GOJKO BERIĆ: Na Jasmilinom putu

 

Trijumf Jasmile Žbanić ne može biti povod za “patriotsko” skandiranje u stilu “Bosna, Bosna...”, jer je “Quo vadis, Aida?” djelo grupe talentovanih i usamljenih pojedinaca koji su stvoreni da pobjeđuju jedan odvratan sistem i uprkos njemu učine nešto dobro za ovu nesretnu zemlju

Mnogi se ovih dana po sarajevskim kancelarijama, redakcijskim sobama i kafićima hvale svojim poznanstvom, neki i prijateljstvom sa Jasmilom Žbanić. Ja za to nemam nikakvih uslova. Ne znam ništa o njenoj privatnosti niti mi je do toga stalo. Da kažem, recimo, da sam joj poznavao roditelje i da smo bili dobre komšije, nisam. Da kažem da smo jednom prilikom zajedno sjedili u jednom veselom društvu, nismo. Sve u svemu, ne poznajem lično Jasmilu Žbanić. Možda smo se jednom sreli na ulici, u prolazu, i pozdravili klimajući glavom. Ali to je bilo davno, nakon njene “Grbavice”, sa kojom je 2006. godine osvojila Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu. Jedino što u vezi sa gospođom Žbanić mogu reći je da li mi se neki njen film sviđa ili ne sviđa, bilo da je nagrađen ili je ostao bez nagrade, bilo da ga kritičari hvale ili da o njemu nemaju najbolje mišljenje. Kad je Danis Tanović 2001. dobio Oscar za “Ničiju zemlju”, otišao sam u Buybookov kafić, koji se tada nalazio u prostoru Umjetničke galerije, da uz pivo sredim utiske o najboljoj vijesti koja je početkom milenija mogla snaći Bosnu i Hercegovinu. Mislim da u kafiću nije bilo nijednog gosta. Razmišljao sam o Tanovićevom uspjehu iz snova i u njegovom odsustvu nazdravio mu čašom piva. To sam smatrao krajnje primjerenim.

"MUSLIMANSKI" FILM

Bio sam sam u stanu kad je te večeri televizija objavila vijest da je Evropska filmska akademija u Berlinu, koja ima hiljadu članova, za najbolji evropski film u ovoj godini proglasila “Quo vadis, Aida?”, Jasmilu Žbanić za najbolju rediteljicu, a Jasnu Đuričić, koja je tumačila naslovnu ulogu, za najbolju glumicu. Trostruki trijumf, tri evropska Oscara za jedan bosanskohercegovački film - to je bila senzacionalna vijest. Svaka čast, Jasmila, to je tvoj film od početka do kraja! Svaka čast, Jasna! 

Znam da te mnogi u Beogradu i Srbiji ne vole jer si igrala u jednom “muslimanskom” filmu, i to u filmu o genocidu u Srebrenici, ali sad si postala evropska glumica i mogu ti samo pljunuti pod prozor. Na ceremoniji dodjele Oscara, Tanović je podigao uvis mali pozlaćeni kip i rekao: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu!” Jasmila Žbanić je nagradu posvetila ženama i majkama Srebrenice, “koje su najveći heroji i najveća inspiracija”. Ali iako je glavni lik filma žena koja se bori da spasi svoju porodicu iz obruča dolazeće smrti, to ipak nije film o majkama i ženama koje su se našle u tom paklu jer je to druga tema i druga velika priča. Žbanićevu je za “Quo vadis, Aida?” iznad svega inspirisala potreba da se na umjetnički način iskaže istina o genocidu u Srebrenici. Ovdje moramo zastati, jer je istina ključna riječ u sagledavanju i tumačenju zločina koji je u julu 1995, pri samom kraju rata, počinjen nad Bošnjacima. Istina je istorijski reflektor koji osvjetljava i žrtve i njihove dželate, nasuprot mraku relativizacije i osporavanja onog što je tih dana učinjeno pod zastavama velikosrpskog nacionalizma.

