"Daj mi taj mantil da ga osusimo:" rece Majka lijepoj crnokosoj zeni i pruzi ruku prema njoj. Ova kao da se malo prepala naglog gesta i ispruzene ruke, ustuknu.
"Sta je ovoj?" okrenu se prema Starom a razvukla facu u pitanje.
"Da nije gluva?" Vrti rukom po zraku, lijevo desno.
"Ne tako rukom vrtiti, tako se pita jel' blentava! Prst u uho, tako se pita jel' gluha. Sigurno je razumjela to tvoje vrtenje rukom, vidis da nije slijepa!" rece Stari.
Sagnu se Stara u visinu ociju lijepe zene, zagleda se u njene oci...rukom se povuce za svoju bluzu cimajuci je i rece: "Skini to da osusimo."
"O,o,ooh ...susimo, susimo, evo mene sada ce." Razumjela ju je zena, konacno.
Stara uze bijeli mokri platneni mantil pa ga okrenu tamo gdje su neka slova napisana tintovplavkom olovkom. Cita naglas, slovo po slovo:"Ingrid Farrugia Azzopardi Dr." Cudi se, pa pita "ko ti je ovo posar'o? Ma sta pitam gluposti, govna bosanska, eto ko! Vidi, molim te Stari, upropastiti ovakav materija, cisti damast i to onaj najbolji a posarano."
Slabasnim glasom zena progovori: "No saro niko, napisato mi ime i preime. Tako mora u posao."
"Pa onda ti je ovo prvo Ingrid, opet slovo po slovo procita... ime!?"
"Jes, to na mene ime Ingrid." rasiri zena malo oci te uleti i zracak svjetlosti u ovaj razgovor.
"Pa sto odmah ne kazes, jeboga ti, ja sam Zora!" - odusevljeno ce Majka pruzajuci opet energicno ruku ka zeni koja je jos uvijek sjedila a sa malom djevojcicom u krilu. Zena se trznu ponovo, pravo se prepala, prvo tog iznenadnog uzvika a poslije i ruke koja je opet prema njoj poletila. No snadje se, polako izvuce ispod Mirjam ruku i rukovase se.
Majci oci pune suza.
"Nije tebi lako, mila moja, znam ja to najbolje. Jadne mi zene!" zaleluja prijeteci glavom, bas onako kako je samo ona znala. Ko biva u tom je gestu sva ljudska patnja, mudrost iskustvo i sta li vec ne a ona cuva kao tajnu!
"Jel ovo radis na Hanistu kod pekara?"
"Kako ti znades da sam kod pekara, jes imam dva?"
"Ehe, he...pa vidim bijeli mantil...ko pekari."
"Sta ovo drugo pise, zamrljalo se Farrugia, opet naravno, slovo po slovo?"
"To moj prime ime." ispusti nesnazno.
"A, ovo trece to ti je sigurno od muza?"
"To trece isto moje prime sto pre ime ide, ima dva, ja ima dva otac, mamac to tako stavu na njih. Da se zna, cije ti."
"Ja Stari ovo ne kontam a vidi i greske u prvom dva r u drugom dva z. Koji papci."
"Kontam je, to joj je prezime a ima oba i od oca i od matere!"
"O, jes!"...slozi se moja Mati.
"A ovo zadnje... i to ti je necije prezime? Jel' to od muzaaa?"
"No, no Zova to ti moj titl...ja dotur u ceruloza ambjulant." Sad se i ona nasmijesi ali nekako tolerantno.
Ovolika poplava rijeci, zbuni Staru. Samo okrenu glavu ka Starom i rece:" Ajd sad ti reci, ti si uvijek pametan."
"Kaze da je Doktorica u Celulozinoj Ambulanti a to ti je taman preko puta onih silnih pekarskih radnji na Titovoj, ma preko puta Ferhadije."
"Pa znam i sama, jebote, znam i gdje je ambulanta... auuu...izvinite drugarice Doktorice, ja mislila vi Pekarica, sta znam novo vrijeme, mozda ima i zena , drugarica, ovaj...mislim...pekarica?!"
"Nema, Stara." suho rece stari.
"Nemaaa, stetaaa, a tako unosno zanimanje za drugarice...uh bas serem, a?!"
"Izvinite, gori mi nesto na sparhetu!"...poskoci, odleti.
