Allman Brothers Band "Southbound" 11-22-2010 "Another One For Woody"

Pismo Timothyja Byforda: U Titovoj Jugoslaviji sam našao slobodu

Timothy Byford (25 July 1941 – 5 May 2014)

(Znali smo ga kao autora kultnih dječijih serija: Neven, Poletarac, Nedjeljni zabavnik, Tragom ptice Dodo, Babino unuče, Metla bez drške... Timothy John Byford rođen je na jugu Engleske. Došao je u Jugoslaviju 1972. godine kao mladi redatelj s ekipom BBC-ja da u koprodukciji s Televizijom Beograd napravi dječiju emisiju i - ostao tamo da živi. 

Serija Nedjeljni zabavnik za koju je bio redatelj i jedan od scenarista, snimljena je u produkciji TV Sarajevo. 

Prošle je godine Byford konačno dobio i nacionalnu penziju od Srbije, čiju je kulturu toliko zadužio.

S teškom bolešću borio se posljednjih devet godina. U početku je išao na hemoterapije, a kasnije je zavisio od lijekova koji sadrže morfij neophodnih pacijentima koji imaju jake bolove.

''Ako povremeno čujete vrisak sa Zvezdare, moguće je da sam to ja, jer zavisim od određenog lijeka protiv bola kojeg više nema u apotekama. Znam da nisam sam, ali volio bih da čujem za bilo kog političara koji je ostao bez lijeka od koga zavisi", objavio je prije godinu.)

Jasminka Griffin jedna je od mnogih osoba čije je djetinjstvo on obilježio. Jasminka je objavila kako je prije nekoliko godina pisala Byfordu povodom emisije u kojoj Đorđe Balašević pjeva o Titu. Učinilo joj se da je riječ o indoktrinaciji pa je odlučila da se obrati samom Byfordu koji joj je poslao sljedeći odgovor:

"Draga Jasminka,

Hvala ti na poslanom mailu. Drago mi je što si uživala ponovo gledajući Poletarca i drago mi je što imam priliku da odgovorim na tvoj upit o umjetničkim slobodama koje imaju scenaristi /tekstopisci.

Namjerno sam odabrao za objavljivanje prvu polovinu sedme epizode, jer se odnosi na predsjednika Tita. Kada sam pisao scenarij imao sam potpunu slobodu da pišem šta god sam želio i namjerno sam posvetio polovinu ovog programa čovjeku koga poštujem i u čijoj sam zemlji proveo 10 divnih godina. U vrijeme prvog prenosa, on je bio bolestan – umirao je – u bolnici u Ljubljani i bio sam ponosan što sam uradio nešto čime sam izrazio svoje poštovanje čovjeku koji je, uz sve svoje greške (znam da je bio odgovoran za nebrojene smrti, ali, također je to bio i Sir Winston Churchill, koji je naredio bombardiranje Dresdena sa ciljem ubijanja što je više civila moguće, da ne pominjemo njegovu odgovornost za postratnu situaciju u Istočnoj Evropi – i još uvijek ga tretiraju kao nacionalnog heroja, iako je, prema današnjim kriterijima, bio ratni zločinac), bio karizmatični gospodin. 

Znam jako mnogo ljudi koji su plakali kada je on umro, a koji su pljuvali na sjećanje na njega nekoliko godina kasnije. Kada sam bio dijete, imao sam obavezu da budem kršćanin I idem u crkvu svake nedjelje I morali smo voljeti I poštovati kralja. I ovo je bilo ispiranje mozga.

Posebno sam poznat po dvjema serijama – Neven i Poletarac. Iskreno ti mogu reći da ovakav program nikada ne bih mogao napraviti na BBC-u, gdje reditelji mnogih odjela moraju praviti programe koje im producenti kažu da prave, dok sam dolaskom u Jugoslaviju (odabrao sam da živim u Jugoslaviji, ne Srbiji – da sam došao 20 godina kasnije, sigurno ne bih ostao), našao televizijsku kompaniju koja je željela promjene, koja je željela eksperimentiranje, i stoga sam mogao da se razvijam na moj način, kao reditelj. 

