USPOMENA NA BRANKA ĆOPIĆA

(u povodu stotinu godina od rođenja velikog pisca)

U knjizi ‘Treba sanjati’ je Enes Čengić zabilježio neka anegdotična kazivanja Branka Ćopića (1915-1984.):
…Sve više i više okretao sam se i predavao prozi. Ali, kao za pakost, priče su mi ispadale tužne, sentimentalne i plačne. U svakoj izgubljenost, tuga, jad. Neko se sprema da skače u vodu, neko da se objesi, neko da se baci s vrha stijene...
Napišem priču o mladiću Hikmetu koji prodaje kestenje, kako mu je život dosadio pa je izgubio svaku nadu, izašao na most i spema da se utopi. Tužno i pretužno, dozlaboga. Odnesem priču uredniku Vrbaskih novina, koji je i sam bio pisac.
Kad pročita, ozbiljno me posavjetova: ''Čuj, mladiću, nećeš daleko stići s rasplakanim pričama. Nađi ti meni kestendžiju koji se utopio i ja ću ga sahraniti o vlastitom trošku. Nema kestendžija kad plakati i buljiti u vodu. Valja njemu raditi i brinuti se za život. A čuo sam, momče, da si veliki veseljak i spadalo, pa se lijepo prođi tuge. Baci brigu na veselje, piši vedrije i borbenije.''
Izašao sam zbunjen. Dugo sam na ćošku ulice zagledao prvog kestendžiju na kojeg sam naišao. Bio je vrlo živahan dječak, šalio se s mušterijama, dobacivao i namigivao prolaznicima, a kad je spazio kako buljim u njega, veselo mi doviknu: ''Hoćemo li pazariti, druškane, šta si zinuo u mene kao pečen brav?''
***
Zbog čitanja napredne literature bio sam isključen iz Učiteljske škole u Banjoj Luci i poslije mnogih peripetija upisao sam se u sarajevsku Učiteljsku školu. Nastanih se u mahali Bistrik, na samim padinama Trebevića, kod dobrodušnog starca Šaćira Avdića. Šaćir je imao sina Musliju, veliku lolu, koji je pola sata provodio za knjigom, a deset pod djevojačkim prozorima.
Pošto sam bio marljiv i uredan, Šaćir i njegova žena bi svake večeri uhvatili Musliju, posjeli ga na klupu između sebe i počeli da mu čantraju: te vidiš li kakav je dobar đak Branko, te vidiš li kako treba učiti, te zašto se Branko ne skita kao ti... i tako u beskraj.
Toliko su ga svakodnevno grdili da njemu prevrši i on mene uhvati nasamo: -Dosta više tog tvog učenja i tvoje pameti. Već su mi se moji popeli navrh glave navodeći te kao primjer. Ili prestani da satima bubaš lekcije ili će jedan od nas morati da seli iz kuće!
Nije bilo druge nego se i ja počeh noću skitati s Muslijom.
Malo-pomalo, meni se dopala noćna skitanja, a pogotovo zazivanje pod djevojačkim prozorima. Nabavimo i tamburu, pa se dogovorimo da će Muslija svirati, a ja pjevati pod prozorom debele Đule, buregdžijine kćeri. Ponamjestimo se mi pod njezin prozor, Muslija razveza da udara u tamburu, a i ja se oglasih svojom pjesmom kao prava kreštalica.
Gore na spratu začu se sašaptavanje, zatim se lagano otvori prozor i odozgo naglo na nas sruči vodopad splačina s ljuskama od krumpira, tikve i luka. Do kože mokri, zdimismo u mrak.
Sutradan, još ni upola suh, krenuo sam u školu i sva sreća što je toga jutra padala kiša, pa sam se mogao izgovarati da sam usput pokisao.
***
Svaki novajlija po dolasku u Sarajevo najprije posjeti ugao kod starog mosta na Miljacki odakle je Gavrilo Princip pucao na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda.
Naravno, radoznalost nije mimoišla ni mene. Uzbuđen, stao sam baš na ono mjesto na trotoaru i okrenuo se prema ulici, zamišljajući kako mi u susret dolazi auto s prijestolonasljednikom. Bilo je to tako upadljivo da su prolaznici podozrivo pogledavali u mene, pitajući se kakva li sam budala.
Kad sam za praznike došao u svoje selo, pričao sam nadugo i naširoko o Gavrilu Principu i mjestu s kojeg je izvršio atentat. Seljaci su me pažljivo slušali, naročito omladina, ali usred moje najživlje priče, priđe mi stari brkati Gavra, bivši austorugarski knez i strogo me ukori: ''Čuješ li, mali, ostavi ti te priče o pucanju i ta mjesta odakle se potežu revolveri na cara. Đavo nikad ne spava, dragi moj...''
***
Dugo sam pisao pjesme u prozi prije nego što sam se usudio ozbiljnije razmišljati i o pričama. Rado bih pisao priče, ali kako da smislim događaj? Obrni, okreni, najzad počnem o tome kako se neki naš seljak vraća iz ruskog zarobljeništva. Opisao sam seljaka kako izgleda, put kojim ide, očinski dom koji vidi izdaleka, a onda zastadoh: Šta ću kad moj zarobljenik dođe kući, a pred njega izađe čitava porodica? Ima on sigurno oca, mater, strica, strinu, njihovu djecu... Ko će sve to opisati! Jedan je ćelav, drugi je brkat, treći krezav, četvrti zrikav, zatim - ovaj ima ovakav nos, onaj onakav... Prepadoh se tolikih ličnosti i tolikog opisivanja. Pa mislim sve, mislim, dok konačno ne nađoh mudro rješenje: zarobljenikova porodica je, kao tobože, odselila iz Bosne u Banat i moj griješni junak dolazi pred pustu kuću, polupanih prozora...
Bilo mi je, doduše, žao junaka, ali strah pred njegovom brojnom rodbinom ipak je bio veći - i zbog toga sam ih morao bezdušno poslati preko bijela svijeta.
********

