EU referendum u Hrvatskoj

Danas se odrzava EU Referendum u Hrvatskoj. Siguran sam da taj referendum prolazi.

Kako i ne bi kad je prema jucerasnjem pisanju Novog lista cak  i osudjeni general Gotovina porucio iz celije u Hagu: "U Haagu ću glasati za EU, glasajte i vi!"

Interesantna je i jedna od recenica iz teksta "General Gotovina imao je značajnu ulogu u hrvatskom približavanju EU."
Sve snage, pa i nacionalni heroji u obliku Gotovina osudjenog (istina tek prvostepeno)  za ratni zlocin, znaci "prvostepeni zlocinac",  su upregnute da ubijede glasace da je EU jedina opcija.
Ako ce  jedan heroj, pacenik, lezeci u celiji u toj istoj Evropi, glasati za ulazak u Evropu, onda napacenom puku nema druge vec slijediti savjet heroja!

Vjerovatno ne slucajno, taj isti Novi list prije desetak dana objavljuje intervju sa Igorom Mandicem pod naslovom: " Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita" u kome se on, umjesto podstanarskog ulaska u Evropu, zalaze za ujedinjenje jugoslovenskih naroda, naravno na drugacijoj osnovi nego sto je to b ilo ranije, jer ono ranije nije radilo.

Uostalom procitajte njegov intervju i recite , onako u sebi, za koju opciju biste vi glasali.

***********************

Igor Mandić: Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita

Igor Mandić je neumoran. Pa ako nije riječ o nekoj novoj autorskoj knjizi kojom će redefinirati žanr memoarske proze u Hrvatskoj i pokrenuti lavinu sličnih pokušaja svojih kolega, onda će barem sakupiti neke tekstove i objaviti ih u knjizi. Ovaj put to su čak dvije knjige u jednoj: »Zauzeto, Hrvat!« zbirka je kolumni objavljivanih u tjedniku Novosti, a »Sloboda lajanja« zbirka je tekstova objavljivanih u raznim novinama od 1990. do 1993. godine.

Razgovor u kojem ćemo se dotaknuti i Miroslava Krleže, Hrvatske kao propalog biznis projekta šovinističkih elita, Europske Unije, HRT-a ili tematizirati ulogu intelektualca danas u društvu počinjemo pitanjem zašto dvije knjige u jednoj.

– Dvije muhe jednim udarcem! Iz praktičnih razloga da ne dijelim te dvije cjeline koje same po sebi ne bi bile dovoljno opsežne za knjigu, a kako su mi se ti materijali nagomilali smatrao sam neophodnim objaviti ih, pa sam smislio knjižarski štos, naopako postavio dvije polovice knjige. Tko ne voli jednu, neće voljeti ni drugu polovicu, jer ona je otprilike tako složena da je mogu zamrziti i jedni i drugi, koju god polovicu čitali. Ili zavoljeti.

A zašto? One se sastaju na sredini zbog knjižarskog uveza... Ali one se doista i sastaju u raskrinkavanju nacionalističko-kulturoloških mitova na ovim prostorima.

– Jest, apsolutno, s jedne strane imamo kritiku totalitarnog soc-komunizma u »Slobodi lajanja«, a s druge obranu nekih ljudskih prava jedne manjine u Hrvatskoj također protiv jedne nacionalističke zagriženosti. Dobro ste primijetili.

Evo ulazimo u Europsku Uniju, a ona se raspada?

– Mi ulazimo u nju kao podstanari, moramo podnijeti sudbinu da ćemo biti tretirani kao rezervna postaja za konobare i prostitutke i ne vjerujem da ćemo tu nešto posebno profitirati. Ma sve je to savršeno svejedno, jer je pogrešan smjer okretanja. Ja tvrdim da je jedina mogućnost ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Nikako na stari način, i nikako jednopartijski kao stara Jugoslavija, ali ja nisam institucija da to mogu razraditi. Rat koji nismo objavili neslavno je završen, bez pobjednika – jer u građanskom ratu pobjednika nema. Taj rat je možda dokrajčio iluziju da možemo sa susjedima, ali možda postoji šansa da zajedno s braćom po plemenu, krvi i naciji stvorimo temelje neke nove čvrstije zajednice. I tu ćemo jedino ostvariti nacionalni identitet i neku novu solidniju državu. A ovo s Hrvatskom u Europi je rastapanje maslaca na ploči vrućeg špahera.

