Thomas de Waal: Rat na rubu Evrope

Azerbejdžan, foto: Celestino Arce Lavin/Zuma/Rex/Shutterstock

Region Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu opet je poprište tragedije. Već zaboravljeni rat između Jermenije i Azerbejdžana ponovo besni. Svet ne zna kako da reaguje. Dozvolite mi da vas provedem kroz taj lavirint, kao neko ko je izveštavao o tom sukobu i izučavao ga sa obe strane preko 25 godina.

Pre svega treba ukazati na gubitak ljudskih života. Na stotine ljudi je poginulo od kada su izbile borbe 27. septembra, gotovo izvesno zbog odluke Azerbejdžana o iznenadnom napadu. Obe strane koriste zastrašujuće oružje dugog dometa, nagomilano tokom protekle decenije.

Šturi izveštaji iz regiona govore da jermensko stanovništvo u samom Karabahu trpi neprestano bombardovanje. Komesar za ljudska prava iz regiona kaže da je već izbeglo više od 70.000 civila. Organizacija „Amnesty International“ navodi da se koriste kasetne bombe, zabranjene po međunarodnom pravu.

Takođe stižu izveštaji o jermenskoj artiljeriji koja tuče po azerbejdžanskim urbanim centrima u blizini linije fronta. Malo znamo o vojnim operacijama, ali nema sumnje da mnogi mladi regruti umiru u žestokim okršajima oko ovog komada teritorije.

Uporedo, na televiziji i po društvenim medijima vodi se intenzivan informativni rat. Otrovna retorika konflikta gde sukobljene strane dehumanizuju jedna drugu kao „fašiste“ i „fanatike“ dodatno podstiče sukob. Čini se da je mržnja usmerena ne samo ka suprotnoj strani, već i ka malobrojnim hrabrim glasovima u regionu koji zagovaraju mir i dijalog, kao i njihovim međunarodnim partnerima.

U ovom sukobu niko nema monopol na istinu. Obe strane imaju legitimne zahteve koje vatreno zastupaju, u obračunu čiji koreni sežu do početka 20. veka i pada ruskog carstva. Ovo planinsko područje pretežno je naseljeno jermenskim stanovništvom, sa dugom tradicijom jermenske kulture, ali se geografski nalazi unutar azerbejdžanske teritorije i takođe je dom mnogim Azerbejdžancima.

Boljševici su 1920. silom uveli red. Međutim, njihovo rešenje – novi autonomni region Nagorno-Karabah u kome preovlađuju Jermeni, ali u okviru teritorije Azerbejdžana – bio je izvor nesigurnosti za obe strane.

Jermeni iz Karabaha su 1988. lobirali kod Mihajla Gorbačeva da ih pusti da se pripoje Jermeniji. Izbilo je nasilje niskog intenziteta koje se s padom Sovjetskog Saveza 1991. razvilo u oružani sukob dve nezavisne nacionalne države. Posle tri godine rata, 20.000 mrtvih i masovnih raseljavanja Jermeni su pobedili i potpisan je prekid vatre.

Obe strane imaju legitimne, ali različite pritužbe. Jermeni strahuju od progona iz Karabaha. To se 1992. zamalo i desilo. Azerbejdžanski predsednik Ilham Alijev tvrdio je da Jermeni iz Karabaha imaju „najveći stepen autonomije na svetu“ – pa ipak, od 1991. azerbejdžanska vlast u Bakuu nije izradila nijedan dokument koji to potvrđuje. Projektili koji sada pljušte po Karabahu su jasna poruka Jermenima.

Ali i jermenska strana snosi svoj deo odgovornosti za ovaj sukob.

Jermenske snage su od 1992. do 1994. preuzele kontrolu ne samo nad Nagorno-Karabahom već, u celini ili delimično, nad 7 drugih azerbejdžanskih oblasti. Usledila je humanitarna katastrofa i progon više od pola miliona Azerbejdžanaca. U početku su jermenski lideri govorili da je to samo privremena „tampon zona“. Vremenom se pokazalo da ne planiraju povlačenje iz ovih oblasti, koje zovu „oslobođenim“ i gde su omogućili naseljavanje oko 17.000 jermenskih kolonista.

Frustracija Azerbejdžana je razumljiva. Ali bez pregovora neće biti mira.

Okvirni mirovni plan koji su skicirali medijatori iz OEBS-a treba da odgovori na zahteve obe strane.

Na papiru, reč je o sofisticiranom planu. Problem je u tome što su pregovori u ovom delu sveta slab osnov za izgradnju mira. Uvek su sporadični, ne angažuju društvo niti pripremaju građane na kompromis, a i suviše uvažavaju ruske interese u ovom području. Takođe nema sankcija za odsustvo političke volje za pregovore. Posle izbijanja sukoba aprila 2016. obe strane su pristale da se ponovo uključe u mirovni proces, da bi zatim odustale od onoga na šta su se obavezale.

Rat odnosi živote i prenosi sukob na nove generacije. Borbe imaju sopstvenu logiku i prestaće ako tako odluči Azerbejdžan pošto zauzme značajne delove teritorije uz velike ljudske žrtve. U ove planinske predele uskoro stiže zima, pa bi to moglo ubrzati stvari.

Ako i kada nastupi taj trenutak, aktivna uloga Turske na strani Azerbejdžana biće faktor koji dodatno komplikuje razrešenje. Predsednici Erdogan i Putin mogu ponuditi Jermeniji i Azerbejdžanu novu pogodbu koja odgovara njihovim interesima, bez obzira na humanitarne principe i nastojanja obe države da budu deo Evrope. Lenjin i Ataturk su to uradili na Kavkazu pre tačno 100 godina.

Možda će Evropa, uz moguću podršku post-trampovske Amerike, pokušati da sazove multilateralnu mirovnu konferenciju, uz poštovanje potreba ljudi i međunarodnog prava.

Zasad to deluje malo verovatno. U ovom trenutku, jedini koji slave su ekstremni nacionalisti, Erdoganova Turska i ruska vojna industrija, koja obe strane snabdeva oružjem, spremna da pošalje još čim na terenu ponestane sredstava za ubijanje.

(Peščanik)

(The Guardian)

Prevela Milica Jovanović

Vladislav Bodnaruk - Toba: 16. dio Micunova Izabranica

Majka i Micun pozdravise drage komsije i povukose se u kucu. Mahali su im dugo sa naseg balkona, Majka stalno vikala : "Izvin'te , molim vas, na cilimu, ja bas danas oprala!

Bilo je tu mnogo domacinskih obaveza pa se nije moglo drezdati na balkonu uz dokon svijet ama bas ni uz najbolju volju!

Mozda, jednom, ali ne veceras!

Nakon povlacenja u kucu izvodjaca balkonske predstave, Mitar odlucio da raspusti ekipu mladih milicionara , kao nepotrebnu podrsku, te ih uputi da se vrate na spavanje, u djacki Dom kod gradskog mosta na Vrbasu!

Ma, oni svi do jednog prislonili se uz kucne pomocnice imucnijih komsija, uglavnom onih oficira UDBE sto su radili "tajno" u Cajevcu ...na kontroli Radnika, narocito pazili da neki supak nesto ne lane, protiv Drzave ili Druga Tite, ...a poslije, bogami vodili kucne pomocnice iza garaza, sad zasto...nikad nisam ni to saznao! Nije me ni zanimalo! I jos bio ...mrak a sta vidis po mraku?...nista...mozes samo ...pipati!

Pa sta napipas!

Jebo to iza Garaze, ja nisam nista zanimljivog vidio ni ispred Garaze...pa sto bi se handrio...iza? A narocito nocu, jer postojala je i realna opasnost da ugazis u govno vjesto prekriveno banjaluckim novinama, sto bi se reklo...zamaskirano!

Ko je tajno nocu srao iza nasi garaza, ili je srao po danu a nije bio vidjen, ja mogu samo pretpostaviti ali u ovom casu ne bih htio imenovati .

U nas stan je usao vrlo teatralno, gurajuci tj. bockajuci svakoga ko mu je na putu, naravno pendrekom. Narocito se volio obracati ljudima cija je imena vec od prije upamtio!

Sigurno je pravio tajni spisak imena komsija a onda nocu vjezbao!? Mozda ga je i zena ponekad propitivala...uglavnom znao je u glavu ko se kako zove!

Ime po ime...pa onda nadimci!

Obicno je bio okrenut na suprotnu stranu od imena koje bi izgovorio!

Naglim pokretom, sa pendrekom kao kaziprstom, zabijao ga tacno u nos imenovanog!

Jeza!

Nije, pri tom mario ni za slabiji a ni za njezniji spol, ako bi i kojim slucajem njezniji spol bio i jaci...kao Hadzihafizbegovicka ili jaci spol, bio i slabiji kao Boro...on nista!

Samo strogo prema svima, ako treba sakom...masala...saka mu u glavu, ako treba pendrekom, e tu je razlika.

Jaci spol je bubao gdje stigne, a slabiji spol, pa mozda i Boru, samo po ledjima i guzici a to samo zato, govorio je , da im ne povrijedi vitalne organe u koje se on sam licno nije bas puno razumio!