Postoje pravomoćne presude Haškog tribunala i milioni dokumenata u njegovom arhivu, postoje bezbrojni novinski tekstovi i stotine knjiga u kojima je opisan ovaj zločin, ali svijet je ipak u velikoj mjeri ostao neobaviješten o jedinom genocidu koji se u Evropi desio nakon Drugog svjetskog rata. Ali, u poređenju sa drugim sredstvima, poput novina i knjiga, film je ipak superioran u ostvarivanju komunikacije sa ljudima. Sudeći prema prvim reakcijama na koje se rediteljica Žbanić poziva, “Quo vadis, Aida?” bi mogao otvoriti novi koridor za prodor istine o događajima u Srebrenici. Prema njenom kazivanju, trebalo je punih deset godina da bi se od početne ideje došlo do realizacije filma. Bio je to put kroz minsko polje raznih političkih blokada, traganja za finansijerima, pa sve do omalovažavanja same rediteljice, kojoj su pakosnici predviđali krah u ovom zahtjevnom poduhvatu. Čak joj je onemogućeno snimanje na terenima Srebrenice! Ovakav film bi u svakoj normalnoj zemlji kojoj je stalo do vlastite istorijske istine bio tretiran kao projekat od državnog značaja. Ali kako ovdje nema države, “Quo vadis, Aida?” je prepušten brojnoj internacionalnoj ekipi stvaralaca entuzijasta, što se u konačnici pokazalo kao njegova prednost. I zato ovdje nema mjesta “patriotskom” skandiranju u stilu “Bosna, Bosna...”, jer je taj film djelo grupe talentovanih i usamljenih pojedinaca koji su stvoreni da pobjeđuju jedan odvratan sistem i uprkos njemu učine nešto dobro za ovu nesretnu zemlju.

IZNUĐENI GEST

Pitanje ratnih zločina je najtraumatičnija tema u regionu. Istina o njima se često zatire jer decenijama imamo posla sa nacionalističkim, tu i tamo profašističkim režimima. Pažnju je privukla vijest da je Regionalna akademija za razvoj demokratije podnijela zahtjev Televiziji Srbije da na nacionalnim frekvencijama prikaže film “Quo vadis, Aida?”. Ovaj gest je iznuđen stanjem duha koji vlada u Srbiji gdje se ratni zločinci veličaju nesmanjenom medijskom i drugom kampanjom. Uzalud bivši glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz upozorava da je postavljanje Mladićevih murala u Beogradu nezamislivo, oni i dalje niču poput gljiva poslije kiše. U istom tom Beogradu caruje nasilje Vučićevih batinaša koji s kapuljačama na glavama tuku palicama građane, protivnike fašizacije glavnog grada. Srbija naprosto nije u stanju, niti to njeni vlastodršci, njeni intelektualci i njeni novinari žele. Nije u stanju (čast izuzecima) da se suoči sa vlastitom prošlošću i prizna poraz jedne sumanute politike, koja je proizvela ljudsku tragediju ogromnih razmjera.

Ništa ne ukazuje da bi ovo ludilo moglo u dogledno vrijeme proći, pogotovo ako se ima u vidu da je ono zahvatilo i druge narode nekadašnje Jugoslavije. Ali ako iko treba da vidi film “Quo vadis, Aida?”, onda su to Srbi.

Most Radija Slobodna Evropa: Trojica etničkih vođa nisu rješenje BiH problema

Pitanje koje je Omer Karabeg postavio svojim sagovornicima (Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i Neven Anđelić, profesor Regent’s univerziteta u Londonu) je može li se dijalogom riješiti kriza u Bosni i Hercegovini?

Na ‘Mostu Radija Slobodna Evropa’ govorilo se i o tome da li postoje uslovi za ravnopravan dijalog, zašto predstavnici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, koji su moderatori dijaloga, prije svega računaju na dogovor lidera nacionalnih stranaka, pa se s njima najviše sastaju, zašto su iz razgovora izostavljeni takozvani ostali, građani Bosne i Heregovine koji ne pripadaju konstitutivnim narodima - Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, da li su međunarodni posrednici pristali na političku trgovinu sa Dodikom i da li kompromis, na kome se insistira, podrazumijeva da se prihvate neki od Dodikovih ultimativnih zahtijeva.

OMER KARABEG: Posloje li u Bosni i Hercegovini uslovi za ozbiljan dijalog o budućnosti državne zajednice?

ASIM MUJKIĆ: Nažalost, ne postoji. Iz niza razloga. Navešću samo neke. Dijalog bi trebao da se vodi između ravnopravnih sagovomika, onih koji se međusobno priznaju. Mllorad Dodik. međutim, čak i ne imenuje narod sa čijim bi predstavnicima trebao da pregovara. On ih zove muslimanima i ne priznaje njihov jezik. Pa na kom jeziku on misli pregovarati? S druge strane, neki ne žele ni da se upuštaju u dijalog jer misla da je sada trenutak da ostvare svoje namjere, pa čvrsto istrajavaju na svojim stavovima.