Kada sam napravio kratki film u stilu Nevena, za BBC serije, rečeno mi je da moram mijenjati svoj stil ili napustiti program – odabrao sam napuštanje programa.

Sloboda koju sam otkrio kada sam došao u Jugoslaviju – Titovu Jugoslaviju, koja je bila visoko poštovana od strane svih iz Velike Britanije – bila je tako osvježavajuća. Poletarac je dobio prvu nagradu na festival Međunarodnih dječijih programa Prix Jeunesse u Minhenu (Children's Programmes festival Prix Jeunesse) 1980. godine. Moj bivši producent sa BBC-a je bio tamo i odnio je snimak Poletarca u Englesku, kako bi ga pokazao rediteljima kao, kako je to ona rekla “primjer kako pripremiti program za predškolsku djecu”.

Kada sam nekoliko godina kasnije posjetio BBC, nekoliko mojih bivših kolega je izrazilo zavist u odnosu na moje umjetničke slobode, i kada sam usporedio ono što sam uradio tokom prethodnih 12 godina, sa onim šta su oni uspjeli da urade, uvidio sam na šta misle. Oni su imali sjajne ideje, ali niko od njih nije uspio da ih realizira. Toliko o demokratiji.

U to vrijeme sjećam se da sam čitao intervju koji je Andrei Tarkovsky dao američkim novinama. Reporter ga je pitao kako je bilo raditi suočavajući se sa svim tim cenzurama. Njegov odgovor je bio taj da možda većina njegovih filmova nije prikazana u Sovjetskom Savezu, ali je bar bio u mogućnosti da napravi filmove koje je želio napraviti, čak iako su oni bili za ograničen broj publike.  Rekao je da je prava cenzura postojala u SAD-u, gdje su reditelji mogli praviti filmove koji će biti uspješni u kinima i zarađivati puno novca.

Cijeli moj TV opus je pripremljen u komunističkoj Jugoslaviji. Pogledajte TV u demokratskoj Srbiji. Upravo sam počeo raditi kao savjetnik pri Dječijoj TV na RTS-u, i za mene je očigledno da je danas nemoguće praviti programe kao što su Neven, Poletarac I Nedeljni Zabavnik.

Nadam se da sam odgovorio na tvoje pitanje, iako ćeš možda biti razočarana nekim aspektima mog odgovora. Cijenim Tita i njegovu Jugoslaviju i plačem nad raspadom tako divne zemlje – i ponijeću svoju nostalgiju u grob, ma koliko mi ljudi govorili da su moja osjećanja pogrešna/ zavedena."

(portal Radio Sarajeva)

**********************************************

Jasminka Griffin

· Dublin, Ireland 

Goodbye, Timothy Byford. Loved watching "Poletarac" and "Neven" as a child. As I was too young, I wasn't aware that these amazing TV shows for children were made by a British guy who came to Yugoslavia for work, found love, and stayed with us... until the end.

Few years ago, I saw a video clip from "Poletarac", in which Djordje Balasevic sang about Tito. Even "padezi" (declination of words) were explained using Tito's name (by coincidence, the anniversary of Tito's death was yesterday!)

What I have seen in that video clip was cultivating a myth of Tito's greatness, and indoctrination. So I asked Timothy about it. And received a well thought out, beautiful response.

I was only eight years old when Tito died. I am not best qualified to make judgements or comments on what Tito's rule "was really like". The thing is, there will never be a unique and undisputed view of those times so many of us grew up in. But we will all agree that "Neven" and "Poletarac" brought smiles, light and happiness into our childhoods. Let's see what the great man

Tim had to say:

"Dear Jasminka,

Thank you for you e-mail. I'm glad you enjoyed seeing Poletarac again, and I'm glad to have the opportunity of answering your query about the artistic freedom of scriptwriters.