Svi gledamo u njenom pravcu prema uskoj dugackoj kuhinji. Kuhinja je bila pregradjena platnenim paravanom , zavjesama, kao u pozoristu pa kako je bila uska a Majka pozamasna, nikad joj cijela pozadina nije stajala u kuhinju zajedno sa njom.Uvijek se tacno znalo po toj izbocini gdje se tacno nalazi i sta radi. Ako se guza trese gore dole, dinsta nesto garant, ako guza umilno ljulja lijevo desno mijesi nesto, poskakuje...pere sudje, a kad bi skakala u trzajima, bez ikakvog pravila, onda je to na radiju svirala neka njoj omiljena stvar. Plesala je...garant.
Tako i danas bilo...plesala je!
"Proviri glavu iz paravana: "Pa odakle ste Doktorice, mislim dosli u Banjaluku?" i nestade kao oni Sezam strit carobnjaci.
"Dosli sa Malte, mi...udaljeno."
"Kako sa malte, iz Rosulja mislisTe, Doktorice?"
"Ja tebe Zova sad ne razumla, dosla mi oba brodom...ako to pitala?"
"Stara, ne laprdaj, sve cu ti objasniti, pravi veceru a mene pusti da razgovaram. Ti k'o Gestapo."
Na rijec Gestapo, zena se pribi uz stolicu jace i stisnu djevojcicu da ova vrisnu.
"Polako , komsinice, polako...ne brini."
"Pa ni ja ne pitam bez veze , samo zelim da saznam jede li prsetinu, da ne pravim djaba...eto?"
"Ah, to...a otkud nama prasetina danas?" radoznao stari, projelo se nesto.
"Nema prasetina, ima slanine, pametnjakovicu a to ti je to.Slanina je od krmaka, eto! A to ima i to ide. Pohani kruh, przena slanina, bijeli lukac...eto !
Ima se, moze se!"
Rasiri se kuhinjski paravan, prvo izleti gomila dima i pare...u dimu i pari Majka, u obe ruke veliki posluzavnici a na njima przenice, ukofrcana slanina, okruglice domaceg kajmaka a na vrhu tek obrani kajmak sa mlijeka koje je jutros uskuhala.
I tek otvorena tegla domaceg ajvara.
A ovaj, mislim ajvar, odozgo oksidir'o! Tamniji!
Rasiri ruke, siroko se nasmija: "Bujrum Raja!"
Doktorica briznu u plac!
Mirjam poleti rukom za komadom slanine a ovaj vruc k'o zeravica!
Mirjam briznu u plac!
Poletih rukom ka przenici, Stara me spuca tacem u glavu."Prvo gosti, hajvanu!"
Ja briznuh u plac!
Stari odvali u smijeh. "Eto ti kuharice, gosti joj placu, ha, ha ha!"
Stara briznu u plac!
Jedino Stari, hahaha, hahaha,...pa opet isto, dok i njemu suze ne udarise na oci, njemu od smijeha!
Kako pocelo, tim redom i zavrsilo!
Mljac, mljac..."Zova ovo naj best fud ja jebla...moras mene upisati preskripsn. Vi cudni ljudi...dobri, jebla ja opet kod vaske a da ja naplacam."
"Moze, moze, mila Ingrida ali nista ne jebla u ovu kucu, ovdije ja jebla...ti jela, uvijek dobro dosla ali nema jebla , izbaci srednje slova, to ne treba , reci polako..."je-la" i nije Zova, probaj polakoo Zooora...to mi je ime, sreco."
"Razumla ja,ti mene objasnis jezik, ja tebe dobro naplatim kad mene dodju plate. Ja cu i neka vino da nabavim...samo kad me platu a evo dugo cekam, nema pari dvojica meseca, ma i vise...trojica mjeseca...ne znam kako zivumo."
Stari oci razrogacio:"Nisu te platili mjesecima, aman jadna, sutra cu im jebati mater, izvinite sutra nemoze ali u ponedeljak nazvat cu racunovodstvo Celuloze...garant. Ma sta zvat cu Generalnog!"
"Cujes ti ovo Stara, zena nema para danima...pa oni gladuju...zato je pala...ubit cu nekoga...hocu svega mi!"
"Treba li para komsinice, bil' pomogla sto dinara do prvoga. Evo stoja!" Izvadi odnekud Stari novcanicu.
"Otkud ti tolika lova, frajeru jedan, dje to nadje?" zapanjeni se Stara!!?
"Ma razgovarat cemo mi veceras!"
Majka stavila ruku na usta kao da ne ispusti neki glas.
"Jadna ti nama!"
"Ne boj se, mi imamo svasta, otvori spajizu, : "vidi, brasno pola vrece, krompir pola vrece, ajvar osam tegli, pet piva na podu, dje sesta piva Stari?... kantica masti (pa otvori tu kanticu jednim pokretom ruke, pomirisa)...fuj, ovo uzeglo!"... mi cemo vas paziti...vec sutra cu ti pokazati kako se pravi hljeb, kruh...to ti je najvaznije."
