Monday, February 02, 2015

Viktor Žmegač: BONJOUR TRISTESSE


Neki je mladi američki dirigent nedavno pao u globalizacijsku ekstazu. Odlučio je da pomoću internetske organizacije skupi pjevačice i pjevače sa svih kontinenata, mahom iz amaterskih zborova, nagovorivši ih da u dogovoreno vrijeme svi zapjevaju neku folklorno obojenu glazbu američkog podrijetla. Svojim je štapićem dao signal za elektronički monster-koncert. U intervjuu objasnio je svoju zamisao kao pokušaj objedinjavanja glasova glazbenih entuzijasta s raznih kontinenata: harmonija u izvornom smislu, po prvi put interkontinentalna. Uvjeren sam da je mladac, zanesen svojom tehnokratskom erotikom, imao dobre namjere. Neka se združe glasovi ljudi koji vjerojatno nikad neće imati prilike upoznati se. Ukratko, ostvaren je susret koji očituje da globalizacija može biti i nešto drugo nego komercijalna arena.

Teško je, međutim, osloboditi se spoznajne more. Dirigent zasigurno nije bio svjestan toga da je svojim eksperimentom potvrdio opću tendenciju našeg doba - porast socijalno-psihološkog otuđenja na svim područjima. Kritičarima koji danas upozoravaju na tu pojavu rado se podmeće da su laudatori prošlosti i protivnici modernizma. Usput rečeno: što znači prošlost? Modernizam sa svojim današnjim dimenzijama ocrtavao se već prije stotinu godina. Kritičaru kulture koji upozorava na deformacije, teško je prišiti da se zalaže, recimo, za naturalno gospodarstvo. Naša je natuknica, dakle, otuđenje. Interkontinentalni zbor svakako je prilika da se o njoj razmišlja. U javnosti i u privatnim razgovorima sve se češće čuje pritužba o tome da ljudi druženje prepuštaju strojevima. Tko će se još sastajati kad postoji mobitel? Kao da stroj može biti zamjena za susret. U strojno auditivnoj civilizaciji kao da druge sastavnice susreta, nekoć najvažnije, više nisu potrebne. Zvuči sentimentalno, ali valjda je još uvijek dopušteno upitati gdje je ostao dodir ruke, razgovor očiju, izraz nježnosti koji se može mjeriti drukčije nego decibelima. U vremenima koja nisu bila baš pretpotopna, stisak ruke ili milovanje još su nešto značili - ili bili su, trijezno rečeno, u svakodnevnoj uporabi. Ako se zamisao o internetskom pjevanju probije do popularnosti, virtualno otuđenje bit će potpuno. U tradicionalnim zborovima od oratorijskih na koncertima do amaterskih u folklornim programima, izvođači stoje jedan do drugog u neposrednom dodiru, zadovoljni svojim pjevanjem ili nezadovoljni, prisni ili posvađani, smireni ili uzbuđeni — kako hoće ljudska narav. Ideja virtualnog nastupa može nekog i oduševiti, ali ona je skupo plaćena: manjkom - direktne komunikacije i tjelesnosti. U Amerikančevu projektu izvođači nisu strojevi, ali su izolirani, u pravom smislu riječi prepušteni sebi samima; oni su osobe koje čuče u svojim sobama u osami, sa slušalicama na ušima, odijeljeni i od svoje okoline.

Klasično tumačenje otuđenja izvedeno je prije stoljeća i pol iz iskustva s industrijskom podjelom rada. Djelatnik, naprimjer obrtnik, ne proizvodi više robu u cijelosti, u stvaralačkom procesu s kojim se može poistovjetiti, ponosan na kvalitetu svog proizvoda. Na tekućoj vrpci on više nije vještak, nego dio ustroja koji producira nešto što on u završnoj fazi možda neće ni ugledati. Glazbeni umjetnik, u načelu svejedno da li izvodi ariju iz Otela ili Schumannov klavirski koncert, surađuje s orkestrom, ali znade da ipak odlučuju njegova ličnost i njegova sposobnost. Kad govorimo o radosti zajedničkog muziciranja, teško je zamisliti to raspoloženje bez vidnog kontakta, bez osjećajne spontanosti, bez zajedništva koje nije negdje u nevidljivim elektroničkim sustavima, nego sad i ovdje. Sve drugo je otuđenje ‘up to date’, koje se čini zgodno, ali je samo novo očitovanje samotništva. Bonjour tristesse.
Viktor Žmegač
(Filozof igra nogomet)

No comments:

Post a comment