Biljana Srbljanović: Zašto je Beogradu potrebna Sarajevska ulica?

Jedna sam od onih što "Maršala Tita" još uvek zovu "Maršala Tita" (ponekad i "Srpskih vladara", ali to samo zato što mi je toliko dugo trebalo da se naviknem na novo ime, da, kad sam ga konačno usvojila, već su ga ponovo bili promenili).
Lole Ribara je Lole Ribara, 29. novembra i 27. marta isto tako (mada potonja možda čak i nije prekštena, ne znam, ne bi uticalo). Delom zbog toga što celi život uz svoju babu rastem, koja je do smrti govorila “Grobljanska” za Ruzveltovu i računala u starim dinarima iz šezdesetih, pre bilo kakve zvanične inflacije. To me je uvek nerviralo, ali to kod nje nije bila poza, nisam od onih što će da se hvališu praznim pričama o pet generacija rođenih Beograđana, moja baba, krojačica u Beku (koji i sad zovem “Beko”, a ne “Ka Distrikt”), rođena je u selu Ljubava, od majke odbegle zagrebačke gospođice iz bogate porodice i oca srpskog vojnika u Prvom svetskom ratu. Zbog tog braka se moje prababe njena porodica odrekla, jer je pošla za Srbina, koji je, da celu priču baš onako srpski tragično začini – vrlo brzo umro. Moju prababu, mladu udovicu, njeni nisu hteli nazad, nego je pokupila svoje dvoje male dece i došla za Beograd, gde se mučila da preživi, ali se srpskog mrtvog muža odrekla nije, mada bi za zauzvrat dobila svoju hrvatsku porodicu nazad. Jer je bila žena koja drži do čoveka, a ne do nacije, iako se nije se pokrstila, nije se ni imena odrekla, ništa u svom identitetu, složenom, baš kao što je i Jugoslavija bila složena, nije htela da promeni, da prepravi svoju ličnu istoriju u ime neke podobne, što donosi korist, mnogo se napatila. Tako je moja baba, radnička klasa do smrti, ceo život provela u Beogradu, i ulice zvala onako kako ih je i njena mama nazivala.

Da skratim: kako ko najaše na vlast, tako najaše i na table sa ulicama i to iz više razloga. Jedan je čisto populistički, raja se loži na taj uličarski nacionalizam kojim više ne možemo da imamo adrese koje podsećaju da smo nekad bili drugačiji. Drugi razlog je pravljenje dimne zavese – obično kad se pokoljemo oko nečeg tako besmislenog kao što je nedopustiva ideja da Sarajevska više ne bude Sarajevska, promiču nam druge, mnogo bitnije stvari. A ne postoji način kojim se može opravdati sumanuta ideja menjanja imena ulica i tu ne mislim samo na ovaj slučaj.
I dolaskom “mojih” na vlast, posle 2000. počelo je ono preimenovanje istorije koje sam spomenula na početku. I tu je uvek bilo nekog “naučnog” opravdanja – Knjeginje Zorke se prvo zvala tako, dok je komunisti nisu nazvali Ivana Milutinovića, govorili su tada članovi komisija za preimenovanje ulica, mnogi medju njima vredni i pametni ljudi. Ali, baš na primeru dotične Zorke, ćerke kneza, žene kneza i majke budućeg kralja, vidi se sva nakaradnost tog principa: ta žena Beograd nije zadužila ničim i nije zaslužila ulicu.

Možda jeste Bar, jer je tamo izgradila sebi velelepnu vilu. Možda jeste Pariz, gde je na svom medenom mesecu potrošila čitavo bogatstvo. Za istoriju je ostala značajna samo po tome što je imala nezadrživu ambiciju da, po cenu zdravlja, mrtvorođenih beba i umiranja male dece, pa na kraju i svoje sopstvene smrti na porođaju, po svaku cenu rodi kralja. To je sebi zacrtala i to je i uradila, osim što je živela ugodan život sa guvernantama, školama sa ruskom aristokratijom i ćutala na nasilje i položaj žene i u svome braku.

S druge strane, Ivan Milutinović, radnik, siromah, prvoborac, predratni komunista iz ubeđenja, osnivač Crvene pomoći za progonjene i otpuštane radnike u istoj onoj kraljevini u koju se Zorka ugradila, osam i po godina krv pišao u zatvoru zbog tih svojih ubeđenja kojih se nije odricao, predvodnik dve Ofanzive, u prvim redovima najtežih borbi na Sutjesci i Zelengori, ratovao protiv ustaša svuda na teritoriji NDH. Onda je učestvovao u oslobođenju Beograda, pa kad je taj posao završio, tek onda poginuo i to tako što se udavio u Dunavu, kada je šleper, kojim je prebacivao zalihe za Beograđane, naleteo na nemačku minu, negde nadomak Karaburme. Njemu je ulica uzeta, da bi bila vraćena onoj što je rodila vladara, a za Beograd i Beograđane nikad ništa nije uradila.
Sarajevo, verni prijatelj Beograda, grad heroj i žrtva opsade dirigovane iz istog tog Beograda, čini čast nama da i dalje ima svoju ulicu u sred grada. U ovoj komplikovanoj zemlji, sa komplikovanom i krvavom istorijom, može zato biti samo jedan princip, onaj kog se držala moja prababa: ne prekrajaj svoju istoriju i svoj identitet u ime “nacije”.

A Sarajevska ulica može da promeni ime samo ako je nazovu ulicom Izvinjenja sarajevskim žrtvama, drugačije ne.

(Blic)

NIKOLA ZDRAVKOVIĆ: Ne može se samo naukom

Foto: Slavica Miletić

Bezuba nam je ova borba protiv teorija zavere. Svako malo se, pretpostavljam iz čiste frustracije, jave naučnici, stručnjaci i upućeniji novinari, pa i poneka javna ličnost da raskrinkaju besmislice i objasne činjenice; to prenese dnevna štampa, često punim arsenalom velikih slova (naučnik RASKRINKAO teorije zavere i OBJASNIO činjenice), a onda po ustaljenom šablonu sutradan opet objave dr Nestorovića, dr Stojković i druge dežurne dezinformatore, sa jednakim „novinarskim žarom“ i rečnikom, samo što se ovaj put RASKRINKAVAJU tajne i prevare vakcino-5G-migranata. I to bude to.

