih sedam godina imali u prosjeku oko 200.000 KM dotacija, a na istraživanjima smo ponekad zapošljavali i po pedesetak radnika. Najviše nam je pomogla lokalna zajednica Visokog i njeni uspješni poduzetnici. Federalna Vlada je na svojoj zvaničnoj sjednici održanoj u Livnu donijela odluku da nam se dodijeli pomoć od 300.000 KM, ali taj novac nikad nismo dobili voljom ministra Grahovca. I Semir i ja, i svi članovi Upravnog odbora rade kao volonteri i svoje aktivnosti nikada nismo naplaćivali. S druge strane, naše finansije vodi zvanična finansijska servisna institucija i precizno se zna kako je utrošena svaka donirana marka. Uostalom, svi donatori dobijaju periodične i godišnje finansijske izvještaje i do sada nikada, baš nikada, nismo imali nijednu primjedbu. Nadam se da će tako i ostati.”
Čak i Osmanagićevi najveći kritičari slažu se da istraživanja u Visokom njegovoj Fondaciji ne donose neki veliki novac. Zapravo, Osmanagić je, prema nekim nezvaničnim informacijama, do sada uložio blizu milion KM vlastitih sredstava u istraživanja, što nam je i on sam potvrdio. “Naše zahtjeve za grantovima redovno odbijaju ambasade europskih zemalja, mada je ovaj projekt tačno ono što oni traže: neprofitna i nevladina fondacija, arheološki turizam i zapošljavanje mladih u turističkom sektoru. S nivoa države i Federacije Fondacija nije dobila nijednu marku, a pojedini novinari javno prozivaju ‘gdje su otišle pare državnih obveznika’. Koje pare!? Ja sam još uvijek najveći donator projekta s trećinom sredstava, Općina Visoko također ulaže trećinu, a ostalo je samofinansiranje putem prodaje ulaznica, knjiga i suvenira, te nešto malo od Turističke zajednice ZDK i visočkih firmi”, tvrdi Osmanagić.
Istoričar i novinar Fedžad Forto, koji je u svojim tekstovima nerijetko oštro kritikovao Osmanagićev rad u Visokom, kaže da i ljudi koji su se najviše zamjerili Osmanagiću, poput nekih njegovih bivših saradnika iz Fondacije koji su napustili projekat, priznaju da je Osmanagić uložio znatnu sumu vlastitog novca u istraživanja.
“Prevarant, šarlatan, zovite ga kako hoćete, ali činjenica je da on zaista čvrsto vjeruje u to što radi”, kaže Forto. “O tome dovoljno govori i sama činjenica da sve to traje već sedam godina. Naravno, živimo u demokratskom društvu i svako ima pravo na svoje mišljenje, ali meni je zaista jako žalosno vidjeti da se neko ismijava sa mojom zemljom, kao što je to bio slučaj u emisiji National Geographica. I u tom smislu Semira Osmanagića smatram najodgovornijim. Ovo, nažalost, nije prvi put da se BiH ismijava na ovakav način, ali će zbog popularnosti NG možda imati najveći odjek u svjetskoj javnosti”, naglašava Forto.
Sa druge strane, Osmanagića nalazi britanskih geologa uopće ne pogađaju. Odlučan je u namjeri da nastavi istraživanja u Visokom i čvrsto vjeruje da će njegov angažman, kad-tad, biti zapamćen u istoriji kao poduhvat koji je promijenio svijet, ali ponajprije budućnost Bosanaca i Hercegovaca.
“Zapadne zemlje su stoljećima stvarale kompleks niže vrijednosti našim naučnicima i javnosti, koju su navikli da cijene samo ono što dolazi iz inostranstva, a da potcjenjuje svoje vrijednosti. Kada jednog dana u našoj politici budu vizionari, shvatiće da je otkriće bosanskih piramida najvažniji razvojni projekt ove male zemlje”, kaže Semir Osmanagić.
Dodaje da se već treću godinu u Visokom organizira Međunarodna radna akcija volontera “MRAV” u kojoj učestvuju stotine mladih ljudi iz više od 50 zemalja svijeta, te da je samo ove godine otkriveno “više od 200 metara prahistorijskih tunela ispod piramida”.
“Na piramidama Sunca, Mjeseca, Zmaja i Zemlje su ove sezone otkrili neolitske keramičke predmete u kulturnim slojevima iznad samih piramidalnih građevina, čime se ponovo potvrđuje izuzetna starost piramida. Otkriveni su novi betonski blokovi koji prekrivaju Bosansku piramidu Sunca. Organski materijal s piramida je analiziran u radiokarbonskim laboratorijama i potvrđeno je da su piramide građene prije kraja zadnjeg ledenog doba”, tvrdi Osmanagić i zaključuje: “Naši stručnjaci, koji, nažalost, nemaju znanja niti volje da dođu do Visokog, a imaju obilje neznanja, nekulture i zavisti, još uvijek čine sve da zaustave projekt. I kada se pojavi naručeni dokumentarac kojeg su Englezi radili za National Geographic, s negativnim stavom prema našem projektu, onda izađu i oni u javnost. Nažalost, moraću ih razočarati. Projekt istraživanja bosanskih piramida trajaće decenijama, a ministri i ostali vodeći ljudi kulturnog establišmenta će dolaziti i odlaziti. Otkriće piramida u Visokom zauvijek mijenja svjetsku historiju, a broj volontera, medija i turista će se povećavati.”
(Slobodna Bosna)

