Mario M.: ’OD ZEMALJSKIH DO SVEMIRSKIH PIJETLOVA’

Baš ovako bi bila naslovljena knjiga stihova Nikole Šopa da banjalučka redakcija nije požurila sa onim bezličnim - ’Izabrane pjesme’. A pijetao je već u pjesnikovim ranim radovima dobio epitete mudraca od čovjeka nepriznatog. Šop je s nestrpljenjem očekivao tu knjigu, taj svoj ’drugi dolazak’ u Banjaluku, grad njegovog odrastanja i sazrijevanja.

U tada intenzivnoj prepisci sa profesorom Matom Džajom s naročitim entuzijazmom se sjećao đačkog perioda u banjalučkoj Realci. Gimnazijska monografija koju je uz ’okruglu’ godišnjicu pripremio pedantni profesor Džaja bio je povod da se u Gradu nešto više priča o Šopu, jednom od najvećih bh pjesnika. Obilježavanje njegovog sedamdesetog rođendana proteklo je skromno kao i sam Pjesnikov život. Tišina prati svijet mnogih umjetnika, posebno pjesnika.

Baš neobičan pjesnik bio naš Nikola Šop! Pisao je o malim običnim stvarima, o vrlini oskudnosti, o ljubavnom zanosu, a ni kasnije opčinjen imaginacijom svemira nije pratio umjetničke trendove. Ipak, jedna zbirka pjesama zasmetala je zaduženima za birokratsku parolu o ideološkoj zaštiti ’naroda od opijuma’. Bili su zbunjeni Pjesnikovim druženjem sa Isusom (’Isus i ja pred gradskim pijetlom’). U isto vrijeme u veliki nesporazum bili su dovedeni i tvrdi krugovi etablirane crkve. Danas začuđuje da su bile sporne slike kad Pjesnik doveze Isusa zaprežnim kolima u bosansku provinciju, odnosno: Isus u kafani, čita novine, umorna glava se spušta na Pjesnikovo rame, a oreol mu pada na jedno uho... Pjevajući o malim ljudima, Šop demistificira a ujedno i približava Božijeg sina. A pogrešno čitanje je rezultiralo periodom zaobilaska Pjesnika u školskim programima i antologijama.

Prva putovanja u Banjaluku iz rodnog Jajca (mali grad/ nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod kojim prigušeno tutnji vodopad), ona đačka, mladi gimnazijalac je prevaljivao pješice, stazama gdje svaki kamen skriva istoriju a svaki pogled otkriva ljepotu. Hodajući cestom je ’uvijek zaustavljao korake promatrajući suri i tvrdi Bočac’, a krajolik bosanski (riječna ogledala, vodopad, mlinski šumovi) utkao je u svoje rane pjesme.

Gospodinu Džaji je pisao o dobu provedenom u Gradu (''moja draga i nezaboravna Banjaluka'') i Realci (''prava burna košnica đačkih dana, veselih i tužnih, ali nezaboravnih''). Nakon zemljotresa je napisao: ''Kad pomislim na cijelu banjalučku Gimnaziju, na njezin kolegijum, na zbornicu, na đake i drugove, ne čudim se što su Banjalučani kad su krčili razvaline porušene Gimnazije svi redom plakali. Osjećali su kao da su se u tim ruševinama pokopali i njihovi mladi dani.'' Živo se sjećao svojih školskih kolega i profesora latinskog, deskriptivne geometrije, fizike...

Kada je ''navrnuo kazaljke na vrijeme'' školovanja u Banjaluci, Pjesnik je dobio poticaj za lirski tekst ''Prohujala sadašnjost'' u kome se vinuo u prostor bezvremenskog uživanja uz drvorede sa klupama, trgove pod mjesecom... ambijent u kome je osjetio prve ljubavne strepnje i žudnje (''... ublažiti tvoje patnje dok je po divnim banjalučkim šetalištima opadalo posljednje kestenje. '').