NEVEN ANĐELIĆ: I ja mislim da ne postoje. Ne postoje zbog toga što su institucije sistema zakržljale, one ne funkcionišu na način na koji bi trebale funkcionisati u demokratskim društvima. Za to krivim Zapad. Kad dođu u BIH, predstavnici Zapada razgovaraju sa trojicom etničkih vođa i nastoje da se s njima dogovore i riješe krizu, To nije način rješavanja krize. Na taj način se i ne stvaraju uvjeti za demokratsku BiH.

MUJKIĆ: Rekao bih da je to katastrofalan pristup. Preduslov da bismo uopće mogli voditi dijalog je da postoji vrijednosni okvir u kome taj dijalog može da se vodi. Dolaze nam ljudi sa Zapada, iz zemalja gdje se poštuju ljudska prava i slobode i gdje postoji I vladavina prava, i onda ovdje ignoriraju te vrijednosti. Njihov pristup prema BIH se bazira na etnonacionalnom gledanju. Od prvog Karington-Kutiljerovog mirovnog plana iz 1992. do danas imamo pritisak da se ide u pravcu priznavanju nekih izmaštanih etničkih realnosti. Ako se dijalog vodi u tom okviru, onda će njega da određuju brojevi, a ne argumenti. U tom duhu je bila nedavna Izjava jednog člana HDZ u BIH koji je rekao - šta Sarajevo hoće, nas Hrvata i Srba Je 12 i po mlliona na Zapadnom

Balkanu, a njih je mllion i po. Slično se moglo čuti i kada je u Crnoj Gori izbio spor oko ustoličenja mitropolita SPC na Cetinju. Jedan srpski nacionalistički lider je zapitao - šta može pola mlliona Crnogoraca protiv nas sedam i po miliona Srba. Dakle ako napustimo evropaki vrijednosni okvir, ulazimo u neizvjesnu avanturu u kojoj odlučuju brojevi, odlučuje se po onoj narodnoj - jači kači. Ulazimo u varijantu Divljeg zapada, koju bih ja nazvao Divlji istok. Ako to prihvatimo kao osnov za naše odnose, ne znam gdje ćemo završiti.

KARABEG: Međunarodni posrednici se, čini se, reda radi sastaju sa opozicijom u Republici Srpskoj i Federaciji, ali su potpuno isključeni oni koji se zovu ostali, a to su u građani BIH koji ne pripadaju konstitutivnim narodima - Srbima, Bošnjacima I Hrvatima. Da li njih treba uključiti?

ANĐELIĆ: Naravno da ih treba uključiti. Ali problem Je u tome što, kad predstavnici Zapada dođu u BiH, oni potraže trojicu etničkih lidera kao da oni predstavljaju cjelokupno građanstvo BiH. To bi podrazumijevalo da svaka osoba unutar svake od etnija misli isto kao i njihov vođa.To je nemoguće i to je potpuno nedemokratski. Osim toga, imamo i građane koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje od tih etnija Oni nisu predstavljeni i taj problem postoji još od Daytonskog sporazuma. Zbog toga je 2009. Evropski sud za ljudska prava donio prvu u nizu presuda koje su ukazale na kršenje osnovnih ljudskih prava tih građana. Od tada je prošlo više od deset godina a izborni zakon kao ni ustav nisu promijenjeni da bi prestalo to kršenje osnovnih ljudskih prava. Sad kad su predstavnici EU I SAD krenuli u ofanzivu da se to uradi, oni su previdjeli vrlo bitan momenat. A to je da je u decembru prošle godine Venecijanska komisija donijela uputstvo kojim se sugeriše da Izborni zakon ne bi trebalo mijenjati tokom 12 mjeseci koji prethode opštim izborima. Pošto su Izbori planirani za oktobar slijedeće godine, znači da su EU i SAD već zakasnile. Način na koji oni vode akciju je nedemokratski, neprimjeren situaciji i šalje potpuno krivu poruku građanstvu BIH.

