Ante Tomić: Ova zemlja je dala Teslu, pa šta im bi

Recite i sami, tko se ne bi nasmrt prepao od činjenice da investira milijarde u zemlju koju vodi čudak što citira nekakve Vidovite Milane otprije dvije stotine godina

Živjeli su u devetnaestom vijeku u Kremni na padinama Zlatibora Miloš Tarabić i njegov nećak Mitar, dvojica neumivenih i krezubih čobana što su, vjerojatno od alkoholnog destilata kojega su u blatnjavim dvorištima sami nevješto pravili, vidjeli budućnost. Nađe se takvih budalaša svugdje na svijetu. Raščupani brđani s Apalačkog gorja u američkoj saveznoj državi Kentucky napiju se tako domaćeg kukuruznog viskija, kojega zovu moonshine, pa i njima pred oči dođu kojekakve stravične vizije, ali od toga nema znatnije štete.

Osim, naravno, za prorokova jetra i krvožilni sustav.

Međutim, u naših se naroda kazivanja omamljenih seljaka uzimaju kao sušta, neporeciva istina. Mi Balkanci, ovakvi lijeni i neobrazovani, nemajući strpljenja čitati debele i učene knjige, skloni smo idealizirati neukost do mjere da će nam se domaćin koji je prećerao sa šljivovicom činiti mudriji od svega znanja čovječanstva. Svi veliki liječnici i fizičari i kemičari i matematičari i njihova stroga znanstvena istraživanja za nas se mogu sakriti pred buncanjem nekoga tko se potpisuje otiskom palca, a jednom je neoprezno zaspao u rosnoj travi kod ovaca, pa se i od Tarabića isprela velika, divna legenda kako su sve pogodili, i s vremenom se njihovo proročanstvo tako neumjereno nakitilo da ne bi čudilo ni da se otkrije kako su oni, još onda, vidjeli sve pobjednike Lige šampiona i kako se jedan srećković iz Užica, što je njihove papire slučajno našao uzidane u temelje štale, grdno obogatio na sportskom klađenju.

Ništa zaista nevjerojatno na razvalinama civilizacije, slomu svih vrijednosti, užasnoj materijalnoj i duhovnoj bijedi u kojoj mi kao zvjerad živimo, pa ni da sam predsjednik države Tomislav Nikolić kineskom premijeru Liju Kećiangu prije neki dan reče:

„Bio je jedan čovek kod nas pre 200 godina, a bio je prorok, i nikada nije čuo za Kinu, ali je rekao: Doći će ljudi sa istoka - žuti ljudi i zavladaće svetom i piće vodu s reke Morave“.

Uvaženi Kećiang srećom je klasični komunistički funkcioner, dakle osoba bez ikakvog smisla za humor, inače bi zacijelo pomislio kako ga Nikolić zajebava. Po duši govoreći, Kinez se neočekivano dobro snašao i odgovorio nekakvom uljudnom, diplomatskom upadicom. Nije čak ni djelovao uplašeno, premda je vjerojatno osjetio zebnju oko srca. Pa recite i sami, tko se ne bi nasmrt prepao od činjenice da investira milijarde u zemlju koju vodi čudak što citira nekakve Vidovite Milane otprije dvije stotine godina?

Kratko nakon toga diplomatski je posjet završio, a nama ostaje samo nagađati što bi se tu još događalo da je potrajao. Možda bi Nikolić uzeo Kećiangu gatati iz jagnjeće plećke? Ili bi mu bacio grah? Gledao u kašike? Lijepo ih mogu zamisliti, visoka delegacija popila je kafu i okrenula šolje. Nikolić je stavio naočale. Zamišljeno zuri u šare smeđeg taloga na dnu. Zabrinuto vrti glavom dok gost iz daleke prijateljske Kine kao na iglama čeka njegov sud.

„Vidim ti ovde“, počne napokon predsjednik Republike Srbije, „jednog žutog kera sa tri noge kako liže sladoled.“

„Šta do znači?“

“Umreće ti tašta”, objasni mu Nikolić samouvjereno, glasom koji ne ostavlja ni trunka sumnje.

„Liu Yiqing će umreti!“ krikne hvatajući se za srce Kećiang, koji je vrlo vezan za majku svoje supruge.

