Bjelovarski Partizan je u prvim godinama postojanja Savezne lige, koncem pedesetih, rukometašima Borca bio jedan od najtvrđih protivnika. Predvođeni Horvatom, Jandrom (vratar Jandroković), lukavim Peterom, Đuranecom i drugim, koje je znalački vodio "tata Seleš", usred Banjaluke, pred prepunim gledalištem Stadiona sportskih igara, Bjelovarčani su znali najčešće, zagorčavati prijepodneva, pa i ručak, svojim domaćinima. Ne jednom su bili u uvjerljivom vodstvu, jer im je "lopta bolje ležala u ruci". Kad su to uočili gledaoci izvikivali bi "Mijenjaj loptu", a poslije bi sami borčevci bez upozorenja iz gledališta, mijenjali loptu, iako je zamjenjivanje lopte u toku igre bilo nedopušteno.
Rješenje je, naime, pronađeno. Pošto ništa nije bilo neobično da jednu od lopti neko od borčevih "bombaša" uputi visoko preko Jandrinog gola, onog bližeg Hotelu Bosna, to bi lopta odskočila u dvorištu obližnje zgrade. Borcu odani stanar, Asim Dujso ili Hajro Imamović, brže bolje bi zabili šilo u loptu i hitro vratili loptu u igru, dok još nije ispirila.
Bila je to spasonosna injekcija za preokret u borčevoj igri. I upalila ne jednom, osobito kada su igrali Bjelovarčani, iako "prebacivanje lopte" nije uvježbavano.
(iz knjige banjalučkih anegdota koje je prikupio Aco Ravlić)
No comments:
Post a Comment