Ipak, medicina je to!

Jebajiga...svi smo mi stoka a eto on nas jadan na to stalno podsjeca! A mi , supci, nikako to da shvatimo!

Kad nekog prozove po imenu, oslovljenom se ledila krv u zilama...znacilo je da je po necemu zapamcen...a to sigurno nije bilo po necemu dobrom a to vec nije valjalo!

Ni najmanje!

Oslovljavati ljude po imenima, cinilo mu se kao ogromna prednost nad svim banjaluckim cajkanima, sto na neki nacin i je istina!

Onaj, jedan njegov zamjenik Mandic, brko, usao nam je u kucu sa njim, barem deset puta i bio uvijek isto zacudjen, sto nasim facama, sto nasim imenima!

Bijelu tehniku, ne smijem ni spomenuti!

Ja sam na ovom svijetu, evo skoro sedam godina, bit ce u septembru, i da budem iskren, svakojaka sranja sam vidio, narocito u zadnjih godinu dana kada sam se malo osamostalio, a moji digli ruke od mene, no sve me komsije zovu Malac, a on pita Majku jednom: "Jesul' Bato i mala Mirjam, pod stolom, pit'o bi te nesto u povjerenju!?"

"Zaviri pod stol, pa ces saznati jesu li...supak stari...a znas da sa mnom nema cinkarenja komsija...djaba si uljudan! Makar ti je to dobar trening!

I , zamalo, zaboravih da ti kazem ... mars iz moje kuce ...govnaru !

Nikad od tebe ...covjeka!"

"Bataljozi govna vozi!" nadmocno uzviknu Mitar, negdje u hodniku...izlazeci iz nase kuce.

"Ma, zajeba li se to ja? Sta rece, konj...Bataljozi govna vozi!"...Majka je bila naprosto porazena njegovom recenicom! Sokirana!

Kako je konj to znao? Kako je to mogao znati, kako ona tepa svom jedincu!?

Da, u doba drzanja dijeta na bazi tabletica "Preludin", meni se tako ponekad obracala Majka, sirom rasirenih zjenica, razdraganog blazenog osmijeha, ja mislio , to je ono iskreno, jer iskreni ljudi govore otvorenih ociju, a za zjenice nisam obracao paznju, a i koji cu kurac, zjenice se u sred oka pa bi to moglo biti to, a rijecima : "Bataljozi " to sam bio ja, Bato a ona napravila neku njoj umilniju varijantu...Bataljozi, pa dok to devetslovno ime izgovori...zaboravi sta joj je bilo na umu, i sta mi je htjela reci, pa samo doda ono sto se rimuje, i meni sasvim logican dodatak recenice...govna vozi!

Razmisljao sam dugo s cim bi smo mogli zamijeniti , to sto ja vozim a da manje smrdi, no nisam se sjetio! A i Majkina varijanta mi se sada cini...dobra!

Tek sto su Micun i Majka poslije izvanredne svirke razdragani usli u kucu na radost prisutnih komsija, uz ciku i vrisku...bravo Micune...bravo Zoro, pa i grlenje...pojavi se Mitar sa isukanim pendrekom.

Stao na sred sobe, zajeb'o se pa rasirio noge...tako ispao jos manji...manji od Majke. I njemu samom je to bilo cudno, no nije se sjetio da skupi noge te tako dobije na visini...makar neznatno, ma ipak vrlo vazno!

Njezno se lupkajuci pendrekom po ruci upita, jer jebajiga ako udari jace to boli, pendrek je to: "Sta je ovo Zoro bilo nocas?

Jel' to postar Ostoja donjeo neke pare, nekome!?

Koji je ono supak duv'o u trubu i razvaljiv'o narodu usi?" zlovoljno se smijulji Mitar a drago mu...bit ce hapsenja... bit ce lemanja a bogami i ozbiljnih razgovora na cuvenom ligestulu u Stanici Milicije, aaah , makar trajalo cijelu noc! Naravno, ako se privede i ona rasna plavusa!

Kol'ka je, jebote! Krava!

I njemu je za oko zapela krsna Hadzihafizbegovicka.

"Reko' li ja tebi jednom , mars iz moje kuce, govnaru...trebam li silu da upotrebim!? Da te bacim sa balkona?!" isprsi se Majka.

Uh, jadan...kako se tu zajeb'o, nije racunao na faktor cojstva, na faktor komsijstva, i najvaznije ... na faktor, alkohola...ajmo reci...dobre kapljice, da ne pretjerujemo! A neki bi se mogli i uvrijediti...pomalo.

Ispred Majke stade Micun, Oficir JNA u besprijekornoj uniformi starijeg vodnika ili zastavnika prve klase a sa po nesto viska kilograma, uostalom kao i svi oficiri JNA, ajmo reci bez pretjerivanja, sedmi-osmi mjesec trudnoce ali im to nekako sasvim dobro stoji! Izgleda siju im uniforme sa duzim prednjim dijelom tako da se ima ojha vremena za poravnati!

Stari nije ustajao, kad je vidio da je Micun vec ustao! Jedino poletio rukom da mazne pivsku fasu, ako dodje do kakvog sranja, pa da se onda flasa sama ne prevrne. U tom momentu, uzasno prepadnuta Ingrid, zgrabi Starog sa obje ruke za podlakticu, ili jebajiga sad, kako se ono tacno zove komad ruke izmedju sake i lakta...e za to ga zgrabi!

Stari se brzo snadje pa poleti i drugom rukom te zagrli, snazno obgrli jadnu Ingrid! Htio je i frizuru popraviti, onako kao Hemfri, medjutim nije imao trece ruke!

A to je ono sto muskarcima uvijek fali...treca ruka!

Mitar, se usr'o, gledajuci u odlikovanog Oficira JNA, heroja... na brzinu vojnicki salutira Micunu, pa munjevito skide sapku sa glave i prilijepi je negdje izmedju nogu, stisnuo je slabasnim koljenima!

A ona klecaju!

"Slusaj, Mitre, ja sam svir'o i sta ti imas protiv toga? Stvari su proste i stoje ovako, Mitre, kraj je mjeseca avgusta, subotnja je vecer, Ja i moja Vjerenica veceras imamo namjeru da Komsiluku saopstimo neke nase novosti a ti uleces da pendrecis , jedes govna i maltretiras moje Komsije, a bez razmisljanja sta je danas!? Danas veliki dan ... Najveci dan u mom zivotu...veci od onog kad sam dosao u Banja Luku! A tu nema za tebe mjesta!"... uspuh'o se Micun a nama po malo smijesno, niko nije znao da moze biti tako revolucionaran, a supak iz Surdulice, sto bi rekli Njijemci u partizanskim filmovima ...Cigojer!

"Dirni jos i jednom, bilo kojeg mog komsiju, letis u prekomandu na Manjacu, pa ti vidi!"

"Znam, znam... druze Micune...izvinjajem se, izvinjajem se , prekinu Mitar , u stavu mirno, Micuna u izlaganju...danas je velika Gospojina 28 avgust! Bas pravo, Veliki Dan!"

"Jest, Velika Gospojina danas, tu si obavjesten, ali to ne slavimo danas narocito ne mi casni Oficiri JNA, mi smo raskrstili sa religijom.

Danas slavimo pocetak jednog velikog neraskidivog prijateljstva bas kako je ono receno u filmu Kazablanka, na kraju Filma!"

"Kaza...cega ? ...upita Mitar, kolutajci ocima, nemocan u svom neznanju!

Nisam odgled'o film do kraja...izas'o ranije, bilo mi dosadno! Kaza...koga?"

"Trebalo je da odgledas film do kraja, to ti je isto kao sto trebas da saslusas nekog do kraja ... zadnja recenica je smisao zivota! Trebalo bi ukinuti muriji da djaba ide u kino, onda bi sigurno ostajali do kraja film!? " veli Micun, pomalo romanticno!

Mitar sageo glavu, sta psuje u sebi niko nikad nece saznati a i treba mu tako...sta stalno jede govna i kurci se pred nama, nek' ide u neku drugu Mjesnu Zajednicu i tamo jebe narod, barem je Naroda na pretek, pa se moze uvijek naci nekog naroda sto mozes handriti na pretek, pa nek' tamo jebe... a nas pusti na miru, nek se kurci na Cairama, ili Hisetima, u Maloj Casiji, Rosuljama...nek' se okane MZ "Centar", jebo ga Centar...pravo u center!

Sad bas da ne kazem...u bulju, pa ispadnem prost!

Nisam ni ja bas tol'ki papak!

Micun je bio zvijezda veceri! Em je znao milion pjesama, em je znao isto toliko viceva.

Komsije su se pisale od smijeha, ma tek da udahnu koju a Micun pita : " A jeste li culi za onaj, (misli se na vic), kad je Drug Tito, naguzio Papu?

Ma nije ni trebalo ispricati vic...vec je bilo smijesno...smijesno do bola! I svi su se valjali od smijeha...cuj Papu...ma dje to ima ? Legenda je nas Drug Tile!