Lekcija o tabloidima je jasna i poznata: ne zanima njih šta se zapravo piše, važno je da se nešto, bilo šta raskrinkava i da imaju gde da se stave velika slova. Ali lekcija o teorijama zavere je po svemu sudeći teža ili makar manje razumljiva: ne može se protiv njih ići samo činjenicama. Odnosno – ne žive teorije zavere samo od neznanja, pa da ih puka istina otera na smetlište istorije. Posredi je nešto dublje.

U cilju boljeg naoružavanja, ponudiću jednu analizu na primeru Covida-19. Naime, teorije zavere o korona virusu svoju snagu, između ostalog, crpe iz naširoko prihvaćene, uglavnom „zapadne“ propagande.

***

Pre više od 50 godina, francuski teolog i teoretičar Žak Elul je u knjizi Propaganda: Formiranje ljudskih stavova napravio distinkciju između propagande agitacije i propagande integracije. U pitanju su dva sasvim različita postupka – prvi usmerava ka (najčešće spoljnom) neprijatelju, igrajući na kartu mržnje, dok je potonji daleko perfidnija pojava.

„U pitanju je dugotrajna propaganda“, piše Elul o propagandi integracije, „samoreprodukujuća propaganda koja nastoji da izazove stabilno ponašanje, da prilagodi pojedinca njegovom svakodnevnom životu, da preoblikuje njegove misli i ponašanje u okvire stalnog društvenog okruženja… U većini slučajeva, takva propaganda sastoji se iz racionalizacije postojećeg stanja.“

Propagandu agitacije značajno je lakše prepoznati: kao klasičan primer iz regiona mogu poslužiti nastupi Vojislava Šešelja. Ali propaganda integracije je glavni krivac za činjenicu što, kada bismo slučajnog prolaznika u Srbiji zapitali o zločinima devedesetih, ne bismo bili iznenađeni objašnjenjem da ih je bilo samo četiri: sankcije, NATO bombardovanje, Oluja i Naser Orić. Nevidljivost srpskih zločina u ratovima devedesetih u srpskoj javnosti nije stvorila agitacija, već pažljiva, svakodnevna i gotovo nenametljiva kontrola ponuđenog sadržaja – propaganda integracije koju već decenijama sprovode vlasti, mediji i obrazovni sistem.

Otišao bih jedan korak dalje od Žaka Elula: propaganda integracije nije tek samoreprodukujuća, u smislu da se ciljano stanovništvo i samo uključuje u njeno širenje; ona istovremeno definiše i sameokvire željenog društvenog okruženja. U SAD, sve popularniji termin u političkom rečniku je tzv. Overtonov prozor, srodna pojava koja označava granice prihvatljivog političkog delovanja (u Srbiji se ne može tek tako pričati o nezavisnosti Kosova, kao što se u SAD ne može tek tako zagovarati zabrana nošenja oružja: to su Overtonovi prozori).

Samim tim što propaganda integracije nastoji da odredi šta je svakodnevica – šta je, uostalom, realnost – a da zatim u tu svoju kreaciju uklopi stanovništvo koje u toj svakodnevici živi, ona zapravo definiše i sve što je izvan nje. Najčešće se izvan propagande nalaze opozicione politike i različiti primeri „ekstremizma“ (što je opet propagandni pojam čija sadržina zavisi od kreirane svakodnevice).

Sličan prostor, naravno, zauzimaju i teorije zavere. One su takođe neprihvatljive, često ekstremne anomalije u javnoj svesti o svetu oko nas. Ali za razliku od istinski opozicionih politika, teorije zavere zapravo najčešće nisu suprotstavljene propagandi integracije, već predstavljaju njeno naličje, uz zdravu dozu neznanja i nepoverenja prema političkom „mejnstrimu“ (koje je, kao što sam već pisao, donekle opravdano).

Drugim rečima, teorije zavere su mahom akteri koji rade u tandemu sa propagandom: ono što propaganda ustoliči, one pomeraju dalje, preko granice prihvatljivosti ali u istom smeru. Retko je gde ovaj odnos jasniji nego na primeru teorija zavere o Covidu-19.

***

Prošlo je dovoljno vremena (6 meseci) i umrlo je nažalost dovoljno ljudi (potvrđeno preko 650.000) da se teorije zavere o Covidu-19 uveliko ustale, ujednače i razviju. Kao najotpornija pokazala su se tri zaverenička pravca, koja se drastično razlikuju po prihvatljivosti.

Prva, najprihvatljivija ili najmekša teorija zavere o Covid-19 kaže da je ovaj virus zapravo bezopasan: da se dešava prevara oko broja umrlih i nekakva dirigovana medijska hajka (valjda zbog prodaje vakcine ili leka).  Druga, nešto tvrđa teorija zavere kaže da je virus napravljen: iako je SARS-Cov-2 genetički mapiran još početkom januara, iako su mnogobrojne studije pokazale da se po svemu sudeći radi o prirodnom virusu, svejedno se vrlo popularnom pokazala ideja da su ga osmislili ovaj put ne ljudi iz senke, već oni drugi dežurni zaverenički krivci – mantili u nekoj tajnoj laboratoriji. Najzad, treća i najtvrđa teorija kaže da je virus zapravo izmišljen: da jednostavno ne postoji i da umesto od Covida-19 ljudi umiru od 5G mreže ili HAARP-a, usled hormona u hrani, GMO-a ili prosto božjom voljom.

Ove teorije nisu uskladive, odnosno, svaki konzument teorija zavera prihvatiće najviše jednu od njih (tehnički, moguće je verovati da je virus i napravljen i bezopasan, ali ta ideja ne deluje baš inspirativno). Svaka od njih, drugim rečima, ima sopstvenu publiku i zagovornike – ali i sopstvene narative, „dokaze“, argumente i, posebno indikativno, svaka ima sopstvene antagoniste. Upravo se kroz njihove antagoniste najlakše mogu pročitati njihovi koreni u uvreženim i prihvaćenim propagandnim narativima o Covidu-19.

Mada se antagonisti ovih teorija zavera donekle preklapaju – ipak su u pitanju difuzni narativi koji su teški za mapiranje – teorija zavere o veštačkom poreklu SARS-Cov-2 prevashodno cilja na Kinu, tamošnje naučnike i kineski državni vrh (mada postoji ekstremnija struja ove teorije koja krivicu svaljuje na Bila Gejtsa). Prvobitna verzija teorije zavere nastala je u vrlo specifičnom političkom miljeu: onda kada su mnoge pre svega američke institucije, na čelu sa Donaldom Trampom, otpočele široku propagandu integracije po kojoj je Kina u svom odgovoru na Covid-19 podbacila ili čak prevarila svetsku javnost – tvrdnje koje, evo mesecima nakon početka pandemije, još uvek nisu naišle ni na kakvu materijalnu potporu, ali su poslužile svojoj političkoj svrsi.

