Friday, February 13, 2015

Slobodan Jovanović: Kako srpski sudovi mogu biti e-ažurni kad im se hoće

Slobodan Jovanovic pise crnogorskim jezikom ( ako i taj jezik postoji). Ne znam ko je on, ali se potpuno slazem sa svakom napisanom recenicom. Posebno onom da su nam glave dosli losi djaci, ponavljaci koji bolje od nas znaju jedino kako manipulisati masama. Jer oni su blizi nivou te mase.
Tekst je napisan povodom nove sudske hajke na e-Novine.
Pozivam vas, koji citate te novine da im jos jednom  pokusate  pomoci. 
***************************


Trideset godina nam je mozak čerečen najtrivijalnijom propagandom, najprljavijim lažima i podmetanjima, crtane su mete na čelima sada pokojnih ljudi, bezbrojne su žrtve diljem nam bivše domovine pomahnitalih mozgova od pomahnitalih medija... Ostalo je sjeme nacionalizma, desničarskog ektremizma, ideje o tome kako su kaktusi nastali od Srba, koje će klijati ko zna još koliko godina. Možda čak i do novog bombardovanja nepopravljivih jediničara iz istorije. Vinovnici svih gadosti, aktivni sukreatori svog zla koje nas je pratilo svih ovih godina su i danas na braniku najgoreg u srpskom narodu. I nije ima falila dlaka sa glave. Nije i neće. Jer to je sjeme zla posijano po svim državnim ustanovama, među činovnicima, sudijama, daktilografkinjama... jedino su kafe kuvarice sačuvale zrno zdravog razuma
Malo je prostora da se nabroje svo podvižništvo sudova u Srbiji, od čuvenog slučaja brata Radovana Karadžića (srpskoh heroja) i žrtve njegovog mercedesa, do Pahomija neizlječivog. Vodili su računa srpski sudovi da nijedan srpski podvižnik ne okusi miris pravde. Kakve bi to patriote bile kad bi tamničili najveće srpske sinove i svetu im i nedodirljivu crkvu, tj. njene presituirane popove. Malo li je đece stradalo u najpravednijim ratovima za srpske zemlje, što znače par dječjih traumatičnih seksualnih iskustava.
Sudstvo je tu da brine kako ne bi neka patriotskaja serbskaja duša osjetila patnju jer su svi grešni, a Bog i sudovi praštaju, ali i da osjete sudski gnjev svi oni koji su se drznuli da propagiraju zdrav razum. Jeste da su advokati štrajkovali skoro tri mjeseca, jeste da su sudovi prezatrpani predmetima, jeste da mnogi kriminalci šetaju gradovima jer su svi sudski procesi odloženi, ali to ne može biti izgovor sudova i sudija da oglobe mrske neprijatelje, koji su se drznuli da prospu kap mrlje na najveće sinove srpskoga naroda. Koliko je snage trebalo tim dikama i nacionalnim ponosima da istraju u svom novom nacionalnom identitetu dok skoro četri godine bombe padaju na glave njihovih bivših sunarodnika, prijatelja, komšija, đece kojoj su se nekada, vjerovatno, obraćali sa osmjehom. Kao što reče onaj čuveni komandant odašiljanja čestitki građanima Sarajeva u vidu granata kad su mu rekli da je u Sarajevu ostalo još mnogo Srba – „ko ih jebe, što nijesu napustili Sarajevo“. Ili tako nekako. Takvi polažu puno pravo da im se nadoknade duševni gubici i moralna patnja. Lukoviću non pasaran.

Tako su melodramatične emisije ovdašnjih televizija kad posjećuju srpsku dijasporu po raznim zemljama, uglavnom onim koje važe kao antisrpske. Uzburkava se krvca u venama kad vidimo kako su mnogi sačuvali svoje etničke karakteristike, jezik, običaje, kulturu... Jednako kao kad vidimo da neki kažu da nijesu Srbi, a svi Srbi znaju da jesu, Samo što je prvo uzburkavanje krvi raznježujuće a drugo brahijalno. I kako ne slaviti one koji su se vratili svojim „srpskim korijenima“. Nema većeg dokaza za one kaktuse nego kad se zalutali sinovi vrate svome srpskom jatu. Orlovskom. A još ako su poznati „kulturni radnici“! Takvima treba sve dati. Brda, doline, lovu, sudove....
Koliko li je samo Srbija dobro pazarila od svih ovih ratova. Dobila je neprocjenjiva novinarska pera čuvene paljanske škole, filmske radnike sa imidžom vozača kamiona krcatim deblima i filmovima koji prostotom, razbarušćenošću, patosom, primitivizmom donose zapadnom svijetu jednu drugu emociju, njima potpuno nepoznatu, muzičare sa njihovim ljigavim pjesmičurcima i kleptomane bilo čijeg „stvaralaštva“ i forme. Ili sam ja pobenavio ili je svijet zapao u toliku intelektualnu i stvaralačku krizu da se svaki primitivizam i trivijalizam doživljava kao otpor globalizmu i sličnim proseravanjima.
E-novine su oglobljene od likova koji bi u mojoj mladosti prodavali burek da prežive. Posrećilo im se, došlo je njihovo vrijeme u kojem je nestala razlika između ruralnog i urbanog. Više nema razlike u izgledu, kulturnom imidžu, načinu ponašanja između centra Žitorađe i centra Beograda. Mogu se ljudi slagati ili neslagati sa načinom, oštrinom onoga što Pero Luković piše. Sa suštinom se samo ne slaže moralni otpad nataložen svih ovih godina propadanja ovih prostora. Stil je čovjek. A Petar Luković pripada onima koji se nijesu ogriješili o osnovne norme ljudskosti svih proteklih godina. Sad što to nije na cijeni u Srbiji, što su ljudske podvrste postale elite, što u sudstvu, policiji, službama tinjaju žeravice mržnje, anahronizma, nacionalnog primitivizma i patosa, to jeste razlog Lukovićevog vječitog hoda po mukama. Izostanak solidarnost dovoljno govori u kakvoj je situaciji tzv. građanska Srbija, od koje mnogi nijesu u stanju da se izdignu iznad ličnih razmirica zbog odbrane principa u koje bi trebalo da vjeruju.

No comments:

Post a Comment