Bogu hvala, Kinezi su otišli prije nego se Nikolić stigao razmahati i pokazati svu raskoš svoga talenta. Sve je na kraju dobro ispalo. Premijer je samo možda, ulazeći u crnu limuzinu koja će ga odvesti na aerodrom, svome najbližem suradniku zapanjeno kazao:

„Neobičan ovaj Nikolić.“

„O, pa nemojte tako“, odgovorio mu je ovaj. „On je ipak vladar jednoga naroda u kojemu se rodio Tesla.“

„Nikola Tesla? Hoćeš reći da su Srbi dali najumnijeg čovjeka našeg doba?“

„Tako je.“

„Pa šta im se u međuvremenu dogodilo?“

„Duga je to priča”, odgovorio je suradnik. „Duga i tužna priča, moj premijeru.“

 (NIN)

Bez Motika nema ni Šampita

Neobični nazivi banjalučkih zgrada i naselja

Titanik

Pentagon, Titanik, Šampite, Motike, Alibaba - samo su neki od naziva naselja i zgrada koji se nalaze u Banjoj Luci i koje Banja Luka, kao i svaki drugi grad koji "drži" do sebe, ima.
Za mnoge od tih naziva vezuju se lokalne legende, neki su nastali tek nakon zemljotresa 1969. godine, kada je Banja Luka dobila veliki dio novih naselja, a neki su zaživjeli tek nakon rata...
Banja Luka, između ostalog, ima i svoj Pentagon. To je niz zgrada od žute fasadne cigle, koji se nalazi na početku naselja Borik i koje svoje ime duguje koliko neobičnoj, petougaonoj formi, toliko i činjenici da su stanovi u ovoj zgradi bili svojevremeno namijenjeni isključivo vojnim licima. Iako nepravilnog geometrijskog oblika, koji samo izdaleka podsjeća na petougao, banjalučki Pentagon dominira centrom Banje Luke. Nekoliko stotina metara dalje, na putu ka Incelu, nalazi se još jedna zgrada čuvena sa svoga naziva - Titanik, koja je ujedno i najduža zgrada u Banjoj Luci. Na drugom kraju grada, u naselju Hiseta, nalaze se Šampite - niska bijelih, dugačkih i uskih zgrada, sa smeđim krovovima, koje su, zbog prepoznatljivog izgleda, i dobile nadimak koje nose.
Čuvena je u Banjaluci i Gospodska ulica, koja se nalazi u strogom centru i svojevrsni je korzo, od Robne kuće "Boska" do Narodnog pozorišta RS. Neposredno pred ulazak austrijske vojske u Banju Luku 1878. godine, trgovac Tomo Radlović prikačio je na svoju kuću, koja je bila na glavnoj ulici, a tada se zvala "Pivara", veliku tablu sa natpisom "Gospodska ulica". Ovaj naziv su Austrijanci prihvatili i ulica se zvanično zvala " Herrengasse" do 1918. godine. U Gospodskoj se nalazi i Batin prolaz - poslije Drugog svjetskog rata jedan od pogona Bate u Borovu postao je najveća fabrika obuće u Jugoslaviji, a preko puta stare prodavnice otvorena je nova prodavnica Borova, koju su Banjalučani i dalje zvali "Bata". Iza prodavnice je bio pješački prolaz koji je spajao dvije ulice. Poslije zadnjeg rata prodavnica je ponovo promijenila ime, ali je prolaz i dalje ostao poznat kao Batin prolaz
Po balkanskom običaju često se pojedini kvartovi prepoznaju po kafani. To je slučaj i sa krajem uz Vrbas kod skretanja za spomenik Palim Krajišnicima na Šehitlucima (Banj brdu). Čitav kraj se često naziva Kod Alibabe, po zaboravljenom nadimku jednog od gazda kafane, sa jednom od najljepših terasa uz Vrbas. Kafana je promijenila i gazdu i izgled i ime i sad se zove "Dajak", ali za starije Banjalučane to je i dalje "Alibaba". Vrbas je nekada bio prepoznatljiv po mlinovima. Tako se u Budžaku na obali Vrbasa nalazio i Lendrin mlin po kome je prozvan čitav kraj. Predio je naročito poznat ribarima kao jedno od mjesta gdje "mladica najbolje radi".
Iako Banja Luka ima nekoliko naselja sa neobičnim imenima - Šargovac, Starčevica, Rosulje - svakako je najneobičnije ono prigradsko - Motike. Udaljeno od Banje Luke nekoliko kilometara, ovo naselje je uglavnom poljoprivredno i ime je dobilo ni po čemu drugom nego po istoimenoj - alatki...

