Aleksandar Ravlić: Biranje Kraljice banjalučkih zabava dvadesetih godina

Banjalučki apotekar Tomo Mirković, gospodin pariških manira, u svojim vrijednim literarnim zapisima, ostavio nam je više slika o Banjaluci dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Tako je onovjekim ‘izfabriciranim’ damama i inim skorojevićima, sa puno cinizma čitao lekcije o lijepom ponašanju. U tom svom podastriranju svjetske baštine, osobito je bio uspješan kad je progovorio o biranju "kraljice" (ili "kralja") koji su se u to vrijeme "birali po raznim zabavama u Banjoj Luci". U njegovoj opservaciji o tom činu, između ostalog, pročitali smo i ovo:
"Koja naša dama ne bi pristala da bude ‘kraljica’, a kamo li 'kraljica nad kraljicama’? Kako bi naša 'kraljica' digla nos i prskala usnicama, da joj niko ne bi bio ravan! Za nju bi Banjaluka i Bosna bila manja, nego šio je bila Macedonija za Aleksandra Velikog! Dodijala bi Bogu i narodu!
A vidite: u Parizu se o to neki ne otimlju, pogotovo ne gospode iz boljih krugova.

Moramo vam unaprijed reći, da je običaj biranja 'kraljica', običaj pariških pralja. Da li i naše 'kraljice' imaju kakve srodnosti sa pariškim praljama, to mi ne možemo znati. Inače to bi izgledalo kao neki trač, a mi iz principa ne peremo tuđi prljavi veš!
Iako je Paris nešto veći od Banje Luke, iako u Parisu ima aristokratskih familija, koje su vijekovima njegovali svoje tijelo, ipak se ni jedna aristrokratska dama nije htjela birati za 'kraljicu'. One tu slavu prepuštaju onima, iz čije je sredine izašao taj običaj.
Danas i u Parisu svijet voli da manje radi, a više da bude gospodin. I pralje, koje su mutile Senu, napuštaju svoj posao i idu korzo i na zabave i zamjenjuju zanat sa lakšim, unosnijim i uglednijim.
S toga je ove godine otrgnuta ta slava pariškim praljama i prešla u bolje ruke. Od 20 pariških 'kraljica' ni jedna nije bila pralja. Njihova su mjesta i slavu otele - časno ili nečasno - ove: jedna je po zanimanju modiskinja, jedna maneken (koja oblači za probu haljine), jedna je radnica na dijamantima, sedam prodavačica i deset daktilografkinja (molim: pisarica).
Kao što vidite, pralje nema ni jedne, ali još manje kontese, viskontese ili vojvodkinje.
To se zbiva o Karnevalu.
Dakle, kao što smo vidjeli, ostali svijet bira 'kralja' ili'kraljicu' samo jednom u godini, - kod nas se biraju kod svake zabave - a tih ima kao pasjih repova. Običan svijet voli krupne razgovore i kabaste stvari!
Nas bi vrlo interesiralo, kad bi kakav besposlenjak iznio imena svih 'kraljeva' i 'kraljica', koji su se birali po raznim zabavna u Banjoj Luci. Njihova imena i zanimanja dala bi vjernu sliku naših zabava i društvenih prilika. Dobro bi bilo iznijeti i to, kako je po našim zabavama bilo bijenih i šamaranih. Samo ne bismo želili, da se nađe neko, koji bi iznio statistiku, koliko je bilo - uštinutih.
- A šta i štipanje hoda po našim zabavama?
- Šta se tu praviš Inglez! Ti dobro znaš, da ne bi ni pola svijeta došlo na zabavu, da ne misli neku da uštine ili neko da je uštine.
- Ali to mora da je laganiji svijet?
- Pa i nije. Vidiš: Hajro kad dođe hoće nekog da uštine, a i regent Berković kad dođe, opet hoće da neku uštine.
- Zar i on ... onako matuv?
- On je lani na Nadinom (Hrvatsko pjevačko društvo "Nada") maskenbalu dobio jednu ćušku, što je jednu gospođu uštinuo. Ali to, molim te, neka ostane među nama.
Ali, džaba ti, što štipaju ženske, već hoće da i muške dobro uštinu."

(ulomak iz napisa T. Mirkovića o banjalučkim maskenbalima dvadesetih prošlog vijeka)

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele zgode i anegdote’)