Književnik Mile Stojić u povodu 100 godina od rođenja Branka Ćopića:
"Njegove priče iz djetinjstva su zapravo priče svih nas, o našem djetinjstvu.
Cijela njegova priča zasniva se na ljepoti koju je on znao prekrasno opisivati.
On je opisivao ono dobro u ljudima, bez sumnje je najpozitivniji književnik
ove zemlje."

U Srbiji hiperprodukcija romana?

Mirjana Đurđević, književnica
Jednostavno - devastirano srpsko zdravstvo nije u stanju adekvatno da reaguje na mentalno stanje nacije i pismeni ljudi, ili oni koji se tako osećaju, pribegavaju samopomoći. Uostalom, baš je lepo što je danas lakše postati pisac nego voditeljka ili političar... Živelo stono izdavaštvo i digitalna štampa!


Vladimir Arsenić, književni kritičar
Kada bi se ljudi češće ispovedali u crkvi, verujem da bi bilo manje romana u tom slučaju. Druga stvar, papir trpi sve pa i ispovesti. Treća stvar, knjiga je veoma jeftina - da biste sami izdali knjigu, treba vam oko 50.000 dinara za štampu, korice, CIP itd... Javna tajna je trend nastao tokom '90. da svaki izdavač nudi mogućnost nekome da objavi knjigu pod tuđim imenom. Nije mi jasna ta tendencija u zemlji sa tolikim procentom nepismenosti, takva potreba za pisanjem. Apsurdno je. Poezija i kratke priče odavno nisu "in". Ostaje roman, a kad je već roman, nek je "Rat i mir". Shvatio sam ipak da ta hiperprodukcija nije samo naša anomalija, već je rasprostranjena i kod naših suseda. Skribomanija, bolest modernosti. Ne shvatam zašto ljudi ne pišu blogove. Valjda im knjiga kao materijalna stvar, tih nekoliko stotina grama dodaje na težini i važnosti. Ništa bez knjige kojom možeš nekoga i po glavi da mlatneš.

(Danas)

