Aleksandra Petrić: Sedam žena je mnogo više od tišine

Bila sam na čitanju dokumentarne drame „Sedam“ u Banjaluci, u Gradskom pozorištu Jazavac. Darija Buzaković, Besima Borić, Tanja Miletić Oručević, Vesna Andree Zaimović, Amna Popovac, Kristina Ljevak i Selma Spahić, sedam meni poznatih i nepoznatih žena iz Bosne i Hercegovine su nešto više od šezdeset minuta živjele živote Feride Azizi iz Avganistana, Hafsat Abiole iz Nigerije, Anabele de Leon iz Gvatemale, Mu Sochua iz Kambodže, Inez Mccormack iz Sjeverne Irske, Marine Pisklakove-Parker iz Rusije i Mukhtar Mai iz Pakistana. Sedam dramskih spisateljica su na osnovu intervjua dokumentovanih 2007. godine omogućile da priče ovih žena kroz dramski tekst čuju žene i muškarci širom svijeta, kažu do sada oko dvadesetak hiljada ljudi.

Sedam žena iz Bosne i Hercegovine ispričale su nasilje koje su doživjele i preživjele ove druge žene. Govorile su o njihovom osjećaju bespomoćnosti, u situacijama kada nisu mogle da zaštite sebe i da pomognu drugim ženama ili kada su im pomagale rizikujući da ih sutra neće biti. Priče su teške i grizu, jer govore o apsurdima života žena širom svijeta u ograničenjima i zabranama, u ratovima koje nisu započele, koje ne vode, i od kojih ne mogu pobjeći. Govore o nasilju koje žene ne prepoznaju, kojeg se stide i kojem se ne mogu same oduprijeti…Priče su i optimistične, jer govore o sigurnim ženskim prostorima u kojima su žene spremne pomoći jedne drugima, zaboraviti na rasne, religijske, klasne, dobne, polne, i sve druge razlike, kako bi živjele svoje vlastite a ne tuđe izbore.

Iz priča ovih žena govore i žene i muškarci, čuju se glasno, a isto tako glasno ćute.

Oduševila me činjenica da je sala Gradskog pozorišta Jazavac u Banjaluci bila puna, i da je u njoj bio gotovo podjednak broj muškaraca i žena. Nadam se da je isto tako bilo i u Sarajevu i Mostaru. To ne znam, to mi morate reći vi koji ste, nadam se, bili tamo. Čini mi se ne tako davno vrijeme u kojem su događaji poput ovog okupljali isključivo žene koje su prepoznavale važnost javnog govora o nasilju prema ženama i drugim oblicima kršenja ženskih ljudskih prava. Dobro je da su priče ovih sedam žena mnogo više od tišine, nečeg što je samo njihovo, lično. Da su kroz svjedočenje, dokumentovanje, prenositeljice izvan glumačke fikcije i publiku iskoračile iz konteksta ženskog ličnog, privatnog i povjerljivog i prešle u javni prostor koji traži osudu nasilja prema ženama i kršenja ženskih ljudskih prava, kao i aktivno djelovanje.

Priče žena iz Avganistana, Nigerije, Gvatemale, Kambodže, Sjeverne Irske, Rusije i Pakistana su gotovo identične pričama žena koje žive oko vas, u vama, i sa vama. Razlikuju se samo po ličnim imenima i gradovima u kojima borave i iz kojih dolaze. Kičma žene isto puca od batina i drugdje u svijetu i u Bosni i Hercegovini. I kad ne zna da čita i piše, žena je isto nepismena gdje god da se nalazi. I kod nas male žene i muškarci svakodnevno uče rat i on ne prestaje da traje, dok god živimo sa čvrsto zatvorenim ustima, očima i ušima i dozvoljavamo likovanje nad tišinom koju proizvodimo.

