I ove godine u školi Akademija posvećena Savindanu... Prvo hor sa himnom Svetom Savi, pozdravna riječ direktora , pa besjeda o prosvjetitelju... shema ustaljena... Dosad, besjede su besjedili kolege, profesori istorije, srpskog jezika i još poneki... Danas je ta uloga po prvi put povjerena učenici IV razreda , pobjednici nedavno održanog školskog nadmetanja u besjedništvu... Čini mi se da je po prvi put priča bila uzdignuta na univerzalniji nivo...Evo isječaka iz Tamarinog izlaganja: „Put od hiljadu kilometara počinje od jednog jedinog koraka, kazao je Lao Ce. A ja vidim samo tapkanje u mjestu. Postali smo uplašena masa koja nepovjerljivo žmirka na svijet oko sebe. Možemo okriviti druge da su nas učinili takvima. Možemo okriviti državno uređenje, svjetsku politiku, istoriju ili prosto usud... ... Primjećujete li koliko nas obezvrednjuje ovo hermetično stanje? ... U stvari, sama riječ borba nam dolazi u paru sa vjetrenjačama, zatim i sa odustajanjem... Rastko Nemanjić je imao samo sedamnaest godina kad je zauvijek napustio raskošni dvor kako bi se posvetio svojoj ideji. Zbog čega se mladi ljudi boje takvih poduhvata?...“ U mojoj glavi se cijelo vrijeme javlja Srđanov lik... Sveti Sava, Srđan, Tamara... ima neka veza... Pozdrav svima, Ljilja M.
Lijepo je ovo rekla Tamara, budi Nadu, da Nadu s velikim slovom, jer nju ne smijemo izgubiti. A zašto smo takvi, mladi i stariji, jer dozvoljavamo da manipuliraju nama, po svim spomenutim točkama N. Čomskog. Vjerujem, da nisu kod sviju uspjeli utjerati nepovjerenje i strah prema svima i svemu sto je nepoznato, sto je drugačije i nepovjerenje u vlastite sposobnosti i snagu. Neprekidno ljude bombardiraju da su im svi neprijatelji, i prvi susjedi, i Evropa, i svijet, da su se svi urotili protiv njih, da im svi nešto žele oteti, da ih svi mrze, …i tako ljude zatvaraju u torove, ispunjene strahom, gdje oni mogu vladati, držeći ih u financijskom i duhovnom siromaštvu. A strah je čovjekov najveći neprijatelj. Malo je onih koji mu se mogu oduprijeti. Nada me ne ostavlja da će mladi unatoč zidu kojim su ih okružili, otkriti da svijet nije takav, da s njima manipuliraju, i napraviti taj prvi korak.
I ove godine u školi Akademija posvećena Savindanu...
ReplyDeletePrvo hor sa himnom Svetom Savi, pozdravna riječ direktora , pa besjeda o prosvjetitelju... shema ustaljena...
Dosad, besjede su besjedili kolege, profesori istorije, srpskog jezika i još poneki...
Danas je ta uloga po prvi put povjerena učenici IV razreda , pobjednici nedavno održanog školskog nadmetanja u besjedništvu...
Čini mi se da je po prvi put priča bila uzdignuta na univerzalniji nivo...Evo isječaka iz Tamarinog izlaganja:
„Put od hiljadu kilometara počinje od jednog jedinog koraka, kazao je Lao Ce. A ja vidim samo tapkanje u mjestu. Postali smo uplašena masa koja nepovjerljivo žmirka na svijet oko sebe. Možemo okriviti druge da su nas učinili takvima. Možemo okriviti državno uređenje, svjetsku politiku, istoriju ili prosto usud...
... Primjećujete li koliko nas obezvrednjuje ovo hermetično stanje? ... U stvari, sama riječ borba nam dolazi u paru sa vjetrenjačama, zatim i sa odustajanjem...
Rastko Nemanjić je imao samo sedamnaest godina kad je zauvijek napustio raskošni dvor kako bi se posvetio svojoj ideji. Zbog čega se mladi ljudi boje takvih poduhvata?...“
U mojoj glavi se cijelo vrijeme javlja Srđanov lik...
Sveti Sava, Srđan, Tamara... ima neka veza...
Pozdrav svima, Ljilja M.
Lijepo je ovo rekla Tamara, budi Nadu, da Nadu s velikim slovom, jer nju ne smijemo izgubiti.
ReplyDeleteA zašto smo takvi, mladi i stariji, jer dozvoljavamo da manipuliraju nama, po svim spomenutim točkama N. Čomskog.
Vjerujem, da nisu kod sviju uspjeli utjerati nepovjerenje i strah prema svima i svemu sto je nepoznato, sto je drugačije i nepovjerenje u vlastite sposobnosti i snagu.
Neprekidno ljude bombardiraju da su im svi neprijatelji, i prvi susjedi, i Evropa, i svijet, da su se svi urotili protiv njih, da im svi nešto žele oteti, da ih svi mrze, …i tako ljude zatvaraju u torove, ispunjene strahom, gdje oni mogu vladati, držeći ih u financijskom i duhovnom siromaštvu.
A strah je čovjekov najveći neprijatelj.
Malo je onih koji mu se mogu oduprijeti.
Nada me ne ostavlja da će mladi unatoč zidu kojim su ih okružili, otkriti da svijet nije takav, da s njima manipuliraju, i napraviti taj prvi korak.
Ljiljo, lijepo je raditi u okruženju mladih.