OLIVER FRLJIĆ: Policajci duha postoje u svakom vremenu

''Kada je u pitanju moj angažman reakcije uglavnom govore o sredini iz koje dolaze. Hrvatska kulturna javnost uglavnom je, ukoliko nije aktivno prevodila Tuđmanovu nacionalističku politiku u kulturne matrice, prespavala devedesete. Činjenica je da u hrvatskom glumištu, ukoliko se izuzmu dva časna izuzetka, nikada nije postojao antiratni diskurs. Čak ni kada je Hrvatska otvoreno radila na komadanju Bosne i Hercegovine, kad je otvarala logore u zapadnoj Hercegovini, kad su se dogodili Ahmići, kad se o zločinima u Pakračkoj Poljani moglo čitati barem u dva tjednika.''
***
''Naslušao sam se svakakvih gluposti vezano za transparente koje smo isticali na pročelju kazališta u proteklom vremenu. Većina komentara pokazuje jedno vrlo konzervativno, retrogradno shvaćanje onoga što bi umjetnost i teatar trebali biti. Rijetki su oni koji razumiju da se radi o jednoj vrsti socijalnog performansa u kojem se koristi simbolički kapital jednog nacionalnog kazališta za dekonstrukciju različitih oblika isključivosti. Uostalom, Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica.''
***
''U Hrvatskoj se teatar u devedesetima apsolutno oglušio na društvenu stvarnost ukoliko izuzmemo kazalištarce koji su svojim radom servisirali vladajuću nacionalističku ideologiju. Paradigmu te i takve kazališne servilnosti predstavlja Krešimir Dolenčić. Riječ je o redatelju koji je režirao Tuđmanovu vojnu paradu, Šuškov pogreb i različite druge HDZ-ove manifestacije. Paralelno je bio direktor Dramskog kazališta Gavella, zatim profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, pa ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Inače, Dolenčić je osoba koja je cijeli jedan narod krstila kao “divlju stoku s istoka" i koja je, u vlastitom samozaboravu i kolektivnom nacionalnizmu, i danas kazališno kurentna roba. Od takvih autora, a Dolenčić nije usamljen, teško je očekivati da danas počnu kritičnije govoriti o društvenoj stvarnosti u kojoj smo zapeli od devedesetih naovamo. Problem je u mlađim autorima jer osim par njih, za prebrojavanje kojih nisu potrebni ni prsti jedne ruke, nema nikoga tko bi kazališno imenovao različite društvene devijacije koje su u postjugoslovenskim društvima postale norma.''
***
''Krleža je kirurškom preciznošću secirao palanački duh Zagreba. Taj duh je i danas tu, samo su se imena aktera promijenila. Sjetite se samo kakvo je (ne)razumijevanje Krležine dramaturgije iskazivao Josip Bach, ravnatelj Drame Hrvatskog zemaljskog kazališta. Isti taj Bach će, u nedostatku boljih argumenta, Krležu optužiti za austrofilstvo. Dakle, kulturne matrice eliminacije se nisu puno promijenile. Danas te proglase jugonostalgičarom ili nekim od pojmova
iz leksikona nacionalističkog folklora. I po tom pitanju je situacija u svim postjugoslovenskim državicama identična. A tu mi nema druge nego uzviknuti "Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture"! ''

*************
Za Dane je Đorđe Krajišnik razgovarao sa Oliverom Frljićem (Travnik, 1976.)
o sukobima koje vodi u hrvatskoj javnosti kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci,
porukama koje šalje transparentima sa pročelja ove teatarske kuće,
o tome kako je hrvatska kulturna javnost uglavnom prespavala devedesete,
te paralelama sa Krležinim vremenom.

All About That [Upright] Bass - Jazz Meghan Trainor Cover ft. Kate Davis...

Jedan od komentara sa Vedraninog bloga

Mimi-Mini

FEB 03

Vedrana Rudan kaze: "Volim kad mi se javljaju ljudi koji pišu bolje od mene i znaju više od mene.

Mimi-Mini je u komentaru na tekst “Ja sam jugoslavenska kurvetina” napisala sljedeće":

Vedrana piše o jugoslovenskom osećaju i opredeljenju, pristojnom i ljudskom životu toga vremena, a mahniti klerofašisti to jednostavno ignorišu i teraju po svom, pri tom, mnogi od njih nisu ni bili rodjeni tada, što je najinteresantnije. I tako unedogled, pri tom, koliko mene sećanje služi, Jugosloveni nisu bili miks Srba i Hrvata, nego svih naših naroda i narodnosti, to je bio jedan od retkih Bravarevih poklona, da je Jugoslavija bila zajednica i država svih naroda i narodnosti, tako da termin jugoslovenstva nije autorsko pravo samo Srba ili Hrvata, evo konkretno na ovom postu javljaju se i Makedonci, Bošnjaci, Bosanci i Crnogorci koji takodje, baštine i prisvajaju izraz jugoslovenstva, čak se desi da se javi neko i iz Slovenije, koji lamentira o tom lepom i mirnom periodu života. Pre neki dan smo odavali počast i Kemalu Montenu koji se isključivo deklarisao kao Jugosloven i to nikom nije smetalo.

Šta vam je ljudi, neka se svako deklariše kako hoće, zašto to smeta nekom stalno. Na moju najveću žalost, izbore doduše i to jedva, dobijaju desničarske stranke i mi smo zato taoci njihove retorike u kojoj se kuvamo i učestvujemo. Mi svi pripadamo grupi malih naroda. Koji su uglavnom celog, svog postojanja osudjeni na ovaj ili onaj način na izumiranje. Izumiremo na razne načine, proterivanjem, pokrštavanjem, ubijanjem, asimilacijom i do sad na najbrži način zabeležen na ovim prostorima, iseljavanjem u normalne džave. Mi smo mali narodi, a mali narodi nemaju istoriju, mi imamo istoriju koja je uprljana na uštrb drugih naroda, na žalost.