U teškim uslovima Pjesnik je nastavio školovanje u Beogradu, znanje latinskog koje je ponio iz Realke omogućilo mu je da se jedno vrijeme izdržava instrukcijama a kasnije i prevede kapitalna djela klasične književnosti. Završava fakultet, susreće umjetničke autoritete, počinje raditi i objavljivati knjige... a njegova poezija izaziva pažnju i priznanja kritike. Početak svjetskog rata mu bitno mijenja život: pri bombardovanju Beograda u napadu panike skočio je s balkona svog stana. Povreda kičme će Pjesnika kasnije potpuno vezati za krevet. Tako je započeo njegov zagrebački stvaralački period u kome nastavlja bogatu pjesničku i prevodilačku aktivnost. Šop radikalno mijenja pjesničku tematiku i sa običnih zbivanja podiže pogled ka svemirskim prostorima i ide ka krajolicima vječnosti. Možemo samo nagađati koliki uticaj su odigrale noći provedene u kabinetu fizike banjalučke Realke i druženja s teleskopom i mjesecom.

Nikola Šop je bio osuđen na horizontalni položaj ali njegovo tijelo uz pomoć pjesničke levitacije se suprotstavlja fiksiranoj nepomičnosti, ono spoznaje bestežinsko stanje, a pritom njegov duh luta pejsažima beskonačnosti. U svojoj drugoj ’astralnoj’ fazi poezija Pjesnikova postaje superiorna u zemlji i inostranstvu (’Svemirski pohodi’, ’Kućice u svemiru’, ’Astralije’).

Njegovo pero pravi još samo jedan izlet u zavičaj (poeme ’Bosanska trilogija’).

Veliki pjesnik Nikola Šop bio je skroman i jedinstven. Njegova Antonija je zapisala riječi s kojima se zaputio na posljednje astralno putovanje: ''U svakom filmu najljepši je kraj.''

Njegov treći dolazak u Banjaluku je realiziran u organizaciji Centralne banke Bosne i Hercegovine - na novčanici od 100 KM ispod Pjesnikove slike piše:

Nikola Šop

1904 – 1982

Mario

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,

kad još bdiju siromasi tvoji,

skromnom krojaču odvest ću te, da ti

jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje

oštre čavle u teški potplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje.

Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi,

sa spuštenim obodom, da skriju bol.

Jedan će se nakrivit i na tvojoj glavi.

Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,

koja liči na stari, nasukani brod.

Gdje braća za stolom, od silnog jada

bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,

od koje će ti srce da krvari.

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,

o Isuse, zateturat ćeš od bola.

Tvoj šešir će pasti s glave.

Šešir i aureola.

ŠUM PŠENICE

Iz luga vjetar dune u doba gluho

i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.

Lelujanje se začuje tako suho.

To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša

šum klasja i smije se u duši.

I sve mi se čini kao da već čuje

kako se zrelo zrnje u hambare ruši.

Miris pšenice duša mi snažno diše.

I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.

O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše

i moja skromna šačica zrnja.

Nikola Šop

Ljiljana Jokić Kaspar: Antihaško bratstvo i jedinstvo

Šta reći na poslednji, politički protest studenata u Beogradu. Njihova ogorčenost na nepravdu Haškog tribunala pretvorila se u hepening koji smrdi na desničarsku prošlost omladine JUL-a i Miloševićevog SPS. Gledam ih kako su mladi, lepi i izmanipulisani. Po mučnoj ostrašćenosti nisu daleko odmakli od pomenutih kopija iz prošlosti, sa razlikom što je deo instrumentalizovane omladine od pre dvadeset godina bio u manjini u odnosu na studente zdrave pameti. Ovi današnji nisu bili ni rođeni kada se ubijalo i ratovalo za neostvarive političke ciljeve. Znamo kako se klanica završila, ko je pobedio, a ko izgubio. Posle svega ostala je samo gola mržnja i bes poraženih. Oni što su nekad protestvovali protiv rata, bili nasilno mobilisani, gladovali i smrzavali se u protestnim šetnjama, odavno su napustili Srbiju. Bez svoje krivice i dan-danas ispaštaju grehe srpske politike devedesetih. Iako su građani EU, od njih se zazire.

