Ivan Lovrenović: Magistrica K G K i hrvatska dijaspora u BiH

Inauguracija hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarovic obavljena u nedjelju, 15. februara u Zagrebu, poruke njenog govora kao i prigodna ceremonija prenosena na TV bili su zapazeni ne samo u blizem okruzenju. Prenosimo komentar knjizevnika Ivana Lovrenovica sa njegovog portala na koji mi je Mario skrenuo paznju.
*****************

Na čelo Republike Hrvatske i službeno je sjela nova predsjednica. U nastupnome govoru Kolinda Grabar Kitarović izrijekom je spomenula Bosnu i Hercegovinu, obećavši joj svoju svesrdnu pomoć u učvršćenju „državnosti na temelju pune ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“, kao i „zaštitu hrvatskoga naroda“ u njoj. Ovo mjesto je u tekstu predsjedničinoga govora dospjelo u pasus u kojemu se govori o hrvatskom iseljeništvu. Nije gospođa K. G. K. bosanskohercegovačke Hrvate baš izrijekom proglasila hrvatskim iseljeništvom, ali mjesto koje im je posvetila vrlo je indikativno.
Ali, ako se suzdržala predsjednica, nije se suzdržala Hrvatska televizija. Bez ikakva zazora, okom ne trepnuvši, iskusna voditeljica prijenosa inauguracije s Markova trga Elizabeta Gojan, najavljujući prilog iz Sarajeva, prilijepila je Hrvatima u Bosni i Hercegovini status dijaspore. Nije se manje ženirao ni njezin reporter, jednako iskusni Branimir Farkaš, koji je za ovu priliku bio specijalno odaslan u Sarajevo. Nastranu to što veza nije radila, i što se Zagreb i Sarajevo nisu čuli, hajde, pripišimo to samo tehničkim okolnostima, nego nije radila ni elementarna obaviještenost i novinarska profesionalnost, bogami ni pristojnost, politička i građanska podjednako. Elem, u sasvim prirodnom i podrazumijevajućem dosluhu s voditeljičinom idejom o dijaspori, reporter melje o tome kako on iz Sarajeva nema što da javi o dojmovima u vezi s inauguracijom, ne zato što ne bi bilo dojmova, nego zato što ovdje nema Hrvata, pa će, kaže on ležerno, o dojmovima moći izvijestiti kolega Karačić iz Hercegovine. I još dodaje: u Sarajevu je prije živjelo 80 tisuća Hrvata, na prilazima Sarajevu bilo je nekad naselje koje se zvalo Rimski Stup zato što je tamo bilo mnogo Hrvata, a danas ih ukupno ima oko 10 tisuća. Takve budalaštine i takve netačnosti nisu se na Hrvatskoj televiziji mogle čuti ni za živa Tuđmana i Smiljka Šagolja, jer su, valjda, u svojemu naci-fanatizmu obojica bili ozbiljniji i temeljitiji od ovoga zakašnjelog i nepismenog tuđmanizma i šagoljizma što ga demonstriraju ostarjeli HTV-ovi ignoranti.
A predsjednica? Hrvatice i Hrvati dobili su u njoj idealtipsku predstavnicu: kršna i naočita žena, poletna i domoljubna, navlas onako kako je Krleža još prije skoro cijeloga stoljeća formulirao taj tip katolički bogobojaznoga, nereflektiranog malograđanskog nacionalizma: „sentimentalna ljubav spram hrvatstva“, a u isti mah moderna, svjetska osoba, obrazovana, polilingvalna, s iskustvom iz glavnih svjetskih političkih i vojnih jazbina (Washington, Bruxelles, NATO) – ma, sve je pri njoj što Hrvatice i Hrvati vole i čemu se klanjaju.
A ako u njezinoj brizi za Bosnu i Hercegovinu i za bosanskohercegovačke Hrvate bude bilo išta više od inauguralne kurtoazije, to bi mogla pokazati inicijativom za promjenu službenoga stava Republike Hrvatske – da Hrvati u Bosni i Hercegovini više ne budu tretirani kao dijaspora, ni Hrvatska kao njihova matična država, te da se u skladu s tim revidira i stara tuđmanovska farsa s njihovim sudjelovanjem u glasanju na izborima u Hrvatskoj. To je ono u što se nisu usudili taknuti ni Račan, ni Mesić, ni Josipović. Famozna lista za dijasporu praktično je bila i ostala tek
smokvin list za glasačko tijelo iz Bosne i Hercegovine, a zasniva se na modelu dvojnoga državljanstva po kojemu Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju pravo glasati na izborima u obje države. Ruku na srce, ni bosanskohercegovačke vlasti, još od onih vremena kad su SDA i HDZ vezale zastave pa sve do danas, nikad nisu ozbiljno namjeravale prilagoditi taj bizarni model pristojnim uzusima u demokratskom svijetu, prema kojima se institutom dvojnoga državljanstva obično restriktivno reguliraju građanska prava i obaveze (biračko pravo, služenje vojnoga roka, plaćanje poreza i sl.).
Imenica matica i pridjev matični u hrvatskom (potpuno jednako kao i u “drugim” jezicima – srpskom i bosanskom), kako to meritorno tumači veliki hrvatski leksikograf i etimolog Petar Skok, dolazi od osnove mati (!), i može imati nekoliko značenja: 1) matica u pčela, 2) izvor, 3) zapisnik, 4) glavna crkva, 5) sabiralište. U međunarodnopravnom smislu, pak, matica je država iz koje dio naroda prebiva u nekoj drugoj državi u statusu nacionalne manjine.
U bosanskohrvatskom slučaju taj ideologem očevidno nema nikakvo ni pojmovno ni povijesno utemeljenje, a u psihološko-političkom smislu morao bi za svakoga bosanskoga Hrvata, koji imalo drži do svojega osobnog i etničkog dostojanstva, biti uvredljiv i sarkastičan, jer se tim izrazom hoće reći da su bosanski Hrvati nekakav import u Bosnu i Hercegovinu, etnička dijaspora, nekakvi vražiji došljaci, dok cjelokupno povijesno iskustvo svjedoči suprotno – da je taj narod jedino u Bosni u svojoj matičnoj zemlji, a da se stoljećima rasijavao po Slavoniji, Dalmaciji, Bačkoj, Južnoj Ugarskoj, modernoj Hrvatskoj…
Kolinda Grabar Kitarović u svojoj biografiji ima i podatak da je magistrica politoloških znanosti. Možda bi se i s te strane trebala osjetiti obaveznom da se malo udubi u problem, kad se stišaju inauguracijske fanfare.

Ivan Lovrenović