Ljudi iz naših krajeva su hipnotisani sopstvenom istorijom, koju niti znaju niti razumeju. Smisao je da mali narodi uglavnom zavise od politike i odnosa velikih naroda. Ako hoćete da proverite ovu moju tvrdnju, pogledajte kako su ove naše države istorijski nastajale.

Nastajale su padom Austro-Ugarske, koju nisu srušile ni Hrvatska, ni Vojvodina, ni Bosna. Srbija je nastala padom Otomanske imperije,koju, takođe, nije Srbija srušila. Jugoslavija je nastala nakon Prvog svetskog rata, u kojem je pobedila Antanta, a ne Srbija, Hrvatska, Bosna ili Crna Gora. Druga Jugoslavija je nastala ne zato što su partizani pobedili sile Osovine, nego zato što su ih pobedili Rusi i Amerikanci. Komunizam je kod nas došao ne zato što smo mi to želeli, nego zato što su nam ga doneli Rusi. A Rusi su mogli to da učine, jer su ih Englezi pustili da nam ga donesu. O nama su drugi odlučivali.
Komunizam u Jugoslaviji nije pao zato što smo ga mi srušili, nego zato što ga je Gorbačov ukinuo.Prema tome, mi NIKADA nismo bili gospodari svoje sudbine ni u ključnim trenucima stvaranja sopstvene istorije. Mi smo, svakako, neki mali doprinos tome davali. Ali to nije bio kauzalni, nužni, već sporedni činilac. Svi naši napori uloženi na upravljanje vlastitom sudbinom su sekundarni: mi sami po sebi nikada ne bismo doveli do tih posledica. Veliki svetski događaji izazivaju te posledice kod nas. To nije ništa čudno, ni za nas ponižavajuće. Tako svet funkcioniše i to je smisao međunarodne politike.

Ono što je ludo jeste da mi, Srbi, kada učimo svoju istoriju stičemo utisak da smo mi srušili Otomansku imperiju,da smo izazvali i dobili Prvi svetski rat, da smo pobedili Nemce u Drugom svetskom ratu, da je naš komunizam autohton i da smo ga mi srušili. A, vi Hrvati mislite da ste Domovinskim ratom pobedili i zaslužili da dobijete državu. Vi ste dobili, kao i ostale bivše republike, a mi Srbi izgubili, protektorat i poligon za eksperiment kako u što kraćem roku uništiti što više privredu, ekonomiju i ljude uz pomoć kapitala i religije, i od onoga što otstane uklopiti u svoje finansijske i teritorijalne interese.

Sve što mislimo da smo dobili, odavno smo izgubili, za stolom velikih moćnika, to što smo još uvek živi, ravno je čudu. Mi posmatramo svoju istoriju izolovano od konteksta, a ona je van konteksta potpuno nerazumljiva. Mi sami sebe ne možemo da razumemo i ne možemo, čak ni danas,da delujemo racionalno u kontekstu svoje sredine, jer negiramo da smo deo ikakve sredine. Svaka od tih novonastalih država želi da bude suverena na način na koji ni SAD nisu suverene, jer zavise i od drugih, naravno.

Mi se ponašamo kao autistično dete: niti nas ko razume, niti mi koga razumemo. Sedimo u svom ćošku i žalimo se na to što nas Srbe svi mrze, a vas Hrvate i ostale niko ne razume. To je teška nacionalna nezrelost. Mi tražimo da se ceo svet prilagodi nama. To je na ivici ludila i šizofrenije. Klasičan primer pocepane ličnosti i svesti, čiji se delovi povremeno sreću, ali pošto smo mali, neobrazovani i krvoločni, ne umemo kao što kažu veliki pisci Iljf i Petrov te pocepane pešake poštovati i nikada nećemo, dok budemo u svinjcu i blatu u kome živimo.

Fleetwood Mac!!

Fleetwood Mac - Landslide

TEORIJA MARC FABER-a

Zanimljiva ekonomska teorija najavljena je u SAD-u.
Najavio ju je Marc Faber, berzanski analiticar i uspešan poslovni covek.