I deliberately chose to post the first half of the 7th episode because of the references to President Tito. When I wrote the scripts I had total freedom to write whatever I liked and I deliberately chose to devote half this programme to a man whom I respected and in whose country I had spent ten beautiful years. At the time of the first transmission he was ill - dying - in a hospital in Ljubljana and I was proud to have done something to express my respect for a man who, with all his faults ( I know he was responsible for countless deaths, but then so was Sir Winston Churchill, who fire-bombed Dresden with the aim of killing as many civilians as possible, not to mention his responsibility for the post-war situation in Eastern Europe - and he is still treated as a national hero, although by today's criteria he was a war criminal) - was a gentleman with charisma.

I know quite a number of people who wept when he died and the spat on his memory a few years later. When I was a child I was obliged to be a Christian and go to church every Sunday and we all had to love and respect the King. This was also brainwashing.

I am well-known for two series in particular - Neven and Poletarac. I can tell you quite honestly that I could never have made these programmes in the BBC, where directors in most departments have to make the programmes the producers tell them to make, whereas when I came to Yugoslavia (I chose to live in Yugoslavia, not Serbia - if I'd come 20 years later i certainly wouldn't have stayed) I found a television company that wanted change, that wanted to experiment, and thus I was able to develop as a director in my own way.

When I made a short film in the style of Neven for a BBC series, I was told that I either had to change my style or leave the programme - I chose to leave the programme.

The freedom I discovered when I came to Yugoslavia - Tito's Yugoslavia, which was highly respected by everyone in the UK - was so refreshing.. Poletarac won first prize in the International Children's Programmes festival Prix Jeunesse in Munich in 1980. My former producer from the BBC was there and took a video of Poletarac back to England to show her directors, as she put it "how a programme for pre-school children should be made".

When I visited the BBC a couple of years later, several of my former colleagues expressed their envy at my artistic freedom, and when I compared what I had done during the previous 12 years with what they had managed to do, I could see their point. They had had excellent ideas, but none of them had been able to realize them. So much for democracy.

At about that time I remember reading an interview Andrei Tarkovsky gave to an American magazine. The reporter asked him what it was like working with all the censorship he was confronted with. His answer was that maybe most of his films had not been shown in the Soviet Union, but at least he had been able to make the films he wanted to make, even though they were for a limited audience.
He said real censorship existed in the USA, where directors could only make films that were going to be successful at the box office and make lots of dollars.

My entire television opus was made in communist Yugoslavia. Look at television in democratic Serbia. I have just started as consultant in Children's television, RTS, and it is obvious to me that it is absolutely impossible today to make programmes anything like Neven, Poletarac or Nedeljni Zabavnik.

I hope this answers your question, although perhaps you may be disappointed at some aspects of my answer. I respected Tito and his Yugoslavia and I weep for the break-up of such a beautiful country - and I shall take my nostalgia to the grave, however much people tell me that my feelings are misguided."

e-Novine: Splitski gradonačelnik među crnim košuljama

Isti dan kada je predsjednik Hrvatske Ivo Josipovic u Jasenovcu govorio o pobjedi anifasizna nad fasizmom u svijetu i u Hrvatskoj, kada je istakao da danassnja Hrvatska nije nasljednica fasisticke  Hrvatske porazene u drugom svjetksom ratu i kada je osudio zlocine pocinjene i u Jasenovcu za tu Hrvatsku, na drugom kraju, u Dalmaciji, u Splitu, gradnacelnik tog grada obiljezava pobjedu nad fazismom prisustvom svecanom otkrivanju spomenika fasistickoj IX bojni HOSa... Uostalom procitajte i zakljucite sami...

*******************

Na dan kada je ceo antifašistički svet obeležavao Dan pobede nad fašizmom, u Splitu je prvi čovek grada prisustvovao svečanom otkrivanju spomenika IX bojni HOS-a, nazvanoj po ustaškom pukovniku Rafaelu Bobanu

Deklarativni socijaldemokrata i gradonačelnik Splita Ivo Baldasar odabrao je da Deveti svibnja provede u društvu štovatelja crnih košulja i poglavnika Ante Pavelića, te je došao na otkrivanje spomenika IX bojni HOS-a, koji je postavljen u Ulici Ruđera Boškovića.

Postavljanje spomenika odobrilo je Gradsko vijeće Splita još za mandata Baldasarevog prethodnika, živopisnog Željka Keruma, no sadašnji gradonačelnik očito s tim obilježjem nije imao nikakav problem.