MUJKIĆ: Kad se kaže ostali, obično se misli na neku malu grupu ljudi, na neki višak, na neku marginu. Međutim, to nije tako. Ostali predstavljaju značajnu grupaciju u bosanskohercegovaćkom društvu. Ako tu grupaciju, ma koliko ona bila heterogena, ne pozivate u dijalog, već u startu se dovodi u pitanje mogućnost dijaloga. Čini mi se da takav tretman ostalih pokazuje, rekao bih, jednu orijentalističku perspektivu koju Zapad i zapadne sile imaju prema BiH. Taj pristup se svodi na slijedeće - lociraj one najglasnije, nasilnike s njima riješi problem i onda će sve biti u redu. Međutim, ništa neće biti u redu ukoliko se ta populacija značajnije ne uključi u dijalog.

KARABEG: Međunarodni posrednici insistiraju da se postigne kompromis. Da li kompromis znači i da se prihvate i neki od ultimativnih Dodikovih zahteva?

ANĐELIĆ: To je Izgleda realnost trenutne politike na prostorima BiH gdje ne postoji politička snaga koja je dovoljno dominantna da može da prevagne. Ne možemo tražiti pravdu i moralnost u međunarodnom sistemu. Riječ je o realpolitici koja je odraz globalne geopolitike. U BiH se ukrštaju interesi velikih sila, pa etničke vođe traže sile koje će Ih podržati.

MUJKIĆ: Vjerovatno stvari idu u tom pravcu da sve tri strane budu podjednako nezadovoljne onim što će uslijediti kao neko privremeno rješenje. Ali to zaista neće biti rješenje. Vrlo brzo ćemo Imati nove tužbe na Evopskom sudu za ljudska prava. Skandalozno je da od 2009. do danas nije provedena presuda u slučaju Sejdić - Finci. Svih tih godina održava se jedan užasan, diskriminatorski - pa čak u nekim elementima antisemitski i antiromski, dakle rasistički poredak - a sad sve to treba biti gurnuto u stranu da bi se udovoljilo zahtjevima ovog Ili onog etničkog lidera. To je građenje kuće bez temelja.

KARABEG: U zaključku, da Ii će se kriza u BiH rešiti dijalogom?

ANĐELIĆ: Moraće. Optimista sam da će se naći rješenje, ali nisam optimista što se tiče kvalitete tog rješenja.

MUJKIĆ: Pjesnik Mak Dizdar kaže da je Bosni suđeno da se bori za pravdu, a da pravdu nikad ne dočeka. Biće dijaloga, ali bojim se da će opet biti nepravednih rješenja koja će još koju deceniju određivati naše živote.

(Radio Slobodna Evropa)

Vladimir Jokić: LORENCAČO

I

- Jao, što sam ja bio nikakav kad sam se rodio - sitan, žgoljav, smežuran...

- Nisi, sine, nisi...

- Ma šta ti znaš, mama.

II

- Mama, mene u vrtiću niko ne voli, niko neće da se igra sa mnom...

- To je zato Što si takav, sine. I što imaš lepe oči...

III

- Tata, zašto u školi mene zovu Bljak?

IV

A onda se u blokovima pojavio momak koji je želeo da bude nekakav, da ga vole i da ga ne zovu Bljak, a sanjao o tome da postane vođa navijača. Šta sve nije radio da bi to postao - na svakoj utakmici bio je najglasniji, na sastanke s Upravom prvi bi stizao, od Uprave tražio posebne zadatke...

Nije postao. Zato se upisao u Stranku.

V

I u Stranci je bio sve glasniji, na sastanke sa Upravom prvi bi stizao, tražio posebne zadatke... Zato što je i dalje želeo da bude neko i nešto, da ga vole i da zaborave ono ime iz škole. Šta sve nije radio da bi to postigao - deljao glogov kolac za stranačku posetu Kući cveća, gromko pozivao u boj za oslobođenje svih naših vekovnih ognjišta, ažurirao spisak stranih plaćenika i domaćih izdajnika, pretio neprijatelju, kažnjavao odrode...

I - postao nešto. Ali, on je želeo da postane još nešto, da ga svi vole i da sasvim zaborave ono ime. Zato je prešao u susednu Stranku.

VI

U toj Stranci je postao sve. Njegovi mladalački snovi su se ostvarili - najzad je bio na čelu navijača. Najzad je neko, najzad je svuda, najzad je sve. Ali, Ijubav, gde je Ijubav? Šta sve nije učinio da ga vole! Da ga volimo! Da ga volite! Ako samo pogledate oko sebe a ne u televizor, možete videti šta je sve učinio...