"Ma sto da ne i Papu, rasirenih ruku pita Micun, i on je iz nekog pizdenjaka...ispao!"

Ingrid je bila ocajna gledajuci komsije koje se guse u suzama a ne placu, nego dapace oni se smiju! A ona , jadna ne razumije. Zene se fataju za pice valjda da se ne upisaju od smijeha, a muzijaci se hvataju za dole! Valjda samo po navici!

Muskarci, kada nemaju nekakog posla, ili nisu u blizini zena, hvataju se za dole sami od sebe. K'o bas ih tad zasvrbilo pa se cesu nesto!?

"Ocem i ja to da razumivam! Ocem i ja se da se upisavam od smijeha.

Ocem i ja, da se znam tako smijati da mogu plakati kad se smijam!

Ufatam i ja sama sebe za dole a meni nista?!"

Niko joj nije mogao pomoci, valjda zato sto je nisu ni razumjeli?!

Ili ih je bas bolila briga?

Jedino, Stari, onako domacinski ponudi..." Mogu ja! Mogu ja da te naucim kako se fata za dole! Treba samo malo dobre volje i ...opusteno! Ma lako je kad se hoce!"

Ali Granap sef Boro, bio brzi, pokazuje Ingrid kako se lako nauci smijati i bez perfektnog znanja naseg jebenog jezika.

Stari popizdio!

Jos je obuhvatio rukom oko struka, pribio uza sebe, pa kad je ona skontala, ubrzano disuci i stenjuci, da tijelo uz tijelo, super pristaje, i da je to dobra pozicija...Boro, stara banjalucka bitanga, svojim kaziprstom joj podize bradu navise, a kako ona pristade i na to, tako je on poljubi po sred usta...i osta zaljepljen za nju ili uz nju... sad, bas tanak sam u tome, k'o skoljka priljepak...fuj , taksena marka koju moras polizati pred opstinskim organima, u prijemnoj sobi br. 14, Opstine pred onom Glavarom sa brcicima, dok ona prati svaki tvoj liz a marka metar na metar!

Kuca puna komsija a svjetlo sto posto! Znaci sve vidljivo!

"Men' se cini, Ingrig...ti zagorila, malo!?" isusti Majka.

"Pritiso je jadnu k'o konj pa ne popustas, nije ni cudo sto stenje! Kako bi bilo da ja tebe pritisnem uz taj stok ili ne daj boze Hadzihafizbegovicka, vrisko bi k'o Damjanov zelenko.

Bjezi barabo od te zenice! I jos navalio to pred djecom! Vidi ti sslica...jesil' to krastavac umetno unutra, supak jedan?!"

"Ali djeca su pod stolom! I nije Krastavac, Zoro...ima se ...moze se!" kaze Boro , bas vrlo ponosno.

More biti zato sto niko do komsija nema ni priblizno takav ... recimo...krastavac!

Njihovi su vise, kao oni mali makedonski...pakovani i u malim teglicama na kojima pise...krastavcici! A dodali, dill...k'o za aromu!

I jos...gorki!

Opet, Fuj!

Majka, napuca Boru, tacem po sred glavuse.

"Rekoh ti, bjezi od nje...imamo mi za nju druge planove!"

"Sta meni fali, Zoro, a? Sa mnom joj ni dlaka s glave ne bi falila!" ljuti se Boro.

"Ma znam, dragi Boro da joj dlaka s glave ne bi falila al' bi na nekom drugom mjestu bila ocerupana k'o papagaj, garant... a onda kad naleti pravi covjek, tesko je njemu objasniti sta je to brazilijan vaks u sred Bosne i kako je to bas nju zadesilo...zato ...m'rs odavde !!" odlucna je Majka.

Boro je bio sokiran reakcijom Majke, pa samim tim ostao i bez rijeci. Nije ocekivao nesto tako o osvit budjenja seksualne revolucije u dalekom Svijetu pa samim tim i kod nas na Balkanu, ma sa visegodisnjim zakasnjenjem.

"Kakav balkanski primitivizam, svi bi se jebavali, ali da im ne udje!" ljuto zakljuci Boro.

"A kako je meni niko ne pita, i ruke su mu vec umorne od self - servisa!

Ima li iko razumijevanja za to?" upita.

"E, ja te Boro moj bas razumijem, nije ti se lako boriti sam sa sobom, tim zuljevitim rukama , svaku noc poslije napornog rada u Granapu! Ma jesi li se prob'o pomoci nekako sa onim svojim mladim prodavacicama, vidim mijenjas ih svaki mjesec?" smiruje ga moj Stari.

"Ma jesam Komsija prob'o svaku i red je da to uradim kao poslovodja, voz'o svojim Ficom do Gunica na pohane sarane, neke do Troke na mladu jagnjetinu, al' ... jebiih...to bi samo ...jelo i lokalo!" rece Boro tuzno.

"Ma to si bas dobro rek'o, a ja nesto kontam Boro, i nije ti taj seks bas dobar za sirotinju!" rece Stari a Komsije se slozise, tuzno klimajuci glavama!

Bori ostalo samo da pogleda u Hadzihafizbegovicku kao posledenju sansu i poslednjim snagama, samo mimikom obrva prema gore, ka plafonu, upita i nju tom istom mimikom, ono isto sto je htio upitati Ingrid rijecima a ova poletila i bez tog pitanja. Eh, da Zora nije zasrala?

Krava!

Hadzihafizbegovicka, dostojanstvena i ukocena k'o Petar Kocic u parku, a meni se cinila, taman i te velicine, ...jebote...ogromna , pravo bas gleda kroz Boru, kao da joj licno nikad nije fasungu unosio u kucu!

Lijevu ruku namjestila na lice, palac turnula pod bradu, i bez pomijeranja ruke, samo kaziprst ispruzila prema Micunu!

Boro se sledio od straha kad je ugledao da kaziprst sica tamnoputog Oficira JNA!

Dok je on hranio ribama i janjcima , mlade pripravnice, upucivao ih u gradski zivot , Hadzihafizbegovicka se nekako otela!

Nasla sebi...cojeka!

Htjede nesto reci ali se zagrcnu i ...gorko zaplaka!

Mati ga snazno zagrlila, valja da mu da k'o neku moralnu podrsku.

"Ajde ne pizdi, govnaru, sramota, sramota...muskarac pa place, ma bit ce jos Treba do neba, samo ih ne vodi daleko...Gunic...Troko i to ... sta fali, Lovac ...i cevapi?!"

Micun je uhvatio onaj zagonetni Hadzihafizbegovickin kaziprst uperen u njega!

Naravno, kao svi zaljubljeni krelci...krivo ga je protumacio.

Ucinilo mu se da mu je htjela tim kaziprstom reci ..."Moj si!"

Malo se osilio kad je skonto kako je Oficir JNA mocna stvar a uniforma je uniforma a to da si trubac ...ne mora znati sav svijet!

A i da zna , ma ni trubu nije lako svirati! Ni to ne zna sav Svijet!

"Drage nase Komsije, lijepo smo se zabavili veceras, ali bih sada Ja kao onaj jedan odlikovani Oficir JNA, spustio se na vas nivo i saopstio vam, Ja se uskoro zenim...sa najljepsom banjalucankom...ikad...moji Kumovi su i moji... stari dobri prijatelji, to slaga pas , Zora i Ovaj do nje!..." vazan bi Micun.

Ah, da bila je i Subota, kako rekoh a ... Raji nije do ozbiljnih tema...nego do opustanja!

"A, dje ce biti vjencanje?" upita neki slabasan radoznao zenski glas.

"Pa ovdje, a i dje bi drugo ... u kuci nasih Kumova!" podvriskuje Micun.

Nisam vidio ni Boru ni Starog u blizini! Samo im pive stoje na stolu, uspjenusale se vec , a toplo...pomalo...ugrijat ce se! Garant!

Popit ce to oni, kad nalete, nije neka steta, sto 'no kazu, sve je to placeno!

Odnekud bahnu tajnovita Ingrid, bijela k'o ovcija P ... kako bi moja Majka govorila meni s jutra, ne bi li me udrovoljila komadom starog kruha nadrobljenog u duboki tanjur , posula bijelom kafom od cikorije i kasikom secera!

OK, ja sam imao taj problem sto nikad nisam vidio ovcu, a kamo li tu njenu ovciju stvar, ma ja nisam vidio ni jednu , (misli se na p....), ali sam Majci , vjerovao.

Ona zna sta prica!

IVAN Lovrenović: IMALA JE BANJA LUKA SVOJE...