Ingrid ustade i zagrli moju majku, pridje i Hemfri, zagrli obe, pridjosmo i mi mali, zagrlismo i mi nekoga ali samo oko nogu pa se nikad nije saznalo koga smo mi zagrlili.
Treba da porastes za pravi zagrljaj, mada ni ovi mali nisu za odbaciti.A meni se nekako cini i da se duze pamte ti mali! Sad, jebajiga, mozda i grijesim...zato sam i rekao , meni se cini, mozda tako pamtim samo ja, pa ne mozemo uzeti to kao opste pravilo!
Ako su nekoga grlili cijeli zivot, sasvim je opravdano da se ni jednog zagrljaja ne sjeca.
Ko ce pamtiti...toliko?
Ja pamtim ono jednom...bas sam gore napis'o...kad mi je onaj peskir pao na glavu. To se ne moze zaboraviti! Ma ne peskir, jebo peskir...ja bih peskir lako zaboravio ali ne mogu...bio je vezan za taj zagrljaj ...usr'o sam se neko ce me poljubiti. A to se onda ne moze zaboraviti.
Ali, nije, niko nije.
"Koliko je to sati Stara?"
"Sad ce sedam!"
"Bil' mog'o malog poslati u Gospodsku u Zupski podrum po litru crnoga?"
"Pa, normalnooo, imas li para?"
"Opet ti, imas li para? Imam!"
"Otkud ti pare Stari?" Razrogaci Mati oci opet! Da nisi kredit naceo?"
"Pa posalji malog po dvije litre, da ne ide ponovo."
"Ta ti je pametna, eh da je malo veci i ponese tri."
"Nije te valjda strah ici sam do Zupe?"...zabrinuto Otac.
"Ma, nije...jedino kroz Park!" rekoh porazeno.
"Joj, tebe muskarcine ...pa pretrcis!"
"I dje si bos poletio, 'oces da se flasa razbije pa se nabodes, a Hitna ne radi Subotom, obuci neke cipele."
Kako gore rekoh, august je mjesec, djeca su bosa...sad... ja sam imao neke "rimske" plastikanere, zvale se "gande" ali dok to spertlas...ode ti radni dan, pa samim tim i raja odu na spavanje... a sta ces sam u dvoristu?
Tako nazuh oceve cipele. Kroz park sam letio kao da su mi peraja na nogama. O, joj mene budale, mogao sam nazuti majkine cipele, manje su...jedino ja nikada nisam nosio stikle a to bi me verovatno sputavalo jos i vise.
Skinuo sam one cipeletine i u nekom transu i neznanju zafrljacio ih u zbunje.
He, he letio sam, nikad brze.
U Zupskom podrumu Cika Milut'n taman pretakao rakiju iz buradi u burad, pa mu ono gumeno crijevo ostalo u ustima.
"Oooo vidi Sarinog Kurira, u ovo doba, sta ce to biti...da nije Bajram bahno u augustu?
Ide rakija, jel kao obicno po litre ljute a po mehke?"
"Nije, Milut'ne, ovdje treba crno."
"Sta se slavi Kuriru Sarin? Da nisu sunetili starog jazavca po stare dane, opet, pa se prodobrio, post'o mehk, a omeks'o, omeks'o mu ...garant?"
"Milut'ne, djaba sipas dalje u tu flasu vise ne moze stati...sve ti curi sa strane." rekoh.
"Jeldeee, tis mene uciti koliko staje u koju flasu, k'o ja ne znam svoj pos'o, vidis da nabijam da mi onaj stari konj ujutro ne lupa cvoke. Daj i tu drugu flasu...da nabijem i u nju i bjez'...ne treba platiti vino...jebalo ga vino...ko pije vino u Banjaluci...pored ovak'e rakije."
"Bjez'!"
"Milut'ne da znas da cu mu sutra reci sve sto si nocas srao!"
"Stani, bolan, malac, nemoj...sala mala...zajebav'o sam se malo...stani...evo ti "zivotinjko carstvo"...o dje sam ga stavio?"
Picio sam Gospodskom, flase u providnom cegeru pletenom od nekih plasticnih zica, landrale su i klepale po asvaltu Banjaluke. Kod Rahmanove slasticarne skoro se sudarih sa nekim cilagerom. Nisam ja bio kriv, on se okrenuo prema naopako, on je trehn'o u mene, tehnicki , mislim.