VII

Sedi tako sam ispred ogledala i zuri... U svoj odraz zuri... Unutar sebe... Dugo zuri... A onda mu se ote: Bljak!

Vladimir Jokić (‘Danas’)

Reuf Jakupović: LEGENDE NE UMIRU

 Sjećanje na Jerolima Karadžu (1937-2021).

Rukometaš i hirurg zlatnih ruku

Nedavno sretoh jednog prijatelja, bivšeg rukometaša. I raspričasmo se, o rukometu, naravno. Moj prijatej pomenu i nedavnu smrt Jerolima Karadže (umro 13. septembra u Zagrebu, u 84. godini), rekavši pritom da je „umrla legenda svjetskog rukometa“. Nisam mogao a da mu ne kažem: „Griješiš, prijatelju, nije umro Karadža-legenda, nego Karadža-čovjek. Jer, legende ne umiru, one vječno žive u našem srcu. Zato i jesu legende”. Prihvati prijatelj moje objašnjenje bez komentara. Upravo ovaj kratki dijalog s njim dao mi je povoda da napišem ovo sjećanje na Karadžu-legendu.

Samo koju godinu po okončanju Drugog svjetskog, nakon što su se uklonile ruševine, započela je obnova i izgradnja opustošene Jugoslavije u svim njenim segmentima: privredi, poljoprivredi, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, sportu... Da, i sportu. Manjkalo je novca tada i za najneophodnije potrebe a kamoli za sport. Ali, nije manjkalo entuzijazma. Obnavljaju se stare sportske organizacije, a osnivaju i nove. I šta biva? Za samo nekoliko decenija Jugoslavija postaje respektabilna sportska sila u svijetu - posebno u nekim sportskim granama. Već 1960. godine Jugoslavija je olimpijski šampion u fudbalu, košarkaši su 1970. svjetski prvaci, rukometaši su se 1972. zakitili olimpijskim zlatom...

Ni Banja Luka u sportskim aktivnostima ne zaostaje za drugim sredinama. Reklo bi se da čak i prednjači. Vrlo brzo ona postaje i grad sporta a ne samo grad zelenila i lijepih djevojaka. Kasnije, Banja Luka dobija još jedan epitet: smatraju je jednim od najsportskijih gradova Jugoslavije, uz Beograd i Split. Pored nezaobilaznog fudbala, „najljepše sporedne stvari na svijetu“, u tim prvim poratnim godinama posebnu popularnost u gradu uživaju košarka i rukomet. Košarkaši osnivaju klub 1947. godine, a rukometaši tri godine kasnije. Oba kluba s ponosom uzimaju ime Borac, kao sječanje na borce Narodnooslobodilačkog rata, što i nije čudno ako se zna da je Banja Luka i grad narodnih heroja.

Dilema: košarka ili rukomet

Već polovinom 50-ih godina prošlog stoljeća rukomet je postao najpopularniji sport u gradu na Vrbasu. Posebnu sklonost ka ovom sportu imala je srednjoškolska omladina, a prednjačili su učenici banjolučke gimnazije. Banjolučki gimnazijalci su uporedo s rukometom podjednako dobro igrali i košarku, tako da su mnogi bili registrovani u oba kluba - košarkaškom i rukometnom. Među ovim golobradim momcima za nijansu je odskakao jedan smeđokosi ne tako visoki momčić, koji je svoju ruku desnicu vješto prilagođavao igri: u košarci njegova ruka je bila „mekana“ a u rukometu „tvrda“. Bio je to Jerolim Karadža, rođen 30. septembra 1937. godine u Skoplju, koji je s roditeljima, braćom i sestrom preselio u Banju Luku 1941. godine.

Karadža je, kao sedamnaestogodišnjak, 1954. godine najprije registrovan za KK Borac a potom i za RK Borac. Tri godine se paralelno takmičio u dvije sportske grane. A onda je došla 1957. godina. Rukometaši Borca neočekivano postaju pobjednici Kupa Jugoslavije. Na taj način stiču pravo da igraju u kvalifikacijama za novoformiranu Saveznu ligu Jugoslavije. I uspijevaju da postanu prvoligaši. Usput rečeno, Borac će sve do raspada Jugoslavije bez prekida biti prvoligaš (to je uspjelo još samo beogradskoj Crvenoj Zvezdi). Te 1957. godine i košarkaši Borca igraju u kvalifikacijama za ulazak u najviši rang u Jugoslaviji, ali u tome ne uspijevaju. Igrači se nakon ovih kvalifikacionih takmičenja konačno moraju opredijeliti u kojem će sportu nastaviti karijeru. I većina njih se opredijeljuje za viši rang, dakle za rukomet. Među njima je i Karadža.