Dragutin Kolak, MUZAGET (pjesme)

O Dragi Kolaku samo sam slušao, nikada ga nisam sreo. Imala je Banja Luka, u ono vrijeme, kao svaki veliki i pravi grad, svoje pjesnike, svoje slikare, svoje glumce, svoje kroničare, svoje usmene umnike i mudrace, svoje sportaše - svaki od njih bio je jedinstven, neponovljiv. Takav bijaše i profesor Drago Kolak, pjesnik, filozof, boem. I danas, kada je sve naše isprevrtano i poništeno, a najviše i najstrašnije od svega - pamćenje, ima u Banjoj Luci još onih koji ga se sjećaju. Gospodin Mario Marčić, tako, šalje mi svoje sjećanje na Kolaka, i rukopis njegovih pjesama Muzaget davno pripremljen za tisak, još uvijek ne gubeći nadu da će se naći mogućnost da bude objavljen kao knjiga. A i sudbina toga rukopisa, kojega je Kolakova snaha još prije rata predala Alojzu Ćuriću, slikaru, a on oko njega brinuo dok i njega nije pokosila sudbina - cijela je historija.

Štura biografska bilješka kaže da je Dragutin Kolak rođen 1916. godine u Rmnju. (Čuj, u Rmnju! Treba znati gdje je i kakav je Rmanj na sastavcima Unca i Une, i Martin Brod uza nj, pa pozeleniti od zavisti pred time da je netko rođen i progledao, prohodao u Rmnju!) Umro je u Banjoj Luci 1983. Gimnazijsko školovanje polazio u Bihaću i Banjoj Luci a maturirao 1936. u Sarajevu. Filozofiju studirao u Beogradu i Zagrebu, gdje je 1945. diplomirao. Radio u Banjoj Luci kao srednjoškolski profesor i administrativni službenik. Poslije knjige pjesama Mistika cvieća (Zagreb 1943) pisao i objavljivao vrlo malo. Uvršten je u Liriku devetorice (Banja Luka 1962) i Poeziju dvadesetpetorice (Banja Luka 1971).

Drugi banjalučki pjesnik, Anto Ćosić (Banja Luka, 1928 - Okučani, 1998), napisao je o Kolaku, in memoriam, da je „Svoj život, može se reći, proživio je kao lirik, a umro kao filozof - sokratski hrabro i dostojanstveno. Beskonačne banjalučke aleje kestenova, koje je Drago toliko volio i kojima je šetao toplih zvjezdanih večeri s nekoliko dobrohotnih savremenika koji su slušali su njegovu rječitost, njegove stihove i njegovu erudiciju. Zaljubljen u ljepotu - ljepotu je poklanjao svakome tko je htio da ga sluša. A slušali su ga mnogi i mnogo naučili od blagorječivog prijatelja mudrosti, koji im je u amanet namro čitave filozofske biblioteke - usmenim putem. (...) Smrt je dočekao smireno i sabrano, i danas, dok protječe ovaj slikoviti jesenji dan, post mortem poetae, možemo već sada govoriti o jednom vremenu koje je Drago obilježio svojim zanimljivim postojanjem. Njegova entelehija odbacila je svako častoljublje, prezirao je čakijaški jal i znao veoma ugodno muzicirati riječima. Od njega čusmo sijaset proumljenih objekcija i danas, već pomalo opsjednuti sjećanjima - dakle, već danas osjećamo da će nam nedostajati jedan umnik, jedan krasnoduh i čovjekoljub - koji se uzdigao iznad banalnosti.“ (I. Lovrenović)

Dragutin Kolak

Dragutin Kolak

MUZAGET

(pjesme)

JEZIVA VEČER

Po rubu noći trak mjesečev klizi

 te bane

 u moju sobu, 

gdje ležim u svom grobu,

 i srce gane: 

budim se u brizi.

Jezivo veče…

 Psi laju… 

Buljina s krikom uteče. 

- Svi osim mene nešto znaju!

Zelenim zadahom 

zemlja im je otkrila tajnu.

U večer ovu sablasno sjajnu 

Slijepi miševi lete sa strahom…

MISTIKA CVIJEĆA

Ja se bojim cvijeća: 

cvjetna me krunica

umrlih curica 

sjeća.

mene je strah cvijeća: 

kad njegov miris dođe, 

srh me prođe

 - na umrlih dah sjeća.

Livada puna čarobnih slika

mauzolej je – mistika.

SMRT JORGOVANA U VAZI

Noćas je umro u vazi plavi jorgovan. 

Ja sam čuo njegov posljednji uzdah.

 - I kad je sutra osvanuo dan, 

na stolu je ležao purpurni prah.

Noćas je umro u vazi ubrani jorgovan. 

Ja sam vidio njegov samrtni trzaj 

- I prije nego je svanuo dan 

bio je njegov kraj.

Noćas je umro u vazi plavi jorgovan. 

San mi je zasopio njegov umrli dah. 

- I danas, kada je osvanuo dan, 

Ja još osjećam zebnju i strah...

KIPAR

Da znam vajati, 

izvajao bih ti ko Maillol statuetu,

svakog bi morala obajati, 

kao Dijana, uz psa i trompetu.

Bilo bi čudno gledati smjenu 

hladnoga kipa i lika što živi:

 kip tvoj bi ušao u života mijenu, 

a ja u nepomični mramor sivi.

PJESNIK

Apolon Muzaget sa lirom u ruci 

pjesnika je branič i u naše dane

 i čim zveknu lire čeznutljivi zvuci

 ljubavnih će sunce snova da ograne,

al' u duši novog voljnog samotara

 više nije samo kipolika Ona. 

iako je ljubav sveđer ista, stara, 

- sada si na nebu postala Madona.

NIJE BEZ VEZE

Dotakao sam usnom cvijet koji je bacila, 

zagrlio sam grančicu koja joj je put zakrčila.

 U duši mi se odrazio njen lik. 

Sudbino, podignut ću ti spomenik 

jer si nam nešto zajedničko dodijelila: 

u duši mojoj ona je bila. 

I nismo mi više zvijezde koje putuju bez susreta,

 nije bez veze naša historija. 

Iz mojih očiju zapaljen tobom plamen izbija, 

makar prolaziš kraj mene bez okreta.

RAZGOVOR POD DRVOM

Sinoć smo razgovarali kraj starog drveta, 

ja sam čvornovitom rukom dirao njegovu hrapavu koru. 

Zašto ne dopustiš da milujem tvoje ruke 

- meke i glatke ko njegovo lišće!?

PRASKOZORJE

Umit hladnom vodom s gorskog potoka, 

neotrt peškirom: 

liječim blijedo lice od kavanskog otoka. 

- Glogovim putem gazim s mirom.

Novembarsko jutro tetrijeb pozdravlja. 

Osvit se spušta s borja. 

Puške neću opalit u znak slavlja 

ovoga praskozorja.

Tamo na onu sivu liticu, 

gdje plašljiva divokoza uzima predaha, 

zatežem svoju ponovo čilu mišicu, 

s grudima punim bistroga straha.

LJUDI

Rođeni bez pitanja, 

žive bez znanja, u

miru bez htjenja.

Jedni se drugima jadaju. 

Tješi ih ljubavni nemir sneni. 

O njima pjesme se skladaju 

- u meni!

MAJKO UMRI

Majko, umri! Ne propinji se na ispale kosti!

 - Na uvele dunje miriše tvoja košulja. - 

Već gore dvije voštanice, 

smrti pahuljice 

padaju na lice. 

Majko, oprosti!

Ne govori mi „sine“ napuklim glasom. 

Smrt se šulja.

U noći ovoj ćuk štekće s užasom,

 ali još svijetle oči od zapaljenog ulja.

Majko, umri! 

Ne opiri se znoju ledenom! 

Majko, umri 

- umri jednom!

(ivanlovrenovic.com)

Korona druzenje sa unucima!

Pandemija korone je potpuno promijenila nase zivote. Svi se nadamo privremeno, jer ovo  kako sada zivimo je, najblaze receno, veoma cudno.

Nasi unuci Amelija i Luka su prije tri nedjelje posli u skolu. Cuvajuci se od korone, od tada ih nismo vidjeli. Kontakt s njima je bio preko Vibera, kao da zivimo hiljadama kilometara udaljeni jedni od drugih. Biljana bi jednom nedjeljno nakuhala razna jela i poslastice koje djeca vole, ja bih to, dok su djeca u skoli, odvezao do njihove kuce, otkljucao vrata ostavljajuci ceker sa hranom pored njih. 

I povlacio se brze - bolje, kao da neko od nas, gluvo bilo, ima kugu.

Sve je to veoma cudno, ali bolje i tako nego da se neko razboli...

Juce smo se prvi put u zivo vidjeli sa unucima i Jelenom. Dogovorili susret u parku na samom jezeru u blizini njihove kuce. Dogovorili da svi nosimo maske da se ne grlimo, ljubimo... Sve cudno strano...

Ali, bolje i tako nego nikako ili da ...

U tom parku njih dvoje imaja stabla koja prepoznaju i vec sa parkinga trce prema njima. Dok mi stignemo, oni su vec u krosnjama na stablima...

Uostalo, koliko je sve to pod maskama strano i cudno potvrdjuju i slike!

Ali...proci ce i korona!

Most Radija Slobodna Evropa Da li je u toku tiha aneksija Republike Srpske u sastav Srbije?

