Sule: 1950-e:Nastanak YU Rock 'N' Roll-a- priča No.4

Nada Knežević, srpska pjevačica jazza i zabavne muzike, debitovala je 1956. godine na koncertu „Mlade snage na polju jazza“, a godinu dana kasnije prvi put snima za program Radio Beograda.

Godine 1959. učestvuje na Opatijskom festivalu (drugom po redu), poslije čega je postala poznata širokom auditorijumu.

Nada Knežević

Već na početku karijere je na inostranim jazz festivalima dobijala nagrade, a često je nastupala i na domaćim festivalima.

Na prvom i jedinom takmičenju pjevača zabavne muzike, 1961. godine, osvojila je Zlatni mikrofon.

U vrijeme najveće slave, 1962. gogine, otišla je u Zapadnu Njemačku, gdje je nastupala i jazz klubovima i usavršavala engleski jezik, a onda nešto manje od dve godine radi sa vrlo eminentnim evropskim ansamblima. Međutim, zbog bolesti oca, vratila se u domovinu.

Godine 1971. poslije pauze uslovljene materinstvom, triumfalno se vratila na scenu. Snimila je muziku za film „Moja luda glava“, nastupila na festivalu Beogradsko proleće sa pjesmom „Seti se naše ljubavi“ i predstavljala Jugoslaviju, kao gost UN-a, na Sinajskom poluostrvu.

Svijet je imao mnogo sluha za nju, npr. Poznati jazz klavirista Chick Corea joj je, poslije jednog nastupa ponudio saradnju.

1977. godine je sa Big Bandom održala nezaboravne koncete u zagrebačkoj dvorani Lisinski i ljubljanskom kinu Union, koji su trajno sačuvani na duplom LP albumu „4 lica jzza“ u izdanju Jugotona. Jugoslavenska radiodifuzija je toj ploči dodjelila nagradu za najbolje dikografsko ostvarenje te godine, pa je Nada, uz Boška Petrovića, Boru Rokvića, Jovana Mikovića, Damira Dičića i Ratka Divjaka, uvrštena i jazz reprezentaciju SFRJ.

Posljednji koncert, nazvan „Nada Beogradu“, održala je 1995. godine, a 2007. primila je nagradu za životno djelo na 24. internacionalnom  jazz festivalu u Nashvilleu.

- 7 mladih - srce umjesto biografije

Ušli su u Ginisovu knjigu rekorda kao jedini ansambl koji je 33 godine neprekidno svirao u istom sastavu (1959. - 1991.).

Ukupno četrnaest puta zeredom punili su dvoranu „Lisinski“ u Zagrebu, sedam puta ogromnu „Deutsche Halle“ u Berlinu, „Lincoln Centar“ u new Yorku, svetilište tamošnje filharmonije.

U vrijeme kada u Sovjetskom Savezu ništa sa zapada nije moglo proći, „7 mladih“ u srcu Moskve sviraju crnačku duhovnu muziku, a Gagarin i Titov su ima bili gosti.

Svirali su prinčevima, kraljevima, šeicima, predsjednicima, premjerima, generalima... i uvijek su imali otvoren poziv za ponovni dolazak.

Poklon Fidela Castra u vidu broda punog kubanskih cigara glatko su odbili kao i ponudu švicarske vlade da uzmu njihovo državljanstvo.

Ignorisati poziv japanskog cara koji je oduševljen nastupom stojeći aplaudirao desetak minuta da ostanu na ručku mogli su samo oni, „pravdajući“ se da moraju stići na derbi „Zvezda-Partizan.

Bili su miljenici Josipa Broza Tita. Maršal ih je lično oslobodio služenja vojnog roka prozvavši ih ambasadorima jugoslovenske kulture.

„Sedam Srba tako dugo zajedno, djeluje nestvarno“-šalio se Tito sa njima.

Pred odlazak na operaciju u Ljubljanu, pred put sa kojeg se više nije vratio, Tito je pozvao članove porodice, nekoliko generala i njih „7 mladih“.

Posljednji zajednički nastup ansambl  „7 mladih“ imao je u Sarajevu 1991. godine.

Nedavni prijedlog grupe građana da jedna ulica u Beogradu dobije ime „7 mladih“, glatko je odbijen.

Odbijen je i prijedlog i zahtjev za priznanje za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi.

„Nema tu mjesta za nas“, kaže Jovo Radovanović.

Ipak je Đorđe Marjanović bio prva jugoslovenska megazvijezda... 

(Little Sule)