Četrnaest godina posvećenuh rukometu

Karadža će se te 1957. godine, kao košarkaš, naći i na listi najboljih sportista Bosanske Krajine. Već slijedeće godine on će, kao pivot (kružni napadač), zadobiti povjerenje saveznog selektora rukometne reprezentacije Jugoslavije i s reprezentacijom otići na prvenstvo svijeta u Istočnu Njemačku. U četrnaest godina bavljenja vrhunskim rukometom (prestao s igranjem 1971. godine) Karadža će ostvariti impresivnu klupsku i reprezentativnu karijeru, pogotovo uzevši u obzir da je u to vrijeme bilo kudikamo manje i klupskih i reprezentativnih nastupa.

Za Borac je u prvoligaškim takmičenjima odigrao 276 utakmica i postigao 1180 golova. S Borcem je dva puta osvojio titulu prvaka Jugoslavije (zaredom 1959. i 1960. godine), a četiri puta titulu pobjednika Kupa Jugoslavije (zaredom 1957. i 1958. te 1961. i 1969. godine). Četiri puta zaredom, od 1958. do 1961. godine, bio je najbolji sportista Bosanske Krajine, najbolji je bio i 1968. godine, a još četiri puta je bio u samom vrhu liste najboljih. U tome ga do sada niko nije nadmašio - vjerovatno nikada i neće. Jedno vrijeme u Borcu su s njim igrala i dvojica njegove mlađe braće. Već u Karadžino doba Borac je zbog lepršave igre dobio i epitet „romantičari s Vrbasa“. Nema sumnje da je njegov doprinos u dobijanju tog epiteta bio veliki, možda i najveći.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je na četiri svjetska prvenstva (posljednji put u Švedskoj 1967. godine) i prvi je jugoslavenski rukometaš kome je to pošlo za rukom. Ukupno je odigrao 71 reprezentativnu utakmicu i pri tome postigao 169 golova. Nekoliko je puta proglašavan najboljim rukometašom Jugoslavije, a najveće priznanje dobio je od Međunarodne rukometne federacije (IHF). On je, naime, 2000. godine u anketi časopisa Međunarodne rukometne federacije „World handball“ izabran za najboljeg pivota u prošlom stoljeću.

Dvije bitne novine u rukometnoj igri uveo je ovaj maštoviti rukometaš. Bio je to šut nazvan šrauba (šut iz zaokreta, pri čemu je igrač bočno ili leđima okrenut prema golu) te uskakanje u golmanski prostor i pri tome šutiranje prije kontakta tijela s podlogom. Možda je baš zahvaljujuci šraubi odnosno raznovrsnosti u šutiranju i dobio nadimak „ džoker“, ali je sigurno da je zahvaljujući uskakanju u golmanski prostor dobio nadimak „leteći doktor“.

Kako je Karadža igrao rukomet, najbolje svjedoče riječi tadašnjeg trenera reprezentacije Rumunije, dvostrukog svjetskog prvaka: ”Da bismo dugo zadržali titulu svjetskog prvaka, nedostaje nam samo jedan igrač, ali on igra u banjolučkom Borcu i zove se Karadža”. Kakav kompliment!

Prava je sportska nepravda da se sjajna Karadžina generacija nije okitila nekim značajnim međunarodnim trofejom. No, to je i razumljivo. U to vrijeme održavala su se samo prvenstva svijeta, i to svake treće godine. Rukometa nije bilo na olimpijskim igrama (uvršten je u olimpijski program 1972. godine). Nije bilo ni evropskih prvenstava (prvo je održano tek 1994. godine). I još nešto: u to vrijeme jugoslavenski rukomet je bio u razvoju i tek je krčio put ka svjetskom vrhu. No, i bez trofeja ova generacija, na čelu s Jerolimom Karadžom, ostaje ono što jeste - legendarna.