G. D. (klix)

In memoriam: Slavko Podgorelec

1951.- 2015.

Prije par nedjelja Mario posalje za blog Slavkove tekstove i kaze da je Slavko slab. Znajuci da ga muce razne bolestine, ali da ipak vec godinama gura, nisam to bas ozbiljno shvatio, posebno jer sam u oktobru bio sa Slavkom na susretu  kolega i prijatelja koji su nekada radili u Radio Banjaluci. Nije izgledao lose. Nisam slutio nista lose. Onda mi Goran Trkulja, potaknut Slavkinim teksovima na blogu, javi da je Slavko veoma lose i da treba pomoc. Javim se prvo Marceti, jer znam da njih dvojica i danas dijele kancelariju na Radiju i da je Marceta covjek na koga se moze osloniti kad treba pomoc. Nista. Buci, pitam zna li ista. Sta treba ciniti.  Nema odgovora.
I tako dodjose praznici, putovanje... sve sa nadom da Slavko nije tako lose.
I evo danas Zeljko S. javlja - salje link o vijesti da nas je Slavko napustio.

Sta reci? Zivotni putovi su nam se vise puta ukrstali. Negov otac Slavko i moj Veljo su nekada, u njihovoj mladosti, bili drugovi i to je nekako cinilo Slavka i mene blizima. Sjecam ga se iz Osnovne skole. Dvije generacije iza mene. Gimnazije. Uvijek ga je bilo lijepo sresti i cuti njegov bariton. Uvijek je nastojao da se nasali. Valjda ga je njegov bariton i opredijelio da bude radio novinar. I te kakav novinar! Sve sto je radio, radio je sa entuzijazmom i voljom. Ono sto nije volio, nije ni radio. Iz njegovog radio glasa zracio je autoritet.
Poslednji serial koji je uredivao u RTRS, Medaljoni u vremenu, bio je posvecen zajednistvu u Bosni i Hercegovini.
Zivio je za to zajednistvo.

Sjecam se svog pretposlednjeg susreta sa Slavkom. Bilo je to 23. aprila 2012. Pamtim taj datum jer je tog dana umrla moja tetka Rada a to  je i dan nakon 22. aprila, Dana Banjaluke.  A na dan Banjaluke te godine Slavko je dobio veliko gradsko priznanje. Procitao sam to u novinama. I slucajno, na Boriku, vozeci se u tudjem, posudjenom autu,  u jednoj od onih malih ulicica u blizini Monea ugledam Slavka na biciklu koji vozi u suprotnom smjeru. Ulica uska, parkirani auti na sve strane. Otvaram suvozacev prozor, naginjem se i prozivam Slavka. Jednom - nista. Drugi put -on se nespretno okrene na biciklu, malo zanese i nastavi. Treci put, najjjace sto sam mogao. On se okrene, gubi ravnotezu, bori sa biciklom... Jedva se odrzi na njemu. Sidje  i onim poznatim prodornim baritonom: "Ma nosi se ti u k...c krasni". 

Sjede na bicikl i ode!

Bio sam u zurbi, a i bilo je i suvise usko i prometno da bih okretao auto i posao za njim.

Pamtio sam to dvije godine kao lijep susret sa drugom.

Prosle godine u oktobru podsjetim ga na taj nas susret.

Sjetio se i kaze:" A ti si bio taj! Budalo jedna, mogao sam glavu izgubiti zbog tvoje prozivke." 

Neka ti je laka banjalucka zemlja, druze moj.

*********************

U subotu, u 11 sati, u RTV domu RTRS bice odrzana komemoracija.

Sahrana ce biti obavljena na groblju "Sveti Marko" u Banjaluci isti dan u 13 sati. 

