Mladen Zoric: Setnja

IV2 poslije deset godina (1978).
Srdic Ljubomir (drugi s lijeva) i Milan Popovic ( desno) nisu vise medju nama

Nikada nisam volio predugo spavati. Tacnije, uvijek sam nesto kasnije odlazio u krevet. Uz to je ostala navika i neka vrsta potrebe da se, kada svi u kuci utonu u san, iskradem u nocnu setnju kroz poznate ulice uzeg centra, da se malo druzim sa dobrim duhovima svoga grada…

Bilo je to obicno vrijeme kada grad dobrano opusti , kada se sa ulica u bircuse maknu zadnji dezurni dobacivaci i nabacivaci na korzu, a dokoni promatraci dnevnih zbivanja zasjednu iza dosadnih tv programa. To sam uvijek volio – sam talambasati, tu negdje pred ponoc, pogotovo u ovo doba godine kada lipe zamirisu , a nocnu atmosferu preuzme gromoglasna tisina ljetnih veceri. Pravo vrijeme za neku lijepu rijec ili bar misao.

Imao sam i svoju utabanu stazu slonova: od Jukiceve kroz Zanatski, pored Pivnice pa lijevo kroz Gospodsku, ususret nekim likovima i dogadjanjima. E tu, negdje kod Kastelovog coska, polako gubim kompas i osjecaj za stvarnost, pa odjednom izbijam na trotoar pred Titanikom koji se bas nista nije promijenio cetrdesetak i kusur godina. Galama zrikavaca odjednom postaje vrisak djecijih glasova nekog davnog prvog maja sa zajednicke fotografije sa Cankom i ekipom lake konjice (vec vidjeno). Ponosne majke i uciteljice na trotoaru Marsala Tita, a mi galopiramo li galopiramo sa kacketima i spilhoznama, u centru svijeta , sretni da sretniji ne mozemo biti. Vracaju se likovi bez nekog reda - Berginc Miroslav, Buco Kragulj, Kolcic, Janjus Dobrivoje, Novica Zunic, Sejo Kaliman, Milan Grubor, Anton Njiric, Bogdan Vidovic, Rajko Klindic, , Tomislav Kasalovic, Mladen Bicanic…

Sa ovom trojicom zadnjih vrzmao sam se jedno vrijeme kratkih hlaca u pravoj masonskoj lozi. Bila je to pa skoro tajna organizacija cetiri jahaca drvenih konja kojoj je samo glupi slijed odrastanja podrezao krila. Kako smo se tajno organizirali, tako smo se tajno i provjeravali obiljem prikladnih testova…Kao ono, - kazes nesto sto bi citav razred htio znati, a onda te vrebaju koliko dugo mozes izdrzati da to i ptice na grani ne saznaju…Zalog je bio veliki: jedna od opcija zavjere sutnje je bila vrlo jednostavna masina u koju bi se ubacivale otrovnice, a na kraju procesa bismo dobijali vrlo skupi i isplatljivi zmijski otrov.… Sve je to bilo lako ostvarljivo. Ostalo je samo da se smisli kako bi masina funkcionirala i da se dogovorimo kako doci do tih zmija otrovnica. Nista lakse. Obzirom na cijene na trzistu ,cista dobit. Pa ti sad vidi ko je ovdje bio lud….?

Iz ove posjete prvomajskom fotosu bude me gradski polivaci sa agresivnim smrkovima. Jedini znak da si u opasnosti bio je snazan zvuk motora TAM-ovih cisterni, a potom vise nije bilo spasa. Ili bjezat,i ili plivati. Nikada mi nije bilo jasno koja je svrha polijevanja ulica kada se prljavstina prebacuje mlazom vode od tacke A do tacke B. Ako se tome doda i ona voda kojom su se cisterne punile negdje na uscu Crkvene u Vrbas, ostaje veliki upitnik za moje mokre noge…

Onda prodjem pored Zdravljaka put Sukrije a tamo lom od sladokusaca. Za vrijeme velikog odmora u Gimnaziji trebalo je brzo reagirati. Vremena malo, a zelja za slatkim bez kontrole. Sukrija dezura na vratima i sacekuje neplatise. A bilo nas je i takvih. Enes tek zavrsava pripravnicki i nije njegovo da brine o financijama. Dvije grcke, dvije egipatske, kajmak baklava, krempita i boza. Za pocetak dosta.

Na mostu Crkvene gledam , pa nevjerujem. Medju smecem i hrpom svakojakih otpadaka rijeke koja je sve vise nalikovala na kanalizaciju ,dva cigancica hvataju rukama ogromnu ribetinu zalutalu iz Vrbasa. Bice opet slavlje na Veselom brijegu. A kad nije bilo?

Pred Expres restoranom moj prijatelj Bogdan Kukric , poznati ubica sa kosarkaskih terena, napusta mjesto delikta. U roku od dvadesetak minuta vec pomenutog velikog odmora uspjelo mu je progutati dva bureka, pa sada skoro trci da pokupi jos koju baklavu, te na kraju stigne na pocetak casa (dobro, ne bas na pocetak) . Sve to u rekordnom prolaznom vremenu od kojeg zastaje dah. Valjda mu je zbog tog svakodnevnog druzenja sa burecima Cicic Miroslav prikrpio nadimak Buric. Pred Expresom i (ministar) Kasip: “Imas li sta sitno…kratak sam…?”