A, trebalo bi. Spomenuta bojna HOS-a je, naime, ustanovljena u jesen 1991, godine, ali, kako podseća Lupiga, kao datum osnutka uzima 10. travnja 1991. godine uz sve prateće poklike Anti Paveliću, Maksu Luburiću i ostalim sramotnim pojedincima koji su kolaborirali sa nacizmom i fašizmom za vrijeme Drugog svjetskog rata.

No, Baldasar, inače prvi gradonačelnik jednog grada u Hrvatskoj koji je stao na čelo Povorke ponosa, pokazao je da su granice njegove tolerancije dovoljno široke da prime sve koji drugačije misle, čak i kada promiču mržnju. I više od toga. Lupiga piše da naslednik Željka Keruma ne samo da je zapljeskao kad je ratni zapovjednik postrojbe pukovnik Marko Skejo povikao: "Za dom spremni"; nego je u govoru 9. svibnja opisao kao "dan pobjede nad antifašizmom". A onda je na svoj freudovski lapsus splitski gradonačelnik reagirao priglupim smijuljenjem - što je naišlo na odobravanje gomile crnokošuljaša.

Svečanosti su, osim Baldasara, prisutvovali splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja, veliki broj bivših pripadnika te vojne formacije, kao i njihov osnivač Dobroslav Paraga.

“Hrvatski branitelji ne smiju dopustiti da se Hrvatska ponovno okupira iznutra i izvana, ne smijemo šutke promatrati gay paradu u kojoj se zloupotrebljava hrvatska policija, ne smijemo gledati kako se uništava hrvatski nacionalni identitet. Hrvatski branitelji moraju poštivati samo onu garnituru koja će štititi hrvatske nacionalne interese”, poručio je među ostalim Paraga.

Spomenik je blagoslovio don Tomislav Čubelić, koji je istaknuo da je “hrvatska država nastala na krvi, patnji i boli”. “Ne trebamo čekati da se sve odluke važne za Hrvatsku donose iz gradova koji počinju na ‘B’ – Hrvatska ima dovoljno ljudi koji će je znati voditi”, dodao je.

Ako se malo potrudi, možda splitski gradonačelnik nađe neko radno mjesto i za sebe. Oprostiće mu Paraga njegovu sramnu socijaldemokratsku prošlost.

MM: Sličice iz Banjaluke

Isus

Knjizara Kultura

Knjizara na otvorenom

Centralna Banka

Fabrika Drave, Zete, Ibra, Hercegovine...

Ulicni muzicari

Majski izlog

Motike

Obnovljeno turbe admirala Halila

U sluzbi mira i slobode

Dan Pobjede !‏

Kaze moj drrug Zeljo Saric:
"-Kako je moguce da na ovom “nasem” sajtu,niko ne spomene 9.Maj - Dan Pobjede?!?

Zar smo toliko obuzeti sobom,da smo smetnuli s uma,sta bi i gdje bili,da nije bilo nasih starih,nase borbe i pobjede u II Svj.ratu?

S.F.-S.N.

Drugarski,Zeljo !"

******************************

U pravu je moj drug. Vjerovatno se i vecina vas slaze s njim. Ali vjerovatno sam u pravu i ja kad kazem i svom drugu i vama koji se slazete: "...da je bilo ko od vas poslao prilog, "Dan pobjede" ne bi bio promasen." 

Evo, dajte sebi zadatak da za slijedecu godisnjicu ovog vaznog dana posaljete neki svoj prilog i ja cu ga sigurno objaviti.

Kad vec pozivam na saradnju i pomoc, moram reci da sam u dane kada sam pokretao ovaj blog ocekivao vise saradnje i pomoci od vas sviju koji ga i danas citate. Mnogi moji drugovi su profesionalno ljudi "od pera". Ocekivao sam da ce nam oni pomoci da napravimo pravi  nas ( a ne "nas") banjalucki blog. Ocito je da to ne ide. Iako je blog u nesto vise od cetiri godine citan preko pola miliona puta, iako se svaki dan pojavljuju oni koji za blog nikada ranije nisu culi i postaju stalni citaoci, iako ga citaju i mladi - ja nekako nisam zadovoljan. Ocekivao sam da ce se veci broj vas, mojih drugara ali i vas sa kojima se ne poznajem licno, ukljuciti i uciniti ga raznovrsnijim - boljim. 

