Bio...
A onda se, u predvecerje naseg krvavog rata, Momo Kapor opredijelio za jednu opciju i iznevjerio hiljade onih koji su ga voljeli citati. Iznevjerio samog sebe, jer onoga o cemu je godinama tako lijepo pricao nije bilo u toj opciji. Mnogi oni koji su ga godinama sa uzivanjem citali postali su zrtve te opcije. Na zalost, covjek Momo Kapor, nije izdrzao pritisak onih oko sebe i utopio se u nacionalnoj struji koja je, u "odbrani svetih nacionalnih ciljeva" rusila sve pred sobom.
Trebamo li, zbog toga prestati citati pjesnika Momu Kapora?
Ne trebamo.
Njegove price su i dalje i lake i leprsave. Odvojimo ih od kasnog Mome Kapora i uzivajmo u njima.
Za pocetak, nekoliko njegovih misli o prijateljstvu koje ce sigurno naci put do nasih vijuga jer, kao sto je to sa vecinom Mominih prica, mi smo to sami isto tako dozivjeli, a je on to u svoje i u nase ime, lijepo slozio.
**********************
Godina je sve više - prijatelja sve manje.
Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova deca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše reči o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma sa savešću, bekstvo od samoće.
Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna - koliko mnogo razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u "Mažestiku", u podne, posle svih dobrih i loših godina! Dva starca u "Mažestiku", u podne - dva preko noći ostarela dečaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada posle svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put - drugi.
Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.
Prijateljstvo? Ovo što piše Momo Kapor kao starac nimalo se ne razlikuje od onog pubertetskog štiva poput ‘Dnevnika jedne Ane’ u “Bazaru” kojeg sam i tad preskakala 'prateći' modu! Nemam pojma zašto, ali ni tad mi nije ulijevao povjerenje, cijela njegova pojava uvijek mi je djelovala površno, a iza onog njegovog osmijeha kojim je ‘šarmirao’ meni je zjapila opasna neiskrenost. Vidjela ga jednom 70-tih u Dubrovniku, prosipao pjenu glasnog smijeha i time privlačio pažnju, i prije nekoliko godina u Bgd-u na Adi, isti, samo zahrđao, taj smijeh.
ReplyDeleteNisam oduševljen Kaporovom književnošću, bar onim što sam pročitao. Nije me šarmirao svojim slatkastim žargonom neobaveznog tipa tako da sam pročitao malo, mada, mislim, ipak dovoljno. Ali, kada neko piše o prijateljstvu kao vrlini valjda bi se tako trebao i ponašati. Zabilježeno je više Kaporovih licemjernih odnosa sa ’prijateljima’. Dovoljno je pomenuti krađu rukopisa prijatelja Zuke Džumhura poslije njegove smrti. Pošto je i Kapor otišao na drugi svijet neko bi mogao pomisliti da će njih dvojica tamo već to nekako srediti. Međutim, do toga neće doći, jer siguran sam da su njih dvojica smješteni u različite, mnogo udaljene, etaže.
ReplyDelete