**********************

Izvod iz recenzije knjige ‘Izlet u Banjaluku’ Slavka Podgoreleca

Slavko Podgorelec odličan je kroničar Banje Luke. Takav da bi ga valjalo staviti pod zakonsku zaštitu, kao kakav spomenik kulture, kao antičku iskopinu ili kao neki važan manuskript iz srednjega vijeka. Slavka bi u Banjoj Luci trebali zaštititi onako kako nisu zaštitili džamiju Ferhadiju. On je jedan od posljednjih svjedoka da taj grad jednom nije bio provincija, da je bio jedan od najglavnijih među svim našim glavnim gradovima i da nije slučajno što se jedna od njegovih ulica tada nazvala Gospodskom. O svemu tome svjedoči Slavko, i daj Bože da netko još haje za to njegovo svjedočenje. Provincija, naime, nije zemljopisna odrednica, provincija je stanje duha i stvar vlastitoga izbora. Netko je u zla vremena odabrao da Banja Luka bude neka tužna provincija s ruba svijeta. Slavko Podgorelec ne radi ništa drugo, nego nastoji svjedočiti kako njegov grad, njegova Banja Luka, nije takav izbor zauvijek prihvatila.

Neka je sva sreća pisaniji Slavka Podgorelca, i neka mu se dobri ljudi nađu pri ruci. A dobri su oni koji, nakon što pročitaju njegovu knjigu, shvate koliko je važno spašavati svoj grad.

Miljenko Jergović

Христос се роди!

Svim pravoslavnim vjernicima

 zelim Sretan Bozic!

"Mir Boziji i Hristos se rodi"

BiH u Kataru

Na Svjetskom prvenstvu u rukometu koje se ove godine od 15. I do 1. II održava u Kataru učestvuje i Bosna i Hercegovina. Reprezentacija igra u grupi sa Hrvatskom, Austrijom, Tunisom, Makedonijom i Iranom. Za sportski neafirmisanu državu ovaj debi na smotri najboljih na svijetu predstavlja veliki uspjeh. Banjaluku, grad sa višegodišnjom rukometnom tradicijom, u Kataru će predstaviti selektor Dragan Marković.

Ali vrijedno je pomenuti da je u snimanju spota za himnu Prvenstva (Live it, Win it)  učestvovala i Marija Šestić, džez pjevačica i profesorica na Banjalučkoj muzičkoj akademiji.

Napomena: Marija Šestić je na Eurosongu u Helsinkiju 2007. godine predstavljala je BiH (‘Rijeka bez imena’). Njen otac Dušan je komponirao državnu himnu Bosne I Hercegovine.

https://www.youtube.com/watch?v=h7n2If4n-W0

Aleksandar Hemon: S pitom u bolju budućnost

Skoro svaki put kad s porodicom posjetim svoje roditelje u Hamiltonu, Canada, noć prije našeg povratka, moj otac zahtijeva da svi, osim potomstva koje zajedničkim naporima spava, sjednemo u dnevnu sobu da još malo budemo zajedno. Kad svi zauzmu svoje pozicije po kaučima i počnu da bivaju (i drijemaju) zajedno, on obznani svoj redovni zahtjev: "Conclusions!"- tj. "Zaključci!"  K'o biva: koje su to posljedice našeg (vječito) kratkog druženja, šta smo to jedni od drugih naučili, koji su nam lični i zajednički dobici, a i kakvi su nam budući planovi i zadaci.

Ja se na to redovno brecnem ("Daj, bolan!"), zbog čega mi poslije bude žao, Gospođa se velikodušno nasmije, dok moja majka frkće što on uvijek isto priča, i onda nam priča šta on to sve isto priča (izbor tema na rasponu Prnjavor—pčele). Sutradan ujutro, kad nam je auto spakovan, djeca se izgrle s bakom i dedom, a i Gospođa i ja ih izljubimo i obećamo da ćemo se javiti čim stignemo u Chicago.

Prije nego što se uputimo kući, dok zakopčavam sigurnosni pojas, vidim kako se moja majka tužno gega (od artritisa u koljenu) nazad u kuću, a moj otac stoji i gleda nas dok polako krećemo i izlazimo iz njihove ulice. Može biti da nam je retrovizor magičan, ali ja uvijek u njemu vidim kako u očevom oku zaiskri oproštajna suza. Onda me ždere savjest—što ne ostanemo duže, što se ne viđamo češće, što im nisam bolji sin—sve do prve benzinske stanice, gdje dok točim gorivo sebična rutina preuzme kontrolu. Osam-devet sati kasnije javimo im se iz Chicaga da smo bez problema stigli. Nekoliko mjeseci kasnije, sve se ponovi: kratki vikend, conclusions, suza u oku, poziv iz Chicaga, tužno otišli, sretno stigli.

