Hiljade banjaluckih porodica, kao i porodica iz cijele bivse Jugoslavije rasuto je po cijelom svijetu. Vecina njih su u novim zemljama vec 15 do 20 godina. Za to vrijeme desile su im se mnoge promjene. Djeca narasla. Djeca se rodila. Djeca djecu dobila....
Zato ne bismo pisali i o toj nasoj djeci koja su uz nas, a da nisu imali mogucnosti da odlucuju o tome, prosli kroz svoje zivotno cistiliste, teske i traumaticne trenutke u novim sredinama. Kao i vecina onih koji su, sa svojim roditeljima ostali u Banjaluci, ta djeca su prolazila i danas prolaze kroz iskustva kakva mi, zbrinuti u svom gradu, nismo nekada imali.
Vecina te nase djece, kojima smo svojom ili tudjom odlukom promijenili normalan zivot i razvoj, se nakon pocetnog soka ipak snasla u novim sredinama i siguran sam da sa velikom vecinom njih mozemo biti ponosni.
Pisimo o njima. Pisimo o traumama kroz koje su prolazili. Pisimo o njihovim zivotima danas, o njihovim porodicama, njihovom uspjehu. A uspijeh je ako su se osamostalili i svojim postenim radom grade svoje porodice, i ako su oni sada zadovoljni.
Nedavno je Mario pisao o Alemu Korkutu, mladom banjaluckom kiparu koji sada zivi u Zagrebu.
*************************
Evo danas jedne price o mladoj banjalucanki, 28- godisnjoj slikarki Irmi Markulin, koja je rodjena i odrasla u Banjaluci. Tokom rata, sa 15 godina odlazi u Zagreb, zatim Nju Jork, Roterdam, Prag, Pariz. Danas zivi u Berlinu. Ima sad vec i svoju porodicu.
Irma Markulin se u svojim radovima bavi ljudskim tijelom. Odgajana u strogom katolickom duhu na prelazu izmedju socijalizma i nacionalizma Irmine teme su vezane za vjeru, ali im ona prilazi na drugi, netradicionalan nacin, kao u temi "Adam i Eva, Eva i Adam" koje predstavlja kao danasnje ljude, ne idealizujuci ni njihove proporcije kako je to uobicajeno.
U gradovima u kojima je zivjela a posebno u Pragu i sada Berlinu ona osjeti da je umjetnost dio istorije tih gradova ali i dio svakodnevnog zivota i kaze: "“Ja dolazim iz zemlje u kojoj je ta povijest uvijek brisana, ono cega se sramimo je stavljano na stranu. U Berlinu kada hodam ulicom stoje plocice kao znak da se tu nesto desilo iz povijesti sa cime se treba konfrontirati i zivjeti. Ovaj grad je kao muzej koji jednostavno prica o povijesti. Nikada ne bih ovako radila i ne bi dobila ovaj stil da zivim negdje drugdje."
O odnosu prema umjetnosti i umjetnicima, kod nas i u svijetu kaze:
“Mislim da se kod nas treba promijeniti stav i pogled prema umjetnicima. Ovdje imate galerije koje stoje iza umjetnika. S druge strane, umjetnik se obavezuje da galeriji da 50% od prodate slike. To je mnogo i sumnjam da bi neko u Hrvatskoj mogao sebi predstaviti da proda sliku za 4.000 evra, a da svom galeristi da 2.000. Kod nas nije sazrelo to umjetničko trziste, i zato su umjetnici izfrustrirani. Nema proizvodnje. Inspiracija dolazi i od same provokacije. Ako si prihvacen kao umjetnik, onda imas i volju da se time bavis. Inace, vecina nasih umjetnika sa Akademije ode u prosvjetu i bude nastavnik.”
Iskrene čestitke Irmi i Alemu, kao i njihovim roditeljima.
ReplyDeleteRadujem se i ponosim uspjesima djece naših bivših sugrađana.