Zbog toga je važno da dokumentarna drama „Sedam“ nastavi da živi u Bosni i Hercegovini. I da se čita van sarajevskih, mostarskih i banjalučkih centrala. Da je čuju i žene i muškarci koji je, gotovo sigurno, neće doživjeti mojim ušima.

Nekima će ona možda biti besmislena i daleka, a neki će nesumnjivo u modricama, plemenima, i osjećaju običajnog i društveno prihvaćenog prava na nasilje koje trpe ili kojim govore prepoznati vlastita lica.

I odlučiće da je dosta.

(Manjine.ba)

Plavo-žuta fudbalska groznica

Mozda necete vjerovati agencijskim vijestima, ali vjerujte meni  da je u Sjevernoj Americi, medju populacijom stanovnistva izbjeglog iz Bosne i Hercegovine ovih dana i nedjelja prava fudbalska euforija. Cak i odavde, iz Kanade, Toronta spremaju se konvoji fudbalskih fanatika na put za Sent Luis; da gledaju i bodre cudo - fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. 
Jer i jeste cudo da fudbalska reprezentacija zemlje koja nikako da profunkcionise, u konkurenciji najjacih fudbalskih sila na svijetu kotira tako visoko. Kao da  poznati bosanski inat uprkosi logici.
Ova reprezentacija je sama sebe, radom,  talentom  i rezultatima uvrstila medju najbolje na svijetu.
 Ja sam, na zalost, podosta ispao iz fudbalskih zbivanja. Povrsno i neredovno pratim sve reprezentacije  bivse nam domovine i Evrope.  Raduju me uspijesi bilo kojeg pojedinca ili reprezentacije sa tih prostora, naravno ako taj pojedinac ili reprezentacija ne isticu previse svoju posebnost, vjeru ili naciju. Ta i takva  isticanja me  odbijaju i ne raduju me... 
Ali ovo kako sada, vec druga generacija bosanskih izbjeglica navija za fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, kako nastoje da ne dozvole nacionalistima da im pokvare radovanje, kako se bore protiv huligana na tribinama, sve to me podsjeca na vremena kada su i meni takvi dogadjaji znacili vise nego ista drugo, kada sam zivio za utakmicu reprezentacije Jugoslavije u bilo kom sportu, kada sam znao sve igrace, upijao svaki pokret, radovao se pobjedi i tugovao poraz.
Zbog te radosti na licima navijaca zelim da reprezentacija Bosne i Hercegovine uspije i slijedece nedjelje  u Sent Luisu na prijateljskoj utakmici sa Argentinom ali i slijedece godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. 
Zelim da pobijede i one medju sobom koji nastoje da od te reprezentacije naprave jednonacionalnu, kao i one druge koji ignorisu i fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine i sve drugo sto ima bosanski predznak.

Na utakmicu u Sent Luis posao je Slaven Domazet i njegov kum (zaboravio sam ime),  sin Saracevica, nekada centarhalfa Borca i Zelje... pa Senad i Said, sinovi moga druga Ismeta Numanovica..

Na istu temu pisale su u jucerasnjem izdanju i Nezavisne novine:

I Banjaluka će na Mundijalu u Brazilu navijati za BiH!

BANJALUKA - Navijača reprezentacije Bosne i Hercegovine itekako ima i u Banjaluci.

I najveći grad u Republici Srpskoj navijaće za svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu naredne godine u Brazilu, ističu vlasnici i gosti banjalučkog kafića „Hiseta“ u kojem se, kako reče „gazda“ Goran Bosančić, „okupljaju ljudi svih profila i nacija“.

„Naši gosti su radnička klasa, ali i visokoobrazovani doktori. Nacionalna populacija je baš multi-kulti, nema čega nema“, pričao je ekipi Anadolu Agency (AA) Goran, Banjalučanin srpske nacionalnosti, koji partnerski ima kafić sa prijateljem Farukom Suljićem, bošnjačkim povratnikom u grad na Vrbasu.