Hajde da danasnji dan 11. maj proglasimo "Danom pobjede nad nasom ljenoscu i ocekivanjem da nam se sve pruzi na tacni". I pocnimo pripremati svoj prilog nasem sajtu. Kada bi bar vas deset poslalo jedan prilog, jedno vase sjecanje, vase razmisljenje, vasu danasnjicu, vase planove, vasu radost, podijelio vasu tugu... bar jednom u mjesecu- ovo bi bio najbolji banjalucki site i bio bi zaista NAS.

Ovako, da nije Maria,  i mene bi vec ljenost i svakodnevnica pobijedili i blog bi nestao.

*******************************

Moj drug Zeljo je poslao i slijedece:

http://www.frontal.ba/novost/69203/obiljezen-dan-pobjede-nad-fasizmom-u-banjaluci-

…"Uz brojne zvaničnike, vijenac na Spomenik žrtvama fašizma položiće i gradonačelnik Banje Luke, Slobodan Gavranović.

   Dan pobjede nad fašizmom obilježava se u znak sjećanja na dan kada je nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu”.

http://www.rtvusk.ba/content/u-banjaluci-obilje%C5%BEen-dan-pobjede-nad-fa%C5%A1izmom

-Obiljezena 71.godisnjica Bitke na Neretvi..

http://www.prozor-x.com/prozor/obiljezena-71-godisnjica-bitke-na-neretvi.php

http://www.prozor-x.com/bih/dan-pobjede-nad-fasizmom-zastava-srbih-postavljena-i-u-banjaluci.php

U zdravom tijelu - zdrav duh!

Generacija

Sedela sam u čekaonici kod zubara i primetila diplomu zubara,
čije ime i prezime mi je bilo jako poznato.

Tako se zvao jedan lepotan koji je nekad davno išao u moj razred,
i ja sam bila potajno zaljubljena u njega.

Međutim, čovek koji je ušao u ordinaciju nije bio on,
već neki ćelavi i sedi dedica, izboranog lica, s debelim naočarima.

Ipak, kad sam sela na stolicu, nisam mogla izdžati i upitala sam ga:
"Da li ste vi išli u 2. gimnaziju?"

Rekao je: "Da, maturirao sam 1973. godine. Otkuda znate?"

"Pa bili ste u mom razredu!" odgovorila sam ushićeno.

I ONDA MI JE TAJ ODVRATNI, SEDI, ĆORAVI,
IZBORANI KRETEN REKAO:

"A šta ste predavali?"

Svetislav Basara: Kako je propao Prvi maj

Verovatno će ovo mnogim levičarima i radenicima zvučati krajnje čudno, ali ja, čestnejši Danasovi prenumeranti i komentatorski džabalučari, redovno „obeležavam“ Prvi maj. Dobro, de, ne ustajem baš zorom, ne prtim crveni barjak i ne odlazim na uranak u goru zelenu, ali se, da kažemo, osećam nekako praznično. Ostalo mi iz valjda detinjstva, kao posledica indoktrinacije. Istini za volju, Prvi maj je – bar takav je meni ostao u sećanju – bio najmanje „komunistički“ od svih SFRJotovih praznika, bio je nekako međunarodan, što će reći da se tom zgodom nije – bar ne mnogo – palamudilo o ofanzivama, tekovinama, pravcima razvoja i raznoraznim „skretanjima“. Ono, fakat, dok beše para, zveckalo se oružjem na takozvanim prvomajskim paradama, ama te su parade u estetskom smislu bile mnogo bolje, a u vojnom smislu mnogo bezopasnije od docnijih Grand parada.

