Tuesday, March 13, 2018

Miljenko Jergović: Kinđetov roling



U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.
Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za “Bosnu”, prednost koju “Emerson” nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka VarajićaRadovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe… Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji “Bosnin” igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te “Bosne” još 1975. ili 1976. otišao u “Partizan” ili “Crvenu zvezdu”, igrao s gotovim košarkašima, KićanovićemDalipagićemSlavnićemKapičićem… ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.
U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: “Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!” Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.
Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.
Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o BregiPapetuBerberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.
Naši Amerikanci često govore: “Nema više onog Sarajeva!” Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.
(Izvor: BH dani)
Photo: Printscreen 
Miljenko Jergović

1 comment:

  1. Bas volim da procitam tekstove gosn. Jergovica.
    Nadam se da mi nece zameriti sto izrazavam neslaganje sa dve recenice u kojima se pominje D. Kicanovic i koje su po meni nepotrebne.
    Ili, ne treba velicati Kindjetov genijalni dribling poredeci ga sa drugim velikanima, posebno ne sa Kicanovicem.
    Ubedjen sam da je Kica i bio u mogucnosti da roling moze "izvesti na isti nacin", to svakako ne bi radio.
    Zasto?
    Pa, zato sto ne bi bio "prvi" sto ne bi bio "autentican"...
    Jer, bio je "pametan" (po autoru) sa cime se apsolutno slazem.

    ReplyDelete

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...