Bastion dobrih ljudi zdravog razuma

Uporište dobrih ljudi zdravog razuma je centru Banjaluke. Kafić „Hiseta“ od 2009. godine njihov je „bastion u borbi protiv nacionalizma u BiH“, mjesto na kojem je zabranjeno pričati o politici.

„Na inicijativu Faruka kafić smo zajednički otvorili 2009. godine“, kazao je Goran, na što je Faruk dodao da se Banjaluci vraća stari sjaj:

„Vraća se. Imaš stari krug svojih prijatelja sa kojima si se družio prije rata. Znači, vraća se stari sjaj. U našem kafiću je pozitivna energija 100 posto“.

Obojica tvrde da se u njihovom kafiću slavilo kada je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila plasman na Svjetsko prvenstvo „Brazil 2014“, pobijedivši 15. oktobra Litvaniju u Kaunasu, rezultatom 1:0.

„Stalno pratimo BiH, obavezno. Gledamo zajedno i utakmice Srbije i Hrvatske“, rekao je Faruk, a Goran naglasio:

„Jeste, navijalo se za BiH. Dosta naših prijatelja navijalo je za BiH. Hvala Bogu nismo stalno u kafani, ali kada igra BiH skupljamo se i navijamo. Ne znam zašto ne bi i mi u Banjaluci navijali za BiH“.

U kafiću u nekadašnjem naselju „Hiseta“ (i danas ga tako zovu rođeni Banjalučani), kojem je u ratu lokalna vlast promijenila ime u „Kočićev vijenac“, kako se i danas zove ovaj kvart, kažu, „navijatće se punim žarom za BiH za vrijeme Mundijala“. Tokom utakmica BiH na narednom SP planiraju i specijalni jelovnik.

„Da li ćemo praviti kotlić, janje, sač, vidjećemo!? Uvijek se nešto pripremi. Uđemo u 'refenu', svi pomalo i tako…“, pričao je Faruk novinaru Anadolu Agency izrazivši nadanje da BiH neće ispasti u prvom krugu planetarnog takmičenja.

„Drugi krug bio bi realan. Treba biti optimista, ali i realan. Kvaliteta ima za drugi krug, a sve dalje bilo bi super“, pojasnio je Goran.

Na pitanje da li će osim jelovnika u kafiću „Hiseta“ biti i određenih akcija povodom SP, npr. za svaki go BiH u Brazilu tura pića, Faruk i Goran uglas kroz smijeh, odgovorili su:

„Kako da ne. Obavezno. Pogotovo, ako budemo imali sponzore“.

Zlatan Galijaš, čiji su preci banjalučki starosjedioci, vatreni je navijač Borca. Dobar dio dana provodi sa Goranom i Farukom. Do prošle sezone sa navijačkom grupom „Lešinari“ išao je na svako gostovanje. Ove godine, kaže, ne može od posla, ali se nada da će „crveno-plavi“ postati prvaci BiH, kao i da će BiH igrati dobro u Brazilu.

„Normalno da ćemo za vrijeme SP navijati za BiH. Plasman reprezentacije u Brazil jedino je lijepo što se desilo u zadnjem periodu u BiH. Bilo bi nenormalno da se čovjek ne raduje takvom uspjehu“, mišljenja je Zlatan, sa radošću sjećaju se slavlja i među Banjalučanima zbog plasmana BiH na SP.

„Nije bilo javno kao u Sarajevu, ali i ljudi ovdje 100 posto su se obradovali. Ljudi vole pozitivne stvari. Drago mi bude kada druge zemlje iz okruženja naprave uspjeh, a pogotovo zemlja u kojoj živim“, istakao je Zlatan, rekavši:

„Bitno je da se ne osramotimo u Brazilu. Što god bude preko, dobro je. Ne treba biti nerealan. Ipak, to je Svjetsko prvenstvo. I sam odlazak BiH u Brazil je super“.