Kao što je teorija zavere o veštačkom virusu naličje propagande o Kini, tako je teorija o izmišljenom, nepostojećem virusu samo ekstremniji izraz animoziteta prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji i drugim „globalističkim“ institucijama. Kao najtvrđa teorija zavere o Covidu-19, uverenje da je virus potpuna fikcija spada u široku kategoriju duboko konzervativnih, desničarskih teorija zavere o novom svetskom poretku u kojima se globalne vlasti iz senke, oličene i u SZO, trude da pre svega američkim državljanima oduzmu privatnost i slobodu. Propagandna svakodnevica u kojem je ova teorija zavere nastala je jasna: koliko god bila neosnovana, sumnja u SZO može se čitati bezmalo na svakom koraku, a njen koren, koji se pažljivo i iz političkih razloga neguje, seže unazad do kabineta aktuelnog američkog predsednika i propagandne kampanje čiji je cilj, po svemu sudeći, bio da se pronađe eksterni krivac za katastrofalni bilans Covida-19 u SAD.

Najzad, teorija zavere o bezopasnom virusu zasniva se na ranije vrlo rasprostranjenoj propagandi o preuveličanoj opasnosti od Covida-19, koju je svojevremeno bio prihvatio čitav zapadni svet, na čelu sa državnim vrhovima SAD i gotovo celokupne EU. Za sumnju u opasnost od Covida-19 nije bilo gotovo nikakvog naučnog ili medicinskog povoda, već su u tome, po svemu sudeći, jak uticaj imali privatni interesi posebno krupnog kapitala, kao i spremnost mnogih zapadnih država da radije rizikuju ljudske živote nego ekonomski rast, uključujući i Nemačku. U međuvremenu, neki od najvećih privatnih protivnika mera zaštite, kao što su američke firme Amazon i Tesla, zabeležili su ogroman tržišni uspeh, a njihovi skeptični CEO Džef Bezos i Ilon Mask za sada su najveći profiteri od pandemije. Ova teorija zavere je jedino podrazumevala da se u priču uključi prevara o broju umrlih i bolesnih: propagandni temelji bili su već iskopani.

Mi nismo bili izuzeti iz ovih procesa. Mada je anti-kineski sentiment Srbiju dobrim delom zaobišao, bili smo primorani da prisustvujemo nizu cirkuskih tačaka na temu opasnosti od Covida-19, a domaći narativ o SZO gotovo doslovce je pratio već napisani scenario: propagandu protiv ovog međunarodnog tela mogli ste čitati i u tabloidima i u opozicionim medijima, a sada imamo prilike da vidimo da i aktuelna vlast, koja je kriminalno krila istinite brojke o zaraženima i umrlima, a oslanjajući se na izgrađeno nepoverenje, brani svoje postupke time što je „i SZO grešila“.

Besmisleno je, drugim rečima, boriti se protiv opasnog nadriznanja i teorija zavere samo uz pomoć činjenica i naučnog znanja, kada smo suočeni sa široko prihvaćenim propagandama integracije o SZO, Kini i presudnoj važnosti ekonomskog rasta. To samo može zamagliti pravu sliku: kao što teorije zavere nisu samo posledica neznanja, već i aktuelne politike, tako se u ovom sukobu treba naoružati, pored naučnog, i političkim i ekonomskim znanjem o našoj materijalnoj realnosti. Za početak, treba da prestanemo da podržavamo i širimo ove očigledno propagandne poruke.

Autor je urednik časopisa o nauci u društvu Odiseja.

Peščanik.net, 31.07.2020.

I zbog toga volim Kanadu!

Turisti u crvenom - na kanadskom brodu. U plavom- sa one druge strane granice!

Citam clanak iz Nezavisnih novina koji govori o jednoj od razlika izmedju USA i Kanade.
Za vas koje mrzi da ga citate, reci cu da slikom i videom  govori brodovima koji obilaze Niagarine vodopade: jedan, na americkoj strani pretrpan turistima i drugi, na kanadskoj, skoro prazan. Sve to dokumentovano ovih dana, u vrijeme pandemije.
Mogu da potvrdim da je sve registrovano tacno i precizno.
U clanku se kaze i da sa američke strane slapova Nijagare, u državi Njujork sa 19,5 miliona ljudi, ima 414.000 zaraženih i 32.000 preminulih, dok sa kanadske strane, u Ontariju sa skoro 15 miliona ljudi, ima 38.000 oboljelih i 2.775 smrtnih slučajeva.
Brojevi sve govore.
Razlog: prvi i najvazniji dobar kanadski zdravstveni sistem za razliku od nikakvog americkog.
Drugi, sa kanadske strane se mjere protiv pandemije shvataju ozbiljno i provode se striktno.
Sa americke - brojevi sve kazu!

Boris Jokić: More (ne) dijeli

Naš dušek na plaži u Gradcu prava je slika naših koronaapsurda
Sva bizarnost i pomalo diskriminacijska priroda trenutnog pandemijskog
režima ulaska turista u Hrvatsku otkriva se na južnom Jadranu
'Ipak su došli. Yes!' veselo mi je šapnuo devetogodišnji sin nakon što je čuo neku mamu kako na plaži zaziva svog sina: 'Ivane, sunce ti žarko, izlazi više s tim dušekom iz vode.'
'Bit će igre i ove godine', nastavio je ovaj moj.

Jadran je poseban južno od Makarske, a naročito na potezu od Igrana prema Pločama pa kasnije prema dolini Neretve. Nevjerojatna kombinacija planina i visokih gora koje se dramatično spuštaju u kristalno čisto more. Jedinstveni sustavi jezera koja prelaze u plodna polja mandarina, kivija te najrazličitijih kultura povrća i voća. Za nas koji vučemo korijene iz tih krajeva, baš kao i za one koji žive ovdje, najljepši je to dio obale. Za mnoge građanke i građane Hrvatske neistraženo je to područje, u potpunosti izvan radara obiteljskih godišnjih odmora.
Ovaj dio naše zemlje bolje poznaju turisti iz zemalja istočne Europe poput Češke, Poljske ili Slovačke. Dio njih je, usprkos svim nedaćama zbog globalne pandemije, i ove godine učinio sve da dođu do njima posebnog mjesta. Prepoznat ćete ih po svim mogućim igračkama za plažu i tome da od jutra ispijaju limenke piva na plaži, što kasnije zamjenjuju 'čepovanim pivom' u lokalnim kafićima. Pravi odmor.

