Sedam godina Parkica

Prije sedam godina, kad sam zapocinjao ovaj blog, motiv mi je bio da spajimo pokidane veze, da se zabavimo, informisemo, razmjenjujemo misljanja - da se druzimo... Uostalom, ako vam se da,  procitajte uvod u dva dijela: Prvi dio i drugi dio.

Jedan od motiva da otpocnem ovo viruelno druzenje bila je i priprema za penziju, koja se tada cinila veoma daleko; priprema za dane kada ce biti vise vremena za neobavezno penzionersko caskanje i druzenje, a time i osmisljavanje dugih penzionerskih dana.
Vec u startu blog je privukao i okupio prilican broj saradnika i citalaca. Naravno, mnogo vise citalaca nego aktivnih saradnika jer, priznali mi to ili ne, takvi smo, pomalo pasivni, vecini nije do kucanja i pretjeranog javnog izjasnjavanja.
U ovih sedam godina broj saradnika se mijenjao. Kako to u zivotu biva, neke su svakodnevnica i problemi odvukli od bloga, neki se nisu slagali s ovim - neki s onim, neki su odlazili jer im se nisu svidjali oni drugi, nekima ja i moji komentari, neki novi su nakon nekoliko godina otkrili Parkic, javljali se, pozdravljali... Neki su, svo ovo vrijeme, ostali uz blog pomagali i javljali se koliko su mogli, jer su nasli da je ovo kutak gdje svakodnevno mogu pronaci temu koja ih interesuje ili poslati poruku koju zele.

Uz rizik da nekoga zaboravim, na cemu se unaprijed izvinjavam, istaci cu one najupornije, one koji i danas pomazu: prije svih vrijedni i vjerni Mario Marcic, za koga moram reci da je veoma zasluzan zasto je na blogu svakodnevno nova tema i zasto blog i dalje "plovi". Sule Junuzovic i Angel Trajkovski su, svaki na svoj nacin, osvjezavali blog temama koje njih, ali i citaoce, interesuju.

Broj citalaca se, od pocetnih pedesetak dnevno, ubrzano povecavao, da bi se nakon nekog vremena stabilizovao na 300 do 350 dnevno u prosjeku, sto je, mislim, obzirom na koncepciju, vise nego dovoljno. Evo, broj ulazaka i citanja je presao cifru od 800.000 ili oko 11.000 mjesecno.
Treba reci da su blogovi ovog tipa u poslednjih cetiri-pet godina dobili veliku konkurenciju u fejzbuku i slicnim drustvenim mrezama i da veliki broj ljudi danas komunicira samo na taj nacin. Blogovi, web stranice polako gube bitku i citaoce i povlace se pred ovim drustvenim mrezama, za koje ne treba ni mnogo truda niti znanja da se odrzavaju.

I evo, nakon sedam godina bloga i dvije godine penzije, svodim nekako i ove svoje racune. Blog mi je u jednom periodu bio veliko zadovoljstvo. Mislim da sam i ja kao i mnogi od vas koji su na ovom blogu izrazavali svoje misljenje uspjeli ono sto smo htjeli: da se javno izrazimo i kazemo sta mislimo o mnogim temama koje nas interesuju, problemima koji nas tiste, da smo se sjetili mnogih dogadjaja iz proslosti, da smo pomenuli drage prijatelje sa kojim smo nekada zivjeli... Moje ocekivanje da cu, kad dodju penzionerski dani imati mnogo vise vremena i volje da uredjujem blog, nisu se ostvarila. Niti imam dovoljno vremena, niti volje i svakako cu u narednom periodu nesto izmijeniti. Zbog vas koji ste me svo ovo vrijeme pomagali i podrzavali, odgadjam ono sto mi se cini neminovnim. Odgadjam da se odmorim od obaveze koju sam, u pocetku sam sebi nametnuo, a kasnije ste me vi, koji redovno ili povremeno ulazite u Parkic, citate ga ili se javljate, na to precutno obavezivali.

Zato, dragi moji, ako uskoro ne nadjete novu temu, znajte da sam zauzet necim drugim sto me u tom momentu vise ispunjava i zadovoljava.

Jer, zivot je cudo! Treba ga zivjeti danas! A danas je kratak dan!
Zelim vam dobro zdravlje i da vam se ostvare sve vase zelje!