Adnan Šišić, stalni je gost kafića „Hiseta“. U okupljalištu „fine raje“ bio je i prilikom posjeta novinara Anadolu Agency. Povratnik je u Banjaluku. Nakon što je protjeran u ratu, izbjeglištvo je proveo u Švicarskoj i Bihaću. Na rodnu grudu vratio se 2003. godine.

„Dobro je danas u Banjaluci. Živi se, radi se. Ko radi, radi… Dobro je uglavnom. Stvarno nema više problema“, opisivao je Adnan.

I on je rekao da sve više Banjalučana navija za BiH, što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo.

„Pogotovo poslije plasmana na Svjetsko prvenstvo u Brazil dosta raje koje poznajem u Banjaluci, a koja nisu bošnjačke nacionalnosti, navija za BiH. E, sad' je l' neko potajno, neko javno… Ali, dosta se poboljšala situacija“, kaže Adnan, te kao i njegovi sugrađani ističe da će fudbaleri BiH imati veliku podršku iz njihovog grada tokom šampionata u Južnoj Americi. „Kakav sam, očekujem finale! Prvi krug sigurno ćemo proći“, decidan je Adnan.

Kada bi sve bilo kao kod mene i Faruka

Goran Bosančić ima recept za normalno funkcionisanje BiH, zemlje koja je i 18 godina poslije rata duboko podijeljena u raljama političkih elita.

„Kada bi bilo sve kao kod Faruka i mene, kada bi se pitalo mene i Faruka i kada bi odnosi bili kao između nas dvojice, bili bismo, možda, i najljepšu državi na svijetu. Ne možda, nego bi sigurno bili. Imali bi uređenu državu i nacionalno i ovako, i onako, i svakako“, tvrdio je Goran za Anadolu Agency.

I Goran i Faruk sa porodicama kane ostati do kraja života u Banjaluci i BiH.

„Svaka zemlja koja izađe iz rata ima poteškoća. Dolaze bolji dani. Od 1998. godine kada sam se vratio u BiH ima pomaka, i to dobrih“, misli Faruk.

„Da ne mislim da nema suživota ne bi se ni vratio iz Amerike“, poručio je Goran zagrlivši svog prijatelja dok je govorio.

Goran se u Banjaluku vratio da živi 2005. godine, nakon što je otišao iz grada 1992. godine.

„Amerika je zemlja lažnih osmijeha. Gledaju vas, smiju vam se i varaju vas“, smatra Goran, da bi o svojoj BiH rekao: „To je zemlja čestitih ljudi, iskrena. Još uvijek u njoj ima više dobrih nego ružnih ljudi“.

Dorisino pismo

Javila mi se juce Doris Kashala. Zbog straha od kompjuterske zaraze obicno ne ulazim u odnose sa nepoznatim osobama bilo kojeg (s)pola i brisem emailove bez otvaranja, ali ovog puta radoznalost bi jaca od razuma. I evo sta i kako mi Doris pise. Ocito je da je neko koristio sofrver za prevodjenje i evo kakva papazijanija mi stize. Vjerovatno ste i vi dobijali slicne ponude i vjerovatno znate vise od mene sta sada mogu da ocekujem, da li cemo ja i moj kompjuter zavrsiti kao nekada Djura Jaksic?
Ako vas interesuje pismo mozete procitati bez straha od zaraze jer ako se ista desi - desice se meni.

