Kad me neko pita, kako mi je zdravlje,
«Dobro» odgovorim, »Hvala na pitanju».
Astma mene muči, zadihano zborim.
Puls polako bije, krv puna masnoće.
Al’ ipak sam dobro za godine moje!
Ni da maknem sada, bez štapa ne mogu.
Iako najlakšu izabiram stazu.
A noću me dugo nesanice more,
A kad dan osvane, osjećam se bolje.
U glavi se vrti a pamćenje slabo.
Ipak sam dobro za godine moje.
Od pjesmice moje, pouka potiče.
Da kada se nemoć i starost primiče.
Bolje je da trpiš, dok škripuću kosti,
I ne pričaš svima o svojoj slabosti.
Bolje stisni zube i sudbom se tješi.
I ne gnjavi druge o tvojoj bolesti.
Kažu da je «starost doba ono zlatno».
I kad idem leći uvijek mislim na to.
Uši u kutiji, zubi u čaši vode.
A oči na stolu, sve dok moć ne ode...
I tako dok drijemam, jedno me zamara.
Da li sam dijelove, ja sve poskidala?
U vrijeme mladusti, da ne pretjeravam,
Biješe lako jurit, preskakat i trčat.
U srednjem dobu, snage biješe more,
Da se plesat’ moglo i do same zore.
A sad u starosti, vremena su došla.
U šetnju polako a nazad bez snage.
Pouka je moja za starije ljude.
Tješite se životom i stisnite zube.
Pa rano kad svoje skupite dijelove.
I čitulju dnevnu pročitate cijelu.
I kad svoje ime tamo ne pronađeš.
Ti si zdrav ko drijen i dobro ti ide.
S poljskog Petar Ivezić
No comments:
Post a Comment