Lojzo o izložbi Kočiću u čast

Lojzo Ćurić (31.3.2007 – 31. 3.2017.)

Prvo poslijeratno svečano obilježavanje nekog jubileja Petra Kočića u Banjaluci dogodilo se 1956. godine (40 godina smrti pisca). U okviru sedmodnevnih kulturnih manifestacija tim povodom je organizovana značajna likovna izložba (slikari: Alojz Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo). Od izloženih likovnih djela (83) veći dio (60) je potpisao Lojzo Ćurić. Izdvajamo dijelove njegovog sjećanja o tim danima i toj izložbi izrečene u radio emisiji 'Životok' Bogdana Ristića (RTRS 27.8.2006.):

O danu izložbe: Sjećam se, bio je to pazarni dan u Banjoj Luci, utorak. Sa sviju strana, sa naših ovih lijepih brda su silazili ljudi, žene, konji sa samarima, tovareni ovim i onim, da dođu na našu Govedarnicu, na pijacu, da prodaju ono što imaju i odnesu crkavicu – paru, gore kući, malo gaza, šećera i tako... Život se stoljećima tako odmotavao i zamotavao. Bilo je neke idile i neke 'ozime gnjidile' kako bi rekao Kočić. 'Otoroto' - ja teške li riječi, kako bi on to kazao.

O pripremi izložbe: Godinu dana sam 'crtao' ovu izložbu za Petra Kočića, za godišnjicu 1956. Pa nagovorio Bekira Misirlića i Envera Štalju, slikare, danas već pokojne ljude... I onda sam uvidio da treba mora biti i neka književna slika osim naših slika i kipova.

Mene je u ovome vodila jedna lijepa želja da ''pobjegnem'' iz razreda, da ''pobjegnem'' sa asfalta u jedan pejzaž. Kad god bi mi se pružila prilika da idem na Zmijanje ja bih rado otišao. Išao sam kao slikar. Mene je vodila moja slikarska nužda da se neposredno sretnem sa pejzažom, daljinama, bojama, oblacima, vranama i tragovima tog vrlo teškog života na tom terenu. A imena su bila vrlo zavodljiva: Grčka gradina, Kočićeva glavica, Previja, Samarčići, Lokvari... Pejzaž, prostor, jato preplašeno, ljudi koji 'niknu' (ovako) iz zemlje... na konju. Pa se čudiš, odakle je niknuo neki seljak na konju? Iz bajke je niknuo!

A Petar Kočić je jedna posebna tema. A meni je bila tema, prije svega svojim slikama u svojim književnim tekstovima i svojim zavodljivim prekrasnim jezikom.

O impresijama: Za ovu izložbu išao sam tražiti lik Davida Štrpca jer trebalo je naći lik takvog veseljaka, jednoga mudroga čovjeka koji ratuje sa Carstvom i govori im velike istine. U tom pejzažu rađaju se prekrasne ideje i snovi. Čovjek malo povileni, dobije krila i – leti. Ja sam znao da treba nešto napisati i onda navrlo je nešto iz mene, neki napisani pejzaži, akvareli, neke impresije...
Pa evo, recimo:
''Uzgibane plavičaste širine odsječene kulicama goropadnih talasa Kočićeve glavice, prkosno propete Gradine, dalekih Samarčića i tamne Manjače...''

''Oku kratak let do sudara sa novom fugom braonplavog dueta.
More polegle magle, ostrva vrhovi stogova.
Obale, sunce sakriveno Manjačom.''

''Doba mejdana
Kadina voda, Sudnica, Vukov gaj,
Defiluju spahije i kapetani,
Graktanjem završi se pir.
Obraše i gloginje ali taljige vremena odvukoše preko trnja junaštva
i silnike, jarmove i paragrafe.''


(RTRS Banjaluka, 27.8.2006.)