Par koraka dalje prema Bulevaru , jedne kisne veceri prije puno godina, sklonili smo se u hauastor Incelove zgrade moj skolski drug Srdic Ljubomir-Srdjo i ja. Miran momak sa rezonima, velika nogometna nada banjaluckog Zelje. Nikada se ni u cemu nije pokusavao eksponirati. Pala je tu postpubertetska dugacka diskusija o svemu i svacemu, dugacka koliko i dosadna kisa. Nista od toga nisam zapamtio, ali film te, naizgled beznacajne zivotne sekvence, i danas bljesne u detaljima.. Ostala je u glavi samo jedna recenica u kojoj mi se sa puno emocija pozalio kako nikada ne bi mogao podnijeti da mu se nekom od roditelja desi nesto strasno… Nekoliko godina kasnije nastala je generacijska slika sa proslave desetogodisnjice mature. I Srdjo je tu - drugi slijeva. Nekoliko godina kasnije njegov osmjeh se ugasio. Brzo,iznenada,neobjasnjivo….

Drugi ugao Incelove zgrade pamti jos jedan tuzan bljesak, strasan moment koji nikada necu zaboraviti. Tu srecem jednog obicnog popodneva nasu dragu profesoricu Nadu Pletikosu na putu kuci na Caire gdje smo bili prvi susjedi. Prolazi brzim korakom . Veselo pozdravlja. Stojim skamenjen i danas kada samo mislim o tome. Ona jos nista ne zna. Ona tek treba saznati. Ona se jos smije. Ona jos postoji kao covjek… Samo pola sata prije, pola sata prije nje, strasna vijest je srusila svijet jedne obitelji. Njen ljubimac, njen sin Darko….autobus … nesreca…Obitelj Pletikosa se vec davno ugasila. Ja stojim jos uvijek skamenjen….

Par koraka dalje se budim iz nocne more. Pozdravlja me jedno obicno, ali cudno drvo na samom ulazu u Park pored Privredne banke. Tu opet raste optimizam, jer tu raste kesten koji je godinama bio vijesnik necega boljeg. Za one koji to nikada nisu primjecivali - taj cudni kesten je svakog proljeca mnogo prije ostalog drveca izbacivao pupove, listove, cvjetove i plodove. Ostali su ga samo slijedili. I ja sam ostao medju ostalima.

U Parku se pozdravljam sa Perom Kocicem pa pored “Dunava” i poste grabim prema kuci. Sada vec malo brze. Da se ne zabrinu… Preko puta na kutu Doma kulture i Muzicke, davne zime na pocetku ‘61 godine, pocinje povorka protesta. Jos jedna cudna setnja za koju sam tek kasnije cuo odgovarajuci termin - demonstracija… Dogadjanje strano kontroliranom sistemu i vremenu u kojem smo odrastali - kada su svi protesti bili debelo pod paskom. Za ovaj je svakako bilo potpisano orkestrirano dopustenje. Kasnije cemo saznati zasto. Tada to nije bilo vazno. Bilo je novo i uzbudljivo. “Hamarseldu ti si kriv sto Lumumba nije ziv!!!”. Ori se. Masa se kotrlja prema Parkicu pa dalje, ja sa violinom u rukama nakon sata u muzickoj. Kud svi Turci….Onda padam, netko staje na kutiju violine, nesto se lomi, blatnjav, mokar, promrzao idem kuci. Objasnjavam sta je bilo… naravno nitko mi ne vjeruje…. jos jedna u nizu djecijih lazi….kazu.

Jos kratka posjeta Insanicu. Svjeze , vrele, mirisne struce od tridesetak deka, otvoris ih natrpas tahan- halvom. Koga briga za stomak…

Prije ulaska u haustor ponovo pogled prema ulazu u Hotel Bosna. Mnogo, mnogo godina prije, jedan blic proslih dana: muzicari u kasnim satima odradjuju gazu pred malobrojnom publikom. Na kapiji stoji ni covjek ni dijete . U daljini odjek odlazecih koraka…. Sto dalji to glasniji….

------------

…..Posljednju setnju u svome gradu priustio sam si slucajno. Bubnjevi rata bili su sve glasniji. Puno toga je postajalo sve jasnije, ali mnogi to nisu htjeli priznati. Jedno jutro, u kasno proljece ‘92 krenula je povorka mira od Kastelovog do Pozorista i natrag. Ljudi prilaze spontano, svi se znaju medjusobno, grad na okupu, ocajnicki pokusaj, bez nagovora i dogovora, samo da rata ne bude, sto bi nam to trebalo, jos vjerujemo, lijeno koracamo, smijemo se, optimizma ne nedostaje, drago svima sto pripadamo grupi mira i razuma.

A onda razum puca.Iz suterena opstine, na strani Gospodske,iz Centra za obavjestavanje i uzbunjiivanje (???) izlijece nekoliko suzavaca. Slucajno ?! Povorka puca po svim savovima. Oci pune suza, ljudi povracaju, bjezim kuci i drzim glavu pod cesmom. Do navecer nije prestalo. Pece. U ocima … u dusi. I danas .

Toga dana su se coskovi, kutovi i uglovi posvadjali. Mi iz kolone mira i razuma u kojoj i dalje uporno gazimo nismo bili u stanju da to sprijecimo. A opet…, gazi se dalje. Makar i ovako….