Ponovno na pustari

Kako to da je prestao vaš angažman u Novostima, listu u kojem ste objavljivali kolumne pod nazivom Zauzeto, Hrvat?

– Jedna godina moga djelovanja u Novostima, danas možda ponajboljim novinama u Hrvatskoj, nekako se približavala kraju kad mi je pala ponuda iz jednog mnogo tiražnijeg lista s puno većim honorarom. I normalno da sam se polakomio. Tko ne bi? Uostalom to je u skladu s našom profesijom i profesionalnim relativizmom koji i sam zastupam. Ja sam nebrojeno puta bio ostavljen na cjedilu, na crnim listama i kao takav sam praktički jedan penzionerski goljo, pa mi je povećanje honorara apsolutno odgovaralo. Ali onda je došlo do nesporazuma s novom redakcijom, jer izgleda da se nisam uklapao u njihovu koncepciju i nakon nekoliko mjeseci došlo je do prekida. I sad sam ponovo na pustari. Ali dobro, bio sam milijun puta već i uvijek sam puštao neka sve teče, neka voda sve nosi, sudbina će to već nekako srediti.

Zanimljivo je da se ne skrivate iza demagoških floskula o većoj bazi čitatelja, profesionalnim izazovima i sl. čime novinari i kolumnisti obično pravdaju lukrativne transfere, nego priznajete da su razlozi puke materijalne naravi.

– Što je povezano. Ali to je jedna vrsta profesionalnog relativizma, čak bliska cinizmu. No kolege u Novostima su to jako dobro shvatili. Oni su i sami pretpostavili da bi me trebali malo bolje honorirati, ali nisu mogli. Taj je list sirotinjska baza male etničke manjine Srba u Hrvatskoj, i ono malo novca koji mogu odvojiti moraju štedljivo dijeliti. Ali meni je to bilo i fantastično osvježenje da na jednom mjestu mogu objavljivati kritičke eseje, ironične pamflete protiv svega što mi je smetalo, i što mi i dalje smeta.

A obreo sam se u Novostima onoga trenutka kada su prvi put u povijesti mogle izaći na kioske i kako se očekivalo da one budu samo neki etnički geto, onda sam se ja kao Hrvat po krvnim zrncima već dosta prononsiran kao srbofil vrlo svjesno uključio u njihovu redakciju i nastojao sam biti na razini onog mog antinacionalizma i antiklerikalizma koji sam gajio prema bilo kome.

Opasno krležijanstvo

Antinacionalizam i antiklerikalizam svakako su dobar poticaj za priču o jednoj nedavnoj velikoj, debeloj obljetnici – 30 godina od smrti Miroslava Krleže. Na toj ste obljetnici u HDP-u, koji je jedini organizirao življi skup na temu Krleže, imali jedan naslovom provokativan istup u javnoti: Povratak krležijanstvu. No taj povratak za vas ipak nije moguć. Zašto?

– Pa bitno su promijenjene okolnosti onakvog krležijanstva koje je postojalo u vrijeme Krležinog djelovanja do 2. svjetskog rata. I onoga poslije, kada je on prerastao u kult i mit. Od 90-ih ti su se odnosi bitno promijenili i preuzeti na sebe obavezu totalnog krležijanstva je nemoguće. Zato što kad bi se uopće našla osoba koja bi gajila krležijansku potenciju otpora prema svemu i svakome to bi bila jedna samoubilačka akcija. Ja mislim da Hrvatska odbija krležijanstvo, u punini značenja tog pojma. Tko god se i danas usuđuje nasljedovati neke od obilježja krležijanskog temperamenta misli i ideja vrlo se teško probija i nailazi ne velike otpore. Jer inertnost naših institucija i uskogrudnost javnog mnijenja je još tolika da je krležijanstvo strašno opasno. Zato to nije ni moguće ni poželjno, jer krležijanstvo bi nas razdrlo. Bila bi to prava teroristička bomba.

Na skupu ste rekli da je Krleža TNT?