Neki šetači su se uvalili na domaće, državne jasle, a neki zakasnelo, dupeuvlakački planiraju da se tek „probiju“ na političku scenu (kao izvesni, bivši „otporaš“ koji upravo agituje da se Milošević sahrani u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu). A šta o bliskoj prošlosti mogu da znaju današnji studenti osim onog što ih uče u školi i na fakultetima? Šta mogu da znaju više od onog što piše u njihovim udžbenicima istorije, ili onog što se govori po medijima? Da smo nepravedno stradali i bili najveće žrtve svih ratova na tlu bivše Jugoslavije? Da smo nebeski, pravedni narod koji se isključivo borio za svoju slobodu, ne ugrožavajući slobodu drugih? Nadajmo se da će jednog dana saznati istinu o svemu što se dogodilo. Ako ne pre, onda kad čovekomrzitelji i fašisti biološki nestanu sa političke scene, a srpsko društvo i država se založe za budućnost svojih potomaka.

Logično, našim studentima je pravda Haškog suda jako sumnjiva, jer se do sada najviše sudilo Srbima. Svih ostalih osumnjičenih i osuđenih u tom sudu je mnogo manje. Tačno, ali zar u proteklom ratu i među „ratnicima“ nije bilo najviše Srba? Jesu li Hrvati kao dobrovoljci dolazili u Srbiju da se bore za svoju nezavisnost? Ko je preuzeo JNA, gotovo svo njihovo oružje, bombardovao i razarao gradove po bivšoj Jugoslaviji? Je li bilo koja vojska bivše Jugoslavije, dragovoljačka ili dobrovoljačka, bombardovala gradove u Srbiji? Suprotna, neprijateljska strana u tom krvavom građanskom ratu imala je drugačije ratno-zločinačke metode proterivanja, etničkog čišćenja i ubijanja, pa je samim tim izbegla da bude „uhvaćena na delu“, reče mi izvesni student. Može biti, ali ako je tako, čemu onda tolika kuknjava na nepravdu.

Velika je istina da su vojne akcije Bljesak i Oluja bile etničko čišćenje i da su stradali skoro svi Srbi koji su odbili da napuste svoje domove. Ceo svet zna tu činjenicu, a ako je Haški tribunal odbio da osudi one koji su navodno za to odgovorni, mi tu ne možemo ništa! Najmanje je nužno da se pozivamo na stradanje i prebrojavanje žrtava. Kad god se pominju žrtve svih strana, evidentna je sumnja u apsolutnu pravdu, ali se ona ipak očituje u presudama dokazanih zločina. Žrtve su svedočile. Zato onomad svako ko je hteo da gleda, video je besmislenost studentskog protesta i njegovu instrumentalizaciju. Nema pomoći u ispravljanju nepravde osim što se kroz proteste videlo da studenti ništa ne znaju, pa ni šta se događalo i dogodilo devedesetih. Kukanjem na nepravdu i prebrojavanjem žrtava otkrili su ogromno neznanje. Slušam i čitam po blogovima kako pljuju po bivšoj državi o kojoj ništa ne znaju i, što je najbeslovesnije, ljube četnike i kralja do jaja!

Studenti prava su ovih dana bili iznervirani presudama Haškog tribunala, a ne smeta im nebulozno, neefikasno, nepravedno, domaće sudstvo! Znaju li uopšte kako rade naši sudovi? Ne smetaju im visoke školarine, korupcija, privatni fakulteti na kojima se kupuju ispiti i diplome i što u Srbiji mogu da studiraju samo bogati, a brine ih nepravda svetske politike. Ne smeta im državna korupcija, bogaćenje pojedinaca na krađi društvene imovine, sav jad i beda države u kojoj žive. Nisam razumela šta hoće od Vlade Srbije? Da se složi sa njihovim stavom da se u Hagu sudi samo srpskim zločincima, ili se sudi nevinim Srbima? Pre svega, ima tu nekoliko pravaca i rukavaca do razjašnjenjenja problema sa zahtevima upućenim Vladi Srbije. Tačno je da je srpska javnost sa pravom zgrožena oslobađajućim presudama hrvatskih generala kao i albanskim borcima za nezavisnost Kosova, ali ko bi za to mogao snositi krivicu osim onih koji su trebali da pribave dokaze.