Mario M.: PJESME IZMEĐU BOLA I PONOSA

Pored onih školski poznatih, snažnih poema, kapitalnih djela, naš veliki pjesnik, Skender Kulenović često je pisao u formi soneta. Počeo ih je objavljivati još u sedamnaestoj, a stvarao ih je i u svojim zrelim godinama. Znalački bi udjenuo svježu i iskrenu lirsku riječ, a u njoj mnogo ''zvuka i sunca i tmine i svjetla i udesa i kobi i raspjevanosti i gorke tuge'' (R.Papić). Bio je majstor soneta, te stroge forme nazvane i kao ’steznik poezije’. Skenderovi su autentični, pisao ih je zanatski i poetski lepršavo. Gustav Krklec je slikovito rekao: ''Soneti su stara burad, a Skender zna kakvom će ih tekućinom napuniti.'' Ljubitelje poezije posebno dotaknu ’Rusa pjesma’, ’Pisma’, ’Tarih...’, ’Ponornica’ ili ’Nad mrtvom majkom svojom’. Majka i žena su posebno fokusirane u cjelokupnoj Kulenovićevoj poeziji, ali ovaj posljednji sonet je posebno potresan. Često je citiran, posebno u vrijeme veće popularnosti Kulenovićeve poetike. U posebnim raspoloženjima ga čitam, usporeno, u sebi i redovito ga moram ’odbolovati’ (’Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina’). Bol koji mi pjesma prenese kasnije se preobrazi u neki ponos.

I kada ti nije poznata Skenderova snažna vezanost za majku Hanifu, dostojanstvo u tuzi, osjećaji zahvalnosti, napuštenosti, usamljenosti pretočeni u sonet te protresu.
Biografija darovitog književnika nudi više zanimljivih detalja kao što su begovsko porijeklo, tradicionalni familijarni odnosi, klasično školovanje, naglo osiromašenje ugledne porodice, odrastanje u vremenu društvenih prekretnica, aktivni antifašizam, dokazivanje talenta… Kroz sve te faze majka je konstantno prisutna i Skender je opsjednut pojmom majke…
Još od turskog vremena žena provodi svoj cijeli ‘vijek u četiri duvara’…Taj njen status u pjesniku - revolucionaru rađa bunt karakteristično izražen u pjesmi ’Na pravi put sam ti, majko, izišo’. (U autorovom opusu ona se pojavila poslije njegove smrti, sačuvana od prijatelja mu Branka Ćopića. Kasnije ostala u sjenci poznate ’Stojanke...’)

E, neki dan zavirim, pomalo slučajno, u svoj intimni spremnik odabranih stihova, i opet slučajno, naletim na ovu pjesmu-poemu Skenderovu. Terapiju stihovima inače primjenjujem povremeno, uglavnom kada mi se pojave neke emotivne praznine.

Nedovoljno je samo reći: pjesma ’Na pravi put sam ti, majko, izišo’ je posebna; mene pritisne svojom surovom istinom, a ni poslije više čitanja ne ostavlja me ravnodušnim.

Karakter pjesme ne krije pravdoljubivost, a naslovom odgovora na zabrinuto majčino pitanje: Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama srušiti nepravdu - planinu?

