Čika Mile, čika Gaga i moj stari igrali su redovno šaha na
našem velikom starom austrijskom hrastovom stolu, kupljenom još u vrijeme
Berlinskog kongresa 1878. godine. Sto je uvijek bio centralno mjesto kuće, oko
njega se sve dešavalo. Mogli su se izvući produžeci koji bi ga proširili na
cijelu sobu, što smo i radili kada bi se organizirale velike familijarne večere
- znalo je tada oko njega sjesti i dvadeset ljudi. Sto je samo jednom ozbiljno
oštećen: neko je nešto peglao i zeznuo stvar.
I šahovska tabla bila je stara. Moj pradjed učio je na njoj
mog oca igrati šaha. Igrajući se s figurama, kao s ostalim igračkama, jednom
sam lauferu odšarafio glavu koja se zagubila i nikada nije pronađena.
Mile i Gaga igrali su dobro, ali činilo mi se po njihovim
izrazima lica da je moj stari bio najbolji. Naravno, vjerovao sam da je moj
otac u svemu najbolji. Dok su igrali, primijetio sam da su ruke čika Gage
prekrivene ranama. Pitao sam ga šta mu se desilo, a on je kroz smijeh i guste
brkove prozborio: “Psorijaza, sine, psorijaza. Za to nema lijeka.”
Svake sedmice dolazila je i teta
Hiba. Sjedala je uvijek na isto mjesto, ispod slike kadinice Ćamile Maglajlić,
koju je naslikao ujko La-la-la (tako sam zvao svog ujaka Maria Mikulića). Za
razliku od tete Zehre, koja je uvijek donosila vruće kifle kad bi dolazila u
posjetu, teta Hiba nije ništa donosila. Znajući za moje umjetničke aspiracije,
nekoliko godina kasnije donijela je debeli katalog nekog naivca Janka Brašića,
kojeg je nekom prilikom dobila na poklon. Pošto je jako voljela pohovane
patlidžane koje je moja majka pravila, bila nam je redovna mušterija - za nju
su mahsuz pripravljani. Jela je šuteći, samo bi s vremena na vrijeme sebi u
bradu tiho prozborila: - Uh, što je ovo dobro.
Jednom sam stisnuo petlju i upitao
je:
-
Teta
Hibo, kakva Vam je to rana na nosu?
- Rak,
sine... Rak... - odgovorila bi.
U posjetu su znali doći i ujka Goro i
ujna Aida. Jednom je Goro došao sam, sjeo s mojim starim I ‘zvali su rakiju’.
Nisu igrali šaha. Gledali su neku utakmicu kada je starom pozlilo. Nisam bio
tu, pričali su mi. Bio sam negdje daleko izvan Sarajeva. Došla je hitna,
iznijeli su ga na nosilima blijedog kao krpu, na samrti. Strpali su ga na treću
internu, u intenzivnu njegu, među one koji su se borili za život. Stari je
tokom oživljavanja prolazio kroz bijele tunele, kroz terase svijesti, dok se
konačno nije vratio među žive. U plaču i nevjerici pitao sam mamu šta se
zapravo desilo. Ona je kroz suze tiho jedva zaustila:
- Infarkt,
sine... Infarkt.
Radio sam k’o mrav; New York nikome
ne dopušta pauzu. Čak i kada čovjek sjedi u kući i odmara, on radi, misli,
planira, svaki sljedeći dan izgleda kompliciraniji od prethodnog. Stres je
nezaobilazan faktor u svakoj situaciji. Čak iako eventualno nisi pod stresom,
svi oko tebe jesu. Ne postoji kutak u koji se možeš sakriti da do tebe neće
stići, zgrabiti te i uzeti pod svoje. Ima ljudi koji su imuni, koji su na njega
navikli od malih nogu, kojima je potreban da bi normalno funkcionirali.
Zasigurno nisam jedan od tih. Mislio sam da ću bijegom od odgovornosti i
sakrivanjem uspjeti izbjeći stres, ali se desilo suprotno.
Jedan dan primijetih na laktu mali crveni krug koji se s
vremenom širio, proporcionalno s mojim životnim problemima. Kružić je postepeno
rastao, sve dok nije postao povelika crvena fleka koja se ljuštila i pekla.
Identična situacija pojavila se na drugom laktu. Zatim na zglobovima šake,
koljenima, gležnjevima. Nikakve masti nisu pomagale. U najboljem su slučaju
samo privremeno otklanjale fleke.
Jedan dan vratio sam se s posla i supruga mi je saopćila da
se sprema vjenčanje njenog brata, da bismo trebali potražiti avionske karte za
Californiju. Njen brat Michael živi na sjeveru Californije, ima kuću usred šume
džinovskih sekvoja koje čovjeka vraćaju u prahistoriju, svojevrstan ‘jurassicpark’.
Osjećaš se tako malim i mizernim ispred stabla za čije je obuhvatanje potrebno
trideset ljudi.
Vjenčanje je bilo zakazano ispred Michaelove kuće. Sletjeli
smo u San Francisco (dok sam na iPodu slušao pjesmu od Led Zeppelina ‘Going to
California’), rentali kola i kroz bogatu Napa Valley pravac Redwood.
Na vjenčanje je došlo mnogo zvanica, cijela familija i dosta
prijatelja. Šarenilo ljudi u svim svojim različitostima stvaralo je nadrealnu
scenu: od starih hipija, konzervativnih teksašana, Burning Man sljedbenika, do
Jevreja, Hindusa i jednog Bosanca.
I dok sam se motao kroz gomilu sretnih i opuštenih ljudi,
posmatrajući kako pijuckaju koješta uživajući u proljetnom suncu, stade pred
mene neki plavokosi djevojčurak s kikicama i krilima, koje djevojčice nose u
tim prilikama, i upita me bez ustručavanja:
- Čiko,
je li vas to boli? - pokazujući prstom na moje laktove. Uhvatila me potpuno
nespremnog, ali sam ipak sabrao nekoliko riječi i zaustio:
- Psorijaza,
sine, psorijaza... Za to nema lijeka.
Nebojša Šerić Šoba
No comments:
Post a Comment