Tužioci su izgubili jer sudu nije dostavljeno dovoljno dokaza. Bez dokaza nema presude, a naši studenti Pravnog fakulteta još nisu stigli do te lekcije. Za mene je mnogo veća nepravda (od puštanja hrvatskih generala na slobodu), to što ti mladi ljudi imaju loše obrazovanje, što su poslednji na lestvici znanja u Evropi, što ih lažu oni koji bi trebali da im govore istinu, što ih niko ne uči kako da prepoznaju zlo. Pitala sam se šta hoće neka mlada lepotica držeći razvijenu srpsku zastavu, pevajući neke novokomponovane pesme? Da se Ratko Mladić i Radovan Karadžić puste na slobodu? Da se zažmuri na hiljade ubijenih samo zato što su bili druge nacije i vere? Da se zažmuri na monstrume koji su pedeset godina od holokausta pravili konclogore usred Evrope na kraju dvadesetog veka? Da se braća monstrumi takođe oslobode, pa da otvore pečenjare i kafiće u Beogradu?

Ti zločinci su ubijali bez milosti i spaljivali žive ljude, a ta činjenica očito nikog ne potresa jer žrtve nisu bili Srbi. Nije čudo što studenti ništa ne znaju, ali je zato sramotno što politički lideri i delovi političkih elita podržavaju oslobađanje dokazanih zločinaca. Iz petnih žila se radi na tome da svi haški osuđenici izdržavaju kazne u zatvorima u Srbiji. Sva sreća, svet nas čuva od naše sopstvene gluposti, inače bi se brzo videlo ko smo i kakvi smo. Sudeći bar prema dosadašnjem iskustvu poricanja bilo kakve krivice, tvrdim da bi svi osuđeni Srbi - ratni zločinci vrlo brzo bili pomilovani i pušteni na slobodu. Možda bi im od države stigla i debela obeštećenja za robijanje, a takva politika bi nas obrukala pred svetom i zavila u crno narednih pedeset godina. I nismo samo mi takvi. Onomad smo videli slavlje i euforiju na Kosovu. Neka ih neka slave. I pored slavlja oni znaju ko su njihovi „heroji“, kao što bi smo i mi znali, pa sve da ih u Hagu i oslobode, ko su Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

(e-Novine)

PRANK KULTURA

Ponovo o onima koji prave vijesti.
Nekada su kod nas novinari bili malo izdvojeni od ostalog drustva a i zasticeni. Bili su "drustveno politicki radnici" sta god da je to tada znacilo. Sada vjerovatno ne znaci nista. To je podrazumjevalo odgovornost za za ono sto napisu ili kazu, ali i zastitu ako bi svojom rijeci zakacili nekog mocnika. Poznata je snaga medija i njihov uticaj na drustvo! Znamo mi dobro koja je moc medija i onih koji upravljaju njima. Bez ogromne pomoci medija, ne bih ja sada kucao po tastaturi u Torontu vec u Banjaluci, ne biste ni vi citali ovo sto ja otkucah na svojoj novoj  tacki planete, vec bi to sto kucam bilo citano na lokalnom banjaluckom nivou. Ali nismo mi te srece da to bude tako,  zahvaljujuci u velikoj mjeri i novinarima i svim onima koji stvaraju i oblikuju vijesti i kreiraju kulturu.

