PJESMA MILJENKOVA I O NJOJ MARKO

DŽENAZA JEDNOG REVOLUCIONARA

Ispred Madrida za Republiku samo što nije pao, pod Prozorom ginuo za komunizam

I uvijek bi ostao živ, jer se Hanifa majka tako usrdno molila Bogu da se nije usuđivao

Ni on: kako ubiti sina kojem svaki korak molitve prate, a ne vjeruje u Boga i protiv Njega

Se bori, to Hanifi majki učiniti mogao nije, taman da ga po stotinu puta nema

Umrijet će sinovi nakon što majke već budu mrtve, takav je u čaršiji red, od Madrida

Sve do Darive i od Staljingrada do Višegradskih vrata, a onda će i njega

Partizana i Španca, u zemlju spustiti ruke od srca, i neka je rahmet toj čistoj duši

Miljenko Jergović
('Hauzmajstor Šulc')

Marko Vešović: “Ova pjesma jamačno ne ide u najsloženije Jergovićeve tvorevine – razmatranje takvih pjesama treba ostaviti za poseban esej – ali je, bez sumnje, izvrsna. Jergovićeva knjiga 'Hauzmajstor Šulc' pisana je jezikom koji je, manje ili više, govorni, sarajevski, ali i posve jergovićevski: obojio ga je vlastitim bićem, unio u nj nijanse koje taj jezik, sam po sebi nema, niti može imati, i koje mu daju, ne jednom, metafizičku auru. To nije jedini, ali je najviši kvalitet ove poezije: u Jergovićevim rukama pučka jezična tvar postaje fin instrument kadar da izrazi najteže uhvatljive prelive osjećanja i misli, ali i da zađe u zaumno, da sugeriše najmetafizičnije slutnje o smislu i besmislu ljudskog postojanja.
Kao i mnoge pjesme iz ove knjige, i ova je naoko jednostavna, ali finoća njene izrade sluti se već iz imena Hanifa koje puti ka Kulenovićevoj majci, što nas obavezuje da pjesmu čitamo i kao repliku poemi 'Na pravi put sam ti, majko, izišo'. Finoća izrade osjeća se i u poenti: 'nek je rahmet toj čistoj duši' koja ne može da ne zvuči pomalo ironično, jer je čitamo na podlozi onog čemu smo poodavno svjedoci: preobrazbe komunjara u vjernike, vjerske sahrane onih koji su cio život bili bezbožnici. Ne, dakle, nevjernici već bezbožnici. Ali te riječi zvuče i lirski, za šta je 'krivac' Hanifa: ko da sumnja u legitimnost vjerske sahrane sina takve majke? I naznaka 'od srca' krije dvostruk smisao: tvrdnja da te da sahranjuju 'od srca', to jest iskreno, ne može da ne zvuči kao crni humor, ali u tim se riječima osjeća i jak lirski napon: 'u zemlju' ga ne 'spuštaju' ljudi već ruke kojim se mora vjerovati. Ljudi umiju lagati ali ruke ne. Ovo brisanje ljudi, njihovo svođenje
na ruke i srce, uklanjanje ljudi kako bi progovorile slikovno osamostaljene ruke, od ljudi istinitije, svjedoči o izražajnom majstorstvu koje pogađa u mikron.
Ukažimo i na snagu iskaza: 'takav je u čaršiji red'. Znamo, dakako, da je riječ o prirodnom, a ne čaršijskom redu po kojem se mre. Ali jebeš prirodni red koji nije ovjerila čaršija! Ovaj potez, koji čaršiju stavlja iznad prirode, sadrži snažnu a ipak nenametljivu ironiju, ali ni to nije sve. Čaršija zadobija planetarno dostojanstvo: protegla se 'od Madrida / Sve do Darive i od Staljingrada do Višegradskih vrata'! Igrom toponima, koja Darivu i Madrid stavlja u istu ravan, a Višegradska vrata proglašava ozbiljnim takmacem Staljingradu, ostvarena je složena ironija koja se može čitati bar na dva načina.
Prvi: takva je planeta u očima čaršinlije. Kao u čuvenoj poslovici: govori srpski da te ceo svet razume. To jest: budi čaršinlija da ličiš na cio svijet. Uostalom, šta se ti stranci pušu, što bi Madrid putio ka nečem uzvišenijem od Darive, što bi Staljingrad imao veću istorijsku težinu od Višegardskih vrata?
Drugi pogled je skroz jergovićevski: ljudski svijet, ako ćemo pravo, i jest jedna velika čaršija, nema posebnih razloga za vjeru da Madrid i Staljingrad nisu čaršija a Dariva i Višegradska kapija jesu.
Tu je i najnezaboravniji od svih iskaza u kojem je jezgro pjesme: bog iz gore navedenih razloga nije, 'taman da ga po sto puta nema', mogao ubiti Hanifinog sina. Fraza iz narodnog jezika pokazuje šta poetski uistinu može: njen humor pomjera svijet u zaumno, ispostavlja se da je bog opasniji ako ga nema; sve je gori što više ne postoji. Obrt iz pučkog govora naelektrisao se metafizičkim smislom. Jasno je da Bog ovdje viđen očima ateiste, ali viđenje je saopšteno narodskim, hanifinskim jezikom koji sadrži humorno, koliko i lirsko uvećanje, ustostručuje se božje nepostojanje, što zapravo izmiruje, sjedinjuje majčin i sinovljev odnos prema Bogu. Jergović je vrhunski majstor u miješanju lirike i ironije, ozbiljnosti i humora“.