Moja baka Mihaljina također je jednom stajala u svom dvorištu, ruke na kukovima, čarape joj niz otekle noge spale sve do samih šlapa. Dok bi nas (tatu, mamu, sestru i mene) gledala kako sjedamo u auto i krećemo nazad u Sarajevo, oproštajne bi joj suze tekle niz obraze. Ona bi ih krajevima marame brisala, a onda bi se i ona odgegala da dežura nad dva velika lonca na šporetu: jedan s borščem, drugi s napojem za svinje. Pred kraj života, nakon što su joj izvadili kancerogeno debelo crijevo, svaki put kad bismo odlazili mislila bi da je to zadnji put da nas vidi. Umjesto šest mjeseci, koliko su joj doktori dali kad su je pustili iz bolnice, živjela je još nekoliko godina, što je značilo da nas često posljednji put viđala, pa je suze lila i kad bismo dolazili i kad bismo odlazili.  Svako viđanje je bilo bonus, sve dok nije došao dan i kad nas je zadnji put vidjela. Tog se dana ja ne sjećam. Kad je hiljadu devetsto osamdeset i neke umrla, moj otac je bio u Zairu, gdje je radio na nekakvom Energoinvestovom projektu.

Vijest je dobio dok je obitavao u Intercontinentalu u Kinshasi, odakle se nije mogao vratiti na sahranu. Dane je proveo zatočen u svojoj sobi s osjećajem krivnje koji ga je nemilosrdno žderao: što joj nije češće odlazio, što nije bio pored nje na samrti, što joj nije bio bolji sin. U neka doba je taj osjećaj krivnje pikirao na jedan davni dan iz mladosti, kad se otac s kolegom zadesio na terenu negdje u blizini Vučijaka, kod Prnjavora, gdje mu je bila roditeljska kuća. Naprasno je bio odlučio da ih iznenadi i s kolegom svrati na ručak.

Kad joj se nenajavljen ukazao, majka mu se toliko obradovala da se rasplakala i od silne nebulozne sreće odlučila da napravi pitu od jabuka. Kao starinska, neuka žena, svoju je ljubav izražavala kuhanjem, a pita od jabuka ocu je bila omiljena. Te je baba Mihaljina nabrala jabuka, ogulila ih, narendala, stavila šećera i cimeta, a zamijesila je i tijesto i munjevito razvila jufku, pa je onda to srolala, poredala u tepsiju, dodala drva u vatru i stavila u rernu—sve to dok je moj otac s kolegom lagodno pio kafu i majci pričao o svom životu u velikom gradu zvanom Sarajevo.

Ali mladost je često ludost: bila mu je neka nemušta žurba, negdje se moralo ići da se nešto uradi, moj otac je bio po prirodi nestrpljiv, dovoljno mlad da misli da sve traje ili dugo ili vječno, te nije mogao sačekati i s kolegom se pokupio prije nego što je pita od jabuka bila gotova. Bezbeli je baba Mihaljina stajala dok su odlazili, s rukama na kukovima i čarapama na šlapama, lijući oproštajne suze.

I tako je u Kinshasi mom ocu sva ta krivnja prema svojim roditeljima, koju čovjek življenjem nakuplja, stala u jedno jedino pitanje: Što nije sačekao na pitu od jabuka? U svojoj sobi u Interconinentalu, štraftao je u žalosti i očaju od zida do zida, tražeći odgovor na to pitanje, formulisano na bezbroj različitih načina. Kakav ga je đavo bio gonio da ide, da zanemari koliko joj je ta pita bila važna? Gdje je to morao ići? Šta se to nije smjelo propustiti? Kako to da ono se što je učinjeno ne može raščiniti?

Otud na kraju ove grozne godine (rat, kijamet, zlo), kao i na kraju svake godine, ima samo jedan mogući zaključak: kad u retrovizoru pogledamo na ono što je bilo, jedino što je dobro i što se pika vezano je za one koje volimo i one koji vole nas. Sve ostalo je uzaludno, besciljno vozanje, boravak na terenu daleko od kuće i vlastitog života. I ako nam neko u novoj godini brzinski razvije jufke i pitu u rernu instalira, treba vazda sačekati. A među planovima i zadacima u narednom periodu treba da budu i da se nekom nekad, barem jednom, napravi neka omiljena pita, da l' od jabuka, da l' najobičnija zeljanica. Onima koji su tome nagodni, a i ostalima, neka tako bude sretna 2015.