Ipak, u ovoj višeslojnoj pjesmi najsnažnijim mi se čini odnos žene – objekta i muškarca – despota, slike koje je pjesnik proživio u mladosti. Skender taj tradicionalni odnos transponira na svoje roditelje da bi više istaknuo podvige žene-majke…

Svjestan mogućih grešaka pri ‘rezanju’ pjesme, kao ilustraciju svojih zapažanja u ovom tekstu ipak navodim…

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

…

Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

…

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

…

Povod za ovaj tekst sam dobio nedavno, sjećam se 2. IX, ipak ne slučajno, jer na taj dan je rođen veliki pjesnik Skender Kulenović. Zaista, slučajnosti nema.


Mario

Nataša: Moj septembarski dan, 12.09.2012.

Koristim svaki sunčan dan u septembru da budem na plaži, barem dva sata dnevno, obično u rano jutro.
Ustala rano, popila pravu “tursku” kavu, koje se nikad ne odričem, uvijek bez šećera s dva Petit Buere keksa i bananu, te krenula u 7:30 na “moju” plažu. Sunce tek što je izašlo iza brda, trava puna rose; ugodno svježe jutro. Mogla bih i na neku bližu plažu, ali biram svoju, onu na koju sam odlazila još kao djevojčurak, iako nije ni nalik onoj kakva je bila, mnogo toga novog je izgrađeno. Iako jogini preporučuju da se ne vežemo za mjesto, ja se toga ne pridržavam.
Pješačim 40 minuta, stazom tik uz more, udišem zrak pun morske soli, spajam ugodno s korisnim.
Ribar lovi ribu za marendu, galebovi mu kliktanjem prave društvo, čisti ulovljenu ribu i baca im otpatke, i on i oni su zadovoljni. Lijepo ih je gledati u njihovoj raboti.

More mirno, kao ulje, kao što gotovo uvijek biva u jutarnjim satima, miriši, miriši i borovina, ali ništa drugo, previše je jutarnje rose, tek oko podneva kad sunce upeče miriši ostalo raslinje, ako ne nadjačaju mirisi parfema i krema za sunčanje, i udalje nas od Prirode. Boje pod kosim jutarnjim suncem intenzivne su i nekoliko tonova jasnije i svjetlije, ako je dan vedar. Premalo je ljudi koji poznaju ljepotu jutra. Šteta, nenadoknadiv je to gubitak.
Na stazi stranci trče (jogging), uglavnom oni od 30-50 god s dobrom linijom, onih kojima bi bilo poželjno prošetati nema, spavaju.
Sredovječne Ruskinje su već u moru, iako u tim jutarnjim satima temperetura mora ne prelazi 21C; srećom, dobro su potkožene. Nailazim i na ponekog domaćeg, izveli pse u šetnju. Kratko pozdravljanje i svatko nastavlja svojim putem.
Borova šuma oko hotelskog kompleksa Medena je povelika, oko 4 km uz more, i širine do 500m, sve do magistrale. Srećom posvuda su hidranti i uvedena su dežurstva, pa nijednom nije gorjela. U šumi je okomita glatka stijena na kojoj se skupljaju ptice; čini se nestvarnom. Ne ulazim sama u šumu, vremena su se promijenila, opreza nikad dovoljno.
Na mojoj plaži još nikoga. Tišina. Predivno. Uradila desetak asana, istezanja, uvrtanja i na kraju pranajamu.

Ulazim u more, hladno je, nije iznad 22C, nakon minute osjećam ugodu, ali zato kad dođem kući oblačim toplije hlače, grijem trbuh i križa barem jedan sat, slabe točke mog organizma, koje reagiraju na hladnoću.

Oko 9:30 počinju stizati kupači. Sve stranci, raznih godišta, uglavnom mlađi umirovljenički parovi, prijateljice umirovljenice, mladi bračni parovi s malom djecom, grupice studenata i djevojke s mladićima. Još uvijek je dosta turista, jedni od drugih smo udaljeni oko tri metra. Dovoljno prostora za održavati intimu, a opet, dovoljno blizu da se prepoznamo i narednih dana pozdravljamo. Najviše je Rusa, ponešto Čeha, Nijemaca i Skandinavaca.