Danas novinar moze biti svako.
Jer, istina a ni vaspitanje citalaca i slusalaca nikoga ne zanima. Vazna je senzacija, bomba. Vazno je da se vijest, slika, prica dobro prodaju. Razni paparaci se namnozili i iz svih uglova vire u privatnost onih cija popularnost ce im pomoci da prodaju vijest, sliku... Posljedice na te od cije se privatnosti vijest pravi, na mlade koji citaju vijest, gledaju sliku, kojima se daje primjer - nisu vazne.

Evo, ovih dana  svijet trese vijest o trudnoci mlade Kate, supruge Vilija, vjerovatnog buduceg kralja V. Britanije. Vijest procurila u svijet tako sto su dva disk dzokeja ( iliti voditelja jutarnjeg programa nekog radija u australskoj vukojebini), dosli na genijalnu ideju da provjere pricu o trudnoci, nazvavsi bolnicu u kojoj je Kata privremeno smjestena. Da je Kata u bolnici, u kojoj bolnici, koje je muke rane trudnoce muce - doznali su od "povjerljivih izvora". Naime, strina od daidze vlasnika radio stanice, cija tetka se svalera sa nocnim cuvarom u bolnici u Engleskoj, javila vlasniku radio stanice da je vidjela Katu kako se drzi za stomak i ulazi u tu bolnicu. On, inventivan kakav i jeste, kaze svojim DJ, voditeljima jutarnjeg programa da bi bilo dobro da tu vijest provjere i to puste u program. Bila bi to bomba! Oci mu zasjale od potencijalne srece.  Oni, poslusni kakvi i jesu, mladi, blentavi i sa pogledom na zivot koji ne doseze dalje od nosa, nazovu bolnicu,. Svoj australski engleski iskrive tako da zvuci kao british, predstave se kao Katina baka, zabrinuta za stanje svoje unuke . Medicinska sestra, koja je u tom momentu nosila lijekove u sobu 17, cula zvono telefona, odlozila lijekove i podigla slusalicu. Zabrinutu "baku" utjesila rijecima da je Kata dobro i da je tu u bolnici, pod kontrolom i da ne brine nista.
Evo je - vijest! Bomba!. U sekundi vlasnik odobri da snimak ide u program.

I od tada svijet vise ne brine ni Sirija, ni Gaza, ni Izrael, ni Egipat, ni Aftika , ni Azija, ni Bosna ni... Svi pricaju, pisu, sapucu samoe o Kati i njenoj trudnoci!
Sluzbe koje treba da brinu da se vijest o Katinoj trudnoci i odlasku u bolnicu cuva kao najveca drzavna tajna - osramocene.
Kao je ta vijest "procurila" u svijet? Vrlo brzo se dozna da je naivna medicinska sestra, umjesto da je lijekove odnijela u sobu 17, podigla slusalicu... Ostalo znate.
Medicinska sestra suspendovana, iskritikovana na pasja preskakala od vlasnika bolnice, ispitivana od raznih sluzbi kako i  zasto je pricala,  ko su joj roditelji, prijatelji, rodjaci....Ispitivana zasto joj je cukun - deda bio seoska lola... Pod pritiskom sa raznih strana , zvonjavom telefona, pozivima, dolascina raznih nepoznatih ali smrtno ozbiljnih ljudi, bespomocna i izgubljena, zaboravlja na svojih dvoje divne djece, porodicu koja je uz nju,  podize ruku na sebe i ubija se.
Pod pritiskom javnosti, vlasnik radio stanice suspenduje svoje disk dzokeje sa programa, posalje ih kuci  i oni sada primaju platu a ne moraju ustajati u rano jutro. Kazna primjerena!
Da sam ja neko, prvo bih njih dvoje i vlasnika pride, pod hitno, specijalnih avionom, poslao u Hag. I tamo bi im se svima sudilo za zlocin. Za vrijeme sudjenja bih djevojku smjestio u celiju sa Mladicem a mladica sa Karadzicem  ( nikako obrnuto) da slusaju dan i noc njihove ratne price. Vlasnika bih smjestio sa onom babom. O to ne moze, baba je svoje odsluzila. Nakon pet godina sudjenja i nakon  sto bi ih Haski sud oslobodio krivice, jer oni su samo slusali naredjenja i nikakav zlocin nije ni ucinjen, poslao bi ih malo u Sibir, na jedno pet do deset godina, da hlade usijane guzice,  ili usijene glave. Svejedno, to je i tako isto! Nakon toga poslao bih  ih malo na Goli otok da tucaju kamen i ugriju svoje guzice!
(Tile dragi, gdje si, javi se.  Svijet te treba hitno!)
Eto,da se pitam, ja bih to tako!
Valjda zato sto bih ja to tako, ja se ni ne pitam.
I zato sto se ja ne pitam, jedan unisten zivot, dvoje sirocadi koji ce odrastati bez majke, rasturena porodica - nisu vazni. Stos je uspio. Radio stanica i disk dzokeji poznata u cijelom svijetu. Sjede kod kuce, licemjerno izrazavaju zalost, liju krokodilske suze i isto vrijeme unose svoj podvig u resume, da im on pomogne kad budu trazili novi -  bolje placeni posao. Hiljade mladih, sta hiljade - milioni, poduceni ovim iskustvom, smisljaju nove prank "vragolije" i nadaju se da ce i oni jednog dana dostici popularnost koja je obasjala dvoje disk dzokeja.
Idemo dalje u svijetlu buducnost...

