Kolonoskopija (3)

Prije vise od tri godine pisao sam o kolonoskopiji http://parkic.blogspot.ca/2011/04/kolonoskopija.html jer me proganjala vec godinama; od kada mi je doktor preporucio a ja je hrabro odbio. I tako svake godine, on preporuci i zapise - ja kazem, kasnije -  i ne zapisem.
Cak je i Vjeko pisao na istu temu: ovdje
(Ovo sam propustio u originalnom tekstu, ali nakon sto me je autor opomenuo dodajem naknadno).
Sve tako dok mi jedan rodjak ne fasova veliki tumor. Slucajno ga otkrise jer se i on, nakon godina odgadjanja, ohrabrio da to ucini. Posto je malo zakasnio, morao je na pravu operaciju da mu odstrane poveci tumor.  Srecom sve je proteklo u redu. Nalazi negativni. Cudna je ta medicina: negativno je dobro.

I tako odem ja svom doktoru maksuz. Kazem, hocu na kolonoskopiju. On iznenadjen, i pita, a zasto.
Objasnim mu, a on sada malo mene podbada. Kaze, a ima li ti neko u porodici taj rak. E, doktore, ni prije pet i vise godina, niko u porodici nije imao taj rak, a ti mene ubjedjivao da to trebam uraditi. Sto sad pitas? Mislim se, ali ne izgovaram bas sve.

Pripreme za kolonoskopiju su malo neprijatne, ali dobre za prociscavanje organizma.
Sama procedura skoro pa prijatna. Naime ovdje u Kanadi, a vjerovatno i drugdje,  imaju dva pristupa, jedan da te potpuno uspavaju i drugi da te djelimicno uspavaju, pa ti djelimicno gledas ekran i svoja crijevca a djelimicno spavas..
Mene je zapalo da me potpuno uspavaju. Posto je to moje prvo medicinsku uspavljivanje u zivotu moram vam reci da sam uzivao. Anesteziolog neki znatizeljan covjek. Valjda nu je u opisu posla da pita razna pitanja i tako ustanovi u kakvom je pacijent stanju.
Pita, kako se osjecam. Dobro, a kako bih?!
Pita, odakle sam.
Kazem iz Toronta.
On pita dalje, mislim odakle porijeklom.
Kazem, iz bivse Jugoslavije.
On pita, odakle.
Ja kazem iz Bosne.
On pita, jesi li musliman.
To je poslednje cega se sjecam. Prije nego sam odgovorio - ja zaspem.
A kako li sam lijepo zaspao! Potpuno. Kao da sam umro. Ja lijepe li smrti - ako je takva.

Slijedece cega se sjecam je glas medicinske sestre.
Opet pitanja, kako se osjecate. Ja kazem dobro, ali ne vidim sestru.
Malo sam osamucen. A i kako da je vidim kad je ona iza paravana i to pitanje postavlja drugom pacijentu.
On odgovara da je dobro, ali gladan. Ona kaze, mozete ici da jedete.
I ja sam gladan, ali jos uvijek u polusnu.
Nakon desetak minuta vec me Biljana vodi u obliznji restoran da se nesto pojede.
Sve u svemu - ljepota. Sve trajalo dva sata, sa cekanjem u cekaonici.
Jedino mi zao sto onom anestiziologu nisam odgovorio na sva njegova pitanja.

Svima vama koji se, kao i ja do sada , kolebate ili neckate da napravite tu kolonoskopiju, toplo preporucujem da je uradite. Ne boli, vjerujte mi na rijec.
Zaspete - k'o beba.
I jos ako ste sretni da se nakon toga probudite, nema lakseg i korisnijeg pregleda.