Najbolje pak ovaj dio Hrvatske poznaju naši prijatelji, braća, sestre i rođaci iz Bosne i Hercegovine. Premda im je ovaj dio Hrvatske neusporedivo bliži od nekoga iz Brna ili Krakowa, činilo se da ih ove godine nema… sve dok Ivanova mama nije sočno opsovala i pozvala ga na kruh s paštetom. Sve četveročlane obitelji iz Ljubuškog imaju dvostruko državljanstvo. Ta im činjenica ovog srpnja omogućuje da dolaze na kupanje u Brist kad god požele. To je ujedno preduvjet da pri prelasku granice nema previše pitanja o Covidu-19, posebnim mjerama opreza, ni o nužnoj 14-dnevnoj izolaciji. Dovoljne su maske koje vise na unutrašnjem retrovizoru. Ipak su to naši.

Plaže su najbolja mjesta za dječja poznanstva i prijateljstva. Igranje u plićaku, zajedničko ronjenje i višesatno dodavanje loptom.

'A kako se ti zoveš?' pitao je sad već uigrani ljubuško-zagrebački dvojac jednog od rijetkih na plaži koji nije govorio poljski ili češki. 'Srđan', rekao je veseli jedanaestogodišnjak i nastavio: 'Ja sam iz Banje Luke, a odakle ste vi?'
Srđan, njegova mama i sestra uz BiH imaju i hrvatsko državljanstvo i ovog su ljeta, usprkos svemu, odlučili doći na more. Trebao je doći i tata, ali kako on nije hrvatski državljanin,
zajednički su odlučili da on svoje točeno pivo ispija uz rijeku Vrbas. Na granici ih ništa nisu pitali. Ipak su to naši.
Sva bizarnost i pomalo diskriminacijska priroda trenutnog pandemijskog režima ulaska turista u Hrvatsku otkriva se na južnom Jadranu. Svatko od nas s hrvatskom osobnom iskaznicom na putu do Dubrovnika može stati u Neumu, popiti kavu, pojesti burek ili dagnje u bliskom i višesatnom društvu dragih osoba iz Mostara, Viteza ili Trebinja i potom nastaviti put. Nitko nas pri ponovnom ulasku na hrvatski teritorij neće pitati gdje smo bili ni što smo radili. Tu se opasnost situacije s Covidom-19 smanjuje temeljem službene isprave. Ista je situacija s Jaroslawom iz Varšave i Frantisekom iz Plzena. Ne pita ih se za zdravstveni status niti ih se sili na samoizolaciju dokle god na graničnom prijelazu imaju putovnicu zemalja članica EU-a, bez obzira na trenutnu situaciju s pandemijom u njihovim zemljama. Ipak su to naši.
Svatko od nas s hrvatskom osobnom iskaznicom na putu do Dubrovnika može stati u Neumu, popiti kavu, pojesti burek u društvu dragih osoba iz Mostara, Viteza ili Trebinja i nastaviti put. Nitko nas pri ulasku na hrvatski teritorij neće pitati gdje smo bili.
'A tko onda nije naš?' upitao me sin nakon višesatne igre sa sad već ljetnim prijateljima iz Ljubuškog i Banje Luke. Da pita hrvatske vlasti, odgovorili bi mu dosadnim birokratskim rječnikom: 'U RH mogu ući svi državljani osim…'

Ipak, djeca su pametnija pa znaju da, dok se igraju s rakovima i puževima u plićaku, nema naših i vaših. Modre usne uzrokovane satima provedenim u moru vrijede jednako za one koji su ove godine došli iz Zagreba ili Ljubuškog, baš kao i za one iz Sarajeva i Zenice, kojih ove godine nema. More ne dijeli. Ono ih nestrpljivo čeka. Svi smo mi njegovi.

Boris Jokić (tportal.hr)

Sretan Bajram!

 ... zelim svima koji slave!  
 
                             Bajram šerif mubarek olsun

Za vas koji ste dokoni...

... a interesuje vas  i test moguceg osecenja kognitivnih funkcija (opazanje, misljenje pamcenje, ucenje, prosudjivanje...) -  MoCA ( Montreal Cognitive Assesstment). 

Vjerujem da vecinu vas interesuje da provjerite ove svoje funkcije pa vam nudim jedan od testova koji je prije par godina radio predsjednik USA Tramp. 

Posebno je popularan postao nakon sto se Tramp pohvalio da je radio IQ test (sto nije tacno)  koji je bio vrlo tezak ali da ga je on uspjesno (a kako bi on drugacije?!) rijesio!

Sjecanje na Dragana Sakana (1950. - 2010.)

Dragan Sakan (19.7.1950. - 3.10.2010.)

Za one koji nisu culi za naseg bivseg sugradjanina Dragana Sakana najbolje je da odgledaju ovaj njegov intervju sa Mirom Adanja-Polak iz 2008. godine.

Vjerujem da je za vecinu vas Dragan Sakan nepoznat. On je  Banjaluku napustio odmah nakon sto je zavrsio Gimnaziju, otisao prvo studirati u Ljubljanu, zatim se sa roditeljima preselio u Beograd i nakon toga se u Banjaluku vracao vrlo rijetko, najcesce na proslave godisnjica mature.

Cak ni vecina nas koji smo ga poznavali  i znali za njegove uspijehe u oblasti marketinga, nismo znali sta je njegovo ime zapravo znacilo u oblasti marketinga i reklame, ne u Jugoslaviji - vec u svijetu, koje su sve reklame koje smo godinama gledali na TV bile njegovo djelo, koliko su svjetski priznatih nagrada on ili neka od  njegovih agencija dobili...