Visok, elegantan, zlatne naocale na nosu, besprijekorno liht odijelo na njemu,kosa uredno zacesljana kao u mog Starog, ali nista od Hemfri Bogarta,. Ovaj je vise licio na Deni Keja, isto i taj Deni, bio neki glumac, kosa mu zuta. Jebajiga razlika je, boje su cudo!
"Kako to ides malac, u sta gledas?" obrecnu se na mene, zagledajuci svoje ispeglane nogavice, k'o da ga nisam uprlj'o.
"U sta ti gledas, ja idem pravo...ti ides naopacke!" obrecnem se i ja na njega isto tako, ali nisam zagledo jel' on mene uprlj'o. Ja sam vec od prije bio prljav!
"Boze dragi kome nosi alkohol ovo dijete?" u cudu izusi zapanjeni covjek i dodade: "I jos bos!... ma ne treba Banjalukom hodati poslije sest!" zakljuci.
Utom naidje gospodin Milkan, direktor Hotela Bosna. Ispred njega je uvijek isao njegov debeli stomak, sta stomak... stomak i po.
" Gdje je zapelo, komsija Jovo?"
"Vidis li ti ovo, crni Milkane, jalija na sve strane. Raspusteno sve! Ma ko to djecu salje po alkohol u ovo doba. Vidi ga, nema ni cipela!"
"Vidim, Jovane...svaki dan i svaku noc...ne valja im posao!"
"Ma dodji, sine Lolo, ne mogu ja tako polako, ceka mama sa vecerom!"
"Veceroooom, kakvom veceroooom?!" sjevaju sucmurasto zelene okice.
"Necu, necu i necu"...sjela je mrsava plavokosa djevojcica na sred ulice.
Imala je na vrh glave svezanu bijelu masnicu, boze me prosti k'o kakav veliki leptir a posto je bila noc, znaci veliki nocni leptir, Uzas! Tako nesto jos nisam vidio! Ja bih to odmah potrg'o sa glave! Fuj!
"Nije ovo cokolada, ovo je kiselo"
Kako je sjela na sred Gospodske, tako joj ispade kugla sladoleda iz korneta, ravno na asvalt, eh da nisam vukario one flase, zaletio bih se i mazno bih joj onaj kornet iz ruke...ma pomeo i sladoled pa nek' i nije cokolada, i nek' je sa asvalta, samo da probam, jednom!
Jebajiga, red je!
"Zorana, dizi se sa asvalta , inace ce te taj bosonogi mangup odnijeti u mrak!"
"Sto bi je ja nosio u mrak i sta ce mi ona, Tvoja je ...ti je nosi! Cuj covjeka, ja nositi curice u mrak, nisam ja tvoj hamal, ovo ja nosim vino nama, svome Ocu i Majci u nasu kucuuu!"
"Ali necu veceruuu, vidis da sam sad pojela sladoled." Ispruzila ruku prema Ocu pokazujuci mu prazan kornet.
"Vidis, pojela ja, ne mogu sad i vecerati!" ponovi ubjedljivo.
"Vidim, vidim..."
"Dobro, dobro, sine, idemo kuci polako." Tiho govori gospodin sa zlatnim naocalama i plavom kosom, sve diskretno okrecuci glavu lijevo desno ne bi li registrovao ko ga je sve vidjeo.
U Banja Luci je bilo dovoljno da te jedan ili jedna (jos gore), vidi u nezgodnoj situaciji pa sutradan cijeli Grad to zna...i svi pricaju...licno bili i vidjeli!
Vidio je i on Milkana naslonjenog na izlog "Gvozdjara" kako sapce nesto postaru Ostoji a ovaj samo: "Auuu, auuu, ma nemojte...Inzinjer kazeteee?! To mu je Mala, ko bi reko...jest', jest',gazda Milkane, dobro velite...raspusteno, neodgojeno to! Rauber, pravi!"
Djevojcica, frljucnu prazan kornet preko glave, poskoci i kao leptir uleti u narucje svome Ocu!
"Pozurimo, Zorana, sreco tatina...ceka nas Mama!"
Ona se stisla uz njega, pa se cerekaju!
Odose pravcem ulice Mose Pijade, dotle mi je dobacio pogled. Dalje nisam vidio, valjda sto sam malen ili zbog zakrivljenosti zemljine kore kada ti se cini da se predmeti i stvari gube u daljini i postaju sve manji.
Letim i ja sa flasama vina lupkajuci asvaltom...znam docekat ce i mene svi sretnih lica, ...zbog vina ili ...ma nevazno!
Vazno je da smo Sretni!
Uh, jebote...zaboravih ja one cipele od Staroga. Ma nece to niko dirati do ponedeljka a i stare su...ko bi?