U Junu 2008, kada je Bush-ova administracija studirala jedan projekt
za pokretanje američke ekonomije, Marc Faber je u svom mesečnom
izveštaju objavio svoj komentar s puno humora:
  "Federalna vlada razmatra da svakome od nas da iznos od 600,00 US $.
Dragi moji zemljaci amerikanci: ako taj iznos potrošimo u Wal-Mart-u,
novac odlazi u Kinu, ako ga potrošimo na gorivo, ide Arapima. Ako
  kupimo kompjuter, novac odlazi u Indiju. Kupimo li voće, novci idu u
Meksiko , Honduras i Gvatemalu. Kupimo li dobar auto, novac završava u
Nemačkoj ili Japanu. Kupimo li poklončiće, idu u Tajwan, a ni jedan
  cent tog novca neće pomoći američkoj ekonomiji.
Jedini način da taj novac ostane u SAD-u je da ga potrošimo ili s
kurvama ili na pivo, jer to su još jedine dve stvari koje još
  proizvodimo ovde. Ja svoj deo već trošim na takav način."

Jedan drugi ekonomista, Srbin, a i on s dobrim smislom za humor,
odgovorio mu je:
"Dragi Marc. Situacija kod vas Amerikanaca je još gora, i sve je gora.
  Žao mi je što moram da te informišem da je fabriku piva Budweiser
kupila brazilska multinacionalna kompanija AmBev.
Zbog toga Amerima ostaju samo kurve.
  E sad, kad bi te kurve odlučile svoju zaradu da pošalju svojoj deci, taj
novac došao bi direktno u srpsku Skupštinu, ovde kod nas u Beograd ,
jer ovde postoji najveća koncentracija kurvinih sinova na svetu."

Sule: 1950-e:Nastanak YU Rock 'N' Roll-a- priča No.4

Nada Knežević, srpska pjevačica jazza i zabavne muzike, debitovala je 1956. godine na koncertu „Mlade snage na polju jazza“, a godinu dana kasnije prvi put snima za program Radio Beograda.

Godine 1959. učestvuje na Opatijskom festivalu (drugom po redu), poslije čega je postala poznata širokom auditorijumu.

Nada Knežević

Već na početku karijere je na inostranim jazz festivalima dobijala nagrade, a često je nastupala i na domaćim festivalima.

Na prvom i jedinom takmičenju pjevača zabavne muzike, 1961. godine, osvojila je Zlatni mikrofon.

U vrijeme najveće slave, 1962. gogine, otišla je u Zapadnu Njemačku, gdje je nastupala i jazz klubovima i usavršavala engleski jezik, a onda nešto manje od dve godine radi sa vrlo eminentnim evropskim ansamblima. Međutim, zbog bolesti oca, vratila se u domovinu.

Godine 1971. poslije pauze uslovljene materinstvom, triumfalno se vratila na scenu. Snimila je muziku za film „Moja luda glava“, nastupila na festivalu Beogradsko proleće sa pjesmom „Seti se naše ljubavi“ i predstavljala Jugoslaviju, kao gost UN-a, na Sinajskom poluostrvu.

Svijet je imao mnogo sluha za nju, npr. Poznati jazz klavirista Chick Corea joj je, poslije jednog nastupa ponudio saradnju.

1977. godine je sa Big Bandom održala nezaboravne koncete u zagrebačkoj dvorani Lisinski i ljubljanskom kinu Union, koji su trajno sačuvani na duplom LP albumu „4 lica jzza“ u izdanju Jugotona. Jugoslavenska radiodifuzija je toj ploči dodjelila nagradu za najbolje dikografsko ostvarenje te godine, pa je Nada, uz Boška Petrovića, Boru Rokvića, Jovana Mikovića, Damira Dičića i Ratka Divjaka, uvrštena i jazz reprezentaciju SFRJ.

Posljednji koncert, nazvan „Nada Beogradu“, održala je 1995. godine, a 2007. primila je nagradu za životno djelo na 24. internacionalnom  jazz festivalu u Nashvilleu.

- 7 mladih - srce umjesto biografije

Ušli su u Ginisovu knjigu rekorda kao jedini ansambl koji je 33 godine neprekidno svirao u istom sastavu (1959. - 1991.).

Ukupno četrnaest puta zeredom punili su dvoranu „Lisinski“ u Zagrebu, sedam puta ogromnu „Deutsche Halle“ u Berlinu, „Lincoln Centar“ u new Yorku, svetilište tamošnje filharmonije.

U vrijeme kada u Sovjetskom Savezu ništa sa zapada nije moglo proći, „7 mladih“ u srcu Moskve sviraju crnačku duhovnu muziku, a Gagarin i Titov su ima bili gosti.

Svirali su prinčevima, kraljevima, šeicima, predsjednicima, premjerima, generalima... i uvijek su imali otvoren poziv za ponovni dolazak.

Poklon Fidela Castra u vidu broda punog kubanskih cigara glatko su odbili kao i ponudu švicarske vlade da uzmu njihovo državljanstvo.