Sakan, kako smo ga svi zvali, je u Banjaluci zavrsko osnovnu skolu i Gimnaziju. Trenirao je i igrao kosarku - gdje sam ga upoznao i zapamtio kao cutljivog i pristojnog vrsnjaka specificnih pokreta na kosarkaskom terenu i  veoma specificnog smisla za humor. Bio je jedan od onih momaka na banjaluckom korzu koji je vise slusao nego pricao, posmatrao - bez reakcija na licu... A kad bi Sakan progovorio i prokomentarisao neki dogadjaj ili situaciju drustvo oko njega bi obavezno prasnulo u gromoglasan smijeh,  ali nakon pauze potrebne da se shvati njegov komentar jer  bi ga on  popratio sa nepromijenjenim izrazom lica... Ne sjecam se da sam ga ikada vidio nervoznog ili ljutog. Uz kosarku, svirao je bas gitaru, ponovo njemu svojstvenim polozajem rukei prsta kojima je zatezao zice - ato i danas pamtim.
Mozda je dobro procitati o Sakanu iz Wikipedije i ovo:

"Neke od poslednjih kampanja pred rat u Jugoslaviji bile su akcija za „Florami“ Mostar sa porukom „Vodite ljubav, a ne rat“, za „Radensku” sa sloganom „Radenska nas spaja” i kampanja za crne bombone „Negro“ – „Nije sve tako crno kao što izgleda. Još je crnje“. Iste godine Dragan Sakan, koga su u javnosti nezvanično zvali „kraljem slogana“, za Udruženje menadžera Beograda napisao je slogan „Preduzeća umiru – život nestaje“ i „Hvala prošlosti, idemo dalje!“

Neki njegovi najprepoznatljiviji slogani pamte se i danas: „Društvo zahteva korenite promene“ (Sintelon), „Val-val-valera...“ (Jaka, Radoviš), „Nežna i neizbežna“ (Jaka, Radoviš), „Priroda je već u zamci, sad je štos u slamci“ (PKB), „Mali i veliki Japanac“ (Mazda), „Ja znam da postoji slađa strana sveta, to je strana ljubavi“ (Banini), „Zidar Beograda“ (Beobanka), „Zategni me nežno“ (Jaka, Radoviš), „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Jednačina sa poznatima“ (Atelje 212), „Neka sva čula uživaju“ (29. novenbar), „PEKABETA prijatelj kućnog budžeta“, „Dobro jutro, komšija“ (PKB), „Čiča Gliša, čudo od slatkiša“ (Crnagoracoop), „Neću prasca, pakuj genijalca“ (Milan Blagojević, Smederevo).

Krajem 90-ih Dragan Sakan dosta vremena boravi u Piranu, renesansnom gradiću u Sloveniji, maštajući o civilizaciji u kojoj će umetnici, kreativni ljudi, biti značajniji od političara. U Piranu će od 2000. godine početi da se održava evropska škola za ideje – Ideas Campus.

Da bi viziju i san konačno pretvorio u realnost, 2002. godine osniva sopstvenu agenciju Nju Moment (New Moment New Ideas Company). Pored klijenata kao što su US Steel, Wiener Stadtische Osiguranje, Avon, JAT, Lafarge, Dragan Sakan radi na promociji srpske kulture u svetu i dovođenje svetskog kreativnog sveta u Beograd."

Dragan Sakan je samo jedan od veoma uspjesnih Banjalucana o kojima Banjaluka, na zalost  malo zna. Gubljenje veze sa uspjesnima i svjetski poznatima kao da je dio tradicije naseg grada. Dok drugi nastoje da prisvoje i one koji su bili samo u prolazu, mi kao da nas nije briga...

Jedan od razloga zbog kojeg ovo sjecanje na Sakan pisem je i da se ne zaboravi da je on i "nase gore list" jer nisam nasao da se igdje spominje i grad gdje je Sakan rodjen i isao u osnovnu skolu i Gimnaziju.  Ideju da se sjetim Sakana dao mi je njegov prijatelj iz djetinjstva i kasnije kum iz Beograda, isto tako Banjalucanin i kosarkas, Branislav Kljajic. Sjecam se da je Sakan nekada u osnovnu skolu Mirko Visnjic isao u razred sa  Lenom, Majom, Ducom, Zlajom... da su svi kasnije isli u Gimnaziju, da je u gradu uzivao u drustvu Kljaje, Duca, Bobe, rajom iz Titanika...

Sa Kljajinog vjencanja. Kumovi Sakan i Mija.

Vladislav Bodnaruk - Toba: 9. dio U Grahu, istina

"Jesu li Latini rekli", In Vino, veritas!?...ili stari Grci, sta mislis o tome Stari, ko je rek'o?" onako, poluzainteresovano (k'o kad zna odgovor) , upita Majka.

"Nema sumnje...Latini!" rece Stari.

"A jesi li siguran, da nisu Grci, a?"

"Siguran, inace bi bilo Opa buzuki, Zorba, sirtaki i naravno...jasuuu!"

"Fakat, imas rezon, svaki put kad progovoris, vidim da sam bila u pravu u vezi tebe! Ma ti si meni najveca moralna podrska na svijetu!

Da sam mogla birati, ne bi' boljeg nasla!"

Okrenu se ka Ingrid : " Ti sigurno ne razumijes sta mi pricamo, to su ti razni jezici...mjesa se, a? Svi razumijemo i govorimo srpski, hrvatski, bosanski, slovenski i makedonski takodjer."

"Razumi, tebe ja dobro, ti rekla - u vino ti je istina ti njemu rekla, a dje vino ja ne vidim. A ne rezume kako vi znate tolike jezike za pricati, to ne razumi!"

"Jebajiga, ti bi samo cugala, a da nas razumijes to ti je lako...sve isti jezik, jedan kad naucis, drugi ti se sami otvaraju. Ali samo ga svako zove na svoj nacin, medjutim ima i malih razlika, samo mi evo ovaj cas ni jedna razlika ne pada na pamet. Kad mi padne...reci cu ti da i ti znas!
Mislim...tu razliku!
Nego, vidis li grah u tvom novom Papanovom loncu na mom novom modernom sporetu...kako se sve dobro uklopilo...jos da nesto od toga ispadne...dje ce nam kraj? Vidi ga kako kuha a nista se ne cuje! Nema ni vodene pare, nema ni dima.
Nadam se da si i zapamtila kako se sprema grah? Nista lakse od toga! Jelde?!
Zapamti, prvu vodu kad prokuha, baci...inace ne's moci koraka napraviti a da ne pr'nes!
Ovaj, mislim...prdnes!
A to "prdnes" ti se tako kaze na svim navedenim jezicima, osim sto je na hrvatskom kazu ...upuvati se ...a na makedonskom, ne znam ti ja tacno...nisam sigurna...ali osjetit ces vec po mirisu.