*************************
Pozdrav najdraži jedan ,Znam da ovaj mail će doći do vas kao iznenađenje jer nismo imali susret ili prethodnu korespondenciju , molimo vas da medvjed sa mnom zbog neugodnosti , ja stvarno željeli imati dobar odnos s vama , a ja imam poseban razlog zašto sam odlučio pisati vam zbog žurnosti mojoj situaciji .
To mi daje više radosti jer ne vjerujem da smo oboje moraju biti otvoreni i iskreni kao da znaju jedni druge duboko dolje , dijele moje samoće i misli , prije nego što sam nastaviti dalje neka mi se predstavim u potpunosti za vas ,
Ja sam gospođica Doris Kashala iz Goma , Demokratska Republika Kongo , ja sam tražitelj azila ovdje u Dakar , Senegal , Zapadna Afrika . Ja sam 23 godina lijepo jednom mlada crna afričke žene ,lako ide , iskren, brižan , pristojan, skroman , pun ljubavi , mirna . Ja ću kao da se prijave kroz ovaj medij za suradnju i osigurati priliku za ulaganje i napraviti zajedničku tvrtku s vama u vašoj zemlji .
Imam znatan kapital količinu novca pohranjena u banci u Velikoj Britaniji po mom pokojnom ocu koji sam časno namjeravaju investirati u vašoj zemlji u vrlo unosan poslovni pothvat koji ste savjetovati i izvršitirekao pothvat tamo za obostranu korist od nas oboje . Vaše mogućnosti suradnja je postala moj poslovni partner u vašoj zemlji i stvoriti ideje o tome kako će novac biti uložen , ispravno upravlja ivrsta ulaganja nakon novac je prebačen na vaš pritvora uz pomoć i podršku . U međuvremenu , o isticanju svoje spremnost da obrađuju ovu transakciju iskreno štiteći svoje interese , a po prihvaćanju ovog prijedloga , ja bih vas opskrbiti s punim detaljnim informacijama , postupak, iznos uključivati ​​i međusobno dogovoriti o vašem interesu postotni udio ili holdinga za pomoć ja bi osigurali oslobađanje depozita i ulaganja novca u zemlji pod pravilnog upravljanja i njegu .
Ja ću biti drago da rezerviraju ovaj poštovanje i priliku za vas , ako to žele , ali ne pozivam vas da dajte stvar hitnu pozornost koju zaslužuje . Ako ovaj prijedlog je prihvatljiv od strane vas , molim vas ne čine nepotrebne prednost od povjerenja sam darovati na vas , i vaše hitno odgovor je vrlo potrebno , za detaljnije informacije . Ja ću vam poslati moju telefonski broj na zahtjev . Radujemo se Vašem iskrene i pozitivan odgovor i međusobnog zdravog poslovnog odnosa s vama .
Srdačan pozdrav ,
Doris

Tri romske pjesme

(Na prostorima nekadašnje Jugoslavije, živi i stvara pedesetak romskih pjesnika.MM)

******

Jovan Nikolić (Srbija)

Zavet

Sina ako ikad dobijem

Sa majčine sise pravo u kavez ide

Hraniću ga živim mesom

Umesto igračaka

Uneću mu šumske zveri

Nek se njuše

Nek se kolju

Nek nauči njihov jezik

I

Kad mečku napastvuje

Biće spreman za nevestu

Kad kurjaku kičmu slomi

Znaću da mi trud ne beše uzaludan

Kad odgrize čedo

Moju ruku što ga hrani

Pustiću ga među ljude.

******

Šemso Avdić (BiH)

Zašto me ne rodi neka druga žena

Spavam ispod čerge čistih duša,

uplašeni glas djece me probudi,

čuje se plač i metež Cigana,

oštri glasove maskiranih ljudi.

Kroz plač ono me doziva

i daje mi ruku ispruženu,

Zašto opet bježati! A kuda?

Opet gubim, nadu izgubljenu.

Uzeh ga tiho u naručje,

mjesto mu vlažno osta.

Oh! Kad bi bar za njega

pod nekim nebom, bilo sreće dosta.

Putujemo dalje u neizvjesnost,

šta se tu može?

Ono i ne sluti šta nam se sprema,

Ulij nadu Ciganinu, Bože!

jer on traži sreću koju nema.

On tako malen, al suzu pustio nije,

sudbina šiba, pred nama je put,

on mi pruži ruke i nevino se smije.

Bože! zašto nas vječno prokletstvo prati?