Ignorisati poziv japanskog cara koji je oduševljen nastupom stojeći aplaudirao desetak minuta da ostanu na ručku mogli su samo oni, „pravdajući“ se da moraju stići na derbi „Zvezda-Partizan.

Bili su miljenici Josipa Broza Tita. Maršal ih je lično oslobodio služenja vojnog roka prozvavši ih ambasadorima jugoslovenske kulture.

„Sedam Srba tako dugo zajedno, djeluje nestvarno“-šalio se Tito sa njima.

Pred odlazak na operaciju u Ljubljanu, pred put sa kojeg se više nije vratio, Tito je pozvao članove porodice, nekoliko generala i njih „7 mladih“.

Posljednji zajednički nastup ansambl  „7 mladih“ imao je u Sarajevu 1991. godine.

Nedavni prijedlog grupe građana da jedna ulica u Beogradu dobije ime „7 mladih“, glatko je odbijen.

Odbijen je i prijedlog i zahtjev za priznanje za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi.

„Nema tu mjesta za nas“, kaže Jovo Radovanović.

Ipak je Đorđe Marjanović bio prva jugoslovenska megazvijezda... 

(Little Sule)

Bertotti Dominik - Kiga: J O C O - LJUDINA

Toliko toga se o njemu može reči. Na četiri je polja učestvovao, na četiri polja ostavio sebe za neizbrisive tragove. Bankarstvo, sport, književnost, ljubav.

BANKARSTVO 

U savremenom svijetu rad u Trezorima banaka se radi najviše 15 godina. A Joco je preturio više od 30.  Ako uključimo i prekovremeni onda je - trostruko.  Po 700 stranaka na dan, bez kompjutera, bez mašina za brojanje - sve ručno olovkom i mozgom. Rad mu je dao ukus životu. Nije mu plaćeno sve što je uradio, ali je platio sve što je dobio. Nosilac je Ordena rada. 

SPORT 

Kao mlad kržljav sedmogodišnji dječačić odlučio je Joco da postane atleta. Spojio fiziku i mozak, i - atleta postao. Atleta koga smo mi klinci jurili samo da ga vidimo, da ga se nagledamo, da i sebe u njemu zamišljamo. Jedan je od najstarijih članova Kajakaškog kluba. Prva trka prvi pobjednik. 

Zajedno sa svojim velikim drugarom Fuadom Balićem organizovao sva sportska dešavanja na Vrbasu. Punih 25 godina. Sve do pojave nacionalizma i etničkog otrova u tom divnom sportu. Povukao se jer nije htio da bude otrovan, niti da seje otrov. "Ja Jovan Joco Bojović nisam gradio ovo rušenje". (Misao br 120 iz knjige Dvoboj nad rijekom) Vrbas, vrbaski čamac i dajačenje uzdigao do filharmonije i u književnost. "Vrbasu, ne hučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti poezijo koja vječno tečeš" (Iz pjesme "Zadužen na Zvečaju")

Ačio se i dajačio preko 30 godina po Vrbasu. Apolonski atleta, golubijeg srca. 

Sportski život daruje mladima. Jovan Joco Bojović je sa ljubavlju prilazio sportu, i takav odnos je bio i prema njegovim vježbačima. A sve to nije ono glavno. Uporedo sa razvijanjem mišića, sportskog i takmičarskog duha Joco je gradio ljude. A bilo je tu cvjećki svake fele. Od uličara do intelektualaca. Na sve njih ostavio je Joco svoj pečat, svoju dobrotu, iskrenost i pravednost. Dobitnik je Majske nagrade za sport. 

KNJIŽEVNOST 

Samoobrazovanjem, koje nije napustio sve do svoje smrti, upisao se u antologiju poezije i proze. Pametnom je lako naučiti. Imao je naš Joco više znanja nego škole.

Bezbrojni doprinosi objavljeni u Odjecima, Putevima, Vjesniku, Mostu, Književnoj riječi, Životu, Malim novinama, Glasu, Oslobođenju, Šeheru, itd ..........Pisao je kratko i jasno, riječima tijesno, mislima prostrano. Poezija Jovana Joce Bojovića je ljepota koja pjeva. 

Knjige: Dajak Pantokratora, Poslije gozbe, Ulaz u lavirint, Između tvrđave i rijeke, te poslednja Dvoboj nad rijekom. Pet knjiga, pet potomaka ostavio nam je Joco. U antologije je ušao. Izabran je u Udruženje književnika BiH prije 45 godina. Uvršten je i u adresar književnika bivše nam države Jugoslavije. Ustvari nigdje on nije ušao nego su ga ugurali. Tražio je Joco odgovore na mnoga životna pitanja, a odgovori su u njegovim knjigama. Šta sve on tu nije napisao. Zato se i ja često vraćam njegovim knjigama, jer knjiga koja nije vrijedna da se pročita dvaput, nije vrijedna ni da se pročita jedanput. 

