USPOMENA NA BRANKA ĆOPIĆA

(u povodu stotinu godina od rođenja velikog pisca)

U knjizi ‘Treba sanjati’ je Enes Čengić zabilježio neka anegdotična kazivanja Branka Ćopića (1915-1984.):
…Sve više i više okretao sam se i predavao prozi. Ali, kao za pakost, priče su mi ispadale tužne, sentimentalne i plačne. U svakoj izgubljenost, tuga, jad. Neko se sprema da skače u vodu, neko da se objesi, neko da se baci s vrha stijene...
Napišem priču o mladiću Hikmetu koji prodaje kestenje, kako mu je život dosadio pa je izgubio svaku nadu, izašao na most i spema da se utopi. Tužno i pretužno, dozlaboga. Odnesem priču uredniku Vrbaskih novina, koji je i sam bio pisac.
Kad pročita, ozbiljno me posavjetova: ''Čuj, mladiću, nećeš daleko stići s rasplakanim pričama. Nađi ti meni kestendžiju koji se utopio i ja ću ga sahraniti o vlastitom trošku. Nema kestendžija kad plakati i buljiti u vodu. Valja njemu raditi i brinuti se za život. A čuo sam, momče, da si veliki veseljak i spadalo, pa se lijepo prođi tuge. Baci brigu na veselje, piši vedrije i borbenije.''
Izašao sam zbunjen. Dugo sam na ćošku ulice zagledao prvog kestendžiju na kojeg sam naišao. Bio je vrlo živahan dječak, šalio se s mušterijama, dobacivao i namigivao prolaznicima, a kad je spazio kako buljim u njega, veselo mi doviknu: ''Hoćemo li pazariti, druškane, šta si zinuo u mene kao pečen brav?''
***
Zbog čitanja napredne literature bio sam isključen iz Učiteljske škole u Banjoj Luci i poslije mnogih peripetija upisao sam se u sarajevsku Učiteljsku školu. Nastanih se u mahali Bistrik, na samim padinama Trebevića, kod dobrodušnog starca Šaćira Avdića. Šaćir je imao sina Musliju, veliku lolu, koji je pola sata provodio za knjigom, a deset pod djevojačkim prozorima.
Pošto sam bio marljiv i uredan, Šaćir i njegova žena bi svake večeri uhvatili Musliju, posjeli ga na klupu između sebe i počeli da mu čantraju: te vidiš li kakav je dobar đak Branko, te vidiš li kako treba učiti, te zašto se Branko ne skita kao ti... i tako u beskraj.
Toliko su ga svakodnevno grdili da njemu prevrši i on mene uhvati nasamo: -Dosta više tog tvog učenja i tvoje pameti. Već su mi se moji popeli navrh glave navodeći te kao primjer. Ili prestani da satima bubaš lekcije ili će jedan od nas morati da seli iz kuće!
Nije bilo druge nego se i ja počeh noću skitati s Muslijom.
Malo-pomalo, meni se dopala noćna skitanja, a pogotovo zazivanje pod djevojačkim prozorima. Nabavimo i tamburu, pa se dogovorimo da će Muslija svirati, a ja pjevati pod prozorom debele Đule, buregdžijine kćeri. Ponamjestimo se mi pod njezin prozor, Muslija razveza da udara u tamburu, a i ja se oglasih svojom pjesmom kao prava kreštalica.
Gore na spratu začu se sašaptavanje, zatim se lagano otvori prozor i odozgo naglo na nas sruči vodopad splačina s ljuskama od krumpira, tikve i luka. Do kože mokri, zdimismo u mrak.
Sutradan, još ni upola suh, krenuo sam u školu i sva sreća što je toga jutra padala kiša, pa sam se mogao izgovarati da sam usput pokisao.
***
Svaki novajlija po dolasku u Sarajevo najprije posjeti ugao kod starog mosta na Miljacki odakle je Gavrilo Princip pucao na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda.
Naravno, radoznalost nije mimoišla ni mene. Uzbuđen, stao sam baš na ono mjesto na trotoaru i okrenuo se prema ulici, zamišljajući kako mi u susret dolazi auto s prijestolonasljednikom. Bilo je to tako upadljivo da su prolaznici podozrivo pogledavali u mene, pitajući se kakva li sam budala.
Kad sam za praznike došao u svoje selo, pričao sam nadugo i naširoko o Gavrilu Principu i mjestu s kojeg je izvršio atentat. Seljaci su me pažljivo slušali, naročito omladina, ali usred moje najživlje priče, priđe mi stari brkati Gavra, bivši austorugarski knez i strogo me ukori: ''Čuješ li, mali, ostavi ti te priče o pucanju i ta mjesta odakle se potežu revolveri na cara. Đavo nikad ne spava, dragi moj...''
***
Dugo sam pisao pjesme u prozi prije nego što sam se usudio ozbiljnije razmišljati i o pričama. Rado bih pisao priče, ali kako da smislim događaj? Obrni, okreni, najzad počnem o tome kako se neki naš seljak vraća iz ruskog zarobljeništva. Opisao sam seljaka kako izgleda, put kojim ide, očinski dom koji vidi izdaleka, a onda zastadoh: Šta ću kad moj zarobljenik dođe kući, a pred njega izađe čitava porodica? Ima on sigurno oca, mater, strica, strinu, njihovu djecu... Ko će sve to opisati! Jedan je ćelav, drugi je brkat, treći krezav, četvrti zrikav, zatim - ovaj ima ovakav nos, onaj onakav... Prepadoh se tolikih ličnosti i tolikog opisivanja. Pa mislim sve, mislim, dok konačno ne nađoh mudro rješenje: zarobljenikova porodica je, kao tobože, odselila iz Bosne u Banat i moj griješni junak dolazi pred pustu kuću, polupanih prozora...
Bilo mi je, doduše, žao junaka, ali strah pred njegovom brojnom rodbinom ipak je bio veći - i zbog toga sam ih morao bezdušno poslati preko bijela svijeta.
********

Književnik Mile Stojić u povodu 100 godina od rođenja Branka Ćopića:
"Njegove priče iz djetinjstva su zapravo priče svih nas, o našem djetinjstvu.
Cijela njegova priča zasniva se na ljepoti koju je on znao prekrasno opisivati.
On je opisivao ono dobro u ljudima, bez sumnje je najpozitivniji književnik
ove zemlje."