(radiosarajevo.ba)

Misli

Ako su ti djeca zla, ne zaslužuju nasljedstvo; ako su dobra i  vriijedna, nasljedstvo im nije potrebno.

Kineske poslovica
************************
''Prije odluke-razmisli, nakon odluke-ne razmišljaj!'' 

Japanska izreka
********************

Bolje je voditi iz zadnjih redova i pustiti druge naprijed, pogotovo kada slavite pobjedu i lijepe stvari se dešavaju. Pređite u prve redove kada postoje problemi i opasnost. Tada će ljudi cijeniti vaše vođstvo.

Nelson Mendela

*****************

Život bez principa je brod bez kormilara.

Gandi
*************
Kao što dobro proveden dan donosi srećan san, isto tako dobro proveden život donosi srećnu smrt.

Leonardo Da Vinči
**********

Najveća od svih ludosti je žrtvovati svoje zdravlje, ma zašta to bilo: zbog sticanja imovine, zbog napredovanja na poslu, zbog nauke, zbog slave, a da o slasti i kratkotrajnim užicima i ne govorimo; štaviše, zdravlju valja sve podrediti. 

Artur Šopenhauer
***********

"Oni koje je udružila korist, cijelog vijeka će se svađati.

Bolje je od prijatelja dobiti šamar, nego od neprijatelja hljeb.

Jedna zima u domovini bolja je od sto proljeća u tuđini."

AZERBEJDŽANSKE POSLOVICE

Omer Karabeg: Ponižavanje Srbije

Zašto lideri Srbije sve češće govore o ponižavanju Srbije? Novinar Omer Karabeg je razgovarao sa Sonjom Biserko, predsjednicom Helšinskog odbora za ljudska prava Srbije, i Aleksandrom Popovom, direktorom Centra za regionalizam iz Novog Sada.

SONJA BISERKO: Srbija se generalno oseća poniženom s obzirom na pojačano siromaštvo, samoizolaciju i odsustvo bilo kakve nade da može biti bolje.To osećanje je svakim danom sve jače. Ova vlada koristi to osećanje, ali na vrlo pogrešan način. Umesto da otvara perspektivu, ona svaki svoj neuspeh tumači kao poniženje. Ona optužuje druge, pre svega zemlje u regionu, a onda i Evropsku uniju, da ponižavaju Srbiju - bilo daje reč o uslovima koje Srbija mora da ispuni na svom putu prema Uniji, bilo daje reč o odnosima u regionu. Svaki incident se stavlja u kontekst poniženja.

ALEKSANDAR POPOV: Ovde se naširoko priča o poniženjima koje su nam priredili albanski premijer Edi Rama svojom izjavom o nezavisnosti Kosova i Evropski parlament rezolucijom o Šešelju, ali niko ne spominje samoponižavanje kojem mi sami sebe izlažemo. Uzmimo samo energetski sporazum sa Rusijom. Mi smo pod krajnje ponižavajućim uslovima maltene poklonili Naftnu industriju Srbije Rusiji.

KARABEG: Zanimljivo je kako je Vlada Srbije reagovala na rezoluciju Evropskog parlamenta o Šešelju. Vučić je rekao da Srbija nije vreća za udaranje i da je reč o želji da se naškodi Srbiji. Zašto se Srbija jednostavno nije ogradila od Šešeljevih izjava?

POPOV: Vlada Srbije je samo trebalo da izjavi da čvrsto podržava integritet svojih suseda i da teži da s njima razvija što bolje prijateljske odnose.

BiSERKO: Rezolucija Evropskog parlamenta o Šešelju je posledica ćutanja srpske vlade. Takvim ponašanjem sadašnja vlast je pokazala ignorantski stav prema ratnim zločinima i na neki način reafirmisala radikalni nacionalizam koji opasno ugrožava evropsku orijentaciju Srbije.

KARABEG: Srpski lideri govore da ih svako ponižava osim Rusije, a Rusija ih je najviše ponizila kada je odustala od Južnog toka.

POPOV: Mi smo namagarčeni i sada je veliki problem naših političara kako da to saopšte javnosti. Vlast to ne sme da saopšti građanima, pa se priča o ponižavanju koje dolazi sa Zapada, a ne od našeg omiljenog zaštitnika - Rusije, koja nam napravi štetu kad god može.

