Pravo na porodiljske naknade za zaposlene i nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme tema je koju u javnom prostoru čine vidljivom gotovo isključivo neformalne grupe žena, ženske nevladine organizacije i povremeno političarke koje imaju osjećaja za sve probleme i izazove s kojim se suočavaju žene koje su rodile djecu.
Jedna stvar je sigurna, ovo nije samo problem finansijske prirode. Ne vezuje se isključivo za period od dvanaest mjeseci porodiljskog odsustva za zaposlene žene koliko im formalno pravno garantuju entitetski zakoni koji uređuju oblast rada i zapošljavanja, odnosno zakoni iz oblasti socijalne zaštite koji takođe formalno pravno garantuju određene socijalne naknade za porodilje koje su nezaposlene. Ovo pitanje ide daleko šire, i obuhvata politička opredjeljenja države i njenih institucija da natalitet, rađanje, zdrave i funkcionalne porodice, kao i ne manje važno pitanje zapošljavanja radno sposobnog stanovništva bez diskriminacije po osnovu pola posmatraju kao prioritet i shodno tome se u praksi i ponašaju.
Bosna i Hercegovina je daleko od odgovornih javnih politika koje u praksi osiguravaju zaštitu i ostvarivanje prava žena po osnovu zapošljavanja, rada i porodiljskog odsustva. Entitetske institucije čine veoma malo da se proklamovana zabrana diskriminacije žena u procesu rada i zapošljavanja ostvari u praksi. Oglasi puni ponuda u kojima se ciljano traže djevojke za rad po kafićima, za čuvanje djece, rad u pekarama, i na drugim sličnim „pozicijama“, isključivo između 20 i 30 godina starosti. Život većine žena u Bosni i Hercegovini se vrti u povremenim poslovima u kojima, u pravilu, poslodavci nameću uslove bez ikakve kontrole.
Da nisi, možda, ned'o ti dragi bogo, trudna? A djecu planiraš li skoro, ili si i to, srećo moja, već obavila? Koliko ih imaš, ako nije tajna? Dvoje? Dvije i četiri godine? Oba muška, a? A lijepo bogami! Kud si ih prije naštancala ti i tvoj dragi frajko, a? Pa nije ti to neki plus kod mene, da znaš. Ja cijenim radnike koji mogu dobro povuć’ i ne pitaju kol’ka je plata, ima li regresa i olakšica, kol'ko se i kako radi, već odma' sestro uzmu i rade šta treba, bez puno objašnjavanja i napomena. Tako je kod mene vazda bilo! Ja sam pošten gazda, platim kol'ko se uradi i relativno na vrijeme. Ali nemam ti ja pile para da ti finansiram tvoja bolovanja i rađanje. Nisam ti ja djecu napravio! To je tvoja privatna stvar curo draga, ho'š se udat’, ho'š si rodit' dijete i 'ranit' ga, njegovat' i sve ostalo, ha ja! Nisam ti ja centar za socijalni rad, haj’ ti lijepo kod njih pa se prijavi na vrijeme, ovo ti je najljudskiji savjet koji možeš dobit’, vjeruj mi. Primaš već od njih nešta? Pa kud si meni došla, ja sam ti privatnik, nisam humanitarac! Ajd ti lijepo mala kući svojoj pa brini o tim muškićima, budi dobra svome frajki, meni vala ne trebaš.
Čuju i znaju ovu priču naizust mnoge žene od Bihaća do Trebinja, i kome god da je ispričaju svijet sliježe ramenima. Tako ti je kako ti je. Da nisi rodila, možda bi bilo drugačije. Možda bi i tebe dragi bogo pogledao. Ali jesi, rodila si draga moja. I sad nemaš kuda.
Ako si, kojim idealnim slučajem, zaposlena, imaš dobar posao i veliku platu, nemoj ni slučajno rađati. Naći će se oni koji će smatrati i reći da varaš državu i sav ostali svijet, te da nemaš pravo da ti se isplati ono što ti pripada.
Tako pročitam ovih dana u novinama da je najviša porodiljska naknada u Republici Srpskoj 6.338 KM, sve lijepo naslov s uzvičnikom. Prava senzacija! Podatak je novinarima dao Miomir Popić, direktor Fonda dječije zaštite RS-a, dakle ovo nije informacija sa ulice koju svijet razmjenjuje uz kafu. Još je novinaru rekao da se visine naknada drastično razlikuju, naročito u odnosu javnog i privatnog sektora, te da u fondu smatraju da bi, na neki način, trebalo ograničiti iznose ovako visokih naknada u privatnom sektoru. I nisu u Fondu jedini koji misle da malobrojne žene koje imaju visoke plate i samim tim i visoke porodiljske naknade moraju biti solidarne s drugim porodiljama. To misle i predstavnik Udruženja porodica sa četvero i više djece, kao i predstavnici nadležnog ministarstva, koji, kako kažu, razmišljaju o ovom problemu i namjeravaju ga, a kako drugačije, riješiti zakonom.
Budući da sam i sama prošla i prolazim dio ove državno-društvene igranke zvane „čija su djeca i kome ona trebaju“ shvatila sam odavno da djeca ne trebaju nikome drugome osim majkama koje ih rode i koje zbog toga moraju da plate –u minimumu državi, privatnim poslodavcima, svijetu koji nema rješenja ali uvijek ima mišljenje. I tako dalje.
I pitam se, onako hipotetički, šta bi se desilo, da naučno fantastičnim obrtom situacije, muškarci koji imaju posao i dobro zarađuju jednoga dana dobiju manje plate. Jer su previše visoke. I trebaju da se solidarišu s drugim muškarcima koji nemaju tolike.
Eto.
Radi socijalne pravde.
Tada bi, drage moje, nastao pravi cirkus.
(Radiosarajevo.ba)
No comments:
Post a Comment