Sagovornici Omera Karabega, autora Mosta Radija Slobodna Evropa su bili Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada i Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle, a razgovaralo se o tome da li Republika Srpska sve više postaje dio Srbije

Bilo je riječi o tome kakva je poruka nedavno proslavljenog zajedničkog praznika Srbije i Republike Srpske (RS) - Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave - kada su gradovi u Republici Srpskoj bili okićeni državnim zastavama Srbije, kako Vučić i ostali rukovodioci Srbije putuju u Banjaluku kao u Kragujevac, da li Milorada Dodika u Srbiji tretiraju kao da je dio najvišeg državnog rukovodstva s obzirom da je prisutan na svim važnim političkim, kulturnim i sportskim događajima i to uvijek pored Vučića, u kojoj mjeri sadašnji odnosi između Beograda i Banjaluke prevazilaze Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama Srbije i Republike Srpske koji je potpisan 2006. godine, zašto Vučić nikada nije reagovao na Dodikovu mnogo puta ponovljenu priču o otcjepljenju Republike Srpske i njenom pripajanju Srbiji, kao i o tome da li Zagreb - da bi ostvario svoje interese u Bosni i Hercegovini - indirektno podržava Dodika.

Omer KARABEG: Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave proslavljen je u Srbiji i Republici Srpskoj 15. septembra. Premijerka Srbije Ana Brnabić čestitala je građanima Srbije i RS praznik, a na svečanosti u Banjaluci Milorad Dodik je rekao: „Danas imamo dvije države - Srbiju i Srpsku, a težnja je da budemo jedna država." Koji je cilj uvođenja tog novog zajedničkog praznika?

Aleksandar POPOV: Meni nije sporan sam praznik koliko ono što ga je pratilo. Svaka zemlja ima pravo da se stara o svojim sunarodnicima u okruženju i u dijaspori i da neguje kulturne i druge veze. To nije sporno. Sporno je sve drugo što je pratilo ovu manifestaciju, a pre svega ono što u kontinuitetu radi član Predsedništva BiH Milorad Dodik, a to je negiranje Bosne i Hercegovine kao države. On govori o Republici Srpskoj kao samostalnoj državi koja jednog dana treba da se ujedini sa Srbijom. To je ozbiljno kršenje Dejtonskog sporazuma i unošenje nemira, ne samo u BiH, nego i u region. To je na neki način samo produžetak ideje o Velikoj Srbiji i može se slobodno reči da duh Karađorđeva već duže vreme visi nad regionom.To se vidi iz niza izjava državnih zvaničnika. Ovo nije prvi put da se Beograd tako ponaša prema BiH. Setimo da je Vojislav Koštunica, novoizabrani predsednik SRJ, prilikom prve posete BiH zaobišao Sarajevo i otišao u Trebinje na sahranu posmrtnih ostataka Jovana Dučiča koji su bili preneseni iz Amerike.

Vehid ŠEHIĆ: Nemam ništa protiv kad se u kulturološkom ili u nekom drugom smislu slave određeni praznici. Međutim, želeo bih nešto da napomenem. Vrlo često ćemo čuti od političara i u Srbiji i BiH da su za izvorni Dejton. Ako su za izvorni Dejton, onda im mora biti jasno da je BiH država koja je sastavljena od dva entiteta tako da se nijedan od njih ne može smatrati državom. S druge strane, zaboravljaju da je odlukom Ustavnog suda BiH utvrđeno da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH. Znači, niti je RS entitet srpskog naroda, niti je Federacija entitet hrvatskog i bošnjačkog naroda, a vrlo često se o njima govori kao o nacionalnim teritorijama. Takođe, često se ne poštuje suverenitet BiH čiji je glavni grad Sarajevo. Kad to govorim, mislim i na predsjednika Srbije Vučića koji govori o teritorijalnom integritetu, ali ne i o suverenitetu BiH. Smeta mi što predstavnici, kako i Srbije tako i Hrvatske, vrlo rijetko dolaze u Sarajevo. Predstavnici Srbije često idu u Banjaluku, a predstavnici Hrvatske u Mostar. Oni dolaze u BiH kao da je to njihova država. Neki dan sam na televiziji čuo nekog analitičara koji je tvrdio da je teritorija BiH faktički teritorija Hrvatske. S druge strane, oni iz Srajeva vide velikog prijatelja u Erdoganu. Podsjetio bih da je Erdogan održao svoj predizborni miting u Sarajevu u vrijeme kad mu EU nije dozvolila da te mitinge drži na njenoj teritoriji.

KARABEG: Predsednik Vučić i drugi funkcioneri Srbije dolaze u Banjaluku kao u Kragujevac. Ne samo da zaobilaze Sarajevo nego dolaze u Banjaluku, kao da je to grad u Srbiji, a ne u drugoj državi?

POPOV: To je ono što je opasno. Jedna je stvar kad Dodik pokušava da Republiku Srpsku proglasi državom i najavljuje otcepljenje, a druga je kada se na to u Srbiji ne reaguje. Dosad nisam čuo nijedno ozbiljnije ograđivanje od takvih izjava i takvih namera. Dešava se upravo suprotno. Sve što zvaničnici Srbije rade ide na ruku Dodiku. Nevolja je što to predugo traje. A kad nešto drugo traje, onda to počinje da se podrazumeva. BiH je još uvek jedna vrsta protektorata jer ima Visokog predstavnika, Veće za implementaciju mira, i pre svega Dejtonski sporazum koji sve to definiše. Međutim, sem blagih opomena Visokog predstavnika nema nikakve ozbiljnije reakcije međunarodne zajednice na ovo potkopavanje Dejtonskog sporazuma. Dodik zasad samo najavljuje secesiju, a crvena linija bi bila kada bi on raspisao referendum o izdvajanju RS iz BoiH. Tada bi međunarodna zajednica, ako želi da sa-čuva mir - ne samo u BiH nego i u regionu i Evropi - morala odlučno da reaguje. Morala je reagovati i ranije.

KARABEG: Dodik često u prisustvu Vučića govori o otcepljenju Republike Srpske. Vučić se pravi da to ne čuje i stalno ponavlja frazu da Srbija poštuje integritet BiH. Da li vam to deluje kao dogovorena podela uloga?

ŠEHIĆ: Ponekad stičem takav dojam, ne samo kad je u pitanju odnos Vučić - Dodik, nego i kad su u pitanju Vučićevi PR-ovi, kao što je Aleksandar Vulin, koje Vučić nikad nije demantovao. Moram takođe reći da se još uvijek kao glavni politički alat koristi ono što je na ovim prostorima bilo između 1992. i 1995. Još uvijek je prisutna ratna retorika, ali na drugačiji način... Ali toga neće biti. Ja mogu sada sto posto tvrditi da se neće mijenjati granice, da će BiH sutra postati članica EU, da sve retrogradne politike koje se zasnivaju na etničkoj homogenizaciji neće dugo trajati. I to polako sazrijeva u glavama svih građana BiH. Kažem građana, jer ne volim govoriti o pri-padnicima naroda - za mene je građanin nosilac suvereniteta u Bosni i Hercegovini.

KARABEG: Na kraju, može li se reći da je u ovom trenutku u toku tiha aneksija Republike Srpske od strane Srbije?

POPOV: Na neki način - da. Ne u državnom smislu, ali bi se moglo reći da se vaninstitucionalno vrši neka vrsta aneksije. Kad neko stanje predugo traje - onda ono počinje da se podrazumeva.

ŠEHIĆ: U pokušaju - da. Kroz razne izjave, pa čak imate i taj Memorandum 2. Ta ideja još živi u glavama nekih ljudi. Oni neće da shvate da je apsolutno nemoguće, da je neprirodno - naročito na malom prostoru kakav je Balkan - stvarati Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku, Veliku Albaniju ili Veliku Bugarsku.

(Radio Slobodna Evropa)

Vjeko: Brunin...

 Lijepa prica u banjaluckom cevapu je inspirisala Vjeku da joj doda neke autenticne sastojke za koje ranije nismo znali. Zamalo da nam se posreci pa da dobijemo i sliku recepta koji je Bruno poslao Vjeki. Nismo mi te srece. Lisac je Vjeko stari!  

Ali ja se jos uvijek nadam da ce on, inspirisan pricom  o Kosmosovom rokovniku i  receptima moje mame Zore,  ipak uslikati Brunin recept i poslatinati nam sliku.

******************

"Brunin..."

...je odgovor na pitanje : “Ciji je cevap najbolji u Australiji?” Od svih mojih prijatelja koje sam pocastio  Bruninim cevapima  cuo sam isto... da bolje cevape nisu pojeli od kad su na ‘godisnjem’ izvan Banjaluke (Bosne). A Bruno je i Klaser sin Giovania Klasera iz predhodne price. A i priljepak nasoj dragoj teti Bozani Klaser, blogerici jos iz onih starih vremena, kad smo bili puno odaniji blogovanju. Tako sam ih i upoznao, komsije na 200km daljine.  Iako je 200km (kilometara, da ne bi bilo zabune sa konvertabilnim markama) sitnica za Australiju,  trebalo je da prodje  podosta godina da telefonske i email price zamjenimo uzivo vidjenjima...a poslije sta da vam pricam. Jedan moj drugar (Subi) u jednoj kafani, davno rece : ‘A sto se ti jarane brzo odomaci.’ Sta cu, taki sam.  A kod tete Bozane i Brune to i nije tesko. Ma dobri su,.. kao cevapi im. Nikad lakse nisam opisao nekoga.   