Vjekin Andrej maturirao

Vjekin ( a i nas) Andrej maturirao! Odrastao covjek! 
Cestitke Andreju i Vjeki!
Evo kako nam je vijest javio sretni otac:

Prva fotka iz ovdasnjih novina i ugla profesionalnog fotografa

Druga fotka iz moje kamere, cisto amaterska

pozdrav

vjeko

Wellness

Mnoge se rijeci uvlace u nas jezik; godinama..stoljecima...
Jedna od onih koja se u zadnjem desetljecu ( ili malko duze) udomacila u skoro svim jezicima Balkana, pa i svijeta je engleska (opet) - wellness.
Wellness je filozofija zivota. Filozofija obicnog covjeka - svakodnevna. ( Ovo je moja definicija)
U najkracem govori o balansu covjekovog tijela, pameti i duha.
To je proces koji covjek prihvati (ili ne prihvati), zivi s njim ( ili bez njega).
Sustina je u promjeni fokusa kada se razmislja o covjekovom zdravlju, sa bolesti na zdravlje.
Sa cekanja da bolest dodje i njenog lijecenja nakon sto se ona uoci, na preventivnu promjenu zivljenja ka zdravom zivotu.
Nije sustina samo u produzenju zivota, vec u produzenju kvalitetnog zivota - zdravlja.
Svi cemo mi dobaciti do nekih godina. Ali kako?
Uz svakodnevne bolove, brige, depresiju, ljekove... ili pokretni, pozitivni, cili; radujuci se svakom novom danu , koristeci ga na najbolji nacin. Ne razmisljajuci previse o sutra, prekosutra. Ne dozvoljavajuci da nas tuga, problemi, godine, klima ucine negativnim...

Da ne pretjeram, jer ja samo pokusavam, borim se da wellness udje u moj zivot; nekada uspjesnije - nekada ne... Ali pokusavam.
Moja je filozofija da je smijeh bolji lijek od bilo koje pilule i to ne samo psihicki...
Uostalom, pogledajte sta su sve ljudi u stanju uraditi za svoje bolje zivljenje.
Da li je sustina u vjezbi ili osmjehu, ocijenite sami.

http://www.youtube.com/watch_popup?v=yEH4Yum4nN4

MUDROST ZRELIH GODINA

Mudrost dolazi s godinama. Međutim, ponekad godine dođu same.

U mojim godinama više mi ne smeta ako mi misli negde odlutaju, jedino se bojim da se ne vrate.

Ako ti se ustajanje iz kreveta čini kao dizanje tegova, znači da si došao u zrelo doba.

Sagne se da zaveže cipelu, a onda se upita - šta bih još mogao uraditi kad sam se već sagnuo ?