Zato mi i kazemo - prosto k'o pasulj! Ma ne zbog prdenja, vec zbog jednostavne pripreme"

"Bas bi' volela da budne moj pasulj k'o tvoj gra'!"

"Ima da...sto ti rece, budne!"

"I, samo da ti znades, ne Papan, on bijo Denis Papen sto radio u fiziku i smislilo taj lonac...kazi ti mene Papen...'ajde, kaze Zova, Papen." rasirila sretne oci Ingrid, ocekujuci da moja Mati izgovori to ime Papen, a jezikom se pucka po gurnjoj usni.

"Sta je sad ovo Ingridice, jel to vec poceo cas ingliskog jezika, ili sta?

Evo, slusaj...Papan...jel' dobro tako?

Zar se nismo dogovorili da ja tebe prvo naucim nas jezik, a poslije ces ti mene svoj...malteski i ingliski...paralelno, da ne gubimo vrijeme, a sada nemoj upadati preko reda. Pusti Papena."

"Bravo, ti dobro rekla Papen!" pljesce rukama Ingrid.

"Ma znam da sam dobro rekla Papen ali mi sve izgovaramo naopacke i onda je to nama dobro, zato treba Papan! Slicno kako ti moje ime uvijek uspijes izgovoriti kako ne treba... ja Zora, ti mene zoves... Zova, jebote k'o da sam kakva biljka, tj. drvo.!"

"To ta vase inversibijalno mene jako tesko, ti rekla mene da "jebi se meni", znaci aj dont ker a ja reklo pekaru na Hanistu kad me pitalo, oce okruglo lebac ili dugi lebac, ja reklo mogu ja dugi, "jebi se meni", on meni reklo da udjem u pekarov radnja i hoceo sex odma'! Poskocio na mene!
Ne razumi to ja Zova."

"Uh, Ingrids, ovo je bas komplikovano, objasnit cu ti ...idemo polako... po zapisniku iz murije sto mi je Stari donjeo, kad smo te izvlacili da ne odes u "Crnu Kucu", kaze se da si ti razbila glavu onom jadnom pekaru Albanacu zato sto je skocio na tebe a on kaze da si mu rekla : "ja bi se jebala" i zato te zaskocio i zaprasio te bijelim brasnom sa svih strana!
Zaprasio te bijelim, jer su prkari bijelo zapraseni!

Dobro je da to nisi rekla nekom rudaru, bila bi zapraseno u crno i danas!

Zapamti, na nasem jeziku, "jebe se meni" - znaci , "aj dont ker", jer kad bi nekom rekla naprimjer ,"bas me briga"...to bi zvucalo jako nepristojno, nekulturno i grubo...i taj bi mislio da ti "ju dont ker", konras?

"Ja Pekara nisam mislila ubijem, uzela njegova pregaca sto skin'o i mahnula mu po glavu a unutra od njegov dzep, bilo geviht sto on mjeri brasno na po jednu kilu. Tu njega zabolilo do krvi, eto kako bilo!" podigao se pritisak Doktorki.

"Dobro, dobro...tako su razumjeli i u Muriji nego slusaj pazljivo..."Jebe se meni"... dodje ti kao, svejedno mi je, ili... kako Vi hocete Gospodine ili Gospodji i sl. - zapamti, rodjena, ako ne znas lajati kao mi, ti samo mrdaj ramenima...ali suti!" rece poluiscrpljeno Majka.

"Pa to sam i ja mislilo samo sam scela u fjucer tens da budne pravilno...polajt, tako ja rekla...ljubazno na Albanac, ja bi se jabala, hvala...ako ponekad drugi put kupim lebac, nek' se zna , ja bi se jebala...da me stalno ne pita isto!
Aj dont ker... daj sta imas! To sam mislila!" rece Ingrid i otpuhnu sve u fazonu, glupi Bosanci, glupi Albanci.

"Uh, mila moja maltezanska sokolice, vidim ici ce ovo potesko, slabo primas instrukcije, a palis se na ove nase domace...seksualne. Lajav smo ti mi narod!
Ni sam Bog nas nikad nece razumjeti!
Nama ako nije lose, onda nam nije dobro, ako nam nije prosto...nije nam ni smijesno!

Potisnuli smo ljubav negdje daleko a niko tacno na zna - ni gdje ni kada - pa sad ni sami ne kontamo je li cijeli Svijet lud, ili je ipak do nas?" i izvadi, pa samim tim i kresnu i zapali sibicu...otpuhnu plavicasti gusti dim, glavu nagnula unazad...bas kao neko ko ne zeli nikoga da vidi i cuje vise!


Sjede dvije sjetne, srednjih godina zene i tiho jedna drugoj, ma sve povjerljivo...onda Ingrid stisne ruku Majci, pa pusti...pa onda Majka stisne rukice Ingrid, pa pusti. Oci sam iskolacio a nista nisam vidi'o.

Do ovih mojih kasnih godina...ostalo mi to zapamceno, da ne kazem, urezano u pamcenje, ne, ne to...to je vec neko rekao negdje, urezao u pamcenje... htjedoh reci kako se sve i o svemu moze njeznoscu !

Kako te srodna dusa moze obogatiti pa da vrijedis duplo! U tom fazonu,to sam htjeo reci, zene su carobnice...ne zato sto su pametnije...to nikako...one su iskrenije!

Ali tada, kont'o sam, mozda razmjenjuju slicice fudbalera iz secerne table od jedne banke, a kako je bilo sve tiho...opet pomislih...mozda mijenjaju slicice iz cokoladica "Zivotinjsko carstvo" od 2 banke ali nista im ne ispade iz ruku, pa ja nikad nisam ni saznao sta zene razmjenjuju, kada se dodiruju rukama!

I "ahcu", ah, ti , ah ja, i tako u besvijest...jebajiga!

A mi nikad nismo ni kupovali te cokoladice Zivotinjskog a i dje bi moji kupovali, nas troje djece, svakom po 2 banke, znaci preko nekol'ko banki...prevedeno na pivu...znaci pola gajbe, plus secer u Zivotinjskom carstvu a... secer - opasan za djecu, sta za djecu, opasan za Narod a kad je opasan za Narod onda je opasan i za Drzvu , Druga Tita, za Partiju a mozda i za Jovanku, secer je napast, nasi stari su cuvali svoju djecu...ili nisu imali love za Zivotinjsko!
A, Jovanka je jela ...secer...umjereno...samo bajandere i one okrugle sa visnjovacom al' meni se gadio alkohol...kad sam bio mali, pa ne bi' ni probao.