Što me ne rodi neka druga žena,

već baš ti… najdraža Ciganko mati!

*******

Fari Ibraimovski (Hrvatska)

Oči moje majke

Lijepo je gledati plavu sliku neba

u zrcalu vode.

Diviti se zvjezdanom prostiraču u valovima mora.

Još je veće zadovoljstvo gledati oči moje majke.

Biti zagrljen jednim pogledom.

Kad nema njezinih očiju, ja sam tužan.

Osjećam da mi je hladno, znam da sam sâm.

Njezine me oči griju, miluju, usrećuju.

Ponekad zaluta suza u njeno oko.

To je i moja suza.

Svaka majčina suza kaplje po mom srcu.

Lari: One Night of Art‏

I am sending this mail to all my friends as an information about the show at which I will participate with my works as well as an invitation for those who will like to attend. The event will take place at the Salon (more details in the poster below) and there will be more than 40 visual artists, 5 poets and live music with 5 bands. Beside the poster an interview that I gave to reVerb.com (one of the organizers) in anticipation to my participation to the event.
http://reverb.mn/news/1/posts/2013/11/05/664_vladimir_stupar

Angel: Jack i Messi

Boise,9.November 2013.
Poslednja Jack-ova nogometna utakmica ove godine i od 6 golova
njegovog pobjednickog tima je dao 3! Ne znam od koga je kopirao
slavlje poslije gola,ali kada sam ga sutradan pitao da li mi moze tu
radost ponovo pokazati bez ustrucavanja je podigao ruke...Nevjerovatno
ponosan na svoj "ucinak" na tekmi i mislim da bi bio spreman da
zamjeni povredjenog Messija na utakmici BiH-Argentina 16.Novembra u
S.Luis-u(USA)!
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Ljilja M.: Čovjek ovom vremenu potreban

(''Ljeto'', Albera Kamija)

Ljeto je iza nas, već je prošlo i dosta dana jeseni , a ja propuštam da nešto kažem o zbirci eseja Albera Kamija koja me odavno oduševljava. Jer ''Ljeto'' je -  ljeto  Kamijevog  stvaralaštva.  Novembar  je i vijest da je prošlo sto ljeta od rođenja Albera Kamija koristim kao povod da već jednom napišem nešto što odavno želim.

Baš sada, kada je uz mene roman Žarka Lauševića, (''Druga knjiga'' - dnevnik jedne robije), knjiga koju čitam vrvi pitanjima i dilemama u Kamijevom maniru… još jedan razlog da podsjetim na  pisca koji je obilježio evropsku književnost prošlog stoljeća..

Alber Kami je intelektualac koji je reprezentativno  označio filozofsku i umjetničku misao jednog vremena. Iz srednjoškolske lektire svježi su nam ''Stranac'', kratki roman o čovjeku i besmislu kao i ''Kuga'' koja je metafora svih nevolja koje snalaze čovječanstvo... A pamti se i po mnogim dramskim tekstovima,  nekada nezaobilaznim u repertoaru avangardnih pozorišta, te meni posebno dragim, kasnije otkrivenim, esejima.

Rani gubitak oca, požrtvovnost majke u želji da sinu obezbjedi normalan život i školovanje... ukratko teško djetinjstvo prethodi Kamijevom studiju filozofije u Oranu koji je sa mediteranskim departmanima Alžira tada pripadao Francuskoj. Prihvatao se različitih poslova da bi obezbijedio sredstva za studije, a tuberkuloza ga je zaustavila u daljem akademskom napredovanju. Još kao student piše, prevodi, postavlja pozorišne komade, glumi... U društvu sa mladim intelektualcima brani svoje ideje koje počivaju na svijesti o tragici čovjeka tog vremena. U Drugom svjetskom ratu aktivan je u Pokretu otpora.