Briljantna ljekarska karijera

Nije Jerolim Karadža bio samo sjajan rukometaš - bio je takođe i sjajan ljekar. Nakon što je u Banjoj Luci završio gimnaziju, opredijelio se za studij medicine u Zagrebu. Igranje rukometa nije ga spriječilo da na vrijeme diplomira (1962. godine), a potom i specijalizira. Kao ljekar zapošljava se u Banjoj Lucu, gdje radi u domu zdravlja i bolnici. Ljekarsku karijeru, nakon što je rukometu rekao zbogom, nastavio je 1976. godine u Zagrebu, gdje je preselio s porodicom. Zaposlio se na Klinici za torakalnu hirurgiju Medicinskog fakulteta. Kasnije je bio i šef Odjela za torakalnu hirurgiju. Doktor medicinskih nauka postao je 1993. godine. Bio je član hirurške ekipe koja je 2002. godine obavila prvo presađivanje pluća u Hrvatskoj. U penziju je otišao 2007. godine. Objavio je više od dvadest stručnih i naučnih radova s područja opšte i torakalne hirurgije.

Karadža je u Zagrebu često bio u društvu bivših rukometaša, a najčešće je bio s Vladimirom Jovićem (umro prošle godine), njegovim bivšim saigračem (golman) iz Borca i reprezentacije Jugoslavije. Upravo su njih dvojica bili prvi banjolučki sportisti koji su ponijeli dres s državnim grbom Jugoslavije. Nakon njih dvojice i mnogi drugi njihovi saigrači postali su reprezentativci: Perović, Stanivuković, Rodin, Saračević... Uz ovu sjajnu Karadžinu generaciju odrastala je i stasavala jedna nova, još uspješnija Borčeva generacija, koju su predvodili Arslanagić, Popović, Karalić... Svima u toj novoj generaciji uzor u svemu, baš u svemu, bio je prije svih Karadža.

Jerolim Karadža je sahranjen u Zagrebu. U ime rukometaša koji su odrastali i stasavali uz Karadžu, od njega se oprostio Abas Arslanagić, jedan od najboljih golmana svijeta. On je posebno naglasio Karadžinu ljudsku vrijednost, rekavši „da je uz njega, kao ljudsku gromadu, odrastala i stasavala generacija, koja mu je beskrajno zahvalna“.

I za kraj: autor ovog teksta je imao čast da s Karadžom odigra nekoliko utakmica, najprije kao njegov saigrač a kasnije i kao njegov protivnik. Tih utakmica i danas se sjeća, iako je od tada prošlo skoro šest decenija.

(Oslobodjenje)

Angel Trajkovski: 8. ZOOM sastanak kosarkaskih veterana KK Borac

 

Dragi nasi,

u vremenu zla  zvanog KORONA, u nedjelju (5.decembar) smo imali nas 8.ZOOM sastanak...

Koje je to osvjezenje, koja je to toplina dugogodisnjeg prijateljstva to se jednostavno ne moze opisati. Vidjeti i cuti svoje prijatelje s kojima sam toliko godina proveo u jednom nezaboravnom druzenju u nasoj kosarci, na mnogobrojnim putovanjima u nasoj Jugi i obliznjim zemljama Evrope, bezbroj dogadjaja u nasoj B.Luci, na korzu, u skoli...Da,nedostaju nam zagrljaji,ali se nadamo da cemo u narednoj godini 2022. i to imati na nasem Tradicionalnom sastanku "Poslednji petak maja"...

Na Sastanku su bili prisutni:Davor Crnic-Dejvi(B.Luka),Tijana Crnic(B.Luka),Zelimir Sejdinovic-Cek(Svedska),Lazo Roljic-Zola(B.Luka),Slobodan Jelic-Bato(Beograd),Mirjana Jelic-Mikica(Beograd),Blaz Kotarac-Koki(Beograd),Zlatko Galijas-Gale(Prag-Ceska),Vladimir Bojer-Boki(Californija-USA),Djoko Kaludjerovic-Sopen(Californija-USA),Vladimir Tausan-Taso(C.Gora),Branislav Majkic-Majk (Toronto-Canada),Predrag Canak-Canci(Toronto-Canada) i Angel Trajkovski-Gele(Idaho-USA). Poruke su poslali da iz opravdanih razloga ne mogu biti prisutni: Radoslav Adzic-Ratko(Njujork-USA),Tihomir Divjak-Kikan(Beograd),Drago Kopanja-Kop(Pula-Istra) i Sait Mustajbasic-Saco(Canada)...