Srednje godine su životno razdoblje kad kupite prozirnu spavačicu, a onda vam padne na um da više ne poznajete nikoga tko bi kroz nju nešto gledao.

Ne jedite zdravu hranu - u vašim godinama organizmu su potrebni svi dostupni konzervansi.

U djetinjstvu pravite grimase pred ogledalom - u zrelim godinama vam se ogledalo osvećuje.

U visokim godinama materija odnosi pobedu nad duhom, duh bi još hteo, ali višak kilograma ne da.

Ako vam se čini da je kriza srednjih godina nepodnošljiva, setite se da vas još čeka i starost.

Mladost gleda u budućnost, starost gleda u prošlost, srednje doba gleda u ogledalo i ne veruje svojim očima.

(proslijedjeno - autor nepoznat)

Sule: RASKRŠĆE PO KO ZNA KOJI PUT

Posvećeno mom prijatelju iz djetinjstva

Miodragu Zamoli – Bambusu 1952−1975

Volio bih da te opet vidim.

Jer mi smo samo izgubljene duše koje neko osudi

da plivaju u posudi za zlatne ribice iz godine u godinu,

noću i danju prelazeći istu putanju.

I šta smo nalazili, na mahove?

Iste stare strahove.

Da, volio bih da vidim.

(Pink Floyd)

 

Sa Bambusom, Banja Luka 1973. godine

1975. godine na raskršću kod Sremske Mitrovice na putu za Beograd poginuo je moj najbolji prijatelj i brat Miodrag Mišo Zamola ili, jednostavnije, Bambus. Čovjek je imao samo 23 godine i, baš kao i ja, slušao Greateful Dead i, naravno, The Allman Brothers Band.

Little Sule

Šutnja medija kao oružje

Evo jos  jedan od tekstova koji stizu emailom.
Nisam provjeravao izvor ali onome ko ima vremena preporucam da to uradi za sviju nas i neka nam javi ako ga ne nadje.
Vrijedi potrositi par minuta i procitati ga. 