Nobelovu nagradu za književnost primio je 1957. godine. Tom prilikom se apostrofira esej ''Razmišljanja o giljotini'', jedan od najznačajnijih ikad napisanih tekstova u borbi protiv smrtne kazne u kome Kami kaže da ''ni u srcima ljudi, ni u prirodi društva neće biti stabilnog mira do onog trenutka kada smrtna kazna bude van zakona".

Da bi razradio osnovnu ideju svog Stranca, Kami piše filozofski esej o apsurdu -''Mit o Sizifu''. Analizirajući osjećaj apsurda  uvjeren je da se njegovo rješenje ne može tražiti u samom čovjeku. Rješenje apsurdnog stanja nalazi u revoltu koji omogućava čovjeku da život proživi dostojanstveno. Kao simbol čovjekovog revolta protiv njegove sudbine Kami promoviše lik Prometeja (esej ''Prometej u paklu'').  Za izlaz iz beznađa apsurda Kamijeva misao vodi u akciju, u pobunu, korisnu za čovjeka. A revoltom se izražava kolektivna svijest i, parafrazirajući Dekarta, Kami zaključuje: ''Pobunjujem se, dakle, mi postojimo! ''

Prometej i Sizif su  dva simbola koja vode rješenjima tako da ''ideju revolta može pratiti i uzajamno razumijevanje i solidarnost'', naprimjer. A daljim analizama u svojim esejima Kami dolazi do ljepote,  do ideja koje su nastale u mediteranskom podneblju, a prije svega u klasičnoj Grčkoj... analizom revolta dolazi do umjetnosti kao njegovom posljednjom perspektivom. ..

''... A ipak priroda je još uvijek tu. Ona suprotstavlja svoja mirna neba, i svoje razloge, ludilu ljudi. Ali Grci nikad nisu rekli da granica nikad ne može biti prekoračena, ona postoji i onaj ko se usudi da je prekorači biva kažnjen bez milosti. Ništa u današnjoj istoriji to ne može poreći.

I istorijski duh i umjetnost hoće da izmijene svijet. Ali umjetnik, po nekoj obavezi svoje prirode, poznaje sopstvene granice, dok ih istorijski duh ne poznaje. Zato je kraj ovog drugog tiranija, dok je strast onog prvog sloboda. Svi oni koji se bore za slobodu, bore se u krajnjoj liniji za ljepotu... '' (esej ''Jelenino progonstvo'')

Estetski ciljevi za Kamija imaju težinu revolta: ''puna afirmacija revolta je u pravom stvaranju, ona je u umjetnosti''.

U sadašnjoj plimi apsurda osjećam da još uvijek treba čitati Albera Kamija i da svijet vapi za reafirmacijom njegovog djela. I njegovih sljedbenika.

(Ne doživjevši ni pedeset godina života, Aber Kami je poginuo u automobilu koji je vozio njegov izdavač, čuveni Mišel Galimar. Apsurdno.)

Ljilja M.

Sule: „SNOVI I OSTALE PRIČE“- U PELAGIĆEVOJ 25. No.1

REPERI – UMJESTO FUSNOTE

Kad god prolazim, namjerno ili slučajno, ulicom Vase Pelagića, obavezno pogledam da li su još tu jedini preživjeli reperi mog djetinjstva, jedan dud i jedna „smrdljika“. Dva stara stabla ispod kojih se odvijalo skoro cijelo moje predpubertetsko doba.

Na moje veliko zadovoljstvo, oni su još tu i podsjećaju nas koji smo tu rasli na vrijeme kad smo bili klinci.

Nažalost, ta dva stara stabla su posljednja dva simbola jednog dobrog starog vremena, kad je ulica Vase Pelagića bila prepuna djece, kad se pucalo karabitom, iskopavali stari bunari, pronalazile neeksplodirane bombe i švapski šljemovi, igralo „zungele“, „pirus pale“ i „trule kobile“ a, Boga mi, i „anjca“ „poklape“ i „par − nepar“.

                        

        Klinci Iz Pelagićeve ispod jedne stare jabuke pored Primusove bašte.