BISERKO: Odnos Srbije prema Rusiji zasnovan je na jednoj iluziji, na mitu koji se stalno hrani pričama da mi pripadamo istom civilizacijskom krugu - pravoslavlju, a da Zapad pokušava da uništi taj naš identitet. Međutim, u Evropskoj uniji već postoje tri pravoslavne zemlje - to su Rumunija, Bugarska i Grčka i ne može se reći da one, naročito Grčka, ne neguje svoj pravoslavni identitet.

KARABEG: I ubistvo srpskog navijača u Istanbulu proglašeno je ponižavanjem Srbije.

POPOV: Zaboravili smo šta se desilo sa francuskim navijačem Brisom Tatonom, koji je 2009. godine ubijen u Beogradu.

BISERKO: Turska vlada i njen premijer pozvali su našu vladu i našeg premijera i izvinjavali se. Turska država je uradila sve da se tim ubistvom pozabavi na najozbiljniji način. Srbija, međutim, taj događaj koristi da demonizuje Tursku, koja je važan regionalni partner.

KARABEG: Ivica Dačić stalno govori da Srbija nije banana država. I ostali funkcioneri često kažu: "Mi nismo mali, mi smo jaki i poštovani u svetu."

BISERKO: Ta priča služi da se zamagli realnost u kojoj živimo i nesposobnost da se nešto uradi da bi nam bilo bolje. Srbija je neuređena država. Sve zavisi od jednog čoveka, a institucije nisu sposobne da se bave nagomilanim problemima.

POPOV: Logika je otprilike sledeća: svet nas ponižava, moramo se homogenizovati i odbraniti od tog ponižavanja, manite se penzija I plata.

(Most Radija Slobodne Evrope)

Sule: 1950-e-Nastanak YU Rock 'N' Roll-a- priča No.3

-Vokalni kvartet Predraga Ivanovića je bila muzička grupa koja je izvodila jazz i pop muziku pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka u Jugoslaviji.

Njihova najpoznatija pjesma je pjesma „Pod sjajem zvezda“, koja se pojavila na soundtracku za film Ljubav i moda iz 1960. godine.

1978. godine, grupa je izdala istoimeni album za PGP RTS, koji predstavlja fuziju funka, soula, jazza i popa, a na njemu su se našle nove pjesma, ali i obrade starih klasika.

-Vokalni kvartet 4M osnovao je Ivica Krajač u oktobru 1956. godine u Zarebu. Sastav su nazvali objedinivši inicijale svojih nadimaka (Mali, Medo, Muki i Miro). Tokom šezdesetih godina vrlo su popularni u cijeloj zemlji i postaju jedan od najpopularnijih evropskih šou-kvarteta. Sastav je svoj prvi nastup imao u novembru 1956. godine u Glazbenom Zavodu. Zatim redovno nastupaju u „Variete-u“ (današnjem pozorištu Kerempuh), gdje ubrzo osvajaju brojne obožavaoce mlađe generacija.

Prvi veći domaći uspjeh postižu 1958. godine svojom verzijom pjesme „Na našoj obali“. Tada po prvi put odlaze na Zapad, u Beč, a iste godine objavljuju svoju prvu ploču „Down By The Riverside“.U to vrijeme imali su podršku klaviriste i aranžera Branka Bulića, čije se ime vidi na mnogim pločama tog vremena.1961. godine, nakon turneje po cijeloj Evropi u Zagreb se vraćaju kao zvijezde evropskog nivoa.

Nakon toga 4M postaje glavna televizijska atrakcija, a 1963. godine na Zagrebfestu osvajaju prvo mjesto sa prvim hrvatskim twistom „Platno, boje, kist i twist“.

1969. godine u Madridu predstavljaju Jugoslaviju na Eurosongu i zauzimaju 13. mjesto.

Svoj posljednji nastup su imali 11. decembra 2006. godine u zagrebačkoj Tvornici kulture, na jubilarnom koncertu povodom 50 godina muzičke karijere Mire Ungara. 

Vokalni kvartet 4M

Sretna vam Nova 2015. godina

Svima vama koji na ovom mjestu povremeno nadjete trenutke mira 

zelim sve najbolje u Novoj 2015. godini.

Da vas zdravlje sluzi, da vam se ispune sve, ili bar skoro sve, zelje, da vam djeca dobro uce, da nadju posao u drzavnoj sluzbi, da vam unuci dolaze cesto i odlaze isto tako, da vam se poveca penzija, da putujete dok jos mozete uzivati u tome....