Na plažu nikad ne nosim knjigu, plaža je za uživanje u Prirodi i okruženju. Posvećujem im se potpuno, baš kao što i knjizi, mojoj velikoj ljubavi, odvojim samo za njih određeno vrijeme. Ponekad uzmem kakav ženski časopis, kojeg pročitam za najviše pola sata i s ogorčenjem ga odbacim ljuta na sebe što sam ga kupila. Moda i tračevi. Prelistam ih kad odem frizeru, modu ne pratim slijepo, nikad nisam kupovala po zadnjoj modi, već gradila svoj stil, izabirala ono što je meni lijepo i primjereno godinama i prilikama u kojima se zadesim.

Novine pogotovo ne nosim sa sobom. Ne dozvoljavam da mi tih nekoliko sati na plaži pokvare informacije, većinom negativne. Čitajući ih možeš jedino zaključiti da se u državi sve raspada, da su svi korumpirani, lopovi, zlikovci, da sve propada, da smo puka sirotinja, da …. Živim u toj državi, pa iako ima problema, daleko je od istine da smo toliko loši. Mnogo je primjera uspješnih firmi, uspješnih pojedinaca, pozitivnih i dobrih ljudi. Ne dozvoljavam da mi baš svakog trenutka zagađuju život.

Uživam u plivanju, pogledu na rt Čiova, Drvenik Veli, rt poluotoka Vinišće i male otočiće između njih.

Promatram i turiste. Uočavam razlike, karakteristike tipične za određene narode. Ruskinje su me iznenadile. Nikad ih u ovolikom broju nisam vidjela. Mogla bih ih podijeliti u dvije grupe, punačke do pretile i one koje zaustavljaju dah ljepotom i skladom tijela, oble, jedre, bez imalo celulita, bez obzira na godine, bile mlade ili postarije. Ne mogu se ne upitati - čime se hrane? Jesu li to ipak geni? Nema tu “ljepote” osušenih i u teretanama isklesanih tijela zapadnjakinja. Svaki bi se muškarac složio da je ovo prava ženska ljepota.
Nose brendiranu odjeću i obuću, skupu, nažalost previše svega, previše šminke, previše nakita, premalo stila. Prepoznatljive su da i ne progovore. Isto je i s drugim turistima, lako je prepoznati Čehe, Nijemce, Talijane i Skandinavce. A što tek reći za Japance, te uvijek nasmiješene, ljubazne i pažljive goste. Promatrajući ih, rekla bih da riba, alge i riža nisu baš toliko zdravi koliko nas uvjeravaju nutricionisti.
Zaista je interesantno na tako malom prostoru vidjeti toliko različitosti, i u isto vrijeme sličnosti, jer svi jednako uživamo u ljepoti mora, sunca i povijesnoj baštini. Osmijeh na licu uvijek je lijepo vidjeti, pa mu se osmijehom i uzvraća.
Vratila se kući s taxi-čamcem, vožnjom od nekih petnaestak minuta, opet ja i stranci, uživala u pogledu na kopno, na šetnicu, kojom već godinama prolazim, nekad davno s roditeljima, pa sa svojom obitelji, pa s mamom, a sada uglavnom sama. Ne, griješim, uz mene su uvijek oni koje volim, pa neka su i na trenutak, sa mnom su, nisam sama.
U tih nekoliko minuta cijeli moj život proleti mi kroz misli, a ovisno o raspoloženju, pojavi se osmijeh na licu, ponekad i suza u oku.
Kući stigoh oko 11h, imam dovoljno vremena za sve kućne i druge obaveze, za nastaviti čitati knjigu, eventualno otići na kavu s jedinom prijateljicom koju imam u Segetu, za surfati Internetom, napisati kakav komentar, TV,..
Ipak, prekratak mi je dan.
Najavljivali su nevrijeme s jakom kišom, vjetrom, grmljavinom i znatnim sniženjem temperature i to se dogodilo.
Evo kako je to izgledalo sinoć,  iznad Kaštela. Svaka čast onome tko je to uslikao, ja se nisam usudila uz takve munje i grmljavinu izaći iz kuće i fotografirati.
Još uvijek pada kiša, nema naznaka da bi uskoro prestala, neobično za Dalmaciju.
Pao je prvi snijeg na Zavižanu, Velebit.

Božo Marić - Pika: Epigrami i aforizmi

UBRZANOST

Danas za kućicu
od četiri sprata,
ne treba više
od jednog mandata.

NOSIOCI

U osnove
šefovog trona
ugrađena živa
četiri poltrona.

ODREĐENJE

Srbinu je Božji
odredio sud;
da je pojedinačno
pametan,
a kolektivno lud.