...zadnji dan u Njemackoj, prije leta za Australiju (novu domovinu), proveo sam  u izradi dve rostiljske ploce za nase cevape. Iskoristio rostfraj firmu u kojoj sam radio. Svaka teska 10 kg ,izvagali ih na posti, jer mi je paket sa njih dvije prelazio za sto grama limit od 20 kg tezine  za taj nacin slanja. Pa sam skinuo karton kojim sam ih omotao, i zamotao ih u prozirnu foliju da im uklopim tezinu u propise. A i sta imam da krijem sta je bosancerosu najvaznije u tudjini.  Jos ih nisam raspakovao, cekam da se adaptiram na gastarbajterski zivot. Tek sam dvadeset godina na sestom kontinentu. Ono u Njemackoj ne racunam . To mi je bilo ko kod kuce. Tu razdaljinu ovde prevezem  skoro svaki dan. A za sedam godina u Njemackoj ni jednom. Tako blizo, a tako daleko. Cekaj, gdje ces. Jebo te rat. Cevapi...  

Onomad  rece meni jedan ovdasnji drugar:  ‘Trazi od Brune recept za cevape, dobar si sa njim.’  Zavrati mu: ‘Nisi bas sav svoj. Zene ne daju recept za kolace i kad ih daju , uvjek sakriju nesto, a ti bi da ti neko da generacijski porodicni recept, i to za cevape.‘  Isprica ja to Bruni, a on odmah podje da mi otkriva tajne njegovih cevapa. Ja odbijao i da slusam. Rekoh nije fer, a i lakse mi da ih on napravi a ja konzumiram. Sve dok Bruno prije godinu, dve ne zaglavi u bolnici. Ja navecer pricam sa teta Bozanom, telefonska vizita, i zamolih je da mu prenese moju poruku: ‘ Da se ne zajebava po bolnici, jos me nije naucio praviti cevape.’  Posto nije imao izbora Bruno izadje kuci napisa recept i sinoc me obavjesti da ga samo ja imam i to njegovom rukom pisan.

Sljedeci put kad budem navratio vracam mu recept, ... na potpis. Unovcim ja to jednog dana. Vama vadim cevap, mast kako se vec kaze. Recept necete dobiti. Nisam ja k’o Bruno da odajem porodicne tajne. Ustvari nije ni on odao porodicnu tajnu, jer ja se kod njih osjecam,.. kao njihov . 

Za kraj otkriti cu vam tajnu sta je najvaznije kod cevapa...da su Brunini i da se ispeku.

Banjalučki ćevap – otkrili smo sve što niste znali, a niste imali koga da pitate

Banjalucki cevap je toliko dobar da mu ne mogu odoliti ni oni koji ga do poznih godina nikada nisu probali, ni oni kojima je americki burger jelo na kome su odrasli. I oni, nakon sto probaju banjalucki cevap, rasirenih zjenica zadivljeno klimaju glavom i gledaju u to novo jelo kao nesto sto su do tada propustili u svom zivotu. Sad, da li su probali banjalucki  ili sarajevski cevap, nisam bas siguran, ali sam siguran da ce se ovom, za njih novom jelu, sigurno sa zadovoljstvom vracati. 

Evo jos jedne od prica o banjaluckom cevapu koju ste mozda vec procitali, ali mi se cini toliko lijepom, da ne mogu a da vam je jos jednom ne ponudim. 

***************************

Postoji onaj vic kada pitaju Hasu da li zna po čemu se banjalučki ćevap razlikuje od travničkog i sarajevskog, a on kaže – Kako ne znam… Pa bolji je od oba.

Iako ćete ovo čuti i u Sarajevu i u Travniku, naravno u prilagođenoj verziji, činjenica je da je banjalučki ćevap najbolji, pardon, drugačiji od ova dva, a ako ste mislili da je jedina razlika samo u izgledu, onda je vrijeme da priču o banjalučkom ćevapu čujete ponovo, od samog početka.

Međutim, kako to obično biva kod nas, problemi nastaju već na samom početku, odnosno sam početak je problem, jer se ni dan danas potomci najpoznatijih banjalučkih ćevabdžija, kao i onih koji su redovno jeli kod njih, ne mogu složiti oko toga ko je ustvari donio ćevape u Banjaluku. Odnosno ko je od ćevapa napravio banjalučki ćevap.

No da ne brzamo s pričom (ili kako se u ćevabdžinicama znalo reći kad kreneš da zgrabiš još vreo ćevap – ne leti pred rudu), jer prije ovog našeg, banjalučkog početka, ćevap je kao izvor uživanja i razlog za osmjeh zadovoljstva imao svoje početke puno, puno… puno ranije.

Šta je zapravo ćevap, kad je izmišljen i ko su prve ćevabdžije

Kako bismo odgovorili na ova pitanja u pomoć nam pristiže naučna disciplina koja nema nikakve veze ni sa geografijom ni sa gastronomijom. Porijeklo ćevapa objasniće nam lingvistika.

Naime, veoma često se porijeklo nekih tradicija, običaja ili nacionalnih jela traži tako što se proučava sama riječ koja ih opisuje ili stoji u nazivu. Prateći ovaj sistem, saznajemo da riječ ćevap svoje porijeklo vuče od riječi kebab koja ima više sinonima u zavisnosti od regije kojoj pripada (kebap, kebob, kebhav, qabab…).

Ova riječ je ista i za persijski i za arapski jezik, a ako zagrebemo još dalje otkrićemo da je riječ kebab navjerovatnije došla iz aramejskog jezika koji svoje porjeklo vuče iz akadskog. Znate, akadski je onaj jezik koji se govorio u Mesopotamiji i djelimično u Vavilonu. Drugim riječima, postoji mogućnost da je najveći banjalučki specijalitet bio je poznat još za vrijeme najstarijih civilizacija na svijetu.

Pa ne kaže se džabe da su prvo nastali ćevapi pa tek onda životinje od kojih se prave.

So far so good, što bi rekli zajapureni turisti kada ih zabrinuto pitaju kako se osjećaju nakon velike porcije ćevapa, duple lepinje i kugle kajmaka. Međutim, kada smo otkrili šta zapravo riječ od koje je izveden ćevap označava, ništa nam nije bilo jasno.

Riječ kebab, tačnije njena persijska verzija, u davna vremena označavala je meso koje nije pečeno nego prženo.

Prženo!

Da li to znači da su ljudi koji su izmislili ćevap taj isti ćevap pogrešno pripremali? I ne samo to, nego su ga pripremali na najgori mogući način – pržili su ga u ulju (dobro, u to vrijeme se vjerovatno koristio loj ili neka slična varijacija, ali opet). Čak i danas možete naći ove stare recepte koji potiču iz Persije i arapskih zemalja, a u nekima od njih se u ovo jelo dodaje i voda, kako bi ćevapi na kraju ostali u saftu.

Da ste nekom od starih ćevabdžija predložili da vam ovako spremi banjalučki ćevap, zavezao bi vam takvu šamarčinu da bi vam se sav onaj jogurt što dođe uz njih prosuo po majici, a onda bi vas još tako isflekanog istjerao na ulicu.

Međutim istorija je rekla svoje. Ćevapi su se nekad pržili na ulju, odnosno loju, ili kao okruglice ili kao valjušci od sjeckanog mesa, a začini, kao i vrsta mesa, su varirali od regije do regije.

Istorija je osim ove, donijela i još neke zanimljive činjenice o ćevapima.

Da li znate da je ćevap, tačnije njegova preteča kebab, našao svoje mjesto i u Homerovoj Ilijadi i Odiseji, čak u 8. vijeku prije nove ere. Opisivao ih je kao sitno sjeckane komadiće mesa koji bi se na šiljcima pekli iznad vatre i služili na hljebu. Kasnije su u svojim djelima o ovom jelu pisali i Aristofan i Aristotel.

Svojevremeno je i Nušić pisao o ćevapima. On je tako volio reći da su ćevapi ti koji su ujedinili Jugoslaviju, a ne politika, a pričao je i to da je kuvar Marije Kiri, koji je bio našeg porijekla, naučio čuvenu naučnicu kako da pravi ćevape.

Tu je i jedna od onih SFRJ anegdota za koje niko ne zna tačno da li su istinite koja kaže da je Tito Elizabeti Drugoj poslužio ćevape kada je posjetila Jugoslaviju.

Sad bi pedantni gastronomi rekli da su ovo o čemu mi pričamo ćevapčići, a da su ćevapi potpuno dugačije jelo, ali da li je iko ikada čuo nekog u Banjaluci da izgovara nešto poput „Ja ću veliku porciju ćevapčića i daj njima šta će“.