Sad ću, dakle, da vas stavim na – ne trčite pred rudu, ne na Crven Ban, nego na krilo – i da vam ispričam kako je nekada bilo i kako je polako ali sigurno propadao Prvi maj. Kako je samo, tamo negde sredinom šezdesetih, naša socijalistička otadžbina bila lepo ukrašena. Na opštinske zgrade i komitete kačili su se (nipošto vešali) gigantski Titovi portreti (od kojih su većina bili čist kemp) i drečeće crvene parole prepune optimizma. Poslovođe prodavnica su se prosto utrkivale čiji će izlog biti lepše dekorisan. Ni kasapi nisu uzmicali. Iako je slika druga Tita okružena cvećem, svinjskim polutkama i goveđim glavama delovala i groteskno i krvoločno, niko nije dovodio u pitanje kasapsku odanost idealima naše revolucije. Radni ljudi, majku ti božju, moraju da jedu – mora da je to tako komentarisao najveći sin svih naših naroda i narodnosti.

Koji su, svi do jednog, odustali od preteranog ukrašavanja čim je Najveći sin premetnuo svetom i stvar sveli na sindikalni krkanluk. Najpre su, jedna po jedna, nestale drečeće parole. Onda su izostali Titovi portreti. Cveće, ruzmarin i šaš u izlozima prodavnica i kasapnica bolje i ne pominjati. Samo su idealisti iz bosanskih gudura istrajno, slovima od nekoliko metara, nastavili da po osojima ispisuju parole ŽIVIO PRVI MAJ. Moram da pohvalim i moj zavičaj. Nisu se olako predavali ni levičari iz ASO (Aktiv saveza omladine) Male Pačadžije, pitoresknog sela nadomak Bajine Bašte. Na pozidi one lakat-krivine ispod tunela na Nikolića brdu, pačadžijski aktivisti su, tamo negde, početkom osamdesetih, namalali poslednju parolu u burnoj istoriji radničkog pokreta Malih Pačadžija. Da l’ behu izgubili elan, da l’ je ponestalo farbe, to ne znam, bilo kako bilo, na lakat-krivini je decenijama pisalo kratko i jasno – Ž 1 M. Vreme je, međutim, učinilo svoje. Čujem se na dan Prvog maja sa svojim drugom, Rakićem, čovekom koji se razume u sahrane. Išao, kaže, Rakić nekim poslom u Užice, kad na lakat-krivini nema – Ž 1 M-a. Saprale ga kiše i snegovi. Eto, tako je, cenjeni publikume, propao Prvi maj.

Svetislav Basara

(iz ‘Danas’)

Voki Erceg: O BANJALUCI, U FORMI EPISTOLE

Pre svega, za mene je Banjaluka prošlost, dakle detinjstvo, fikcija. Ali kakva prošlost i kakva fikcija? Ne znam da li ti je poznato, nisam siguran da li sam ti ikad spominjao da sam odrastao na Korčuli? Da li sam ti ikada pričao u kojoj meri Mediteran utiče na mene, u prvom redu na moje pisanje?! Ta nepouzdanost u sećanje (dalje: u jezik), toliko se razgranala u mojoj imaginaciji da katkad pomišljam kako sam u nekom od prošlih života kočario, dakle živeo u stanju neprestanog odlaska / povratka. Istodobno mislim da pripadam poslednjoj generaciji koja je upamtila rat, ali, kao što znaš, mi ga nismo upamtili u njegovoj ogoljenoj, sirovoj formi, u agoniji (kratkom rezu), već u izvesnoj letargiji, pasivnosti, napokon – a ne želim da ovo zvuči grubo – u stilizovanom obliku.

Živim sa Natašom i sinom Koljom na jednoj mansardi podalje od Grada; noću sa prozora, dok posmatram grad, čujem pisak voza / vlaka, i uprkos protivljenju, shvatam da to ne može biti ni-je-dan drugi (tavni) vilajet.

Voki Erceg

(književna Banjaluka)

Slija Caje i Maria

Caja, Mario i Incelov neboder u pozadini.
Slika  je iz nekog proslog, retro vremena.

Vjerovatno zbog pozadine zadovoljava umjetnicke i tehnicke kriterije urednika uzBluza gdje je nedavno objavljena.
I meni se svidja jer su na njoj moji drugari.