Secer je opasan za djecu, k'o religija za narod, govorio je Stari!

Pa onda je sve logicno...jebajiga!

Dobro smo se spasli i ostali zivi...inace ne bi nas preteklo puno da ratujemo devedesetih!
Ostali samo mi gladni! A gladni su najljuci borci!

Jeboteee, mozda rata ne bi ni bilo, eh da smo krkali vise ...slatkog!?

Oduvijek sam znao da sirotinja sve sjebe! Zato je moj Stari govorio...sirotinju niti j... niti kuci vodi!

Od slatkog, mi smo halisali, drac, dudove i ono bijelo cvijece sa bagrema.

To bagremasto, bilo najsladje! Al' daleko od toga da je licilo na ...bajaderu.

"Ti imas jos na djecu, Zova...meni ne rekla ti!" Ingrid izusti iznenadjeno.

"Imam jos dvije curice!"

"Mislis curice, kao dvije male zene, kao ja imam Mirjam...jel' to curice?!"

Stara zapljeska rukama, pljus, pljus , k'o kakav Sultan ili Drug Tito...kad se oslobodio Jovanke...a nekog poziva na odgovornost.

Besumno...iz mracnog hodnika, vrata skripnuse, i kao ruske balerine klizeci na ledu, besumno... pojavise se...prvo preslatko malo debeljuskasto bice duge crne kose, odrezana svaka dlaka na svoju stranu a gusta ubi boze crna kosa , rasula se i prekrila oba malena ramena, bijela bluzica , kratko odrezanih rukava kao kad se islo na Slet onom gore pomenutom, Drugu Titu u Belgrejd, za Dan Mladosti, i mala teget suknjica,...djevojcica prelijepa kao Ciganka, a samo mala prljava koljena , e, a i to kao kod Ciganki.

A dole bijele dokoljenice, prekrasno...samo se jedna srozala u soknicu!

Stala mirno pred Majku i Ingrid, spustila pogled kao Lady D (ona sto je u Parizu...i tako), ali njene oci su bile tamne, u njima se nije moglo kupati kao kod Lady D, ...pred njima stojis u stavu "mirno"! Ne obicno "mirno", nego velikim slovima...mirno!

Umjesto pozdrava, blagi naklon, rukice spojila na stomacicu, drzi se za dva kaziprsta a ostalim prsticima nesto plete, nakrivila glavicu na dole a okice gledaju u Ingrid.
U nju bubnu, kao u neku prepreku druga djevojcica, i tako se zalijepi za ovo debeljuskastu, manju...a i nije se dalje dalo proci. Slijepile se!
Spusi joj ruke na ramena!
Za vrat i glavu visa, tanka, plavokosa, svijetle puti, skoro prozirna, kao negativ na crno-bijelom filmu, ali sada ne bih objasnjavao kako izgleda negativ, ko ne zna...eto vam Google ... jebajiga, osmjehnu se skrto samo jednom stranom usana...kako je uvijek cinila!

Ipak, iskreno!

Ne moze se svakom srcu reci da isto cini! Da , da cini...samo da bi se nekom udovoljilo.

Osmjesi su prvi i najvredniji licni dokumenti svakog covjeka! Pa , onda pogled i polozaj tijela, kretnje! Maniri...sto neko rece!

Ljudi su toliko, jadno, prosti i prozaicni, treba ih samo citati!

"Sestre u glas rekose necemo nista jesti , mi smo jele, hvala!"

a ja bih dodao , jeste ali davno!

Stara nas je nekako navikla, kad gosti navale da krkaju, da mi samo to kazemo u glas, da nismo gladni i da smo vec jeli! Ona ce nama donijeti sve sto ima , ako ...ostane! Naravno , kad ovi odu!

Ingrid se ne moze oprhvati svom odusevljenju, Skocila je sa stolice, zagrlila i manju, deblju i visu tanju...sve stane u jedan zagrljaj, pa se onda sagnula i izvukla za nogu Mirjam ispod stola, i grlila sve tri djevojcice...i opet, ja sta ce jadna ...plakala.

Posto me niko nije povukao za nogu, ja sam sam izmilio ispod stola sam, ali posto nije bilo drugih djecaka da nas bude tri, tako se niko i ne okupi oko mene i a ne zagrli me, a i kako bi ...kad nije bilo ...nas!

"Ova visa i tanja djevojcica je Tanja, a ova manja i deblja je Marina." ponosno ce Mati, ruke stavila na pozamasne bokove.

"Vidim i ja da je visa tanja a druga da je manja i deblja. A kako su im imena, Zova?" radoznala je Ingrid.

"Pa rekoh ti, ova visa i tanja je Tanja a ova manja i deblja je..."

Stara ne zavrsi recenicu, nego joj Ingrid upade u misao: "Vidim, deblja a manja je, znaci Deblja!? To svako more da vidi!
Vi dajete,djecama ime po kilazi i visini?" zakljuci Ingrid.

"Slusaj, tanjoj i mrsavijoj je ime Tanja ...to joj je ime. Tanja! A sto je visa i tanja, to je do nje!" nervozno rece Mati.
Htjede u huji jos dodati "Jebem te glupa" ali to je vec bilo ispaljeno u sarajevskoj Audiciji...tako da odustade.

"Ima li kod vas onda ime i Deblja?" pita nevjesto Ingrid.

"Ma odtkud ime Deblja? Ingrid, ti to mene namjerno zajebavas!?"

"Sori, Zova a kad je ova visa mrsava Tanja onda je ova manja a deblja, znaci ...mora bide deblja...Deblja, zato mislim!?"

"Deblja je Marina i nije puno deblja, samo je malo manja, punija, pa se samim tim cini da je deblja od ove moje Tanje...eto!" nije imala vise snaga Majka,

"A sto je jedan krak kose Debljoj duzi od drugoga, sto to ne izravnas, Zova?" mudra je Ingrid.

"Zato, Ingrid, sto je do jucer nosila pletenice pa joj razdjeljak bio na sred glave a danas prebacila rezdljeljak na desnu stranu pa vise nije na sredini glave. Kontas?" puse Mati.