Iako se niko ne sjeća kada se tačno desio veliki sastanak svih građana Banjaluke na kojem je jednoglasno usvojeno da je ćevap – ćevap, a ćevapčići mitska bića, u gradu na Vrbasu ovaj naziv nikad nije zaživio. Da jeste onda bi grad bio pun ćevapčićidžinica, a ne ćevabdžinica. Tako da uz dužno poštovanje svim vrsnim gastronomima, mi ćemo ovo jelo i dalje zvati ćevapi.

Kako je onda nastao banjalučki ćevap i zašto je drugačiji

Pomjerićemo se sada nekoliko vijekova unaprijed i dolazimo u Bosnu i Hercegovinu pod turskom okupacijom. U međuvremenu desila se jedna bitna promjena kada su u pitanju ćevapi. Razne regije na različite načine su pristupale pripremi jela, pa se stvorilo nekoliko različitih vrsta pripreme ćevapa.

Naime, u naše krajeve uz tursku okupaciju dolazi i jedna specifična verzija ćevapa. Negdje na putu od Persije preko Otomanskog carstva pa do BiH dolaze ćevapi koji se peku na vatri, na metalnoj podlozi ili nabijeni na metalne šiljke, bez ulja ili umaka. Pretpostavlja se da je ova verzija nastala među persijskim vojnicima koji su stalno bili u pokretu pa im je ovakva priprema, kod koje su sitne komade mesa nabijali na svoje mačeve i pekli iznad vatre, bila dosta lakša i brža.

Međutim, ćevap u početku nije bio rasprostranjen među našim ljudima, vjerovatno zato jer se podrazumijevalo da se pravi od nekoliko vrsta mesa, a meso je za većinu naših ljudi pod Turcima bilo luksuz. Neki izvori tvrde da su hajduci koji su se borili protiv Turske vlasti prvi prihvatili ovo jelo zbog jednostavnosti pripreme, pa ćevap zahvaljujući njima polako dobija na popularnosti među lokalnim stanovništvom.

I tako dolazimo do početka i nastanka banjalučkog ćevapa.

Mlađim banjalučanima imena Mujo, Parero, Bili, Maha vjerovatno neće značiti puno, međutim za one malo starije ova imena će uvijek predstavljati najveće majstore roštilja koje je Banjaluka ikad imala. Banjalučki ćevap nikad ne bi bio banjalučki da nije bilo njih. Ostao bi samo ćevap, i izgledom se uopšte ne bi razlikovao od sarajevskog ili travničkog.

Ako krenete da istražujete banjalučki ćevap, pronaćete brojne linkove koji kažu da je ćevap u Banjaluku donio Mujo Đuzel, međutim stvari nisu tako jednostavne. Ćevap se u Banjaluci pravio puno prije Muje, neki tvrde još za vrijeme godišnjeg sajma u Banjaluci u 19. vijeku pa i ranije, ali se pravio na komad kao i u ostalim krajevima. Kvalitet je zavisio prije svega od smjese mesa i tajnog recepta, a svaka ćevabdžijska porodica imala je svoj recept koji je ljubomorno čuvala.

Tri istine o banjalučkom ćevapu

Danas ne postoje istorijski izvori koji nam mogu reći tačno kako je obični ćevap postao čuveni banjalučki ćevap, a u samom gradu susrešćete se sa tri različite priče. I kako to obično bude, svako se za svoju priču kune da je jedina istinita. A čak i te priče imaju svoje različite verzije.

Jedna kaže da je Mujo taj koji je osmislio pločicu ćevapa, kako bi unaprijedio recept koji mu je ostavio djed, a koji je ćevabdžinicu u Banjaluci imao od 1923. godine. U želji da ode korak ispred konkurencije, nakon što je preuzeo ćevabdžinicu eksperimetisao je u želji da dobije što ljepši i sočniji ćevap. Tako je od starih majstora načuo da kad se nekoliko komada ćevapa spoji pri pečenju, onda meso zadrži daleko više svojih sokova i ćevap bude sočniji jer se pojedinačni komadi ne isušuju po ivicama. Navodno su ih neki tako i pravili pa ih prije služenja razdvajali. Mujo je, kako bi svoj ćevap učinio što prepoznatljivijim, odlučio da ih ne razdvaja da bi što duže bili sočni i tako izmislio banjalučku pločicu.

Druga priča kaže da je Mujo u želji da poboljša svoj ćevap jednom prilikom tražio recept za smjesu od majstora Redžepa Parića (djed od poznatog banjalučkog ćevabdžije Parera). Kad ga je ovaj odbio, Mujo koji je tada navodno radio sa još jednim majstorom za ćevape, Taibom Osmančevićem u restoranu Lovac, želeći da svoj ćevap učini popularnijim od drugih, od Taiba saznaje za ovaj trik sa spajanjem, i tu dolazi na ideju za svoju pločicu.

Treća opet kaže da banjalučki ćevap i njegov izgled nemaju veze sa Mujom jer je godinama prije njega tadašnji šef kuhinje Hotela Bosna, izvjesni Giovani Klaser, uveliko koristio kalup za pravljenje pločica ćevapa koji je sam osmislio. I on je navodno na ideju došao zahvaljujući starim majstorima ćevapa i njihovim trikom sa spajanjem pojedinačnih komada.

Bilo kako bilo, ta naizgled mala odluka da se komadi spoje radi sočnosti ćevapa stvorila je gastronomsku deliciju po kojoj je Banjaluka u posljednjih 60 i više godina najpoznatija.

Jednostavno, a genijalno, baš kao i sam banjalučki ćevap.

Ubrzo nakon prvih ćevapa u pločici, sve ćevabdžinice u gradu preuzimaju ovaj standard i već krajem 60-ih godina niko u Banjaluci više nije nudio ćevape na komad. Svi su s ponosom svojim gostima servirali novi, bolji banjalučki ćevap.

Kako se pravi banjalučki ćevap, a kako jede i servira

Recept za banjalučki ćevap, odnosno tajni sastojak kako su u ćevabdžinicama voljeli reći, svaka porodica je ljubomorno čuvala, a u Banjaluci vam ni dan danas ni jedan pravi roštilj majstor neće otkriti šta dodaje u svoje ćevape.

Ljudi pričaju da su se ove tajne čuvale čak i unutar porodica, pa je recept znala samo ona osoba koja je držala roštiljnicu i svaki dan pripremala smjesu. Onda bi pred smrt ili pred kraj svog radnog vijeka tu tajnu prenijela na nasljednika i onog ko preuzima porodični posao.

A ako bi nekog od ćevabdžija pitali šta je najvažnije za dobre ćevape, uglavnom biste dobili isti odgovor – sve je najvažnije.

Recept za ćevape – vječna misterija univerzuma

Ono što smo uspjeli saznati o tome kako se pravi banjalučki ćevap, bar onako kako se to nekad radilo, je sledeće: samo meso pravilo se od govedine i ovčetine, i to u omjeru 70% govedine i 30% ovčetine. Ovca ne smije biti starija od 2 godine, a koriste se svi dijelovi tijela, dok se od govedine koristilo meso sa vrata, plećke i potplećke.

Zatim se meso sjeckalo i sitnilo, najbolje ručno, satarom, i to posebno govedina a posebno ovčetina. Ovaj proces je išao po principu sat vremena sjeckanja na 10 kilograma mesa. Zatim bi se smjesi dodali so i biber, te tucani bijeli luk. Nakon toga smjesa se mješala rukom, oko pola sata kako bi dobili kompaktnu masu. Ta masa bi se onda prebacila u posudu, a posuda prekrila lanenom krpom koju ste prije toga namočili u vodi. Nakon što ostoji 2-3 sata pristupa se oblikovanju ćevapa. Pločice se onda drže u frižideru oko 24 sata na temperaturi od 2 – 3 stepena Celzijusa, kako ćevap ne bi bio žilav.

I to je to. Nakon čitavog vijeka (a po nekima i dosta duže) tradicije pravljenja ćevapa u Banjaluci ovo je najviše što se može saznati o izvornom receptu. To i činjenica da su nekada pločice bile daleko veće od ovih današnjih.

Kako se banjalučki ćevap servira i jede

Prva preporuka koju biste čuli od starih banjalučkih ćevabdžija jeste da ćevape obavezno jedete u ćevabdžinici, natenane, ali ako baš nemate vremena da zasjednete onda ih pojedite čim prije nakon pečenja. Ništa gore od hladnog ćevapa, rekli bi.

Postojala je i tradicija da gost može da stoji kraj roštilja i posmatra majstora dok peče ćevape, jer je i sam proces pečenja specifičan. Iz ovog običaja se razvilo i ono čuveno pitanje koliki ćevap treba da bude nakon pečenja u odnosu na prijesan, kako biste znali da ste došli kod pravog ćevabdžije. Tako ćete čuti neke koji kažu da treba da poraste, neki će reći da treba da se smanji dok će treći tvrditi da mora da ostane isti.

Po mnogima, u pravu su ovi treći. Ćevap nakon pečenja mora da ostane isti, eventualno da se neznatno smanji. Ovo je najbolji dokaz da se u mesu nisu koristili nikakvi aditivi, da nema sode bikarbone i da je korišteno meso visoke kvalitete.