RASKISELJENJE

Vlas je slatka,
a kisela baza,
pa se blaži
pomoću fraza.

Božo Marić - Pika (epigrami iz nove knjige ’Pretjerivanja’)

AFORIZMI
Doušnik je čovjek od riječi do riječi.

Druga strana medalje se obično pravi od neprobojnog čelika.

Revolucijo, gdje biste željeli večeras.

Društvo je krenulo naprijed. Jedva su ih pohvatali

*******************

Božo Marić- Pika, rođen 1952. godine u Banjaluci. Diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Objavio knjigu aforizama "Živjeće, avaj, narod" (2004).
Aforizme i epigrame objavljivao od Đevđelije pa skoro do Trsta (Danga, Osten, Pavliha, Student, NIN, Književna reč, banjalučki Glas, Književna revija, Etna...).
Zastupljen u antologijama i panoramama aforizma.
Radi kao profesor istorije u banjalučkoj Gimnaziji, a živi kao satiričar.
Nas Banjalucanin, tihi covjek koji zna da posmatra, zapaza, pise, ali i objavljuje.
Objavio je dvije knjige aforizama:
... i PETI S DESNA (2010.) kao i
knjigu epigrama PRETJERIVANJA (2012.)

Dobitnik je nagrade ''Vuk Gligorijevic'' za aforizam:
1941 - Nein!
1948 - Њет!
1991 - Jok!
2010 - Yes!

Branislav Jelić: Serena je životinja

Na zalost, prilicno redovno citam i sportske izvjestaje iz raznih novina sa ex-Yu prostora.
Ili su ti sportski novinari gluplji od drugih, ili se ja u sport malo bolje razumijem nego u ostale oblasti, ili oboje, ali u svakom slucaju sportske vijesti i izvjestaji, koji su mi nekada cinile dane vedrijim i vrijednijim, cine danas moje dane tmurnijim i crnjim.
Jer ti su izvjestaji puni raznih idiotluka, nacionalizma, fasizma, rasizma, uvlacenja otpozada, naginjanje za odnaprijeda, podvlacenja pod kozu... i cega sve ne... Najmanje je u tim sportskim izvjestajima sporta i sportista. Najmanje!
Zbog tih i takvih novinarskih i ljudskih patuljaka i istinski sportisti sa prostora ex-Yu gube na svojoj sportskoj i ljuskoj vrijednosti, jer ponekad se ne moze razluciti sta je to novinar prenio kao misljenje sportiste a sta od toga je strpao sportisti , ni krinom - ni duznom, u usta...
Na tu temu, misljenje Branislava Jelica, iz E-Novina, koje oslikava sportske izvjestaje u jednoj od drzava bivse Yu, Srbiji.
NE zavarajmo se, ni ostali ne zaostaju...
Mozda samo Bosna, jer u Bosni je sve drugacije... Sto ne znaci i bolje...

**************

Vrh srpskog novinarstva: Iz štale Sportskog žurnala

Lobotomirani Tadićevom višegodišnjom politikom pomirenja nepomirljivog, srpska javnost i mediji više ne prezaju u raspojasanosti koju je iznedrila Deklaracija o pomirenju i zajedničkoj boli, kada su izjednačeni demokrate i fašisti. Najavljujući četvrtfinalni meč Ane Ivanović i Serene Vilijams na US openu, poremećen od patriotskog nitkovluka, sportski list Žurnal uspeo je da samo u jednom naslovu objedini fašizam, rasizam i mizoginiju, te još jednom promoviše društveni model zacementiran posle previše godina vladavine Demokratske stranke


Nema nikakve sumnje da će biti potrebne decenije da se srpsko društvo izvuče iz moralnog taloga u kome se našlo, godinama podržavajući nasilje, pljačku i nemoral. Biće neophodne godine i godine rada, počev od rehabilitacije osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, pa do ukidanja parauniverziteta lažnih diploma, da bi se senzibilizovala nezainteresovana javnost koja će etablirati društvene vrednosti koje će obuzdati manijake spremne da tekst naslove “Lepotica i zver”, kako je to učinio besramni urednik Sportskog žurnala.

U raljama srpskih medija: Ana Ivanović

Posmatrajući svet i događaje iz skučene vizure patriotskog idiotizma, srpska javnost sluđena medijskim manipulacijama, čak ni u manifestacijama koje okupljaju najbolje, a kada je u pitanju savremeni tenis i legendarne takmičare, nije u stanju da vidi dalje od nosa i, pored nesumnjivog talenta i umeća naših predstavnika, uoči nadahnuća i dostignuća veličanstvenih sportista poput Federera, Šarapove, Nadala ili sestara Vilijams.