"Pa sto je prebacila kad nije simetricno?" bilo je od Ingrid.

"O, tebeeee, lude...otkud znam...ulazi ili izlazi iz u pubertete, sta li, jebajiga?"

To nije bilo nikakav problem, uostalom, curirce se podvire i to ti je!

U vazduhu se osjecala zestoka napetost!

Nesto strasno odvali u kuhinji!

Eksplozija!

Puce bomba u sred kuhinje!!!

Vrisak...uzas!

Ja nikad nisam cuo prave bombe, do tada , pa sad pisem...mozda je ovo bila kao manja bomba, uglavnom , luster se zaljuljao svima iznad glava, Ingrid pade sa stolice, Stara se uhvatla za srce, Mirjam i ja otvorenih usta...a nista ne izlazi, ni jek, ni dah, a kamo li kriiiik!

Uzasan pisak pa kontinuiran zvizduk ... zestok zvisduk... bijeli dim ispuni sobu!

Otrovani smo, neko vice!

"Atentat!" vrisnu Ingrid...gotovi smo, pobit ce nas! Mirjjammm!"

Stara se prva presabra, poskoci do kuhinje, nadje pistece govno, uze kuhinjsku krpu, mahnu mokrom krpom dva-tri puta iznad piska...uhvati za rucku Papenov lonac i izbazi ga napolje, bas kroz zatvoren prozor.

Prasak,razbijenog stakla, zenski urlici jos jaci...

Culo se udaljeno tup, tup, tup pa ...ppsssiccc, psssic...pa na kraju samo pssc!

Smirio se i lonac sa grahom.

Jebo mu ja mater...jest' nas prep'o!

"Jel' sad vidis Ingrid da nije Papenov nago Papanov lonac, jebo te on! Jedva zivu glavu , iscupasmo!" rece Majka.

Ja sam bio najhrabriji, sisao sam u dvoriste po lonac. Prvo sam ga dva tri puta dekn'o nogom pa kad sam skon'to da vise ne pisti unjeo sam ga u kucu.

Al', extremno pazljivo...da mi ne pisne u ruci!

"Stavi ga na sto, brzo, da opet ne pisne!"- veli Majka.

"Vidi nista mu nije, samo se malo uprlj'o!"

Stara , otvorila lonac pa se rakolji...joj mirisa, joj hrane...'ajmo duboke tanjure, ja cu kisale krastavcice na brzinu :

"Ingrid ti rezi lebac na deblje kriske...pa da vidimo , gdje ce nam kraj!"

Skacu, kao leptirice...srecne zene!

Eh, tad' nije bilo "Giv mi fajf"...pa se ni one nisu sjetile!

Skacu kao dvije djevojcice.

U prolazu se sudaraju guzovima.

OK, mozda bi bilo prilicnije reci , ili napisati, sudaraju se bokovima...ma ne odustajem...sta bokovima...sudaraju se ...guzovima... ruke im u zraku, tapsu...niko na svijetu nikad nece moci opisati bliskost koju moze osjecati zena prema zeni.

Naravno, a jos i nisu Pedereke!

"I daj, biber...bibera nam! I biber mora biti naka zdrava hrana, cim se trazi!"

Mi djeca, vec posjedali...Tanja, Marina, Mirjam i Ja...drzimo kasike u rukama, podignute u vis... srecni!

Sta srecni...srecniiiii!

Stari sjeo u vrh stola na svoje mjesto, nece ni puvu, eh, rece : "Opet grah, Stara, a taman smo zavrsili nas ciklus ponedeljak pa do srijede...a sad ce biti novi ciklus, cetvrtak pa do subote...ojha, ne zalim se ...ostaje nam Nedelja...slobodan dan!

"Ja bih mozda mogao poceti da postim nedeljom, posto ste me navukli na Grah! Sest dana u nedelji...grah!

Treba mi dan odmoraaaa!"

Krenulo je sljapkanje i mljackanje, uzdisaji...dobro je ovo, uh, ah, and this is the best food in the world, plus krastavcici!

I domaci Lebac, Kruh, vruc...taman iz nove elekricne rerne.

One rerene sa staklenim vratima ali mi nismo tada virili u ta staklena vrata posto nas je zajeb'o onaj Papan!

Potpisujem!

Znam da pominjanje dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine ( ai Hrvatske)  27.juli kasni dva dana. Nadahnuto pismo Zorana Kurtovica sam htio objaviti prije dva dana ali htio sam biti fer i dobiti dozvolu za objavljivanje od svih koji se pominju. I tako, malo cekajuci, malo zbog vremenske razlike prodjose dva dana. Dilemu, objaviti sa zakasnjenjem ili ne objaviti, rijesio sam - kako vidite!

Dakle sa malim zakasnjenjem zelim vam sretan dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, i Hrvatske.

Pismo Zorana Kurovica sam dobio veoma posredno, od kapitena Angela Trajkovskog  koji ima osobinu da nenametljivo podsjeti na neke godisnjice. 

Naime, prije dva dana mu je Bosa Tanjevic poslao pismo Zorana Kurtovica, sina Tode i Danice Kurtovic, uz kratak kmentar: Potpisujem!

Evo, potpisujemo ga i Angel i ja i nudimo vam da ga procitate. Pa ako je u redu, potpisite ga i vi, bar onako, za sebe!

******************
Zoran Kurtović, danas, 27. Jula

USTANAK 

      Pažljivo jutros pogledam portale dvije glavne sarajevske novine.Oslobođenje i Avaz.
Da ne ogriješim dušu.
      Ni slova o 27.julu.
     Kada neće oni,evo ja ću :

     Čestitam svojim roditeljima Danici i Todi Kurtović ,tada dvadesetogodišnjacima što su na današnji dan 1941.godine ustali u odbrani najveće ljudske svetinje .Slobode.

    Čestitam svim njihovim suborcima,mladićima i djevojkama Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije koje   su čisti ideali vodili u borbu protiv najvećeg zla dvadesetog vijeka.

     Sve im ovi zlotvori na vlasti , bešćutni medijski moguli,  šarlatanski urednici i kvazi istoričari mogu oduzeti kao što su već uradili osim te istine.

     Ćutite,skotovi,danas o tome.
     Možda je i tako bolje.
     Šta biste i mogli reći i ko bi vam vjerovao.

***********

Smrt fasizmu - sloboda narodu!

Život u Kanadi: 5 faza jednog imigranta