Sastanak je protekao u lijepoj i dirlivoj atmosferi protkanu sa mnogo emocija u potsjecanju na nasa prelijepa mladalacka vremena i premda je vrijeme od strane ZOOM-a limitirano na 45 min. mi smo proveli zajedno skoro 2 sata,a to da i nismo osjetili. Neki su imali i male tehnicke probleme, ali sve je ipak bilo na nivou kako dolikuje nekadasnjim kosarkasima naseg "Borca". Nadamo se da ce nas broj na narednom sastanku biti jos veci(vjerovatno kraj februara,pocetak marta) bar tako su obecali nasi saigraci, nasi prijatelji...

Pozdrav vasim porodicama,pozdrav vama!

                                                    Vas Angel

Bernie Sanders i americki poreski sistem!

Podrzavam Berie Sandersa. Svidja mi se njegova borba za siromasne slojeve americkog drustva, njegova energija, jasan politicki i ljudski stav... Ali, ponekad mi se cini da je i on populista koji podilazi najsiroj bazi glasaca. Nije bas jednostavno objasniti americki termin "fair share" oko koga se lome koplja americkog poreskog sistema.  U ovoj recenici Bernie Sanders koristi apsolutne brojeve. Tako receno, nema nikakve dileme da je Jeff Bezos u stanju da plati veci porez. Ergo, nema dileme da porez bogatima treba povecati!

Ali, istina je i da 10% najbogatijih vec sada placa 70% ukupnih poreza u Americi. Zarada tih 10% najbogatijih ne cini 70% vec "samo" 38% ukupnih prihoda u Americi! Iz toga se moze zakljuciti da 10% najbogatijih vec sada placaju dovoljno - cak 70%! 

Da li je bas tako?

Diskusija na temu poreza pa i definicije "fair share" poreza u Americi (i u citavom svijetu) nikad nece prestati!

********************************

Bernie Sanders: "Jeff Bezos (osnivac Amazona i drugi po redu najbogatiji covjek na svijetu - bogatstvo vrijedno preko 200 biliona dolara u novembru 2021.) ... pravi $3,715 svake sekunde - sto je vise nego sto je placen srednje placeni radnik u Americi za cijelu nedjelju rada (nesto preko $1,000 u 2021)!

Molim vas nemojte mi reci da on nije u stanju da plati veci ("fair share") porez !" 

************************·

See more

Bernie Sanders

@BernieSanders

I want you stop scrolling for just a moment. Take one second and pause. Jeff Bezos made $3,715 in just ONE second — that's more than the median full-time worker in this country earns in an entire week. Please do not tell me he cannot afford to pay his fair share of taxes.

3:04 PM · Dec 2, 2021·Twitter Web App

5,635

Retweets

413

Quote Tweets

34.6K

Likes

Prof. Živanović: Pored Srebrenice, u BiH počinjena još 3 genocida! Čović...

Pokusaj hapsenja protestanata

 

Ivan Lalić

tu5p8o3ns5u2mgh5i2e51tu40i4  · 

Pokušaj hapšenja Gorana Markovića i Maje Lalić. Ne, ne šalim se drugari. Na kraju veličanstvenog skupa kod Sava centra, pešaka smo krenuli nazad. Na Brankovom mostu nam se priključila i Branka Katić i njen muž. Kako smo došli do Kosančića, ja sam za trenutak otišao po kola da odvezem Gorana kući a onda su policajac u civilu i njegova koleginica startovali Maju i Gorana. Tražili lične karte. Zašto? "Zbog nedoličnog ponašanja na mostu." Mi najnormalnije hodali, ne mogu da verujem. Goran je sa indigancijom odbio i rekao: "Ne dam ličnu kartu. Uhapsite me" Oni su rekli - da, bićete uhapšeni. Maja je suknula, moja slatka Roza Luksemburg, a onda su naišli slučajni prolaznici i krenuli da snimaju. Policajac i njegova koleginica - žbirovi koji si nas verovatno pratili na mostu si pognuli glave i otperjali.

Šta reći, a ne zaplakati. Iz hibridnog, prelazimo u Lukašenkov model države. Samo - ima jedan problem. Niko se više ne plaši. Hajde majstori - uhapsite ceo narod! Delite dalje, molim vas. Nek se bruka širi...