Član Udruženja književnika BiH.

Dobitnik nagrade "Veselin Masleša" iz oblasti kulture.

Zastupljen je u više antologija, fotomonografija i više hronika.

Akademik Vlado Milošević komponovao je muziku za simfonijski orkestar i bariton na četiri pjesme Jovana Joce Bojovića 

LJUBAV 

Ljubav je bolest koju ne može znati onaj ko nije bolovao. A u našeg Joce srce ko' autobus. Deset velikih ljubavi, deset je rana na srcu Jovana Joce Bojovića. Svaku ljubav je zaslužio, stekao, zavrijedio. A "bilo je to vrijeme razvedravanja, vedrine i nadanja" (Nekrolog Azri Balić iz knjige Dvoboj nad rijekom). Lutalo je široko srce, ranjavano vidalo male i velike posjekotine, krvarilo i konačno izdalo. Hronični neženja po vlastitom opredjeljenju. I uz sve to iskreni ljubitelj pasa, mačaka, golubova, vrana... Prihvatio je, brinuo se i do smrti obezbjeđivao "carski" život četiri generacije pasa, hranio vrane, golubove, vrapce. 

A osim u te četiri oblasti Joco je postigao još mnogo toga. Nije on radio kao ostali - radio je ispravno. Orden za rad se ne dobiva sjedeći, a pogotovo Orden zasluga za narod i to priznanja koja je dobio kao nečlan Kom. Partije. Čamac se ne može bez truda oddajačiti do Karanovca ili do Trapista - pa guraj nazad. Niko se ne može odmoriti u vlastitoj sjenci. Litrama znoja se to mjeri. 

Svakako da je u životu Joco upoznao i nevolje, ali iz svih situacija izvlačio se samo vlastitim čekrkom. Nema moći od pomoći. Priznanja, plakete, zahvalnice, pohvalnice ostavili su neizbrisive zapise na čelu. A mi, njegovi prijatelji, prijateljstvo koje nije mjereno litrama, ostali smo mu dužni druženja. Darovao je sebe, jer je to najljepši dar. Njegove brige su ga pratile, a i tuđe često navraćale. U kući te prvo počasti stolicom. Govorio je osmjehom, govorom koji razumiju svi ljudi na svijetu. I nosio taj osmjeh koji dobro pristaje samo dobrim ljudima.

Nevjernik - ateista spava ispod ikona. Joco nije samo pravi čovjek, nego LJUDINA. 

Nijedan umjetnik ne gleda stvari onakve kakve jesu. Učini li to prestaje da bude umjetnik.Čovjek se ne rađa dobar. On živi da bi se naučio da bude dobar. A starost nam je svima jedina sigurna budućnost, dok nam sjećanje i pamćenje ostaje zauvjek. Slušali smo njegove savjete, ne zato što je pametniji od nas, nego zato što nas je volio. U svom boemskom životu nikad nije kukao, znajući da kukavica kuka i na prepunoj trešnji, a slavuj pjeva i na suvoj grani. Kao lijepi cvijet ukrašavao je našu Banja Luku.                                                                                 

Nažalost, zadnjih mjeseci zdravstvena sudbina je napala plemenitog Jocu sa svih strana. Bez krivice, bez suda, bez presude bolest ga je zarobila na dvorište, zatim na kuću, sobu, stolicu, krevet. U bolesti je saznao da ima mnogo prijatelja. Od Amerike do Australije, Evrope, Banja Luke. Rasuli se sugrađani po svijetu, kao pčele bez matice (Misao br. 7 iz knjige Dvoboj nad rijekom) Nije ljepota u golubarniku već u golubu (Pismo Kigi Knjiga Dvoboj nad rijekom str.33) Nkad na Sudu, a presudili mu krvni sudovi. 

Nesta čovjek bez zrna baruta (Misao br. 70 iz knjige Dvoboj nad rijekom) U groblju, tom dokazu života, za Jocu je ova smrt - dobitak. Svi smo došli da odemo istim putem s kojeg nikad vratiti se nećemo. (Misao br.61 iz knjige Dvoboj nad rijekom)

I ode nam Joco u susret vječnosti. Prijatelju moj bio si najbolja i najvrijednija imovima koju sam imao i hvala ti ljudino Joco što si mi omogućio da budem bolji čovjek. Odlaze veliki ljudi, na nama je da ih pamtimo i spominjemo. 