Nakon što se ispeku ćevapi se stavljaju u lepinju koja je tokom pečenja držana na ćevapima kako bi dodatno smekšala, ostala topla i pokupila sok koji bi u suprotnom ostao na roštilju. Tako upakovano jelo se serviralo na tanjiru, bez pribora, samo sa čačkalicom. Ovo je podrazumijevalo da se ćevap jede rukama, i ma šta vam bilo ko drugi pričao, banjalučki ćevap se uvijek jeo rukama. A ako bi nekog od starih banjalučkih ćevabdžija pitali za razlog, mahom bi vam odgovorili isto – A kako misliš kasnije prste polizati ako ih nisi umastio.

Neke ćevabdžije su čak izbjegavale da vam kad naručite veliku porciju odjednom donesu sve četiri pločice, smatrajući da će se dok vi dođete do treće ili četvrte pločice, meso ohladiti i olojiti što će potpuno uništiti okus ćevapa. Tako bi vam prvo donijeli dvije, a kad vide da ste pri kraju sa roštilja bi stigle još dvije, tek pečene.

Uz ćevape se uvijek služio luk, i to je bilo toliko uobičajeno da bi se gosti koji dobiju ćevap bez luka, ili s malo luka, osjećali prevareni. Po želji, gost je mogao da uz ćevap naruči kajmak ili jogurt. Jogurt se preporučivao djeci ili onima sa slabijim želudcem, jer olakšava varenje ćevapa. Preporučuje se da se gazirani sokovi ili mineralna voda ne piju tokom jela, već tamo desetak minuta nakon što ste završili.

Gdje se danas mogu pojesti najbolji ćevapi u Banjaluci

Danas ćete teško naći starijeg banjalučanina koji će vam od srca preporučiti neku od ćevabdžinica u gradu. Uglavnom će se svi složiti da je zlatno doba banjalučkog ćevapa zauvijek nestalo i da su ovo danas tek blijede kopije nekadašnjih ćevapa koji su mirisali na svakom ćošku Banjaluke.

Kažu da su stari recepti ili zaboravljeni ili prilagođeni ovom novom vremenu gdje se i tradicija uništava u ime zarade. Često ćete čuti i to da danas svako dijete pojede veliku porciju „ko s poslom“, a nekada su sa sindikalnom muku mučili.

Sve je manje mesa, a sve više reklame.

Od ćevabdžinica onih starih porodica koje su uvijek bile poznate po najboljim ćevapima, u Banjaluci su ostali ćevabdžinica kod Muje i kod Mahe, a tu je i roštiljnica Mrvica za koju će mnogi reći da danas ima najbolji ćevap u gradu.

Od novijih roštiljnica koje se najviše trude da kvalitetom sačuvaju tradiciju banjalučkog ćevapa ističu se roštiljnice AD i Obelix, te roštiljnica Biljana koja je najčešći izbor za ćevape u kasne noćne sate.

Ostaje još nada da će nedvno pokrenuti “Ćevap fest” pomoći da se u gradu sačuva tradicija pravog banjalučkog ćevapa, te da će i mlađe generacije nastaviti uživati u jedinstvenom jelu koje je već decenijama sinonim za njihov grad.

Na kraju, ne smijemo zaboraviti i to da osim što je oduvijek bio izvor zadovoljstva, ćevap je kod nas bio, i još uvijek je, razlog svađa i nevjerovatnih prepirki po internet forumima.

Dovoljno je da odete na Google i ukucate „banjalučki, travnički ili sarajevski“, bez ičega drugog i bez konkretno formulisanog pitanja, i Google će automatski znati šta vas ustvari interesuje.

A onda će vam otvoriti ogroman svijet linkova i foruma na kojima se pokušava dati odgovor na pitanje staro koliko i sam svijet – koji ćevap je najbolji: banjalučki, travnički ili sarajevski.  I kao što to biva na ovim raspravama, još niko nije popustio ni pedlja. Svi strpljivo i detaljno objašnjavaju razlike u okusu, pripremi i izgledu, tvrdeći da je baš njihov najbolji.

Odgovor koji, sigurni smo neće apsolutno ništa promijeniti pravim ljubiteljima ćevapa, još uvijek nismo dobili.

(Lj. T. / Banjaluka.net)

Ante TOMIĆ: Samo zahvaljujuci partizanima Rijeka se ne zove Fiume

Na vrhu jednog nebodera u Rijeci konceptualni umjetnik je uspravio crvenu zvijezdu. Ustvari, zvijezdu od dvije hiljade osamsto krhotina od crvenog stakla. Bilo je to dvadesetog rujna, točno sedamdeset sedam godina otkako je Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske, u rujnu četrdeset treće, kratko nakon kapitulacije fašističke Italije, odlučilo da su Rijeka, Kvarner, Istra, Zadar i otoci naš, jugoslavenski ili, ako vam je tako draže, hrvatski teritorij.

Godinu i po kasnije, u proljeće četrdeset pete, Četvrta jugoslavenska armija, prethodno formirana od Osmog dalmatinskog korupusa i Jedanaestog hrvatskog korupsa, to je i ostvarila.

U teškim borbama s Nijemcima između šesnaestog travnja i trećeg svibnja poginulo je dvije hiljade osamsto partizana.

Otud onih dvije hiljade osamsto crvenih krhotina u zvijezdi na riječkom neboderu.

Mnogo je krvi, vidite, proliveno da bi se Rijeka, Kvarner, Istra, Zadar i otoci “vratili matici zemlji”.

Tako se nekad govorilo premda, po duši govoreći, to nije bila naša zemlja. U Rijeci je živjelo mnogo Hrvata, ali država je stoljećima unatrag bila nečija druga, Austrougarska ili Italija. Čak su i Mađari u ovoj luci jedno vrijeme imali više prava od nas.

Rijeka je iznenada postala dio hrvatske “matice” tek u dvadesetom stoljeću i samo zahvaljujući hrabrosti i žrtvi partizana.

Obožavatelji NDH kazat će, istina, da su ustaše u jednom kratkom vremenu, od pada Italije do kraja Drugog svjetskog rata, bili vlast u Rijeci, ali to je, naravno, smiješno.

Ustaše je krasio strahovit borbeni moral samo ako je negdje trebalo poklati nekakve srpske žene, djecu i starce, ali nikad nikakav teritorij nisu oružjem stekli. Sve što su ustaše ikada imali poklonila im je nacistička Njemačka.

Ante Pavelić je vladao gradovima i selima koje mu je Adolf Hitler milostivo udijelio, a ako bi Fürer negdje rekao: “Odjebi odavde!”, Ante Pavelić bi smjesta podvio rep i pokorno odjebao.

Tako su, napokon, njegove snage kukavno šmugnule i iz Rijeke i Istre dočim su se Nijemci povukli pred naletom Četvrte jugoslavenske armije pod komandom general potpukovnika Petra Drapšina.

To da se Rijeka zove Rijeka, ponovimo još jednom ako je tkogod sjedio na ušima, isključivo je partizanska zasluga.

To da se taj grad danas ne zove Fiume, i da se u Puli izdaju hrvatske automobliske registracije i osobne iskaznice, i da po Rovinju hodaju hrvatski policajci i da je sve gore do Savudrije naše, ne bi bilo moguće bez momaka i djevojaka koji su četrdeset pete imali zvijezde od crvene čohe ušivene na kapama.

Taj simbol ima svako pravo stajati na riječkom neboderu. Država ga je sama trebala uspraviti gore visoko, prije konceptualnog umjetnika, jer bez njega ne bi bilo ni države.

Sve su ovo neporecive povijesne činjenice, koliko god se desničari trudili uvjeriti nas u nešto drugo.

Zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto, koja, sirota, i inače često ima problem s usvajanjem različitih istina, od rezultata Drugog svjetskog rata do tvrdnji o štetnosti koronavirusa, javila se gnjevno izjavom da je crvena zvijezda jednaka kukastom križu.

Gospođa Vidović Krišto trebala bi biti opreznija s izjavama, ako ništa drugo, a onda kao supruga jednog časnika.

Čitali smo nedavno u Jutarnjem listu, četrdeset šestogodišnji Ivica Krišto jednom je bio konobar na Hrvatskoj radioteleviziji, prije nego se odlučio za vojnu karijeru i, na iznenađenje mnogih, napredovao čak do bojnika.

Zaposlen je u Ministarstvu obrane kao voditelj Samostalnog odjela za potporu Vojnom ordinarijatu, gdje organizira gardijska hodočašća u marijanska svetišta, blagoslov topničkog oružja i slične strogo povjerljive i visokorizične akcije.

Kad se zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto pobuni protiv crvene zvijezde na riječkom neboderu, razumljivo je upitati se, a tko bi onda osvojio taj grad? Tko bi najurio talijanske fašiste i Rijeku, Kvarner, Istru, Zadar i otoke vratio matici zemlji? Da to ne bi možda učinio onaj njezin bojnik konobar?

Heh! Neustrašivi Ivica Krišto Talijanima bi, bojim se, mogao samo kapučino napraviti.

Ante Tomić (Slobodna Dalmacija)