Iz te bedastoće inferiornih izmileli su mnogobrojni članci, praćeni kretenskim komentarima anonimnih fašista, koji su slepcima u Srbiji predočili iz “pouzdanih izvora” da je Federer mrzitelj svega srpskog, Nadal obični pederčić na steroidima, Šarapova tek neka kurvica iz podmoskovlja, a Serena Vilijams, od danas životinja, to jest zver i, što da se lažemo, odvratna crnkinja koja, iz samo njoj znanih razloga, želi da pobeđuje sve protivnice, pa i srpsku lepoticu Anu Ivanović, dragu devojku kojoj sigurno nije milo da se više piše o njenom izgledu umesto o rezultatima poput ovog u Njujorku.

e-Lepotica: Serena Vilijams

U palanačkoj zaslepljenosti manijom veličine, promoteri nastranog patriotizma zaboravljaju da, unižavajući sve one koji nisu Srbi, lepi i beli, zapravo umanjuju i skrnave objektivno fantastične domete koje Đoković i kompanija postižu u nezapamćenoj konkurenciji. Jer kada bi se više pisalo o broju naslova koje su osvojili Venus i Serena, o neponovljivim Federerovim rezultatima, Nadalovoj posvećenosti i skromnosti, Gaskeovom najlepšem bekhendu na planeti ili Fererovoj životnoj sudbini, ovdašnje dobrovoljne neznalice bi još više cenile ono što naši sportisti postižu na terenu.

(e-Novine)

Zapadni Nil virus

"Picin park uzvraca udarac"

Oni kojima je protest banjalucana, u pocetku vezan samo za jedan hrast i Picin park, a kasnije i za mnogo sire teme i probleme, izgledao kao nesto sto ce "uskoro ispiriti" - nisu bili u pravu.

Nije "ispirio" jer problemi sa kojima se ljudi, oni  koji protestuju ( kao i mnogi oni koji su se pomirili ili nemaju hrabrosti za to pa stoga - ne protestuju), svakodnevno suocavaju, isto tako nisu "ispirili".
Oni su svakodnevni, postoje, tu su, ne rjesavaju se vec se povecavaju i od njih se ne moze pobjeci, na njih se ne moze zazmiriti jer i kad zazmiris oni su i dalje tu...
Gradjani , ovog puta njih nekoliko stotina, demonstrirali su svoj odnos prema vlasti i na dan  kada je zvanično počela predizborna kampanja za lokalne izbore u BiH.

Izašli su na ulice Banjaluke , kako bi iskazali svoj revolt prema vlasti, koja se udruzila sa kriminalom , okruzila korupcijom , a u isto vrijeme okrenula ledja i ignorise bas one za cije glasove sada ponovo organizuju politicke skupove izvikujuci nove i stare lazne parole i ocekujuci od tih istih glasaca da im jos jednom ukazu povjerenje. 
Šetači, znajuci koliko je to tezak zadatak, pozivaju i druge pokusavaju da i kod njih  pobude svijest o potrebi da se nesto mijenja.

Stari hrast

Sastali su se ispod Starog hrasta i krenuli svojom trasom, ulicama Banjaluke,  karačajući za svoj grad! Prolazeći pored zgrade RTRS-a ,  zvižducima su pokazali šta misle o javnom servisu.
Pored Administrativne zgrade Vlade uzvikivali su  : Lopovi! Lopovi!
Šetace je nakon Trga Krajine u Gospodskoj ulici  zaustavila policija  koja nije dozvolila prolaz prema Palati predsjednika RS.

I stari gradonacelnik stavio bedz "Park je nas"

Da li ih je vlast uopste i primijetila ili su im, sa visina na koje su sebe, onako umisljeni postavili, toliko sitni i beznacajni da se mogu ignorisati.
Vjerovatno ih ovi protesti uznemire koliko i ubod komarca.
Zanemaruju  da bas komarci prenose i smrtonosni virus nazvan po zapadnom Nilu.

Kad- tad i virus istinske demokratije doci ce i do Balkana. 