Ja sam onaj što trlja oko

Ispod tih stabala smo se satajali prije svakog polaska u školu ili u avanture zvane Halilovac, zaleđene bare na Banjalučkom polju,  kao i prije pohoda na Primusovu baštu ili prije polaska u ratni pohod sa nekim drugim „plemenom“. Izgleda da su baš taj dud i ta „smrdljika“ jedini u ovoj priči ostali vječni, sve se promijenilo, pa i mi koji smo tu rasli. Ulica Vase Pelagića nikad više neće biti ista.

Bilo je tu još znamenitih i veoma važnih mjesta na kojima su se ili u kojima su se odvijale „igre bez granica“ klinaca iz naše ulice. Tu počasno mjesto pripada „ruševini“, pa zatim dolaze „kamenice“, „bašta“ i Primusova bašta, bare na Banjalučkom polju, Hali-gali, Momina veš-kuhinja, skladište „Usluge“ ili skladište „Lesnine“ , „šupara“, „socijalno“, Gradski stadion, „Mali logor“, Muratova kafana, pas  po imenu Tara itd. itd.

Gledajući iz pravca grada, odnosno iz pravca Muratove kafane, u narodu poznate pod imenom „Tri dlake“, ulica Vase Pelagića je, kao i svaka druga ulica, imala dvije strane, desna strana je bila „oficirska“, a lijeva „civilna“. Naime, sa desne strane ulice nalazile su se nove zgrade u kojim su živjela vojna lica, a sa lijeve − starije − prije rata izgrađene zgrade u kojima su živjeli civili, pa otud i ti nazivi strana ulice.

Desna strana je pripadala Sijuksima, a lijeva Apačima. Naravno, poglavice tih plemena pripadali su starijoj raji.

U to vrijeme je starija raja bila gospodar svega i svačega u ulici, a mi klinci smo bez pogovora morali izvršavati sve njihove želje i pri tom smo morali biti sretni što smo uopšte bili primijećeni.

Ni sam prilaz našem dijelu ulice nije uvijek bio lak i jednostavan. Ako ideš desnom stranom, vrlo lako možeš nabasati na Kostu Grka, kojem đavo ili neki samo njemu znani 'odža kukom vadi dušu i „baca gent“. A ako ideš lijevom stranom i prolaziš pored kuće Vlade Miloševića, može te sa ograde zaskočiti Tara, jako opasan pas. Čovjek − stranac se u oba slučaja za tili čas nađe u vrlo teškom položaju.

A ako taj čovjek − stranac baš nema sreće, u daljnjem napredovanju kroz ulicu Vase Pelagića vrlo lako može naletiti na Jozu koji „gospožama“ pokazuje ono čime ga je Bog jedino obdario.

Luda ulica, nema šta.

Ludost ove ulice svojevremeno su na svojoj koži osjetila i dva jako poznata lika, Arsen Dedić i Radivoje Korać, koji su u našem gradu služili vojsku.

Svaki dan su u isto vrijeme prolazili ulicom noseći hranu u dom JNA.(misli se na stari dom JNA, koji se nalazio u ulici Borisa Kidriča, sada Kralja Alfonsa XIII), gdje su bili stacionirani.

I naša ulica je dala neke poznate face. To su, prije svega, košarkaši „Partizana“ i „OKK Beograd“ Bato Jelić i Blaž Kotarac, kao i sportski novinar Mirko Kovačević.

Kad već pominjem Mirka Kovačevića, dužan sam napomenuti da je njegovo umjetničko ime u ulici bilo „Ćopa − Evropa“...

(Nastavice se)

Little Sule

Ne sjedi u kuci....

...izidji napolje i uzivaj u prirodi!

... ostani u kuci !

Mario M.: Sličice iz Banjaluke (4)

Viseci vrtovi

 Mladi

Ne da se 

 Nekad kuca

 Rosulje

 Spomen ploca

Steelers