**********************
"Nove informacione tehnologije bi trebale svijet pretvoriti u globalno selo, u kom bi se aktuelne vijesti i interesantne teme širile munjevitom brzinom!" - iznosi kanadski sociolog Marshall McLuhan. "Ali to, na žalost, nije tako. 'Gvozdena zavjesa' odcijepila je javnost na Zapadu od važnih aktuelnih informacija i događaja, drži je u neznanju i ne dozvoljava joj (ili značajno otežava) pristup satelitskim kanalima antiimperijalističkih medija. Kaže se: 'Šutnja je zlato!'. To je, bez dvojbe, tačno, ali ne samo u smislu ove uzrečice. Posebno je korisno kao instrument manipulacije načina razmišljanja javnog mnijenja: ako se u novinama, u vijestima na TV i radiju, kao i u modernim i veoma gledanim 'talkshow'-emisijama ne govori o ratu, onda on (rat) ne egzistira u glavama onih, koji su ubijeđeni da postoje samo one stvari, koje se mogu vidjeti, pročitati ili čuti u medijima."
Primjera radi: koliko ljudi zna da je glavni grad Sudana, Kartum, bombardovan prije samo dvije sedmice? Napad je izveden lovačkim bombarderima, koji su noću gađali tvornicu municije koja, kako tvrdi zvanični Tel Aviv, municijom snabdijeva Palestince u Gazi. Izrael je jedina zemlja koja posjeduje avione sposobne za napad na ciljeve udaljene 1900 km od matične baze, da izbjegnu radarske sisteme i da izazovu prekid električnih i telekomunkacionih veza, te da ispale rakete sa preciznim vođenjem sa udaljenosti od nekoliko desetina kilometara od cilja. Satelitski snimci prikazuju šest ogromnih kratera prouzrokovanih snažnim eksplozivnim napravama, koje su posijale smrt u krugu od 700m od epicentra. Izraelska vlada ne daje zvanične izjave ili se zadovoljava time što obilježava Sudan kao "opasnu i od strane Irana podržavanu terorističku državu". Neutralni specijalisti za strategiju u tom i sličnim operacijama vide prepoznatljivu test-matricu napada koji će biti izvedeni na nuklearne ciljeve u Iranu. Sudanski zahtjev pred UN-om, da osudi izraelski napad, kao i izjava parlamenta Saudijske Arabije, kojom je Izrael okrivljen za povredu sudanskog suvereniteta i ljudskih prava, vodeći svjetski mediji jednostavno ignorišu.
Izraelsko bombardovanje Kartuma je postalo "nevidljivo" bacanjem magle od strane medija. Isto se dogodilo i sa masakrom u libijskom gradu Bani Walid, koji je napadnut od strane jedinica vladine milicije iz Misrate. Stravične slike masakra nad civilima, među kojima je veliki broj djece, konstantno se mogu vidjeti na fotografijama i video-snimcima u internetu. U jednom od tih dramatičnih svjedočenja iz bolnice u Bani Walid-u doktor Meleshe Shandoly govori o simptomima povrijeđenih, koji prikazuju posljedice karakteristične za djelovanje bijelog fosfora i otrovnih gasova. Za ovo se saznalo neposredno nakon što je doktor na zvjerski način ubijen. Postoje i drugi izvori informacija, kao npr. od advokata Afaf Jusef-a, prema kom je mnogo ljudi ubijeno, a da nisu stradali od eksplozije ili vatrenog oružja. Vide se mumificirana tijela, slična onima iz Faludže, iračkog grada koji se nalazio pod paljbom projektila punjenih bijelim fosforom i obogaćenim uranom ispaljenim sa položaja armije SAD još 2004. godine.
Dalji svjedoci govore o brodovima oružja i municije, koji su pred sami napad na Bani Walid stigli u Misratu. Zatim se spominju vazdušni napadi, ubistva i silovanja, razrušena naselja. Ali glas žrtava je prekriven medijskom šutnjom. Potpuno isto je i sa informacijom da su SAD blokirale ruski prijedlog pred UN-om za mirno rješenje ovog konflikta. Sve to su informacije koje ne stižu u naše domove. Satelitska mreža INTELSAT, sa sjedištem u Washington-u cenzuriše iranske emisije u Evropi, a isto radi i evropska mreža EUROSAT. U vrijeme neograničenih tehničkih mogućnosti "globalnih informacija" treba da se čuje samo GLAS VELIKOG MAJSTORA!
Manlio Dinucci
Objavljeno u listu "Il Manifesto" (Italija)

Što kaže muškarac svojoj ženi...

 ....kada mu ona sa koferom u ruci objasni da ga ostavlja zbog drugog?

Ateist: Ne vjerujem.
Budist: Samo da si ti sretna...

Katolik: Ja sam kriv.
Židov: Vratiću ti!

Pravoslavac: Samo da je naš!

Agnostik: Zašto nemaš obojicu?
Musliman: Jedna manje više.

Melankolik: Ubit ću se!

Kolerik: Ubit ću te!

Apatik: Dobro...

Pesimist: Znao sam...
Optimist: Uzmi ključ, za svaki slučaj...
Realist: To je moj kofer!!!

Naivac: Kada se vraćaš?
Racionalist: Nemaš argumenata!
Skeptik: Jesi li sigurna?

Romantik: Ali ja te volim!
Filozof: Zašto baš danas?
Pravnik: To će te puno koštati

Bankar: To će me puno koštati

Japi: Kolika mu je plaća?

Liberal: Konačno slobodan!

Komunist: Dužan sam te dijeliti...
Zeleni: Idi biciklom

Socijaldemokrat: Poštujem tvoju odluku

Slovenac: Samo da nije Hrvat!

Hrvat: Samo da nije Slovenac!

Albanac: Samo da nije Srbin!

Josip Pejaković - "Ooo izbjeglice" - monodrama

http://youtu.be/BHzNNVhKLZc