I da zaključim: 

Čovječe protiv svoje volje si stvoren, protiv svoje volje si rođen, protiv svoje volje živiš, protiv svoje volje umireš. I na kraju, kao nagrada svakome, želio to ili ne, samo dva metra zemlje. 

Viktor Žmegač: BONJOUR TRISTESSE

Neki je mladi američki dirigent nedavno pao u globalizacijsku ekstazu. Odlučio je da pomoću internetske organizacije skupi pjevačice i pjevače sa svih kontinenata, mahom iz amaterskih zborova, nagovorivši ih da u dogovoreno vrijeme svi zapjevaju neku folklorno obojenu glazbu američkog podrijetla. Svojim je štapićem dao signal za elektronički monster-koncert. U intervjuu objasnio je svoju zamisao kao pokušaj objedinjavanja glasova glazbenih entuzijasta s raznih kontinenata: harmonija u izvornom smislu, po prvi put interkontinentalna. Uvjeren sam da je mladac, zanesen svojom tehnokratskom erotikom, imao dobre namjere. Neka se združe glasovi ljudi koji vjerojatno nikad neće imati prilike upoznati se. Ukratko, ostvaren je susret koji očituje da globalizacija može biti i nešto drugo nego komercijalna arena.

Teško je, međutim, osloboditi se spoznajne more. Dirigent zasigurno nije bio svjestan toga da je svojim eksperimentom potvrdio opću tendenciju našeg doba - porast socijalno-psihološkog otuđenja na svim područjima. Kritičarima koji danas upozoravaju na tu pojavu rado se podmeće da su laudatori prošlosti i protivnici modernizma. Usput rečeno: što znači prošlost? Modernizam sa svojim današnjim dimenzijama ocrtavao se već prije stotinu godina. Kritičaru kulture koji upozorava na deformacije, teško je prišiti da se zalaže, recimo, za naturalno gospodarstvo. Naša je natuknica, dakle, otuđenje. Interkontinentalni zbor svakako je prilika da se o njoj razmišlja. U javnosti i u privatnim razgovorima sve se češće čuje pritužba o tome da ljudi druženje prepuštaju strojevima. Tko će se još sastajati kad postoji mobitel? Kao da stroj može biti zamjena za susret. U strojno auditivnoj civilizaciji kao da druge sastavnice susreta, nekoć najvažnije, više nisu potrebne. Zvuči sentimentalno, ali valjda je još uvijek dopušteno upitati gdje je ostao dodir ruke, razgovor očiju, izraz nježnosti koji se može mjeriti drukčije nego decibelima. U vremenima koja nisu bila baš pretpotopna, stisak ruke ili milovanje još su nešto značili - ili bili su, trijezno rečeno, u svakodnevnoj uporabi. Ako se zamisao o internetskom pjevanju probije do popularnosti, virtualno otuđenje bit će potpuno. U tradicionalnim zborovima od oratorijskih na koncertima do amaterskih u folklornim programima, izvođači stoje jedan do drugog u neposrednom dodiru, zadovoljni svojim pjevanjem ili nezadovoljni, prisni ili posvađani, smireni ili uzbuđeni — kako hoće ljudska narav. Ideja virtualnog nastupa može nekog i oduševiti, ali ona je skupo plaćena: manjkom - direktne komunikacije i tjelesnosti. U Amerikančevu projektu izvođači nisu strojevi, ali su izolirani, u pravom smislu riječi prepušteni sebi samima; oni su osobe koje čuče u svojim sobama u osami, sa slušalicama na ušima, odijeljeni i od svoje okoline.

Klasično tumačenje otuđenja izvedeno je prije stoljeća i pol iz iskustva s industrijskom podjelom rada. Djelatnik, naprimjer obrtnik, ne proizvodi više robu u cijelosti, u stvaralačkom procesu s kojim se može poistovjetiti, ponosan na kvalitetu svog proizvoda. Na tekućoj vrpci on više nije vještak, nego dio ustroja koji producira nešto što on u završnoj fazi možda neće ni ugledati. Glazbeni umjetnik, u načelu svejedno da li izvodi ariju iz Otela ili Schumannov klavirski koncert, surađuje s orkestrom, ali znade da ipak odlučuju njegova ličnost i njegova sposobnost. Kad govorimo o radosti zajedničkog muziciranja, teško je zamisliti to raspoloženje bez vidnog kontakta, bez osjećajne spontanosti, bez zajedništva koje nije negdje u nevidljivim elektroničkim sustavima, nego sad i ovdje. Sve drugo je otuđenje ‘up to date’, koje se čini zgodno, ali je samo novo očitovanje samotništva. Bonjour tristesse.
Viktor Žmegač
(Filozof igra nogomet)