OLIVER FRLJIĆ: Policajci duha postoje u svakom vremenu

''Kada je u pitanju moj angažman reakcije uglavnom govore o sredini iz koje dolaze. Hrvatska kulturna javnost uglavnom je, ukoliko nije aktivno prevodila Tuđmanovu nacionalističku politiku u kulturne matrice, prespavala devedesete. Činjenica je da u hrvatskom glumištu, ukoliko se izuzmu dva časna izuzetka, nikada nije postojao antiratni diskurs. Čak ni kada je Hrvatska otvoreno radila na komadanju Bosne i Hercegovine, kad je otvarala logore u zapadnoj Hercegovini, kad su se dogodili Ahmići, kad se o zločinima u Pakračkoj Poljani moglo čitati barem u dva tjednika.''
***
''Naslušao sam se svakakvih gluposti vezano za transparente koje smo isticali na pročelju kazališta u proteklom vremenu. Većina komentara pokazuje jedno vrlo konzervativno, retrogradno shvaćanje onoga što bi umjetnost i teatar trebali biti. Rijetki su oni koji razumiju da se radi o jednoj vrsti socijalnog performansa u kojem se koristi simbolički kapital jednog nacionalnog kazališta za dekonstrukciju različitih oblika isključivosti. Uostalom, Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica.''
***
''U Hrvatskoj se teatar u devedesetima apsolutno oglušio na društvenu stvarnost ukoliko izuzmemo kazalištarce koji su svojim radom servisirali vladajuću nacionalističku ideologiju. Paradigmu te i takve kazališne servilnosti predstavlja Krešimir Dolenčić. Riječ je o redatelju koji je režirao Tuđmanovu vojnu paradu, Šuškov pogreb i različite druge HDZ-ove manifestacije. Paralelno je bio direktor Dramskog kazališta Gavella, zatim profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, pa ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Inače, Dolenčić je osoba koja je cijeli jedan narod krstila kao “divlju stoku s istoka" i koja je, u vlastitom samozaboravu i kolektivnom nacionalnizmu, i danas kazališno kurentna roba. Od takvih autora, a Dolenčić nije usamljen, teško je očekivati da danas počnu kritičnije govoriti o društvenoj stvarnosti u kojoj smo zapeli od devedesetih naovamo. Problem je u mlađim autorima jer osim par njih, za prebrojavanje kojih nisu potrebni ni prsti jedne ruke, nema nikoga tko bi kazališno imenovao različite društvene devijacije koje su u postjugoslovenskim društvima postale norma.''
***
''Krleža je kirurškom preciznošću secirao palanački duh Zagreba. Taj duh je i danas tu, samo su se imena aktera promijenila. Sjetite se samo kakvo je (ne)razumijevanje Krležine dramaturgije iskazivao Josip Bach, ravnatelj Drame Hrvatskog zemaljskog kazališta. Isti taj Bach će, u nedostatku boljih argumenta, Krležu optužiti za austrofilstvo. Dakle, kulturne matrice eliminacije se nisu puno promijenile. Danas te proglase jugonostalgičarom ili nekim od pojmova
iz leksikona nacionalističkog folklora. I po tom pitanju je situacija u svim postjugoslovenskim državicama identična. A tu mi nema druge nego uzviknuti "Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture"! ''

*************
Za Dane je Đorđe Krajišnik razgovarao sa Oliverom Frljićem (Travnik, 1976.)
o sukobima koje vodi u hrvatskoj javnosti kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci,
porukama koje šalje transparentima sa pročelja ove teatarske kuće,
o tome kako je hrvatska kulturna javnost uglavnom prespavala devedesete,
te paralelama sa Krležinim vremenom.