– Da, TNT koji čuči u njegovim knjigama i tko god ga pokuša aktivirati u opasnosti je da raznese i društvo i sebe samoga. Jer od onog trulog tuđmanoidnog sustava koji je počeo 90-ih godina sve je dolazilo u koliziju s krležijanstvom do danas. Odnosno sve loše što kažemo o tom društvu opravdava krležijanstvo. I to je kontradiktorno kao i sam Krleža i krležijanstvo, pa se mi snađimo. Krleža je toliko golem da mora biti kontradiktoran. On je desetljećima nakon 2. svjetskog rata balansirao od onih prvih istina koje je rekao u Hrvatskoj knijževnoj laži, najjačem pamfletu ikada objavljenom u Hrvata, na žici rastegnutoj preko ponora vremena do šahovskih partija na Brijunima. Ta njegova kontradiktornost, koja je za mene razumljiva, neostvariva je više danas, a možda nije ni poželjna.

Ali ne može se reći da se Krležu danas ne čita, kada ga čitaju i slijepci! Istoga dana kada je bio skup u HDP-u, navečer sam bio pozvan u Hrvatsku knjižnicu za slijepe, gdje se odabrana djela iz hrvatske kulture snimaju za potrebe slijepaca. Pa mi je bila čast doći u tu knjižnicu u kojoj su predstavili snimljenu moju knjigu »Zbogom, dragi Krleža«. Prema tome on je čitan, dospio je do krajnje granice ljudskih moći !

Što mislite o poruci ministrice kulture Andree Zlatar kulturno-umjetničkim institucijama da su zakazale u obilježavanju ove obljetnice kad su se poduzele komemorativnih sastanaka, kao da Krležino djelo nije živo?

– Gospođa ministrica je dobro primijetila, ali sad je već kasno. Obljetnica je propuštena. Ali uskoro će biti obljetnica rođenja, pa se DHK prijeti da će nešto napraviti, a ja sam član i tog društva.

Ukazuje li to vaše dvojno članstvo i na neuhvatljivost vaše ideološke pozicije? I što biste rekli o ljevici i desnici u Hrvatskoj, odnosno o književnoj ljevici i desnici?

– Prvo, moje dvojno članstvo nije izuzetak, a neke velike ideološke razlike između ta dva smala cehovska udruženja i nema. Ne bih inzistirao na podjeli lijevo i desno jer bi to bilo pojednostavljivanje. Moje dvojno članstvo je stvar tolerancije.

Otkako sam počeo pisati, moje članstvo u DHK-u je bio nedostižni ideal i kad sam se uspio učlaniti mislio sam da sam stekao status pisca. Ali nije se moglo zanemariti godine i godine ideoloških manipulacija i cehovskih razračunavanja. Na svim skupštinama obično smo u zadnjim redovima rogoborili kako bi se trebalo odvojiti od toga društva, ali to se u socijalizmu moglo shvatiti kao politička diverzija. A kukavičluk naše humanističke inteligencije je beskrajan. U to ubrajam i sebe. Ja sam nisam poveo ništa, a nisam imao ni koga slijediti u razdvajanju dok nije to sve puknulo kad se jedna grupica ljudi spontano odvojila. Ali to je već bilo u vremenu kad je sloboda lajanja bila dopuštena.

Postoji li onda po vama uopće hrvatska književna ljevica i desnica, i uopće što je s političkom ljevicom i desnicom u HR?

– Ti su pojmovi odavno postali irelevantni. Čak i u svijetu. Ne postoje snažni ideološki pokreti, ni s jedne ni s druge strane, koji bi opravdavali približavanje inteligencije tim idejama. Između dva svjetska rata to je bilo jasnije, ali u doba općeg relativizma to je postalo bespredmetno. I kako više nitko nema ni volje ni snage snažno oformiti bilo koji ljevičarski pokret ni u Europi ni u Hrvatskoj, migoljenje inteligencije između tih pojmova nije ništa drugo nego migoljenje crva.

Uzaludan trud

Koje su onda neuralgične točke našeg društva? Oko čega se sporimo?

– Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presminono za jednu malenkost kakva sam ja.

Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.

Apsurdni birokratizam

Malo smo se bavili intelektualiziranjem opće prakse. Pratite li nasljednike projekta na HRT-u kojega ste bili dijelom – Peti dan?