Bekrija

Cijelog dana, od ranog jutra, rakun se izlezava na vrhu ograde. Nasi pokusaji da ga prepadnemo, zavrsavali su se uglavnom njegovim lijenim pomicanjem glave, upucivanjem nezainteresovanog pogleda poluotvorenih ociju. I to je sve. Cijeli dan. Razmisljam kako da ga otjeram. Alatka, grablje mi pri ruci,  ali ne smijem je koristiti, jer sjecam se kako je prosle godine prosao covjek iz Toronta koji je upotrijebio alatku tjerajuci ove zivotinje iz svog dvorista. Zaglavio covjek na sudu i sve TV stanice ga snimale k'o najveceg kriminalca.

"Mozda je bolestan?! Jedva se mice" bila je Bojanina reakcija.
Mozda?!
"Vidjela sam i neke muhe oko njega."
To je vec indikacija da se nesto mora uraditi!

Internet. Potrazim one firme koji brinu i sklanjaju na sigurno zivotinje. Hiljade reklama. Svi to rade -  ali i naplacuju. Nekada je bila sluzba pri opstini koja je to radila besplatno. Internet mi ne pomaze da je pronadjem.

Hajde da ga bar uslikam. A on, lola jedna, k'o da pozira. Ali ne mice.
Uperim prema njemu i onaj moj ultrasonicni aparatic cija namjena je da tjera te zivotinje emitujuci zvuk koji im je neprijatan.
Njemu zvuk nije bio neprijatan. Ili je nagluv.
Ni makac!

Mozda i nije bolestan. Mozda je samo bancio proslu noc i sada mamuran odmara. K'o Dadi nekada u Banjaluci. Po cijeli dan drijema na nekoj klupi. Na pozdrav prolaznika lagano klimne glavom i kaze:" Zipa djale, jaro!" , i nastavi svoj san, do slijedeceg prolaznika.

Ovo je ipak rakun. Zivotinja. Sta ako nije bancio, vec je stvarno bolestan?

Ozbiljno zabrinut, jer nije prijatno sjediti i uzivati u predivnom vremenu, u drustvu rakuna, odlucim da nazovem jednu od tih kompanija koji rade sve sa zivotinjama i reklamiraju se , " na ljudski nacin!" E, i to im je reklama. "Ljudski nacin!" Nema vecih zivotinja od ljudi. To bar mi , sa Balkana, znamo. Probali. Iskusili. Cak i branili zivotinje, jer one sve sto rade, rade iz nagona ili straha.
Ljudi?! Ne bas uvijek Ali nije to tema danas.
Javi se ljubazan, zvonak zenski glas sa jakim indijskim naglaskom. Objasnim svoj problem i pitam da li bi oni dosli da me rijese ove zivotinje da ja mogu u miru pridrijemati u svom dvoristu.
Kazem, da bih je ubijedio, da je rakun vjerovatno bolestan jer se skoro ne mice.
Ona ce:" To je uobicajeno kad su velike vrucine. Stotine poziva smo imali. Rakuni nisu stigli do neke od obliznjih sumica da tamo u miru prespavaju dan, vec su zaspali na vrucini tamo gdje su se zatekli, na krosnjama, krovovima, ogradama... Ljudi zovu - mi ih smirujemo i objasnjavamo da je to normalno."

Ja ne odustajem tako lako i kazem da smo vidjeli i muhe oko njega.

"Koliko?" pita zvonak zenski glas sa indijskim naglaskom.

Cuj, koliko muha!? Ko je ikada uspio prebrojati muhe!

 Kazem: "Pet!", da ne bih pretjerao. "Ali nisam brojao." dodam da se izvucem ako zatreba.

"Nije to nista! Hvala na pozivu!" 

Ne stigoh se zahvaliti jer je veza vec bila prekinuta.

A onda - genijalna Biljanina ideja.

Voda. Smrk.

Kako sam to mogao zaboraviti!?

Uperim smrk vode na njega a on se samo lagano uspravi. Vidim, ne prija mu. Ali ne da mu se bas ni micati.

Uporan on - ali i ja. Traje to kupanje oko 5 minuta. Na kraju on ipak popusti i pomjeri se za oko 3 metra na komsijinu ogradu i tu ponovo zaspe. Na zalost, od uzbudjenja, zaboravih uslikati ove scene.

Ali vjerujete mi na rijec.

Jutros ga nisam vise vidio ni na komsijinoj ogradi.

( Jesam li ja vama malo dosadan sa ovim mojim rakunima? Malo ili...?)