– Pratim, jer uvijek želim da ta vrsta talk showa za odrasle bude na televiziji. Sad ne želim ispasti ljubomoran pa reći da su neke ranije postave bile bolje i zanimljivije - ružno je tako biti ljubomoran. Izbor osoba za takav šou je delikatan i možda pokazuje princip ćorave koke. Kako su i nas izabrali za prvu seriju emisije Opće prakse emitirane od jeseni 2006. do lipnja 2007. Ali zanimljivo je da se nje ljudi još uvijek sjećaju. Izgleda kao da je emitirana jučer. Kako su nas izabrali, tako su nas i maknuli, došla je druga, pa treća ekipa. Ideja je, mislim, strašno dobra i važna.

Ali ako se ne varam prijeti joj skoro nestajanje s ekrana. Kao i nekolicini drugih projekata na HRT-u koji dio javnosti smatra projektima od javnog interesa. Što mislite o novom glavnom uredniku HRT-a Bruni Kovačeviću i njegovim smjernicama?

– Ja gospodina ne poznajem, jer sportski program ne pratim. Ali njegov dolazak i djelovanje nije važno zbog njegove ličnosti, nego zbog činjenice kompliciranosti organizacije vrha televizije, te Programsko vijeće, pa nadzorni odbori, upravni i šta ja znam. Toliko je to komplicirano da se vidi da se birokracija hrani sama sobom, da je ona kao neka pijavica koja živi tako da siše samu sebe, ali opet i kao hvidra odsiječeš jednu glavu a naraste druga. Sve je to apsurdni birokratizam, pa onda apsolutno anonimni nekompetentni ljudi dođu na mjesta na kojima se odlučuje o programu jedne javne televitizije. Nije problem samo u jednoj osobi ravnatelja ili glavnog urednika.

Vratimo se malo na vas. Vašom proznom autobiografijom u dva dijela pokrenuli ste lavinu sličnih poduzeća hrvatskih pisaca i intelektualaca. Pratite li tu produkciju i spremate li možda kakav novi prilog?

– Pratim, pratim, i žao mi je što sam im dao primjer. Moje su knjižice bila jedna vrsta inovacije i strukturno i sadržajno u hrvatskoj auotobiografskoj prozi, koja je činovnička i neiskrena. Ja sam pokušao prijeći sve to, i osobne tajne, i društveni moral. I također dati ćušku javnom ukusu, kako bi rekao jedan slavni prethodnik, i to mi je podosta uspjelo. Nije da se hvalim, ali tiražnost i čitanost to pokazuju.

Pratim sve te koji su se pojavili istovremeno ili usporedno jer se odjednom pakazalo da se svi možemo hvaliti nekim svojim pričicama uz koje ćemo pokazivati slikice. Meni je to došlo nekako spontano, fotografije u mojim knjigama nisu ilustracije mene samoga nego su dio neke priče. Pa se odjednom pojavljuju albumi iz privatnih kolekcija. Čitave zbirke fotografskih dokumenata trebale bi pokazati kako je netko postojao. Ali to je bitno za mali krug, za širi je potrebno imati neku književnu istinu koja je dobro ispričana. Mislim da je to meni pošlo za rukom u toj vrsti kombinacije fakcije i fikcije.

A ne znam, nagovaraju me na treći dio, ali bojim se da bi on pokvario sve dobre dojmove koje su ljudi imali o meni, pa da još jednom ne zglajzam radije sam se zaustavio na ovim problematičnim tekstovima iz zadnje knjige.

A one naznake da bi iz te autobiografske proze mogla izrasti i »prava« proza?

– Bojim se da ne, bojim se da nemam talenta za to, za takvo izmišljanje. Nisam romanopisac, ne znam pričati priču kako treba. Potreban mi je oslonac u stvarnosti pa da malo ispletem nešto istine i imaginacije a da opet istina bude provjerljiva po datumima, osobama. I uvijek sam se mučio da to poentiram nekim duhovitim ili inteligentnim zaključkom. Pravo romansijerstvo je izvan moga dosega.

Što očekujete od 2012. godine?

– Očekujem da mi prođe. Eventualno.

Novi list

Autor: Davor Mandić

Objavljeno: 8. siječnja 2012.